Došla nam je izborna godina, za Brixelles i Pantovčak

Kolinda Grabar-Kitarović izabrana je za Predsjednicu Republike Hrvatske 11. siječnja 2015. godine. Time je lagano počeo kraj vladavine bivše komunističke elite.

Bista komunističkog zločinca Josipa Broza Tita odlazi sa Pantovčaka. Predsjednica odmah prekida sa politikom inicijative povezivanja Zapadnog balkana, te se okreće Varšavskoj inicijativi povezivanja država središnje europe, Austriji, Mađarskoj, Češkoj, Slovačkoj i Poljskoj. Uskoro obilazi države koje graniče sa Srbijom i imaju sa njom sporove, a koje su samim time srpski prirodni strateški neprijatelji, te time i hrvatski prirodni strateški saveznici. Kolinda Grabar Kitarović je dugo godina radila u diplomaciji i NATO-u, te je bila članica raznih međunarodnih organizacija. Zahvaljujući tome imala je priliku međunarodnu politiku upoznati iznutra i shvatiti kako tu svatko prikriveno gleda samo interese svoje države. Na osnovu tih iskustava naučila je strateški razmišljati, te odvajati bitno od manje bitnog. Zbog svega toga dolazi do otvorenog neprijateljstva između nje i predsjednika Vlade Zorana Milanovića.

Dolaskom na vlast Karamarko je ukinuo politiku detuđmanizacije, te pokrenuo procese povratka na politiku vođenja nacionalnih interesa, čime su Vlada i Predsjednica države počeli djelovali usklađeno. Karamarko je uspio u Sabor i vrh vlasti dovesti nekolicinu ljudi koji nisu prethodno obrađeni od bivše komunistike elite, koja je od trenutka njegovog dolaska na vrh HDZ-a pokušavala u njegov krug ubaciti što više svojih ljudi. Usprkos njima nekolicina poštenih nekompromitiranih domoljubno orijentiranih pojedinaca uspjela je ući u Sabor prije svega zato što ih je Karamarko osobno poznavao. Iako je Karamarko imao dobre namjere mnogi potezi su mu bili nedovoljno primišljeni, te se stranka ideološki vraća na desnicu, a organizacijski je ojačala tehnomenadžerska mafijaška frakcija.

Do Karamarkova pada došlo je zbog toga što je kao bivši obavještajac imao kontakte sa nekim poduzetnicima koji su poslovali sa Rusijom i kriminalom, te su se Amerikanci pobojali kako bi mogao uspostaviti bolje poslovne odnose između Ruskih i Hrvatskih poduzeća. Plašila ih je i mogućnost kako bi povlačenjem iz spora sa Mađarima u slučaju INA mogao prodati i ostale dionice INA-e na burzi, te bi ih tako mogli otkupiti Mađari, Nakon toga bi Rusi mogli kupiti MOL, te tako preuzeti cijelu naftnu industriju na Zapadnom Balkanu.

I Rusima željeli rušiti Oreškovićevu vladu pošto je on počeo pripreme za izgradnju LNG terminala za pretovar ukapljenog plina na Jadranu. Hrvatska većinu plina kupuje od Rusa, a izgradnjom LNG terminala postojala bi mogućnost kupovine plina i od drugih dobavljače, te bi samom izgradnjom terminala Rusi izgubili monopol, pa bi morali prodavati plin po nižoj cijeni.

Protiv LNG terminala bili su i Nijemci koji su izgradili svoj plinovod preko Baltika, te im je interes što više plina transportirati tim putem.

Kako bi skinuli Oreškovića Rusi i pojedini poduzetnici povezani sa njima, uz Njemačku pomoć, počeli su preko svojih veza uvjeravati Karamarka kako su Bandićevi zastupnici i zastupnici HNS-a spremni za koaliciju sa HDZ-om, iako to u tom trenutku nije bilo realno. Na to su reagirale i američke službe koje su preko svojih veza počeli tražiti način za skidanje Karamarka.

