Dr Ivica Granić: Ostojićev ispad školski je primjer mentaliteta napuštene mosorske pojate

Bilo je samo pitanje vremena kada će progovoriti mentalitet sljedbe ‘napuštene pojate na Mosoru’, a u kojoj je nastao boljševički bilten Slobodna Dalmacija, koji se u pravilu javlja uvijek kada dođe do demonstracije bilo kakvog oblika hrvatskog zajedništva, makar i na simboličnoj razini. Skandalozni ispad bivšeg omladinca Ostojića školski je primjer demonstracije upravo tog mentaliteta, koji ne propušta čak niti krajnje dramatičnu situaciju u kojoj se našla Republika Hrvatska da pokaže svoje pravo lice.

Kad je omladinac Ranko Ostojić u pitanju, uvijek može i niže i jadnije. I sramotnije! Na primjer, mislili smo kako ne može niže od ‘poljudske svastike’, no ovih dana svjedočimo političkom igrokazu oko donacije mostarskoj bolnici, odnosno krajnje jeftinom političkom igrokazu u režiji ovog SDP-ovca.

Ranko Ostojić se zapitao ‘tko je kriv’ za donaciju mostarskoj bolnici? Naglasak je, naravno, na krivnji, na nekakvoj imaginarnoj, iracionalnoj krivnji, jer se normalan čovjek pita o kakvoj krivnji može biti riječ ako Republika Hrvatska, izvršavajući vlastiti ustav, plaća 43. mil kuna dospjelih obveza za lijekove i sanitetski materijal Sveučilišnoj bolnici u Mostaru. Značajan dio tih sredstava ionako će biti ‘vraćen’ u Republiku Hrvatsku, obzirom kako mostarska bolnica većinu medicinskog materijala kupuje kod hrvatskih vele drogerija, kao što se i inače značajan broj ukupno doniranih sredstava ‘recikliran’ vrati u RH.
Stanovništvo s jedne ili druge strane hrvatske državne granice se podjednako teško bori s epidemijom COVID 19. Ovim potezom, između ostalog, Vlada RH je, obzirom na veliku fluktuaciju hrvatskih državljana iz BiH u RH, povukla izvrstan potez prevenirajući tako eventualno pojačani intenzitet dolaska svojih državljana prema RH, koji bi se, u slučaju nemogućnosti liječenja u Mostaru, liječili u hrvatskim bolnicama, te time epidemiološku situaciju u RH učili još i gorom. To su nepobitne činjenice, nema ih potrebe elaborirati niti dodatno obrazlagati.

Na žalost, sljedbu napuštene pastirske pojate sa Mosora činjenice nikada nisu osobito interesirale. Najnoviji ispad jednog od najupornijih, Ranka Ostojića, oko tzv. krivnje vezane za plaćanje lijekova i sanitetskog materijala bolnici u Mostaru, pojačano upozorava na opasnost neporaženog mentalnog boljševizma, koji je posljedično čak i SDP uspio pretvoriti u svojevrsnu mentalnu ekspozituru notorne ‘Radničke fronte’.

Sve činjenice, kada je riječ o odnosu Republike Hrvatske prema hrvatskim državljanima koji žive izvan Domovine, zasigurno su poznate Ranku Ostojiću. Radi se o zakonima, mjerama i drugim regulativama koje su praktički identične u bilo kojoj zemlji koja ima razrađenu politiku prema vlastitim državljanima koji žive izvan njenog teritorija, dakle praktički svakoj državi na svijetu.
Sinergija domovinske i iseljene Hrvatske trebala bi biti ‘condicio sine qua non’, politička platforma iznad svih stranačkih dresova i iznad bilo koje stranačke politike.
Podmetanje od strane SDP-a, kada je riječ o Hrvatima koji žive izvan Domovine, staro je gotovo koliko i hrvatska neovisnost. Hrvatski državljani koji žive izvan granica RH veliki su gospodarski i politički potencijal, no to izgleda određenim, javnim ili zakulisnim, grupacijama očigledno ne ide u prilog.
Prilikom razdruživanja sa bivšom propalom socijalističkom tvorevinom, kao i tijekom procesa osamostaljenja, Hrvati izvan Domovine odigrali su ključnu ulogu. Plaćali su nezamislivo velike iznose u fond za pomoć Domovini, kupovali su oružje, organizirali na tisuće oblika razne pomoći, financirali iznimno skupa lobiranja za promicanje hrvatskih interesa, sudjelovali u bezbrojnim kampanjama i prosvjedima promičući nacionalne interese, na tisuće Hrvata koji su rođeni ili su otišli prije rata u inozemstvo, vratili su se boriti onda kada je bilo najteže.

Ta fantastična sinergija, unatoč kontinuiranom i programiranom poticanju nesnošljivosti, poput najnovijeg ispada u režiji mosorske sljedbe, traje do danas. Bezbrojni su primjeri izvrsne suradnje domovinske i izvan domovinske Hrvatske. Jedna od rijetkih, ako ne i jedina, država na svijetu s kojom RH ima pozitivnu vanjsko – trgovinsku bilanci je BiH, koja je najveći hrvatski vanjskotrgovinski partner.

Ne treba naglašavati zbog čega je to tako, znamo tko uvozi i u kojim se područjima BiH prodaju hrvatski proizvodi, tek valja pripomenuti kako Hrvatska u BiH godišnje izveze robe vrijednosti 11,1 milijardu kuna, a uveze 5,2 milijardi. Suficit je, dakle, oko šest milijardi kuna na strani Republike Hrvatske. Takvih izvrsnih oblika suradnje ima na pretek, poznat je i primjer ‘HE Buško Blato’ u Livnu, koja desetljećima po bitno nižim cijenama opskrbljuje električnom energijom Dalmaciju, ili enormne godišnje direktne uplate dijaspore, koje pristižu doslovce sa svih kontinenata, a mjere se u stotinama milijuna kuna.

Najveća snaga hrvatskog zajedništva je u onom što se često nepravedno naziva u običnom, malom čovjeku. Nedavno je, na primjer, Diego Miletić, jedan od najvećih hrvatskih tunolovaca sa Pacifika, inače rođen u Grabovici kod Mostara u Hercegovini, uplatio 500 tisuća kuna za splitsku bolnicu, a Hercegovačko – neretvanska županija je, nakon potresa u Zagrebu, uplatila 400 tisuća kuna za pomoć pri zbrinjavanju stanovništva nakon potresa u Zagrebu.
Mali obični ljudi to rade potiho, neprimjetno, bez ikakve pompe, ne želeći nikakve političke ili druge poene za sebe. Za razliku od mentalne sljedbe ‘mosorskih pojatara’, koji su u stanju i najveće nacionalne svetinje, sebično i krajnje štetno, okrenuti i transferirati na polje prljave politike. Ne shvaćajući pritom kako će im se upravo takva politika vratiti kao bumerang.

Doc. dr. sc. Ivica Granić