Europske dileme - federalizam ili suverenizam

Europske dileme - federalizam ili suverenizam
153
2
1

Početkom 21. stoljeća razni europski strateški instituti su primijetili kako europsko stanovništvo sve više stari, što bi moglo dovesti do nedostatka radne snage potrebne za osiguranje mirovina. Jedino riješenje su vidjeli u uvozu radne snage, te je EU 2007. naručila studiju o tome koliko bi ljudi mogla prihvatiti na svom teritoriju. Studija je rađena do 2010. godine i uzela u obzir podatke o BDP-u, broju stanovnika po kvadratnom kilometru, strukturi gospodarstva svake od zemalja članica, demografskoj slici i slično. Tada je u EU živjelo oko 495 milijuna ljudi, a na studiju su radile stotine stručnjaka, predstavnici raznih ministarstava, nevladine udruge i stručnjaci za migracije Studija je rađena upravo u vrijeme kada je europu i svijet tresla velika ekonomska kriza. Izvješće je u srpnju 2010. objavila Europska komisija – Opća uprava za unutarnje poslove, a na osnovu toga je izrađen i plan Međunarodne organizacije za migracije (IOM) i Europskog vijeća za izbjeglice i azilante (ECRE). U izvješću se na 144 stranice navodi kako Europska unija može primiti 3,8 milijardi ljudi. U ovom izvješću piše kako bi, prema gustoći ljudi po kvadratnom kilometru Austrija s oko 8,3 milijuna stanovnika broj stanovnika mogao povećati na čak 75,6 milijuna ljudi, a Njemačka bi s tadašnjih 82,3 milijuna stanovnika mogla imati preko 274 milijuna ljudi. Ovaj plan naseljavanja Europe najviše se svidio zagovornicima sjedinjenih europskih država koji su i doseljenicima vidjeli i sredstvo za ukidanje nacija i stvaranje jedne europske nacije.

U časopisu Europe’s World u jesen 2014. generalni direktor Međunarodne organizacije za migracije (IOM) William Lacy Swing, te glavni tajnik Europskog vijeća za izbjeglice i azilante (ECRE) Michael Diedring su napisali članak u kojem piše; “kako je došlo vrijeme za high-road scenarij kojim će se olakšati migracije, a ne ih ograničavati”...“To je scenarij koji mora biti potaknut vizijom migracije kao procesom kojim se upravlja, a ne problemom kojeg treba riješiti. U globaliziranom svijetu ćemo, ako nastavimo graditi prepreke umjesto veza između naroda i pojedinaca, samo nazadovati”...“Ako se humano promiče, kroz sigurnost, red i dostojanstvo, migracija ima bezbroj prednosti. Ona pruža brojne mogućnosti, povećava prihode i životni standard i omogućava ljudima da se obrazuju i slijede svoje ambicije. Europska populacija u međuvremenu stari, a u EU se predviđa masovni manjak radnika, dok će radno sposobno stanovništvo u sljedećih 50 godina pasti za 45 milijuna. U mnogim zemljama su migracije usporile ili čak preokrenule trend starenja i zaustavile neodrživi omjer između radne i neradne populacije”.

Godinu dana kasnije dolazi do masovnog priljeva migranata nakon čega se odmah javlja i otpor. Širom europe jačaju stranke koje neki mediji i analitičari nazivaju populističkima, a neki desničarima. Po analitičarima, mana ovih stranaka je u tome što slušaju glas naroda i obećaju ono što narod želi, a ne ono što neki "stručnjaci" predlažu. Međutim, kada se analiziraju analize takvih analitičara vidljivo je kako je osnovna razlika između ovakvih novih stranaka i starih stranaka u odnosu prema budućnosti EU. Stare stranke se najčešće zalažu za jačanje europske unije i njezino pretvaranje u neku vrstu federacije, dok se nove stranke tome protive i zalažu se za EU kao savez suverenih država. Stari političari su već odavno svoju djecu, rodbinu i prijatelje zaposlili na rukovodeća mjesta u institucijama europske unije, te im odgovara jačanje moći samih institucija, a na štetu europskih birača. Novi političari nemaju svoje lobiste u institucijama, te nastoje što više moći ostaviti na nivou država, a na EU gledaju samo kao na veliko tržište na kojem bi svi trebali biti ravnopravni.