Formalni, razlog za napad na Karamarka je nađen u činjenica što je agencija njegove supruge Ane imala sitni poslovni ugovor s Josipom Petrovićem, MOL-ovim glavnim lobistom, i to u vrijeme dok nije ni bila njegova supruga, i dok on nije bio na vlasti, što nigdje na svijetu nije sukob interesa.

U rušenju Karamarka Amerikanci su aktivirali sve hrvate o kojima su imali dosjee i na taj način su sa njima mogli manipulirati. Ohrabreni američkom podrškom mnogi pripadnici "duboke države" i Mosta su zadatak vrlo rado prihvatili ponajviše stoga što je Karamarko najavljivao proces lustracije i što je njegov ministar kulture Zlatko Hasnbegović odmah počeo financijsku lustraciju obustavom financiranja raznih parazitskih i antihrvatskih udruga. Nezadovoljan suradnjom sa politički naivnim i neiskusnim mostovcima Karamarko je povjerovao u mogućnost preslagivanja vlade sa Bandićem i Vrdoljakom koji su mu sve obećali, a kada je raskinuo koaliciju sa Mostom vidjelo se kako je nasjeo na "navlakušu".

Dolaskom Plenkovića na vlast on je u vladu doveo nekoliko osoba koje uopće nisu bile na izbornim listama i koje su po svom svjetonazoru bliže HNS-u nego HDZ-u, čime je izazvao veliko nezadovoljstvo desnog dijela stranke. Čim je došao na vlast Amerikanci su, posredstvom nekih lokalnih "stručnjaka", od Plenkovića tražili povratak dionica INA-e u Hrvatske ruke što im je on i obećao iznošenjem plana da dionice otkupi prodajom dijela HEP-a. Istovremeno, pod pritiskom Njemačke Plenković je počeo kočiti izgradnju LNG terminala, iako ga je Predsjednica Kolinda iz strateških razloga nastojala ubrzati.

Dok se Plenkovićeva vlada bavila "gašenjem vatre" na području gospodarstva poput Agrokora, predsjednica Kolinda je na sebe samoinicijativno preuzela dugoročne hrvatske geostrateške probleme. Na području simboličkih poteza predsjednica Kolinda je imala poteza koji su njeni birači ocijenili pozitivno kao što je skidanje Titove biste, dodjela odličja udbinoj žrtvi Nikoli Štedulu, oštar stav prema provokacijama Milorada Pupovca, pokroviteljstvo nad Bleiburškom komemoracijom. Tijekom požara 2017. oštro je napala Vladu i ministra obrane zbog spore reakcije, nakon čega je ministar obrane Krstičević pri elementarnim nepogodama puno brže donosio odluke o upotrebi vojnih snaga.

Na području strategije svi potezi su bili vrlo dobro promišljeni. Dolaskom na vlast počela je provoditi svoju dugoročnu geostrategiju, pošto jedino tu ima nekakve ovlasti i može djelovati bez Vlade. Prvo je počela graditi odnose sa bivšim istočnim državama Varšavskog bloka kako bi Hrvatsku približila državama koje se odupiru neokolonijalnom odnosu starih europskih zapadnih državama; Njemačke, Francuske, Danske, Belgije, Austrije i Nizozemske. U tom cilju prihvatila je inicijativu Baltik-Jadran, koja je proširenje takozvane Višegradske skupine, a koja je proširenjem do Crnog mora nazvana inicijativom Tri mora. Ovime je nastojala povratiti dio državnog suvereniteta Hrvatskoj, a to je nakon pobjede predsjednika Donalda Trumpa postao trend koji podržava SAD. Vizija tog udruženja bivših socijalističkih srednjoeuropskih zemalja temelji se na zaštiti zajedničkih gospodarskih interesa, te poticanju međusobne slobodne trgovine, razvoja prometne infastrukture i suradnje na energetskom planu. U Višegradsku skupinu (Poljska, Slovačka, Češka i Mađarska) smo pozvani i 2014. kada je mađarski ministar vanjskih poslova Tibor Navracsics predložio da se Višegradska skupina, popularno znana kao V4, proširi na Hrvatsku i Sloveniju, ali su Milanović i Josipović to odbili.

