Zaslužuju li heroji obrane Hrvatske pravo na minimum poštovanja

Zaslužuju li heroji obrane Hrvatske pravo na minimum poštovanja
1501
1
0

Niti najveći junaci, oni koji su dali život za slobodu Hrvatske nisu vrijedni jednog slova na HTV

Jučer je na groblju u Brodskom Stupniku pokopan heroj oslobodilačke bitke za hrvatski Vukovar Žarko Manjkas – Crvenkapa i taj događaj je za svakog iskrenog domoljuba bio neizostavan. Na posljednjem ispraćaju sjajnog mladića, odvažnog domoljuba i  veličanstvenog, neustrašivog bojovnika jednostavno sam morao biti.

Mnogo puta još kao dijete čuo sam od roditelja sintagmu da kakav si čovjek takvu ćeš imati i sahranu. Na posljednjem ispraćaju Žarka Manjkasa okupilo se tisuće ljudi, Hrvatica i Hrvata iz cijele Hrvatske i iz cijelog svijeta, po izuzetno lijepom sunčanom vremenu, pa je ta tvrdnja i spoznaja još jednom dokazana.

Crvenkapa je pronađen s grbom HOS-a na ramenu, pokopan je s pozivom - Budite uvijek Za dom spremni. Njegovi posmrtni ostatci pronađeni su i identificirani 29 godina nakon pogibije kod Marinaca, gdje je sa skupinom HOS-ovaca svojim tijelom i životom čistio srpska minska polja smrti, kako bi civili bez rizika izišli iz okupiranih Bogdanovaca prema Nuštru i Vinkovcima.

Nakon toliko godina ovaj heroj Domovinskog rata pronađen je i sahranjen, a da taj događaj nije popratila tzv. HTV jer na njihovom središnjem Dnevniku nije o ovome bilo niti slova…..niti jedne, jedine sličice ili riječi.

Rijetki su narodi svijeta danas, koji imaju čast i privilegij imati tako bliske priče o časti, nesebičnosti, junaštvu i patriotizmu, kakvu je hrvatskom narodu ostavio Žarko Manjkas Crvenkapa. Zato važnijega događaja od ispraćaja toga čovjeka jučer nije bilo, niti je moglo biti. Hrvatske televizije usprkos toj činjenici nije bilo na ispraćaju.

Crvenkapine poruke svome hrvatskom narodu o spremnosti umrijeti za svoj Dom i njegov uzvišeni čin polaganja života za slobodu svoje Domovine Nacionalna televizija sramno je pokušala prikriti.

Zadnji dan veljače 2020. godine, znakovito - 29. veljače koji se događa svake četvrte godine, biti će jedan od onih datuma koje ću pamtiti zauvijek, kao izniman i poseban u hrvatskoj povijesti. Iako natopljen i svim frustracijama koje obuzimaju Hrvatsku kroz njezinih trideset godina demokracije, ili četvrt stoljeća slobode, Brodski Stupnik i groblje sv. Ante jučer je bio mjesto apsolutno unikatnog ozračja. Iako je teško bilo koju sahranu definirati ponosnom, ova, prijestupne 29. veljače 2020. u 14 sati, mogla bi biti baš to - mjesto posebnog pijeteta - dan ponosa i slave, sahrana jednog od najvećih heroja Domovinskog rata, Žarka Manjkasa Crvenkape.

Pronalazak posmrtnih ostataka Heroja Vukovara, na žalost, nije dočekala njegova majka Ana, kojoj je od pogibije sina to bila - jedina želja. Da bi došlo do sahrane kakvu zaslužuje svako ljudsko biće, trebalo je naime skoro onoliko koliko je i hrvatske demokracije, nešto manje od 29 godina. Crvenkapa, da je ostao živ 10. kolovoza proslavio bi 53. rođendan i bio dio fascinantne epopeje Domovinskog rata poznate kao Štafeta smrti. Domoljub koji je odmah nakon prvih naznaka rata pristupio Hrvatskim obrambenim snagama, HOS-u, kasnije i HV-u čiji je bio satnik, bez razmišljanja hita put hrvatskog istoka, put obrane Vukovara. Zahvaljujući iznimnoj hrabrosti i slozi, sa svojim suborcima zaustavlja na vukovarskom i bogdanovačkom dijelu istočnohrvatske bojišnice mnogostruko jačeg neprijatelja. Nevjerojatna je tako priča u kojoj je svojim prvim hicem u životu iz ručnog bacača uništio neprijateljski tenk.

Žarko, mladić iz zagrebačke Gornje Dubrave bio je posebno duhovit, društven i omiljen, kako svojedobno u školi, tako i među suborcima na vukovarskom ratištu. Bio je i iznimno hrabar što je pokazao njegov ratni put.

Crvenkapa i suborci tijekom rujna i listopada '91. bili su jedni od aktera poznate Bitke za Bogdanovce. Na žalost, koliko bili hrabri i uspješni, u zadnjim danima obrane Vukovara ostali su u okruženju. Protivno svim u znanosti publiciranim zakonitostima ratovanja, čak su 40 dana uspješno odolijevali napadima JNA, jedne od tehnički najmoćnijih vojski toga doba! I nanosili joj silne štete u čemu se Crvenkapa svojom staloženošću i preciznošću posebno isticao. No, snage i naoružanja je nestajalo, ostali su u okruženju. Jedini put u slobodu bio je preko - minskog polja. I tada dolazi do jedne od najimpresivnijih epizoda Domovinskog rata: pada odluka o Štafeti smrti. Manjkas i njegovi suborci odlučuju da će, jedan po jedan, prolaziti minsko polje kako bi otvorili put civilima! Kad netko od njih nagazi na minu, slijedi drugi. I tako dok se ne pređe minsko polje i otvori put u slobodu za desetke civila kojima je taj put prema Vinkovcima bio jedina nada. Crvenkapa je prvi krenuo u toj Štafeti. Na žalost to je bila i posljednja epizoda tog puta poznata kao Štafeta smrti, mina i smrt bili su jači.

Njegov razborit i ugledan ratni zapovjednik pukovnik Damir Radnić, jedan od osnivača HOS-a, ispred lijesa u iskrenom i nadahnutom govoru u superlativima je svjedočio o neponovljivom heroju i svom najdražem suborcu, ne skrivajući suze kao i mnogi iz okupljenog mnoštva te je na posebno emotivan način rekao:

„ Dragi Žarko,… danas sahranjujemo tvoje posmrtne ostatke i tvoju vojnu odoru u kojoj si pronađen, na kojoj je i nakon 30 godina neoštećen ostao znak naše postrojbe dragovoljaca HOS-a sa blještećim ZA DOM SPREMNI, kao svjedočanstvom jednog vremena u kojem smo stvorili našu Hrvatsku. Nitko danas nema pravo skrivati oznaku pod kojom smo se borili mi dragovoljci HOS-a; ta je oznaka skupo i krvlju plaćena. Ne postoji taj sudac, ni zemaljski, ni nebeski koji bi tebi i nama mogao uskratiti naš znak. Počivaj u miru dragi prijatelju, nek' tvoja duša napokon pronađe mir,…“  

HTV jučer nije ispratila hrvatskog ratnog junaka. Nisu zabilježili priču važniju od svega što se događalo, jer na takvim pričama opstaju i traju slobodni narodi. Nedolazak televizijske ekipe HTV nije nečinjenje, nego sraman čin protiv samih temelja opstanka hrvatskog naroda i govori o dubini odreknuća današnje države i društva od izvorišta hrvatske slobode.