Dobitnici i gubitnici inflacije

Dobitnici i gubitnici inflacije
40
0
0

Od početka ekonomske krize iz 2007. američki FED je počeo politiku kvantitativnog popuštanja, što je drugo ime za povećanje novčane mase na tržištu. To popuštanje se provodilo snižavanjem kamatni stopa na rekordno niske iznose. Evropska središnja banka se pod utjecajem Njemačke odupirala takvoj politici nadajući se kako će u bankrotu prezadužene Grčke njemačke banke i poduzetnici dobiti priliku jeftino pokupovati nekretnine po Grčkoj. Tek nakon što su milijuni arapskih migranata nagrnuli prema Europi došao je u pitanje i sam opstanak EU, te je Njemačka popustila. Te je tako i ECB počeo voditi politiku kvantitativnog popuštanja. Uskoro su u njemačkim bankama kamate na kredite postale čak i negativne, a štediše su morale plaćati držanje novca u bankama.

Čitava ta monetarna politika masovnog guranja novca kroz bankarski sustav nije izazvala inflaciju, u prvom redu zato što banke taj novac nisu prosljeđivale u neke nesigurne poduzetničke projekte, već su ga posuđivale ponajviše velikim korporacijama koje su tako dobile priliku jeftino kupovati konkurente u manjim državama. Rezultat je bio veliki rast cijena dionica na burzama, iako profiti kompanija koje kotiraju na burzama nisu značajnije porasle.

I tako je to trajalo do pojave pandemije.

Uvođenjem karantena širom svijeta naglo je počela padati i potrošnja i proizvodnja. Osim farmaceutske industrije i industrije zdravstvene opreme koje su dobile priliku za odličnu zaradu, sve ostale industrije počele su padati. U tom padu došlo je do restrukturiranja planova razvoja velikih korporacija, osobito u području nabave. Analizom svjetskih rezervi i uvođenjem nove zapadne politike skraćivanja lanaca opskrbe kineske korporacije su shvatile kako bi mogle ostati bez najvažnijih sirovina ako zapad počne sam proizvoditi ono što sada uvozi. Kako bi to spriječili, te osigurali za sebe velike rezerve najvažnijih sirovina; željeza, bakra, aluminija, plastike i rijetkih metala, a strateške zalihe hrane počele su višestruko povećavati. Time su se počeli oslobađati ogromnih zaliha dolara i drugih stranih valuta koje su počele pretvarati u sirovine. I tako se inflacija na svjetskom nivou preselila sa burzi dionica na robne burze. A sa robnih burzi inflacija se vrlo brzo prenosi na maloprodajna tržišta.

I tako smo u Europi, a i u Americi dobili inflaciju.

Napadom Rusije na Ukrajinu dodatno su poskupjele cijene nafte i plina, a posljedično i svih alternativnih goriva. Kako se plin osim za grijanje koristi i za proizvodnju čitavog niza drugih proizvoda inflacija je naglo ubrzala.

U Hrvatskoj inflacija je porasla na preko 12 posto, što se nije dogodilo od 1994. godine.

Posljedice na građane, gospodarstvo i državu bit će vrlo zanimljive. Netko će zaraditi, netko izgubiti, a netko propasti.

U inflaciji dobivaju oni koji uzmu kredite sa fiksnom kamatom koja je manja od stope inflacije. Oni koji uzmu kredit sa promjenjivom kamatnom stopom mogu vrlo lako propasti i sve izgubiti ako im prihodi (plaća ili profit od investicije) ne prate inflaciju.

Oni koji štede u kunama ili eurima, te pri tome dobivaju kamatu koja je manja od stope inflacije mogu izgubiti znatan dio svoje uštede. Ovo znaju i obični štediše te kada vide kako inflacija raste počinju kupovati neku trajnu imovinu kako bi sačuvali svoju imovinu. Neki kupuju zlato ili nakit, neki stanove, neki zemlju, neki dionice, a neki bitcoine. Radi povećane potražnje za svom tom imovinom cijena im brzo raste pa ulagači imaju osjećaj kako su zaradili. A jesu li stvarno zaradili vidjet će tek kada odluče prodati kupljenu imovinu. Ako radi nečega inflacija naglo stane mnogi istovremeno mogu odlučiti prodati imovinu kojoj cijena više ne raste, te tada na tržištu cijena te imovine može naglo pasti. Oni koji prvi prodaju mogu dobro zaraditi, a oni koji zakasne mogu i izgubiti. Radi toga je dobro kupovati imovinu koja ne služi samo očuvanju vrijednosti već koja istovremeno služi i kao upotrebno dobro. Kupiti stan je dobro ako se u njemu stanuje, ili ako se iznajmljuje. Kupiti zemlju je najsigurnija opcija obrane od gubitka imovine, ali tek ako se ta zemlja obrađuje, ili ako se nađe najamnik koji je spreman platiti najam za obradu. Ali, ako je zemlja kupljena vrlo jeftino kupovina zemlje je dugoročno dobra opcija čak i ako se ostavi da na njoj raste šuma nekog kvalitetnijeg drveta. Gusto posađeni bagrem ili orasi dobra su dugoročna investicija oko koje ne treba puno raditi.