Čim je u SAD-u pobijedio Donald Trump Predsjednica Kolinda odmah se odlučila sastati sa njim kako bi uspostavila što bolje odnose. Pošto je hrvatski veleposlanik u SAD-u Joško Paro taj susret sabotirao Predsjednica Kolinda se do Trumpa morala probijati preko privatnih poznanstava, ali je u tome ipak uspjela. Para nije mogla smijeniti pošto ga je štitio Plenković.

Početkom 2017. nakon jačanja prijateljskih odnosa između Putina i Erdogana pod njihovim utjecanjem počelo je dogovaranje između Bošnjaka i Srbije na štetu BIH Hrvata, te se stvara koalicija Bošnjaka i Srba. Bošnjaci nastoje što više pritisnuti BIH Hrvate, te stvoriti trajnu muslimansko srpsku koaliciju, najprije u BIH, a postepeno ju proširiti na Kosovo i Albaniju, te Crnu Goru. Zahvaljujući crnogorskim Muslimanima proueropski Cnogorci su izborili samostalnost, ali bi formiranjem nove srpsko muslimanske koalicije i crnogorski Srbi postali jači, te bi mogli pobijediti na izborima i promijeniti politiku Crne Gore. Zbog te nove srpsko muslimanske koalicije 31. 10.2016. u Orašju policija uhićuje deset hrvatskih branitelja. Upućenima je sve jasnije kako se povećava opasnost od podjele BIH na štetu Hrvata.

Predsjednica Kolinda prepoznaje opasnost od takve koalicije, te to odlučuje sabotirati.

Erdoganov interes za podjelom BIH je u tome da Muslimani dobiju izlaz na otvoreno more oko Ploča, dok je Putinov interes da Republika Srpska također dobije izlaz na Jadran na području Konavala, a i jedno i drugo se može dobiti samo ratom u pogodnom trenutku. Ovime bi Rusi preko Republike Srpske dobili izlaz na Jadran, dok bi Muslimani dobili državu u Europi morem spojeni sa drugim muslimanskim državama. Naravno, obični Srbi i Bošnjaci u BIH o ovome ne smiju znati ništa pošto ni njima ne odgovara preseljenje iz jednog dijela BIH u drugi. U veljači 2017. istovremeno i Bošnjaci i Srbi podižu optužnice protiv Hrvata po zapovjednoj odgovornosti. Hrvati smetaju i jednima i drugima dok svađanjem oko nebitnog Srbi i Bošnjaci pokušavaju izazvati predratno stanje. Obavještajni podaci govore kako Srbima treba dati sjeverno od Tuzle, te dio federacije između Trebinja i Dubrovnika, dok Bošnjacima kao kompenzaciju treba dati dolinu Neretve, te potpuno marginalizirati hrvate na ovom području. Predsjednica Kolinda počinje govoriti o opasnoj situaciji u BIH, predlagati obnovu vojnog roka, i raspoređivanja vojnih snaga u dolinu Neretve oko Ploča. U cilju što većeg iseljavanja Hrvata Bošnjaci na području Posavine od Tuzle do Save proširuju optužbe protiv Hrvata kako bi potakli njihov bijeg, a Srbi isti posao rade na području Hercegovine.

Zbog geostrateških interesa Rusa i zbog duga Agrokora pritisak Rusije sve više raste na Hrvatsku preko Slovenije i Srbije, te preko Turske i bošnjaka na BIH hrvate. Kako bi se taj pritisak smanjio predsjednica Kolinda organizira odlazak u Rusiju na sastanak sa Putinom koji se dogodio 18.10.2017. u Sočiju. Pri tome je Predsjednica Putina pozvala u Hrvatsku, jer do sada niti jedan ruski Predsjednik nije bio u službenoj posjeti. Unatoč postignutim dogovorima između Predsjednice Kolinde i Predsjednika Putina hrvatska vlada nije ništa učinila kako bi se popravili odnosi sa rusima.

