Europski dan sjećanja kao sjećanje na 23. kolovoza 1939., dan kada su komunisti i nacionalni socijalisti dogovorili zajedničko pljačkanje drugih naroda

Tajni sporazum od 23. kolovoza 1939. potpisali su ministri vanjskih poslova SSSR-a i Njemačke, Molotov i Ribentrop. Iduće dvije godine zajedno su osvajali i ubijali, dok Hitler nije odlučio prekršiti sporazum Operacijom Barbarosa kada je napao svog druga Staljina.

Komunisti širom svijeta su radosno prihvatili suradnju sa svojim bliskim drugovima nacionalnim socijalistima, dok im nije drugačije naređeno.

Jedan od najpoznatijih hrvatskih lijevih intelektualaca kasnije član Agitpropa, književnik August Cesarec o tome je pisao u osobnom dnevniku. Kad je potpisan pakt sa Njemačkom on istog dana bilježi: „…Branim odluku o paktu nenapadanja s Njemačkom, no ipak, želio bih da je to sve samo ogromna demonstracija Rusije protiv Chamberlaina za bolji savez s drugom engleskom garniturom“. Već dva dana kasnije on u dnevniku naslućuje da postoji tajni, „možda samo prećutan i najvjerojatnije prećutan – sporazum o diobi Poljske…“. „radi se o tome, da imamo povjerenja u strateški talenat Staljina....ne radi se bitno o Poljskoj nego o interesu Sovjetske Unije kao faktora svjetske revolucije…“.

Dan nakon njemačkog napada na Poljsku on 2. rujna 1939. u dnevniku ističe kako „treba željeti“ poraz Poljske, jer će to u daljnjem slijedu događaja pripomoći „prodiranju revolucije u Evropu“. Cesarec zaključuje kako je SSSR „pročistio teren za ranije ili kasnije revolucionarno prodiranje“... „politika Sovjetske Unije je zbilja genijalna. Tako reći bez kapi krvi su postali i centralno-evropska vlast, dobili više od polovice terena, i još im se Nijemci moraju ugibati, da im prepuste osvojen teren…“. Poljaci to ne smiju shvatiti kao okupaciju, nego kao oslobođenje, jer „… ako Sovjetska Unija i uzme nenarodni svoj teritorij, teritorij drugih naroda, koji se još ne nalaze u njenoj vezi, ona to ne čini kao osvajač, nego kao oslobodilac…“.

Slično su razmišljali svi lijevi intelektualci zaluđeni komunističkim ispiranjem mozga. Pri invaziji na Poljsku 1939. i okupacije 52% zemlje ubijeno je 65.000 Poljaka „neprijatelja naroda“, a u Katynskoj šumi 1940. pripadnici NKVD-a smaknuli oko 15.000 poljskih časnika i intelektualaca zarobljenih prethodne godine. Time su obezglavili cvijet inteligencije i snage poljskog naroda, ponajprije iz osvete za izgubljeni rat 1920. Etničko čišćenje praćeno ubijanjima civila, žena i djece počinjeno je i u Finskoj 1939. godine, a masovni zločini su se vršili i u Litvi, Letoniji i Estoniji 1939. godine i kasnije. Rat je omogućio sovjetskim komunistima izgovor za smaknuće mnogih ljudi pod optužbama za kolaboraciju. Represija se provodila nad cijelim narodima poput Krimskih Tatara ili Čečena.

Nakon ovog pakta mnogi vladari širom Europe su se dobro uplašili pa je tako u kraljevini Jugoslaviji tri dana kasnije 26. kolovoza postignut Sporazum Cvetković–Maček. Sporazum su sklopili predsjednik vlade Kraljevine Jugoslavije Dragiša Cvetković i predsjednik Seljačko demokratske koalicije i predsjednik Hrvatske seljačke stranke Vladko Maček. Sporazum je doveo do formiranja koalicijske vlade u kojoj je Maček postao potpredsjednik te je proglašena banovina Hrvatska. To je bila upravno-teritorijalna jedinica u sastavu kraljevine Jugoslavije, a obuhvaćala je područja s većinskim hrvatskim pučanstvom. Imala je široke samoupravne ovlasti, a prvi ban je bio Ivan Šubašić.

Tada su mali narodi počeli vući poteze kako bi izbjegli rat, a Britanski agenti su širom Europe počeli vući poteze kako bi što više proširili rat i tako oslabili Njemačku.

Prema navodima britanske povjesničarke Phyllis Auty, britanska vlada je 27. veljače 1941. ovlastila ministra vanjskih poslova Anthony Edena da „nagovijesti princu Pavlu da Jugoslavija, ako pređe na stranu saveznika, može očekivat ispravljanje granica u pogledu Istre…“ Ovime su britanci pokušali spriječili suradnju Jugoslavije sa Njemačkom i Italijom.

Kako bi izbjegao rat protiv Njemačke knez Pavle je u Beču 22. ožujka 1941. sa Njemačkom sklopio pakt o neutralnosti. Knez Pavle je kao i Maček – Cvetkovićeva vlada bio probritanski nastrojeni, ali su sporazum potpisali zato što su Nijemci svuda pobjeđivali a Britanci gubili.

Britanci su odmah reagirali, te su pokrenuli državni udar koji je već ranije pripreman. Oko 200 britanskih agenata je pokrenulo demonstracije u Beogradu čemu su se pridružili i komunisti. Tim nastojanjima se pridružuje i sovjetski agent Mustafa Golubić koji sa svojim bivšim prijateljima, bivšim pripadnicima "Crne ruke" učestvuje u pripremanju vojnog puča protiv pristupanja Kraljevine Jugoslavije Trojnom paktu. Nakon uspješnog prevrata, Golubić je po zadatku sovjetske službe, inicirao obraćanje nove vlade generala Simovića sovjetskom rukovodstvu.

Državni udar od 27. ožujka 1941. pokrenuo je general Dušan Simović i skupina srpskih oficira povezanih sa bivšom organizacijom "Crna ruka". Većina srpskih oficira u to vrijeme protivila se paktu sa Njemačkom, te su govorili kako će Jugoslavenska vojska osvetiti Francuze i Engleze, pošto se Nijemci još nisu susreli sa pravim ratnicima. Nakon državnog udara svima je postalo jasno kako će biti rata, a ogromna većina običnih ljudi širom Jugoslavije je bila protiv rata. Odmah je došlo do masovnog bojkota u plaćanju poreza, te u mobilizaciji stoke, vozila i ljudi. Maček je ušao u vladu generala Simovića vjerojatno misleći kako će tako smanjiti opasnost od rata sa Njemačkom.

Državni udar je ogorčio Hitlera te je on odmah odlučio okupirati Jugoslaviju.