Ova podjela pojavila se početkom dvadesetprvog stoljeća kada je došlo do naglog jačanja ekonomske moći sjevernih država i nedostatka radne snage u njihovim tvornicama, a na štetu južnih i istočnih država europske unije. Dolaskom gospodarske krize ekonomski nesrazmjer se naglo povećao na štetu ekonomski slabijih država. Europska centralna banka (ECB) je počela voditi monetarnu politiku koja najviše odgovara Njemačkoj, Nizozemskoj, Belgiji, Danskoj i Francuskoj. Kada je SAD početkom krize monetarnom politikom vrijednost dolara spustila za 30 posto ECB je provodila politiku jakog eura što je najviše odgovaralo Njemačkoj i sjeverozapadnim europskim državama čije banke su velike količine kredita plasirale na tržište južnih i istočnih država, pa im je odgovaralo jačanje eura. Osim toga industrija sjeverozapadnih država je svoje proizvode izvozila uglavnom na tržište same EU, a uvozili sa dolarskog tržišta, te im je odgovarala stroga monetarna politika ECB-a. Njemačka je uspjela EU pretvoriti u svoj centralizirani prošireni teritorij zahvaljujući tome što je uspjela zagospodariti europskim institucijama, ECB-u, EBRD-u, Europskom financijskom sudu, Europskom mehanizmu stabilnosti i sličnim institucijama.

 

Južne države su izvozile uglavnom na dolarska tržišta susjednih afričkih i bliskoistočnih država, dok su uvozile većinom sa tržišta same EU čime su počeli gubiti.

Sjeverne države su u Afriku izvozile uglavnom samo visoko subvencionirane prehrambene otpatke po cijeni kojom lokalni seljaci ne mogu pokriti ni troškove proizvodnje. Cilj izvoza po tako niskim cijenama je bio izazvati propast selajak u Africi i pokrenuti bijeg stanovništva prema europi. Pošto to nije izazvalo znatnije pokrete stanovnika uskoro je počelo kreiranje planova za izazivanje ratova koji znatno efikasnije pokreće migracije.

Istočne države su znatno izvozile na rusko tržište po cijenama u dolarima, a izvozile su uglavnom sa tržišta EU, te su i one gubile. To je razlog što su gospodarstva sjeverozapadnih država brzo prebrodile krizu, dok su kriza ponajviše očitovala u južnim državama, osobito Grčkoj. Ovakvu situaciju je najbolje iskoristila Njemačka koja je počela svojim robnim lancima odobravati kredite sa vrlo niskim kamatama za širenje robnih lanaca na tržište južnih i istočnih država, sa jednom obvezom, a to je što veći plasman Njemačkih proizvoda. Robni lanci iz napadnutih država su mogle dobivati kredite sa puno većim kamatama zbog nižeg kreditnog rejtinga ovih država. Osim toga Njemačka je počela planirati poteze koji će je osloboditi energetske ovisnosti od angloameričkih naftnih kompanija. Počela je dogovarati izgradnju plinovoda preko baltika za direktnu dobavu plina iz Rusije, te plinovoda sa bliskog istoka preko sredozemlja, Cipra i Grčke do Njemačke. Prva država koja nije mogla izdržati ovaj gospodarski rat sjevera i juga bila je Grčka koja je došla u stanje nemogućnosti plaćanja. Rezultat je pojava stranke Syriza koja je zagovarala snažni gospodarski otpor, te su je mediji označili kao ekstremno lijevu populističku nesistemsku stranku.