Oni koji nemaju novca na štednji niti za investicije, a takvih je najviše, obavezno gube, kroz realno sve manju plaću ili mirovinu. Sindikati i oporbeni političari rado traže usklađeno povećanje plaća i mirovina sa inflacijom, ali to je moguće samo još većom emisijom novca, čime inflacija dodatno jača. Radi toga, kod visoke inflacije sirotinja, radnici i umirovljenici postaju svakim danom sve siromašniji.

Na poduzetnike inflacija djeluje slično. Ako puno gotovine drže na žiroračunima svakodnevno gube. Ako je inflacija 10 posto oni godišnje gube 10 posto od prosječnog stanja na žiroračunu. Zato je poželjna opcija na žiroračunima držati samo onoliko novca koliko je potrebno za održavanje redovite likvidnosti. Ostalo treba uložiti, a najbolja opcija je povećati zalihe, osobito zalihe sirovina, dijelova i opreme, dok robu treba prodavati samo onima koji sigurno plaćaju u kratkom roku plaćanja. Onima koji imaju dobre razvojne planove inflacija je vrijeme poželjno za investiciju ako u nju idu vlastitim novcem ili kreditom sa kamatnom stopom koja je manja od stope inflacije. Ako uzmu kredit sa promjenjivom kamatnom stopom većom od inflacije velika vjerojatnost je da neće uspjeti završiti investiciju. Takve kredite mogu preživjeti samo oni koji investiciju manjim dijelom pokrivaju kreditom dok većinu investicije pokrivaju iz vlastitih sredstava, ili sredstvima drugih investitora.

Međutim, neće inflacija jednako djelovati na sve poduzetnike. U nekim sektorima promet će se povećati, u nekim smanjiti, a poneki sektori će početi zatvarati pogone i otpuštati zaposlenike.

Oni sektori koji troše puno plina za proizvodnju nekih roba mogli bi se zatvoriti. Oni neće moći konkurirati svojim konkurentima iz država koje imaju svoj jeftini plin. I to će tako biti sve dok rat u Ukrajini ne prestane, ili dok se na tržištu ne pojave nove jeftinije tehnologije obnovljive energije.

Oni sektori koji troše puno željeza, plastike, bakra ili aluminija mogli bi također postati nekonkurentni na svjetskom tržištu, u usporedbi sa svojim konkurentima iz država koje imaju vlastitu proizvodnju željeza, aluminija, bakra i plastike. Izuzetak je građevinski sektor koji proizvodi stanove i kuće, a nije izložen svjetskoj konkurenciji. Oni mogu jednostavno dići cijenu kvadrata stana i problem rasta cijena sirovina su riješili. Zahvaljujući onima koji štednju dižu kako bi uložili u stanove i tako se spasili od inflatornih gubitaka cijene stanova će rasti, na radost građevinskog sektora.

Poseban sektor su proizvođači obnovljivih izvora energije. Potražnja za njihovim proizvodima raste, a i radi većih cijena željeza, bakra, aluminija i plastike cijena ovakvih izvora energije bi mogla rasti. Unatoč tome što troškovi proizvodnje obično dugoročno padaju kod omasovljenja proizvodnje ovdje je to teško očekivati radi toga što cijene sirovina za ovakve izvore energije rastu.

Od svih izvora obnovljive energije hrvatska industrija može očekivati zaradu samo u području krovnih panela za grijanje vode i dizalice topline koji su i od prije vrlo isplativi za hotele, motele i kuće. U svim ostalim obnovljivim tehnologijama nešto zaraditi mogu samo instalateri strane opreme.

Najzanimljivije fiskalne promjene bit će u državnim institucijama. Država sa inflacijom ostvaruje sve veće prihode od PDV-a. Što veća inflacija to veći i prihodi, sa kašnjenjem od mjesec dana. Političari se tome raduju, ali samo dok ne shvate kako će im se povećati i troškovi za njihove projekte koji postaju sve skuplji. Pa će i sa većim prihodima moći napraviti manje.

Kod lokalnih vlasti situacija je puno lošija. Oni od sve većeg PDV-a nemaju koristi zato što im se proračuni pune ponajviše od poreza na plaće zaposlenih i od poreza na dobit. Dok se plaće povećaju morati će malo pričekati, a veći prihodi od poreza na dobit se ne mogu očekivati, čak ni iduće godine nakon što poduzeća obračunaju dobit za ovu godinu. Puno je vjerojatnije da će nakon toga prihodi od poreza na dobit i pasti, osim u onim jedinicama lokalne samouprave koje uglavnom žive od turizma. Unatoč stagnirajućim, ili čak opadajućim prihodima lokalne samouprave troškovi će im neizbježno rasti. Vrtići, škole i uredi se moraju grijati, najčešće sa plinom koji je višestruko skuplji. Oni koji na brzinu prijeđu na drva ili pelete neće mnogo uštedjeti zato što radi velike potražnje i tim gorivima cijena rase. Da su na vrijeme ugradili dizalice topline, ili sunčane kolektore za grijanje vode mogli su uštedjeti, ali sada nemaju vremena za brzi prelazak na ove izvore energije. Barem ne za predstojeću zimu. Oni koji su na vrijeme mislili na uštede bit će u puno povoljnijoj situaciji nego oni koji na probleme misle tek kada im počnu skakati pred očima.