Nedostatak novih modernih ideja i projekata koji bi grad učinili regionalnom metropolom osječka je svakodnevnica. Cijela poslijeratna generacija nije u stanju kvalitetno obnoviti barem graditeljske vrijednosti uništene u ratu kad već politika na sve načine onemogućava reindustrijalizaciju grada kojeg su nekad obilježavali veliki industrijski pogoni sa desetinama tisuća zaposlenih.
Tko je odgovoran za urušavanje grada, poduzetništva i njegovog urbanog razvoja. Kako bi odgovorili na to pitanje treba sagledati kakve su politike i strategije vođene u najvećem gradu Slavonije. Neposredno nakon rata djelomično su obnovljene javne zgrade i privatni stambeni fond. Tvornicama su zagospodarili novi vlasnici koji su ih kupili za sitniš i nakon promjene titulara vlasništva umjesto obnove, reorganizacije i modernizacije tehnološko-proizvodnih procesa i kapaciteta novi vlasnici tzv. tajkuni rasprodaju strojeve i imovinu te zatvaraju tvornice, a zgrade i zemljište prodaju. Na njihovim mjestima niču trgovački centri sa kineskim i drugim uvoznim proizvodima najniže kvalitete.
Obrazovani i stručni radnici dijelom odlaze u inozemstvo, a dijelom kao sudionicima rata nameće se odlazak u mizerne mirovine.
Sveučiliste J.J. Strosmayera i nadalje proizvodi kadrove za koje ne postoji mogućnost zapošljavanja u čitavoj Slavoniji i šire.
Želi li uopće netko od pozicioniranih političara boljitak grada, promjenu percepcije i donošenje izvedive i operativne strategije sveobuhvatnog razvoja i napretka ili o tome ne znaju ništa.
Reciklirani projekt jednotračnog podvožnjaka na glavnom ulazu u europski grad, prijestolnicu jedne regije može realizirati isključivo ograničena politika koja nema viziju razvoja grada nego mizernih interesa za osobni džep. Nastavak je to debakla jednotračnog glavnog ulaska u grad sa obilaznice koju premošćuje isti takav nadvožnjak, a sada je u izgradnji podvožnjak istih gabarita. Paradoks je veći kada se napravi usporedba kako se prije 40 godina izgradio podvožnjak sa 4 kolovozne trake i obostranom tramvajskom prugom na sporednom ulazu u grad. Očito je tada gradska uprava imala drugačiju viziju razvoja grada od aktualne političke elite samohvalisavaca.
Osijek i njegovi građani zaslužuju i trebaju nove energetske, gospodarske prometne, urbanističke, graditeljske i kulturne projekte. Ima li vizije i znanja u bar jednom od ovih segmenata u pozicioniranoj političkoj ekipi ili je njihov najveći domet reciklaža projekata iz 70-tih i 80-tih godina prošlog stoljeća, izgradnja uske rupe na glavnom ulazu u grad (Čepinska) i zdenac (bunar) na Jugu 2 te krparenje oronule gradske infrastrukture. Samo na obnovu pješačkog mosta izgrađenog 1981. godine utrošeno je 2 milijuna eura, a njegova rekonstrukcija trajala je duže nego izgradnja.
Uvozna kič glazba (cajke) koja se nameće mladima u klubovima pa čak i od strane nove gradske uprave u službenom protokolu za najvažniji državni praznik; pored zastarjelog arhaičnog, zapuštenog vizula grada, neobnovljenih zgrada i fasada, ruševina tvornica i instituta u korovu; potvrđuje slučajnim gostima dojam inertnosti, zapuštenosti i povratka u prošlost.
Rijetki gosti koji zalutaju u Osijek ne mogu se načuditi količini ruševnih, derutnih i neobnovljenih zgrada u središtu grada sa vidljivim ratnim ožiljcima, koje ozbiljno prijete ugrožavanju života i zdravlja građana.
Idućih nekoliko godina dobiti ćemo odgovor ima li u Osijeku još znanja, snage, volje i hrabrosti za iskorak koji će omogućiti sveobuhvatni prosperitet grada ili će sukladno stranačkoj stezi iz centra moći zastarjelim recikliranim projektima i politikama uz hvalisanje polovičnim obnavljanjem zapuštenih resursa, umjesto izgradnje novih i modernih, grad nastaviti nazadovati i propadati.
Bez strateških, odlučnih promjena i razvojnih projektata Osijek će nastaviti trenutni pravac krezubog urbanizma, gospodarskog i demografskog urušavanja i pretvoriti se u palanku do konačnog gašenja.
Tko zadnji ode neka ugasi cajke i svjetlo.
Oznake
Izdvojeni tekstovi
Tihomir Čuljak
