Domovinski pokret Miroslava Škore i Program djelovanja

Domovinski pokret Miroslava Škore i Program djelovanja
327
0
0

Iako mnogi političari govore o svojim programima tek rijetki i sastave nekakav program.

Škoro i njegova stranka svoj program su objavili na internetu, na stranici https://www.domovinskipokret.hr/pdf/program-djelovanja.pdf pa ga je moguće analizirati.

Program je podijeljen na na 16 poglavlja.

Analizom teksta i stila pisanja vrlo lako se može utvrditi kako je svako poglavlje pisano od jedne ili više osoba koji su po struci ili profesori na fakultetima, ili odvjetnici. 

U svakom poglavlju je prisutna analiza stanja što je uobičajeni način pisanja svih sličnih programa.

Analize uglavnom opisuju točno trenutno stanje.

Na osnovu analiza napisani su i prijedlozi što treba mijenjati.

Najčešća riječ u tekstu je "treba" i "mora".

A kako nešto treba napraviti slabo je razrađeno, te se najčešće ne vidi kako bi se nešto promijenilo.

U poglavlju gdje se govori o javnim nabavama predlaže se; "sve postupke javne nabave koje provode tijela središnje državne uprave potrebno povjeriti specijaliziranom i profesionalnom Središnjem državnom uredu za središnju javnu nabavu, koji zasad provodi nabave samo za vladu, Hrvatski sabor i ured predsjednika, te povremeno na zahtjev pojedinih javnih naručitelja ili odlukom vlade... Ovom uredu bi se povjerila i izrada jedinstvenih standarda javne nabave za sve postupke. Obavljanjem središnje javne nabave putem jednog ureda smanjit će se nabavne cijene i zatvoriti prostor za korupciju i sukob interesa."

Ovakvim postupkom bi se doista smanjile cijene u početku, ali postoje i negativni efekti. Ovim načinom nabavke lako bi moglo doći do preuzimanja većine poslova u ruke zagrebačkih poduzeća, te do pojava prikrivenih oligopola u svakoj gospodarskoj grani koja je oslonjena na državne nabavke i koja ima dobre privilegirane informacije o predmetima nabave. A kada se na ovakav način uništi konkurencija cijene počinju znatno rasti. Ovakvom postupku izbacivanja konkurencije sa tržišta najviše su sklone velike međunarodne kompanije koje zaradom sa jednog tržišta financiraju dumping na drugom tržištu. Obranu od takvog stranog dumpinga najbolje je razvila Švicarska u kojoj postoji zakon po kojem sve što je potrebno za obranu mora biti proizvedeno u Švicarskoj, uključujući dijelove i sirovine za obrambenu opremu, bez obzira na cijenu. Zahvaljujući tome Švicarska nije bankrotirala, već je postigla punu zaposlenost. Na sličan način i Hrvatska bi morala imati neki prikriveni način privilegiranja domaćih proizvođača za strateški najvažnije proizvode i usluge, a to se najlakše može ostvariti pametnom monetarnom i fiskalnom politikom.

Škorini stručnjaci bi i nabavke jedinica lokalne uprave i samouprave povjerili takvim regionalnim agencijama koje bi centralizirale nabavke na nivou regija. Iz toga se vidi očit utjecaj regionalista koji bi na ovaj način željeli ukinuti županije koje "previše troše", kao da bi regije manje trošile. A stvarno bi se o izgradnji županijskih cesta, obnovi škola, kulturi, muzejima, zaštiti okoline i drugim projektima odlučivalo Zagrebu, ili regionalnim metropolama, umjesto u Županijama. Očito je kako regionalisti puno više vjeruju u zagrebačku pamet, ili pamet regionalnih centara nego u pamet pojedinih Županija. Stvarni učinak regionalizacije javnih nabavki za potrebe više županija, gradova i općina bi bila metropolizacija regionalnih središta, te gospodarsko i demografsko slabljenje svih ostalih mjesta. Posljedica takve regionalizacije se najbolje vidi u BIH gdje su kao ozbiljna urbana mjesta preživjela samo sjedišta Kantona, ili Županija.

