ŠTETNOST ZRAČENJA MOBITELA I BAZNIH STANICA

ŠTETNOST ZRAČENJA MOBITELA I BAZNIH STANICA
6084
2
0

Po našim gradovima i selima građani i seljaci sve češće se bune zbog postavljanja novih baznih stanica za mobitele koje razni teleoperateri postavljaju bez pitanja lokalne zajednice. Postavljaju ih po privatnim kućama, stambenim zgradama, ili drugim mjestima koja su često preblizu ljudi koji strahuju od zračenja.

Državna ministarstva i gradske službe se u taj problem ne žele miješati pošta štetnost nije „definitivno znanstveno utvrđena“.

Znanost na osnovu dosadašnjih ispitivanja i iskustava zna kako štetnost elektromagnetskog zračenja ovisi o frekvenciji zračenja i o snazi toga zračenja.

Najštetnije je ionizirajuće zračenje i tu u znanosti nema prijepora. Ionizirajuće zračenje vrlo visokih frekvencija izbacuje elektrone iz atoma i vrlo je štetno, ali ne uvijek. Kada se koristi u medicinske svrhe korist može biti puno veća nego šteta, u određenim strogo kontroliranim dozama. A slično je sa skoro svim lijekovima koji u prevelikoj dozi mogu postati otrov.

Neionizirajuće zračenje zagrijava objekte u koje prodire, pa i ono može biti štetno kada je prejako.

Infracrveno zračenje koje emitira svaki vrući predmet izaziva ugodan osjećaj kada nam je hladno, ali i ono može biti štetno kada se previše približimo vatri, pošto nas može opeći. Ultravioletno zračenje je štetno i u manjim dozama, pošto prodire u kožu i može izazvati rak kože.

Čak i vidljiva svjetlost je štetna kada je prejaka, ali nju zaustavlja obična odjeća.

Unatoč tome što se boje baznih stanica ljudi se ne boje svojih mobitela, iako ih oni zrače snažnije, pošto su bliže tijelu. To se događa zbog toga što ljudi uspoređuju rizik sa korisnošću pa odlučuju riskirati, a i vjeruju državi koja bi morala otkloniti opasnost za njih.

Korisnost mobitela i način prijenosa signala

Većina korisnika mobitele osim za razgovore koriste i za razne druge svrhe. Mobiteli čuvaju kontakt informacije, podsjetnike, bilješke, imaju kalendar sa mogućnošću alarmiranja o nekom sastanku, imaju kalkulator, primaju i šalju elektronsku poštu, prikupljaju razne informacije sa interneta, omogućuju igrice, slušanje glazbe, gledanje filmova, rasprave na društvenim mrežama i slično.

Svi ti signali se prenose preko određenih elektromagnetskih radio frekvencija.

Pošto raspoloživih frekvencija ima malo, a mobilnih aparata puno razvijen je sustav po kojem se signali prenose preko puno malih baznih stanica koje pokrivaju određeno područje. Jedna bazna stanica može imati nekoliko desetaka frekvencija na kojima radi, dok susjedne rade na drugim bliskom frekvencijama kako im se signali ne bi preklapali. Obično oko jedne bazne stanice 6 susjednih koriste različite frekvencije. Već slijedeće koje graniče sa susjednima mogu koristiti iste frekvencije. To omogućava vođenje milijuna razgovora u isto vrijeme. Kod kretanja mobilni telefoni rade unutar područja jedne bazne stanice, te se prebacuju na drugu baznu stanicu kada se njima približe prilikom kretanja. Na taj način teleoperateri mogu sav mobilni promet provoditi preko nekoliko stotina frekvencija.

Što u nekom gradu jedan operator ima više baznih stanica to je njihova potrebna snaga manja, pa je i opasnost za okolinu manja. Time se dobiva i mogućnost vođenja većeg broja razgovora u isto vrijeme, a i potrošnja energije mobitela se smanjuje.

Svaki teleoperter u jednom gradu ima jednu centralnu (Mobile Telephone Switching Office), preko koje upravlja svim telefonskim konekcijama do fiksne telefonije i kontrolira sve bazne stanice na svom području.

Svi mobilni telefoni imaju poseban kod koji se koristi za identifikaciju telefona, vlasnika telefona i obavljene telefonske usluge. On se provjerava preko posebnog kontrolnog kanala koji se uključuje svaki puta kada se telefon upali. Kontrolni kanal je specijalna frekvencija preko koje telefon i bazna stanica komuniciraju o kodu mobitela, o lokaciji mobitela, o vrsti poziva,  o promeni kanala i o jačini signala.

Kada se mobitel udalji od jedne bazne stanice i približi drugoj baznoj stanici one po jačini signala znaju kako signal mobitela slabi, te to javljaju kontrolnoj stanici koja mijenja frekvenciju razgovora, čime se razgovor prebacuje na novu baznu stanicu.

Mobiteli rade na istim frekvencijama kao bazne stanice, ali i kao WiFi repetitori koje većina ljudi ima u kući. Ti kućni WiFi repetitori su bežićni pojačivači snage koji primaju signal preko fiksne telefonske linije, pojačavaju ga i šalju dalje. Mobiteli, bazne stanice i kućni WiFi repetitori zrače elektromagnetske signale koji djelomično prodiru do određene dubine kroz materijale pri čemu ih mogu vrlo malo zagrijati. A svako zagrijavanje u većoj količini ili dužem trajanju može biti i štetno.