Nakon presude hrvatskoj "šestorci" bivših visokih funkcionera Herceg-Bosne: Jadranku Prliću, Bruni Stojiću, Slobodanu Praljku, Milivoju Petkoviću, Valentinu Ćoriću i Berislavu Pušiću 29. studenog 2017. u Hagu po optužbi za "udruženi zločinački poduhvat" položaj hrvata u Bih se dodatno pogoršava. Bošnjaci se dodatno ohrabruju, te pojačavaju broj istraga i pritiske na Hrvate. Kako se podjela BIH ne može provesti bez novog malog kratkotrajnog rata i Srbi i Bošnjaci se počinju militarizirati. Većina ovih nastojanja dolazila je iz Srbije, ali Dodik i bosanski Srbi iz zapadnog dijela Republike Srpske postepeno shvaćaju kako bi oni mogli biti slijedeće žrtve, ako pomognu Bošnjacima obračun sa hrvatima, te se unatoč Vučićevim pritiscima popravljaju odnosu između Dodika i Čovića. Dodik rado prihvaća ruske investicije u naftnu industriju, metalsku industriju i prometnu industriju, ali odustaje od progona hrvata u svom dugoročnom interesu, kako oni ne bi bili slijedeći na redu. Kako bi promijenili stavove beogradskih Srba i njihov sve bolji odnos sa Bošnjacima Dodik organizira susret u Beogradu sa Vučićem 6.12. 2017. kada su se susreli Vućić, Izedbegović i Čović u Beogradu. Sastanak nije završio najbolje po Izedbegovića, sudeći po konferenciji za novinare kad je Bakir Izetbegović izrazio drugačiji stav glede Kosova nego što je prethodno dogovoreno na sastanku Predsjedništva BiH i srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučića. Iako je prethodno Izedbegović bio spreman žrtvovati interese Kosovskih muslimana u interesu Bošnjaka, ovime se vratio na poziciju obrane Kosovara kako bi Vučiću pokazao da i on ima poneki as u rukavu. Usprkos ovom porazu u Beogradu Izedbegović ne želi promijeniti izborni zakon u federaciji BIH kako bi hrvati mogli slobodno birati svoje predstavnike u tijelima BIH i Federacije BIH.

Europska unija primjećuje kako se Predsjednica Kolinda snažno zalaže za hrvate u BIH, te preko Plenkovića pokušava utjecati na nju da se ne miješa u BIH sukobe. Ona te Plenkoviće pritiske odbacuje, te sukobi između Pantovčaka i Banskih dvora jačaju.

Shvaćajući ove opasnosti za hrvate u BIH Predsjednica Kolinda organizira put u Tursku kako bi spriječila potpunu političku BIH Hrvata, te se 9. 1. 2018. sastaje sa Erdogan gdje od njega traži da podupre ravnopravnost Hrvata u federaciji BiH. Iako je Erdogan slao pozitivne signale o dolasku Predsjednice Hrvatske u Tursku on ne želi izvršiti pritisak na Izedbegovića, te ga naziva telefonom. Nakon telefonskog razgovora sa Izedbegovićem Erdogan odgovara kako je pitanje Hrvata u BiH vezano uz Deytonski sporazum, i kako on ne daje direktive.

Osam dana nakon neuspješne intervencije kod Erdogana 17. 1. 2018. Predsjednica putuje u Sarajevo kako bi razgovarala sa članovima predsjedništva BIH ne bi li ih nagovorila na promjenu izbornog zakona. Tada do osiguranja predsjednice dolazi informacija kako bošnjačka frakcija obavještajne službe OSA priprema atentat na predsjednicu Kolindu kako bi spriječila dogovore u Sarajevu. BiH delegacija s ministrom vanjskih poslova BiH Igorom Crnadakom na čelu uzaludno je više sati čekala na aerodromu visoku gošću, pošto je ona dolazak u sarajevo nenajavljeno odgodila za jedan dan. Nakon sastanka s članovima Predsjedništva BiH Kolinda Grabar-Kitarović i predsjedavajući Dragan Čović dali su izjave. Dragan Čović je rekao kako je primarni cilj BiH ulazak u euroatlantske integracije, te je zahvalio Predsjednici na pomoći da kandidacijski status BiH bude realnost ove godine. Osvrnuo se i na negativne kritike koje je hrvatska Predsjednica dobila zbog politike prema BiH. ''Stvorena je jedna loša klima i netko je želi graditi i kad ste Vi osobno u pitanju i kad je u pitanju komunikacija između nas. Ja mislim da za nju apsolutno nema mjesta i ja vas motiviram da i dalje kao i do sada, kao pravi prijatelj BiH pomognete da mi unutarnje odnose uredimo sami, da imamo uvijek partnera u RH", istaknuo je Čović.