 

Velika Britanija je ovo gospodarsko jačanje Njemačke prepoznala kao pretvaranje europske unije u četvrti Rajh u kojem će Njemačka biti dominantna sila koja je jedino u Francuskoj vidjela ravnopravnog partnera, pošto Francuska ima atomsko oružje koje Njemačka ne može imati. Britanci su prepoznali i socijalno političke posljedice velikih migracija, a kako bi spriječili negativne efekte za Veliku Britaniju počeli su povlačiti više poteza. Prvi potez je bila organiziranje kampanje za izlazak Britanije iz EU u kojoj oni ne mogu biti dominantna sila. Drugi potez je bilo izazvati sukob na bliskom istoku oko toga tko će izvoziti svoj plin u EU. Iran je želio svoj plin preko Sirije izvoziti u EU, dok su Sadijska Arabija, Kuvajt i druge sunitske države željele izvoziti svoj plin. Njemačkoj je bilo svejedno čiji plin će kupovati, dok je Rusiji SAD-i i Britaniji bio interes spriječiti izgradnju tog plinovoda. Kako bi se to spriječilo SAD i Britanija su organizirali "Arapsko proljeće", dok su sunitskih državama obećali izgradnju njihovog plinovoda prema Europi. Francuska koja ima podijeljene interese, u početku se priključila SAD-u i Britaniji, a tek kasnije su shvatili kako od toga nemaju koristi pa su se počeli približavati Nijemcima.

 

Obavještajne službe Britanije i SAD-a organiziraju "Arapsko proljeće" koje počinje prosvjedima 18. 12. 2010. u Tunisu, odakle se naglo širi u razne arapske države. Iskru “Arapskog proljeća”, zapalile su posebno obučene “brigade cyber-kolaboracionista” koje je obučila CIA i koje su odradile najvažniji dio posla. Nekoliko stotina mladih plaćenika organiziranih od strane američkog veleposlanstva u nevladine udruge pokrenuli su lavinu prosvjeda koji su srušili “diktatorske režime” u Tunisu, Egiptu, Siriji i Libiji. Pokušalo se i s Alžirom, ali je u toj zemlji predsjednik Abdelaziz Bouteflika preko Pariza poručio Zapadu da je ta zemlja 2002. izašla iz krvavog građanskog rata koji je trajao deset godina i da će na svaki pokušaj izazivanja kaosa intervenirati “uporabom sile bez milosti”. Zato se u Alžiru ništa nije dogodilo, iako je u Tunisu, na samoj alžirskoj granici bilo spremno preko stotinu “cyber-kolaboracionista”, kojima je zadaća bila rasplamsati požar pobune u sjeveroistoku Alžira. Sve ovo su opisali aktivni sudionici ove operacije, koji su kasnije vidjeli da od “slobode, demokracije i ekonomskog napretka” neće biti ništa i da su bili korisni idioti koji su put do uspona na vlast iskrčili islamistima Muslimanskog bratstva. Kasnije su o tome opširno i do u detalje pisali na portalima Tunisie Secret i Nawat.

 

"Arapsko proljeće" se internetskim društvenim mrežama širi, te dolazi do nagle smjene vlasti u čitavom nizu Arapskih država, od Tunisa na dalje. Prije "Arapskog proljeća" Gadafi je odlučio ograničiti stranim kompanijama pristup naftnim terminalima, nadzor i eksploataciju nafte, te istovremeno uspostaviti pan-afričku valutu na temelju libijskog zlatnog dinara, koja bi snažno konkurirala euru i dolaru, i time dovesti Sjevernu Afriku na visok stupanj ekonomske samostalnosti. Prvi je reagirala Francuska koja je u NOTO-paktu zadužena za frankofonske države Afrike. Francuski predsjednik Nicolas Sarkozy, uz pomoć saveznika, napao je Libiju. Pukovnik Gadafi, uz pomoć NATO-a i pobunjenika je likvidiran, a Libija je međunarodnom intervencijom 2011. uništena do temelja. Progoni i kršenja ljudskih prava Libijaca odvijali su se pod patronatom „međunarodne zajednice“ usmjereni osobito prema crnom stanovništvu Libije, te radnicima iz podsaharske Afrike koji su optuživani za bliskost s režimom Muamera Al Gadafija. Obuku i naoružavanje libijskih militanata vršile su francuske i britanske tajne službe duž granice s Egiptom i u predgrađu Bengazija.