Opasnost od zračenja

Previše dugi razgovori mogu biti štetni ako mobitel držimo pokraj uha. Mobitel najjače zrači kada uspostavlja vezu sa baznom stanicom. Ako mobitel držimo pokraj upaljenog televizora možemo povremeno primijetiti smetnje na ekranu što je znak kako mobitel javlja svoju lokaciju svom teleoperateru. Ako ga držimo pokraj upaljenog radija povremeno možemo čuti kratkotrajni šum, čak i kada je mobitel ugašen. Tek potpunim pražnjenjem baterije, ili njenim vađenjem iz mobitela ovo se neće događati.

Mobitel pokraj glave čovjeka zrači puno snažnije nego nego bazna stanica udaljena stotinjak metara.

Kako bi se količina zračenja malo smanjila preporučljivo je ne držati mobitel previše blizu glave dok spavate, a i kućne WiFi uređaje je bolje držati što dalje od fotelje ili kreveta.
Bazne stanice zrače puno snažnije nego kućni WiFi uređaji i mobiteli, ali snaga zračenja repetitora se smanjuje sa kvadratom udaljenosti. Osim toga bazne stanice (repetitori) obično zrače u jednom smjeru, dok je zračenje u drugim smjerovima puno slabije. Repetitori su okomito postavljene pravokutne plohe koje su fiksirane na osovinu i najsnažnije zrače u smjeru prema kojem su okrenute. Zbog toga bazne stanice postavljene pokraj autocesta obično imaju dva repetitora okrenuta prema automobilima koji iz jednog smjera dolaze i na prema drugom smjeru kuda odlaze. Bazne stanice na padinama brda ponekad imaju samo jedan repetitor koji je okrenut prema obližnjem naselju ispod brda. U gradovima bazne stanice imaju više repetitora postavljenih u krug kako bi jednakom snagom primale i slale signale iz svih smjerova.

Pošto se teleoperateri nastoje ne sukobljavati sa lokalnim stanovnicima oni često bazne stanice pokušavaju sakriti. Skrivaju ih čak i u dimnjake kako ih ljudi ispod zgrada ne bi mogli vidjeti. Pošto repetitori puno snažnije zrače u smjeru prema kojem su okrenute zračenje može biti jače na sto metara od njih nego u stanu iznad kojeg se nalaze, osobito ako se iznad stana nalazi armirano betonska ploča koja zaustavlja najveći dio zračenja. Ako na jednoj baznoj stanici ima više repetitora tada je zračenje jednako u svim smjerovima.

Neupućeni građani na baznim stanicama često vide i razne druge antene, tanjure i kutije koji ih plaše i o kojima ne znaju ništa. Signali do baznih stanica obično dolaze svjetolovodnim kabelima gdje se pretvaraju u zračenje, te prenose do mobitela. Ponekad se signali do nekih baznih stanica prenose bežićno, vrlo usko usmjerenim antenama ili "tanjurima". Kada je takav "tanjur" okrenut prema gore to je znak kako se preko njega signali primaju sa satelita, ili se šalju prema satelitu. Frekvencije zračenja na kojima rade ove radio antene ili "tanjuri" su druge radio frekvencije kojima se prenose radio ili TV signali, te pokraj njih obično postoji i kutija u kojoj je smještena elektronika koji radio signale pretvara u signale za mobilne uređaje.

Satelitski mobiteli

Osim mobitela koji rade preko zemaljske mreže baznih stanica postoje i satelitski mobiteli koji signal dobivaju preko satelita. Koriste se uglavnom tamo gdje nema mobilnog signala preko baznih stanica za obične mobitele. Ovi mobiteli imaju puno veću antenu nego obični mobiteli, ali i oni mogu raditi samo na području prema kojem su usmjerene antene satelita. Satelitski mobiteli su puno skuplji, a i prijenos razgovora i podataka preko njih je puno skuplji. Koriste ih uglavnom vojska, obavještajne službo, brodovi na oceanima i avioni, za važne razgovore i internet komunikaciju.

Za komunikaciu preko satelita potrebna je dobra vidljivost prema satelitima. Siglal putuje do 3 satelita zbog triangulacije koja omogućava otkrivanje točne lokacije mobitela. Signal od satelita ide natrag na zemlju, u regiju gdje se nalazi drugi sugovornik, te se dalje prenosi preko lokalnog operatora.

Na vrlo slabo naseljenom području satelitski signali se mogu primati i slati tek pomoću posebnih repetitora koji imaju usmjerenu satelitsku antenu koja je usmjerena prema točno određenom satelitu.

Postoje više satelitskih mreža kao što su Inmarsat, koji je počeo kao vojna mreža satelita Amerike. Drugi je Iridium, “operator” koji pruža glasovnu komunikaciju širom sveta. Treći servis je australijski i istočno pacifički Thuraya.

U razvoju su i sustavi prijenosa mobilnih signala preko balona ili aviona koji se stalno nalaze na određenoj lokaciji, a energijom se opskrbljuju fotoćelijama. Ove autonomne letjelice bez posade osim prijenosa mobilnih signala koristit će se i za videonadzor odeđenog područja. Razvijaju ih razne države za vojne svrhe, ali i privatna poduzeća za komercijalne svrhe.

 

Ostale moje tehničke analize i inovaciju mogu se naći ovoj knjizi.