Ohrabren stavom Erdogana Bakir Izedbegović uspijeva dogovoriti novi sastanak sa Vućićem u Turskoj uz prisustvo Erdogana, kako bi ga ponovno nagovorio na jačanje saveza između Srba i Bošnjaka, a na štetu Hrvata. Istovremeno Ruski i Bošnjački agenti nastoje što više pokvariti odnose između Srba i Hrvata i u Hrvatskoj i u Srbiji. Zahvaljujući takvim poticajima Srbi u UN-u organiziraju izložbu "Jasenovac-pravo na nezaborav", a proruski orijentirani šef srpske diplomacije Ivica Dačić povodom otvaranja izložbe izjavljuje "kako je važno ukazati na zločine koji su odneli stotine hiljada života i koji ne smeju biti zaboravljeni". Susret između Izedbegovića, Vučića i Erdogana se dogodio 29.1.2018., a beogradski tisak ga je najavio kao moguću prekretnicu u dosadašnjoj komunikaciji Beograda i Sarajeva. Za javnost, razgovarali su o povezivanju Sarajeva i Beograda autocestom, što je financijski spremna pomoći Turska. Obećavajuća bošnjačko - srpska koalicija potaknuta gospodarskim ulaganjima Turske u Srbiju Vučiću je primamljiva, te on ponovno odlučuje žrtvovati interese bosanskih Srba u korist Srbije. Nakon sastanka Bakir Izetbegović je izjavio kako je od srpskog predsjednika Aleksandra Vučića dobio "povijesno" obećanje da njegova zemlja više nikada neće biti uzročnikom problema za BiH. A o čemu se stvarno razgovaralo možemo doznati analizom reakcije Čovića i Dodika. Isti dan 29.1. 2018. Predsjedatelj predsjedništva BiH Dragan Čović kritizirao je trilateralni sastanak njegova bošnjačkog kolege Bakira Izetbegovića s predsjednikom Srbije i Turske Aleksanadrom Vučićem i Recepaom Tayyipom Erdoganom, a zbog susreta je nezadovoljan i predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik. Nisu oni nezadovoljni zbog autoputa, već zbog onog što je stvarno bila tema razgovora, a to je Izedbegovićeva želja da Srbija ne podrži zahtjeve hrvata za promjenom izbornog zakona u cilju održanja hrvatske ravnopravnosti u BIH. Kako bi to spriječili Čović preko Dodika traži trilateralni sastanak potpisnika Deytonskog sporazuma sa BIH vrhom, a to su Srbija i Hrvatska. Vućić pristaje pod uvjetom da dobije poziv od Predsjednice Kolinde za posjet Hrvatskoj i priliku da Pupovcu oduzme titulu najvećeg zaštitnika Srba u Hrvatskoj.