A zloupotrebe javnog novca se ne mogu spriječiti centralizacijom, vez samo jačom kontrolom pravosudnih institucija, te smanjenjem uloge države u gospodarstvu. Puno bolje je kada razvoj nekog mjesta ovisi o gospodarskoj snazi toga mjesta kao što je to u SAD-u, nego kada se o svemu odlučuje u državnoj metropoli kao što je to u velikoj većini latinoameričkih država.

Osim toga Škoro bi centralizirao i zapošljavanje po državnim institucijama.

U svim razvijenim državama rukovodioci pojedinih institucija biraju svoje najbliže suradnike ne samo po formalnoj kvaliteti, već ovisno i o osobnom povjerenju. Čak i voditelji pojedinih odijela biraju svoje najbliže suradnike, te ih mogu slobodno mijenjati ako sa njihovim radom nisu zadovoljni. A na višem državnom nivou se samo određuju strogi kriteriji koje netko treba zadovoljavati, te se provodi kontrola jesu li ti kriteriji zadovoljeni. Kod nas u državnoj upravi nitko ne može smijeniti nikoga ili otpustiti, čak ako je svima jasno kako netko ne zna ili ne žili ništa raditi. Svi u državnoj upravi su zaštićeni kao "lički medvedi" i to je ono što bi prvo trebalo mijenjati.

Ima u Škorinom programu i dobrih tvrdnji kao što je; "...da su problemi u našim političkim strukturama kojima u glavi vlada mentalni komunizam koji je uvijek i u svakoj prigodi protiv privatnog poduzetništva i tržišne ekonomije, a rješenje je u novim ljudima koji nisu opterećeni socijalističko-komunističkom ideologijom."

Ispravna je i tvrdnja iz Škorinog programa koja kaže; "Treba smanjiti parafiskalne namete i poreze i rasteretiti gospodarstvenike, a poticati mogućnost ulaganja u nove tehnologije, opremu, strojeve, proizvodne procese i ljudski potencijal. Država mora podupirati uvođenje novih tehnologija i razvoj startupova."

Ali ništa se ne kaže kako to postići.

I nigdje se ne objašnjava kako povećati ulaganje u startapove. Njima država može jeftino ili besplatno izdavati prazne i nekorištene prostore, ali nikako ne može davati novac za samu ideju. Tako bi se vrlo lako mogao uzimati novac za neke "znanstvene ideje" koje lijepo izgledaju na papiru, a svrha bi im mogla biti samo ukrasti novac poreznih obveznika.

Osnovni početni ulagači u startapove svuda u razvijenim državama su privatni ulagači, dok pojedine državne institucije poput vojske i drugih mogu naručiti tek izrade prototipova novih proizvoda i tehnologija za potrebe testiranja konkretnog naručenog proizvoda. A da bi privatni ulagači više ulagali u startapove potrebno je puno jače zaštititi prava manjinskih dioničara, te osnovati poseban policijski odjel koji će po službenom dužnosti istraživati i progoniti one koji u društvima kapitala djeluju protiv interesa manjinskih vlasnika.

U području poljoprivrede Škorini pisci programa su naveli puno toga što treba napraviti, ali ne spominju ništa što bi seljacima omogućilo povećanje konkurentnosti i prodaju proizvoda kada su najskuplji, a ne kada su najjeftiniji. A to nije moguće bez smanjenja raznih skupih koncesija i bez beskamatnih kredita za mini skladišta, mini hladnjače, mini silose i male mini prerađivačke pogone. Izgleda kako su program za poljoprivredu pisali samo agronomi bez konzultacije ekonomista.