Nakon pada Gadafija mnogi militanti su upućeni preko Iraka u Siriju kako bi i tamo napravili "Američki red", odnosno "kontrolirani kaos". Dok su Amerikanci kontrolirali nastanak kaosa u Iraku i Siriji, Francuzi su nastavili uredovati u Africi. Francuska je 2013.g. izvela dvije vojne intervencije u svojim bivšim afričkim kolonijama, Maliju i Srednjoafričkoj Republici, pod izlikom sigurnosne i humanitarne akcije. Stvarni razlog je eliminiranje suparništva Kine i Indije koje prijete francuskim gospodarskim interesima u Sahelu, a koji se zasnivaju na kontroli zaliha urana, zlata, vodnog potencijala i šumskog bogatstva.

Nakon što je srušen Gadafi počeli su obnovljeni medijsko - politički pritisci na Iran i njegove saveznike. Za to su Amerikanci i Britanci odlučili upotrijebiti Islamiste za napad na Siriju, stvorivši još jedan posrednički rat (proxy war). Normalna posljedica ovakvog niza ratova je bila vrlo predvidljiva pojava masovne migracije stanovništva prema Europi. Kako bi spriječili dolazak tih migranata na teritorij Velike Britanije britanci su ubrzali referendum o izlasku iz EU, dok su istovremeno počeli organizirati masovni prelazak migranata iz libije u Italiju i preko Turske u Grčku. Ovime su nastojali oslabiti Njemačku koja je bila krajnji cilj većine migranata. Ovu veliku migrantsku seobu naroda odlučili su iskoristiti i europski ideološki federalisti koji su u migrantima vidjeli sredstvo za "taljenje nacija" kako bi se stvorila jedinstvena EU nacija poput onog što se dvjesto godina ranije događalo u SAD-u. Njemačke obavještajne službe su prepoznale kakvu krizu migranti mogu prouzročiti, ali je Merkelica odlučila spriječiti sve pokušaje sprječavanja dolaska izbjeglica. Ako bi to napravila britanci, a i svi europski federalisti bi je optužili za rasizam i nacizam, te je ona odlučila stvar preokrenuti u svoju korist. Pozvala je migrante da slobodno dođu u Njemačku pošto njemačkoj nedostaje milijun radnika. Da je njen poziv bio iskren ona bi omogućila letove avionima od Turske do Njemačke, a pošto to nije učinila jasno je kako njen poziv migrantima nije iskren. Prisilivši migrante da putuju pješke kroz niz balkanskih država njihov priljev je malo usporen, a i troškovi putovanja koje su plaćali Britanci i arapske države je povećan. Na ovaj način Merkelica se nadala kako će se migranti više godina zadržati na jugu europe gdje će steći nekakvo obrazovanje i radne navike, ali joj to nije uspjelo.

 

Zahvaljujući dolasku milijuna migranata otpor federalističkim težnjama se naglo proširio u svim Eu državama, ali sada više nisu rasle lijeve "populističke nesistemske stranke", već desne koje su glavnu opasnost vidjele u migrantima, a ne u ekonomskim problemima. To je dovelo i do promjene u promidžbi starih zapadnih stranaka i političara. Dok je europskim sjeverozapadnim političarima prije pojave migranata najvažnije bilo sebe prikazati kao umjerene političare koji pomalo naginju lijevo, sada su odjednom počeli sa blagom desnom promidžbom. To je među pripadnicima europske desnice dovelo do podzemne bitke u kojoj svi nastoje sakriti svoje prave ciljeve, te se svađati oko onog što javnost najviše plaši.