Kako bi sabotirala bošnjačko - srpsku koaliciju dogovorenu između Erdogana, Vučića i Izedbegovića koji je štetan za interese BIH hrvata predsjednica hrvatske Kolinda Grabar Kitarović odlučuje pozvati Vučića u službeni posjet Hrvatskoj unatoč snažnog otpora Plenkovića. Pošto je očito kako bi dogovor Vučić Izedbegović mogao biti štetan za BIH hrvate predsjednica Kolinda odlučuje stvar pogurati sa Srpske strane, svjesna kako se na Balkanu definiraju novi odnosi u kojima bi najveće žrtve ponovno mogli biti Hrvati iz federacije BIH. Zbog dobrog odnosa sa arapima mnoge države u Europi su spremne prešutno federaciju BIH prepustiti Bošnjacima kako bi oni imali svoju državu u europi, a sve na štetu BiH hrvata, iako su europski sudovi dali pravo Hrvatima na izbor vlastitih predstavnika. Zbog toga vrše pritisak na političare iz Hrvatske da se ne miješaju u BIH. Predsjednica Kolinda se oglušila na ovakve europske stavove svjesna kako će je oštro napasti svi mediji sa lijeve strane, kao i desni emotivci neupućeni u stvarne razloge pozivanja Vučića u Hrvatsku. Brixselles je odmah povukao poteze da se taj sastanak sabotira, te su se pojavili medijski zahtjevi za Vučićevo izvinjenje, zahtjevi za ratnom odštetom i slično iako je svima koji su to tražili jasno kako su ti zahtjevi potpuno nerealni. Vučić je iskoristio priliku da se pred Srbima pokaže kao najveći zaštitnik Srba u Hrvatskoj, te je pristao i na trilateralni sastanak u Mostaru na kojem bi uz članove predsjedništva BIH prisustvovali predsjednici Srbije i Hrvatske.

Odmah nakon sastanka Pedsjednika Vučića i Predsjednice Kolinde reagira i ruski ministar vanjskih poslova Lavrova koji 21.02.2018. dolazi u Ljubljanu na sastanak sa Erjavcem na razgovor o 'Nestabilnom Zapadnom Balkanu' pri čemu Slovenski šef diplomacije spominje i arbitražu o razgraničenju sa hrvatskom kao 'faktor nestabilnosti'. Stvarnu temu razgovora moguće je prepoznati analizom interesa i trenutka u kojem se sastanak događa, a to je ojačavanje ruskog poticaja u Sloveniji kako bi ona pojačala pritiske na Hrvatsku. Iako je Slovenija članica NATO saveza i EU ona se puno ne obazire na interese EU i SAD-a, te gleda svoj interes. A najvažniji interes joj je povećati promet preko luke Kopar u pravcu Austrije i Mađarske. U tome joj mogu pomoći Ruska poduzeća i banke, te im Rusi to uvijek mogu obećati, pa Slovenci često vode prorusku politiku.

Odmah nakon posjete Ljubljani slijedećeg dana 22.02.2018. Sergej Lavrov dolazi u Srbiju gdje prema mišljenju medija Moskva želi provjeriti raspoloženje u Beogradu nakon nedavnog usvajanja strategije proširenja Europske unije za države zapadnog Balkana. Po procjeni medija, cilj Lavrova je doznati jeli došlo do promjene usvajanjem te strategije i da li je došlo do promjene stavova Beograda po tim pitanjima. Ali, pošto je do ovog došlo odmah nakon Vučićevog posjeta Zagrebu logično je zaključiti kako je Lavrov došao provjeriti što je dogovoreno u Zagrebu, te kako nagovoriti Vučića da odustane od podrške Hrvatima u BIH.

Sve to zabrinuto prate i Amerikanci, te izjavama kako ne može biti stvoren treći entitet u BIH nastoje što više pogodovati bošnjacima, a na račun Hrvata i Srba kako bi smanjili utjecaj Putina i Erdogana na njih. Iz toga je vidljivo kako amerikanci ne shvaćajući kako time samo ohrabruju Bošnjačke želje za izlazak na Jadran od čega bi najviše koristi imala Rusija. Procjene Amerikanaca temelje se na vjerovanju kako je bošnjačko hrvatska federacija dovoljno nestabila za lako izazivanje nereda u slučaju potrebe, nakon čega bi se oni umiješali, ne shvaćajući kako bi i Rusi na isti način mogli iskoristiti nestabilnost federacije BIH.