U pogledu porezne politike ispravno se konstatira kako treba smanjiti ukupna porezna opterećenja država, ali i provesti reformu same porezne uprave. Međutim, smanjiti poreze znači kako se moraju smanjiti i troškovi, ali mjere koje se predlažu u većini drugih poglavlja zahtijevaju povećanje državnih troškova, a ne smanjenje. A koje stavke državnog proračuna bi trebalo rezati nigdje se ne spominje.

Tu se navodi kako treba spriječiti mogućnost “transfera dobiti” između ovisnih društava, kao i porezno rasterećenje na reinvestiranu dobit. Međutim, spriječiti "transfer dobiti" domaćih poduzeća prema poreznim oazama ne može se uspješno provesti samo zakonskim rješenjima. Domaća velika poduzeća u stranom vlasništvu plaćaju vrlo mali porez na dobit zahvaljujući tome što većinu dobiti izvače preko poreznih oaza. A to rade vrlo jednostavno. Hrvatska velika poduzeća u vlasništvu stranaca, prema statističkim podacima imaju 2,5 puta veće prihode po zaposlenom nego poduzeća u vlasništvu domaćih poduzetnika. Istovremeno, poduzeća u vlasništvu stranaca imaju dobit po zaposlenom 4-5 puta manju nego poduzeća u domaćem vlasništvu. Iz toga oni koji se razumiju u statistiku lako mogu zaključiti kako poduzeća u stranom vlasništvu izvlače najmanje 90 posto dobiti u porezne oaze. A sve to rade potpuno legalno. Dovoljno je da neka njihova podružnica u državi sa minimalnim porezom na dobit svim ostalim podružnicama u drugim državama redovito isporučuje fakture za upravljanje, marketing, dizajn i slično, te je time dobit prebačena u poreznu oazu. Na ovaj način svake godine iz Hrvatske se izvuče nekoliko puta više dobiti nego Hrvatska povuče sredstava iz svih EU fondova u koje redovito uplaćujemo carine i članarine. I ovo se ne može spriječiti zakonima već samo jačanjem domaćih poduzeća koji svojim radom trebaju smanjiti dobit prikrivenim oligopolima. A domaća poduzeća se ne mogu jačati potezima od kojih jednake koristi imaju i domaća i strana poduzeća, već samo povećanjem limita za ulazak u sustav PDV-a kako bi male kvartovske trgovine koje puno češće prodaju domaće lokalne proizvode bile oslobođene plaćanja PDV-a, te sličnim poreznim potezima od kojih koristi imaju male trgovine i mali domaći proizvođači.

U pogledu monetarne politike navodi se samo kako; "Uvođenje eura se ne smije dogoditi bez referenduma građana. Nužno je provesti javnu raspravu svih zainteresiranih dionika kako bi sagledali sve aspekte." Kada god ne zna kako bi nešto riješio Škoro bi provodio referendum, a ovdje je prvenstveno riječ o sukobu interesa domaćih proizvođača sa jedne i uvoznika sa druge strane. Političar koji ima za cilj postizanje pune zaposlenosti uvijek nastoji prikriveno privilegirati domaće proizvođače i ne obazire se na interese uvoznika koji vrlo dobro znaju izmanipulirati obične građane koji misle kako je dobro kupovati jeftinije uvozno, ne shvaćajući kako svaki puta kada kupe uvozni proizvod daju otkaz nekom svome susjedu, a susjed kupnjom nekog drugog uvoznog proizvoda daje otkaz nekom drugom susjedu.

Nadalje, u Škorinom programu piše kako; Sredstva državnog proračuna kao i novac iz europskih fondova u većoj mjeri nego do sada treba usmjeravati u produktivne svrhe, a manje u neproduktivnu potrošnju, te u poticanje i subvencioniranje poželjnih industrijskih grana i sektora."

To je potpuno točno!

Ali kako to promijeniti?