 

Ova podzemna bitka između desničara i kameleona koji "žmigaju desno" a voze lijevo odvija se širom europe. Birači to sve više prepoznaju pa traže nove političare koje govore ono što misle, i koji misle isto kao i oni. Europske lijeve stranke se u ovome ne snalaze pa sve više padaju na potpunu marginu. Kameleoni koji su se izvještili u politički korektnim govorancijama bez sadržaja postaju sve manje popularni. Dolaze novi, "nekorektni" i "nekulturni" koji govore ono što im je u srcu i na umu.

 

Iako mediji širom Europe čine sve kako bi lijevu javnost uvjerili u opasnost koja prijeti od desnice i desne birače kako opasnost prijeti od ljevice u realnosti toga nema. Stvarna bitka se vodi samo između europskih federalista koji žele stvoriti Sjedinjene Europske države, te nacionalnih suverenista koji EU vide kao zajedničko tržište i savez suverenih država. Federalisti čine sve kako bi ljude uvjerili u nevažnost etničke pripadnosti, religije i obitelji. Kako bi umanjili važnost etničkog čine sve u cilju što većeg miješanja nacija i rasa, te im odgovara velika seoba naroda. Stanovnici Europe u strahu od naglih promjena u vlastitom okruženju sve više izlaz vide u antimigrantskim pokretima, iako ih svi mediji uvjeravaju kako su političari koji ih time plaše rasisti, fašisti i zaostali nazadni desničari i populisti.

 

U hrvatskoj federaliste zastupa Plenkovićeva Vlada i njegova lijeva antifa frakcija u HDZ-u, čitav SDP, HNS, GLAS, IDS, Pametno i Orah. Suverenističke interese zastupaju desna braniteljska frakcija HDZ-a, NZH, Hrast, pravaši, veći dio MOST-a i veći dio Živog Zida.

 

Iako federalistički mediji dobro plaćeni iz europskih fondova, a takvih je 95 posto, promoviraju ideju velike koalicije HDZ-a i SDP-a pod objašnjenjem kako nakon idućih izbora HDZ neće moći formirati vladu sa anarhistima iz Živog Zida i sa MOST-om sa kojima su već dva puta probali, istina je suprotna. Ako se odreknu vlastitih kriminalaca i sitnih karijerista, većinska desna frakcija HDZ-a će se puno lakše dogovoriti sa Živim Zidom i MOST-om nego sa SDP-om, dok je Plenkovićevoj frakciji SDP i HNS prirodno okruženje. Jedini problem suverenističkog dijela HDZ-a je što oni neće sastavljati liste dok god je Plenković predsjednik stranke. Mnogi od njih vjeruju kako bi ipak mogli doći na liste ako zatvore nos i otrpe Pupovčeve i Vrdoljakove grabitelje funkcija. Unutar HDZ-a koji vodi federalističku europsku politiku zahvaljujući glasovima suverenističkih birača svi se pitaju hoće li ih Plenković staviti na listu. Ne žele rušiti njegovu Vladu pošto su mnogi uspjeli zaposliti djecu pa im barem oni neće otići u inozemstvo. Gospodarstvo u hrvatskoj napreduje brže nego u Srbiji, BIH i na Kosovu, a turistički rezultati i doznake iz inozemstva od gastarbajtera osiguravaju financijske prihode zahvaljujući kojima Bugarska i Rumunjska neće odmaći daleko iznad Hrvatske.

 

Pošto je Predsjednica države Kolinda Grabar Kitarović suverenistički nastrojena i zastupa hrvatske interese, zahvaljujući njoj bitka između federalista i suverenista bit će najžešća u vrijeme slijedeće predizborne kampanje za Hrvatski sabor gdje će se se svi federalisti nastojati ujediniti u jednoj ili dvije koalicije, dok će uspjeh suverenista ovisiti o tome hoće li se uspjeti organizirati u najviše dvije koalicijske liste. Suverenistički orijentirani istaknuti HDZ-ovci će moći dobiti najviše 2-3 mjesta na dnu lista kako bi privukli suverenističke glasove. Ostali će kao neovisni kandidati moći proći u Sabor samo ako nastupe na koalicijskim suverenističkim listama sa Mostom, ili na zajedničkim listama NZH, Hrasta i pravaša.