Usprkos svim međunarodnim opasnostima o kojima je brigu vodila uglavnom samo Predsjednica Kolinda Grabar Kitarović, Plenkovićeva Vlada kao glavni cilj određuju stabilnost Vlade. Za razliku od Vlade, Predsjednica je prepoznala iseljavanje kao najveći strateški problem, te počinje snažno zagovarati rješevanje ovog problema. Pošto na tom području nema nikakve ovlasti Plenkovićeva vlada je potpuno ignorira, te silom nameće ratifikaciju Istambulske konvencije ne bi li tako skrenula pažnju sa stvarnih problema. Uz to Plenković se snažno suprotstavlja vlastitim biračima ne priznavši potpise za referendum o izbornom zakonu i Istambulskoj konvenciji.

Nakon toga došlo je do otvorenog sukoba između Predsjednika Vlade Plenkovića i Predsjednice države Kolinde oko demografskih problema. Većina medija je to počela tumačiti kao sukob oko taština i kao predsjedničina predizborna kampanja. Međutim, svađa između Plenkovića i Kolinde nije svađa oko taštine već je to vrlo duboka svađa oko ideologije.

Kako bi povećala prepoznatljivost Hrvatske u svijetu Predsjednica se snažno uključila i u svjetsko nogometno prvenstvo čime je stekla velike simpatije u čitavom svijetu, na što je hrvatska ljevica reagirala sa otvorenom mržnjom.

Na kraju 2018. Predsjednica Kolinda shvaća kako je u 4 godine napravila što je mogla, te odlučuje krenuti u novu predizbornu kampanju. Smjenjuje svog savjetnika Matu Radeljića koji ju je u početku podržavao, ali ju je počeo sabotirati kada je počela braniti prava BIH Hrvata i pri tome dovela Vučića u Zagreb. Prije smjene Radeljića bilo joj je jasno kako će time izgubiti podršku desnih medija na koje Radeljić ima utjecaj. Na njegovo mjesto dovela je Mirjanu Hrgu koja ima puno veći utjecaj na medije političkog centra. To je učinila procijenivši kako joj je najvažnije oduzeti dio glasača koji bi mogli glasati za lijevog kandidata za Predsjednika države.

Pošto se prije Predsjedničkih izbora koncem godine održavaju izbori za EU parlament u svibnju Predsjednica Kolinda je smjenom Radeljića svjesno pomogla desnim strankama da osvoje veći broj mandata u EU parlamentu i tako našteti Plenkovoj frakciji HDZ-a. Mnogi stari desno orijentirani članovi HDZ-a razočarani su politikom Plenkovića, ali su ostali uz HDZ vjerujući kako bi Predsjednica Kolinda mogla preuzeti i HDZ. Odlaskom Predsjednice prema političkom centru ti birači su svjesno gurnuti u ruke NZH i Hrasta. Plenković je zadovoljan Kitarovićkinim skretanjem prema političkom centru ne shvaćajući kako bi mu se to moglo osvetiti na prethodnim EU izborima.

Na EU izborima NZH i Hrast bi mogli osvojiti više mandata nego što se i sami nadaju, ali pod uvjetom da dobro odrade kampanju bez puno napada na Predsjednicu.

Pošto NZH vodi grupa vrhunskih hrvatskih suverenističkih intelektualaca koji znaju razmišljati strateški, oni će vjerojatno Predsjednici Kolindi vratiti uslugu prepuštanja birača, te neće gurati svoga kandidata na predsjedničke izbore.

Stranku Hrast vode emocionalni suverenisti koji ne znaju dugoročno, strateški razmišljati, te se od njih mogu očekivati napadi na Predsjednicu zbog navodne "izdaje" iako ona ni na prošlim izborima nije bila njihov kandidat, pa ih nije mogla ni izdati. A svi krajnje desni glasači koji su glasali za Kolindu Grabar Kitarević nisu glasali za nju, već su glasali protiv Josipovića, i opet će glasati protiv kandidata ljevice. Zbog takvog mentalnog stanja u Hrastu moguće je očekivati kako će se umjesto napada na lijeve stranke, više, u napadima orijentirati prema Predsjednici Kolindi i istaknuti svog kandidata za predsjedničke izbore. Time će strateški naštetiti sami sebi i osvojiti puno manje glasova nego što bi mogli s obzirom na političku ideologiju koju zastupaju.