Projekte procjenjuju "stručnjaci" iz razvijenih država, a oni prije svega brane interese svojih država. Njihov interes je proizvodnju razvijati samo u svojim državama, dok manje i nove članice EU trebaju za njih proizvoditi sirovine i radnu snagu, te im služiti kada kod nas dođu na odmor. To je njihov nacionalni interes koji oni znaju vrlo dobro braniti. Zbog toga Hrvatska svoj razvoj ne može temeljiti na EU fondovima, veće samo na domaćoj proizvodnji koju treba privilegirati pametnom fiskalnom i monetarnom politikom.

O razvoju Škorini stručnjaci kažu; "Tehnološki napredak je glavni čimbenik promjene strukture proizvodnje i presudan je za gospodarski rast, a samim tim i za kvalitetu života u nekoj državi. Napredak tehnologije ovisi o organizaciji znanstvenog, istraživačkog i obrazovnog sustava kojeg treba ustrojiti učinkovita državna politika. U Hrvatskoj tog ustroja nema i sve je prepušteno slučaju i poduzetništvu kreativnih pojedinaca koji su iznimka, a ne pravilo. Domovinski pokret zalaže se za razvoj kreativnih, znanstveno-istraživačkih i inovatorskih potencijala koji, uz kvalitetnu i sustavnu podršku države, mogu postati zamašnjak u gospodarskom razvoju Hrvatske."

Ova tvrdnja je samo djelomično točna pošto Škorini stručnjaci očito ne razumiju razliku između znanosti i inovatorstva. Znanost se bavi istraživanjem onoga što postoji, dok se inovativni i poduzetni pojedinci bave razvojem nečega što ne postoji. Znanstvena otkrića dolaze kroz promatranje, dok izumi dolaze iz uma. Temelj svakog razvoja su izumi i inovacije koje treba pretvoriti u model, prototip, ili pilot projekt. Za to je potrebno nabaviti kapital od nekoga tko je spreman svoj novac uložiti u znanstveno neprovjerenu informaciju na osnovu svoje subjektivne procijene. Zbog toga država ne može ulagati u ideje već to mogu samo na veliki rizik spremni pojedinci. Kada inovativni poduzetnik nabavi kapital za izradu prototipa ili pilot projekta tek tada na scenu stupaju znanstvenici koji to moraju znanstvenim metodama testirati i procijeniti, a to često košta više od izrade prototipa. Znanstvenici testiranja ne rade radi zabave, već radi zarade, pri čemu i sami imaju velike troškove.

A tek nakon što znanstvenici naprave svoj dio posla u razvoju novih proizvoda državne institucije mogu naručivati takve nove proizvode, ali mimo sustava javne nabave, pošto su proizvodi koji se nalaze u razvoju uvijek puno skuplji nego proizvodi koji se već masovno proizvode. Zbog toga se mora razraditi poseban zakonski postupak za javnu nabavku inovativnih proizvoda koji ne postoje na tržištu u traženoj kvaliteti i sa željenim karakteristikama.

Pohvalna je i činjenica kako Škorin pokret podržava Višegradsku skupinu, ali nažalost tome je posvećen samo kratki pasus; "Dio smo Europske unije i to želimo ostati, ali nam nije prihvatljivo njezino pretvaranje u centraliziranu naddržavu. EU vidimo kao konfederaciju suverenih država. Važno je u tom kontekstu približavanje Višegradskoj skupini budući da se radi o državama i narodima sličnih povijesnih iskustava, sličnog položaja i istih pogleda na suvremena europska i svjetska gibanja. "

O položaju Hrvata u BIH ništa se ne govori, što je vrlo znakovita činjenica.

Sve ostalo što se spominje u ovom programu samo je recikliranje sličnih reformskih prijedloga koji su u biti blaga kozmetička promjena postojećih rješenja. Unatoč tome, program je ipak znatno bolji od programa većine drugih stranaka koje nekoliko nanizanih demagoških parola znaju u predizbornim kampanjama predstaviti kao svoje programe, vjerujući kako birači glasuju samo za brend i ne zamaraju se nekakvim programima.