Hrvatska inflacija

Starijoj populaciji inflacija je dobro poznata. U bivšoj državi ona je uvijek bila veća od desetak posto, a prije njenog vojnog raspada ona je porasla na više od tisuću posto.

Današnju inflaciju od nekoliko posto potrošači vide kao veliki problem koji im smanjuje vrijednost novca. Inflacija je u principu posljedica tiskanja novca kojim država posredno oporezuje sve one koji imovinu drže u novcu. Potrošači u hrvatskoj se nastoje zaštiti od toga kupujući trajna dobra, ponajviše stanove. Rezultat je taj da su cijene stanova porasle puno više nego je prosječna inflacija. A kada se taj balon ispuše mnogi će shvatiti kako im stanovi imaju tržišnu cijenu puno manju od one po kojoj su kupili te stanove.

Kako je hrvatska svoju monetarnu suverenost prepustila ECB-u ta europska središnja banka je borbu sa inflacijom preuzela na sebe, ali statistika pokazuje kako inflacija nije ista u svim državama euro zone. Kod nas je najviša.

ECB inflaciju kontrolira kamatnim stopama koje moraju plaćati komercijalne banke koje od nje uzimaju kredite. Pojedine države na inflaciju mogu vrlo malo utjecati promjenom obavezne stope likvidnih rezervi banaka.

Hrvatska ima najvišu stopu inflacije u euro zoni, iako bi na slobodnom tržištu te cijene trebale biti izjednačene u čitavoj EU zoni. Veliki kupci bi kupovinom robe tamo gdje je roba najjeftinija cijene trebali izjednačiti, ali to u hrvatskoj očito ne funkcionira. Iz toga je logično zaključiti kako tržišna konkurencija u Hrvatskoj ne funkcionira.

Hrvatsko tržište je formalno slobodno, ali u stvarnosti u gotovo svim tržišnim nišama postoji prikriveni oligopol koji se sastoji od nekoliko velikih kompanija koji javno međusobno konkuriraju, ali se potajno o svemu dogovaraju. A protiv takvih dogovorenih monopolskih cijena monetarni mehanizmi kontrole ne funkcioniraju. Hrvatska formalno ima agenciju za borbu protiv monopola, (AZTN) ali ta agencija djeluje prema pismenim dokumentima. Međutim, oni koji se dogovaraju o cijenama zasigurno o tome neće sastavljati pismene ugovore. Takvi dogovori se vrže usmeno na tajnim lokacijama poput golf terena i slično gdje se susreću vlasnici velikih korporacija, pa čak ni menadžeri u tim korporacijama ne znaju što je sve dogovoreno.

Kako bi AZTN mogao obavljati svoj posao morala bi imati pravo tajnog nadzora i prisluškivanja, ali ni tada ne bi mogla lako naći dokaze o monopolskom udruživanju. Prisluškivanje je moguće u zemlji, ali kada se dogovori odvijaju u drugim državama tajno prikupljanje dokaza je puno teže.

Zahvaljujući dugogodišnjoj tajnoj suradnji hrvatski oligopoli su formirali više snažnih lobija od kojih su najjači bankarski lobi, lobi velikih trgovačkih lanaca, lobi teleoperatera, medijski lobi, mliječni lobi, a zadnjih nekoliko godina i hotelski lobi gura zakone koji imaju za cilj ukloniti sa tržišta male iznajmljivače apartmana. Svi ti lobiji su strani lobiji koji djeluju protiv sitnih domaćih proizvođača i trgovaca.

Zahvaljujući ovakvom gotovo slobodnom oligopolnom djelovanju stranih lobija oni često ostvaruju ekstraprofit koji bi neki pokušali oduzeti porezom na ekstraprofit. Međutim, to nikada nikom nije uspjelo. Kada im se poveća porez monopolisti dodatno dignu cijene i opet ostvaruju veliku zaradu.

Monopolsku ekstra dobit moguće je oduzeti samo administrativnim kontrolom cijena, ili poticanjem razvoja nove konkurencije. Novu konkurenciju je moguće stvoriti podjelom velikih korporacija na više samostalnih poduzeća ili poticajima za osnivanje novih konkurentskih poduzeća.

Kako bi nova mala poduzeća mogla konkurirati velikima koji imaju razvijeno tržište ta nova poduzeća moraju imati snažne početne olakšice. Najefikasnija metoda za osnivanje novih konkurenata su porezne olakšice. Dizanjem praga za ulazak u sustav PDV-a na 300.000 eura bilo bi moguće formiranje mnogih novih malih trgovina i proizvođača koji bi mogli supstituirati mnoge uvozne proizvode. Ovakvim potezom u Hrvatskoj bi se u godinu dana pojavilo desetak tisuća malih trgovina po kvartovima i selima. Kada ovakve trgovine prodaju robu velikih proizvođača one bi ulazni PDV morali uračunati u svoju cijenu, te tada ne bi bili znatno konkurentniji od velikih trgovina. Međutim, kada bi prodavali robu od malih proizvođača koji su izvan sustava PDV-a tada bi bili puno konkurentniji. Oni na tu robu ne bi obračunavali PDV, a velike trgovine kada kupuju robu od malih proizvođača nemaju pretporez, pa im je obračun PDV-a velik.

Ovakva razlika u cijeni stvorena razlikom u obračunu PDV-a bila bi dovoljna konkurentska prednost u korist malih proizvođača i trgovaca, pa bi se zarada i moć velikih stranih lobija znatno smanjila. Prihodi države od poreza bi se povećali zato što bi u novim trgovinama i proizvođačima znatno povećao porez na dohodak i dobit. S uvođenjem ovakvog povećanog praga za ulazak u sustav PDV-a mnogi Hrvati na radu u inozemstvu bi vidjeli šansu za osnivanje svojih poduzeća i trgovina u Hrvatskoj, pa bi se povratak izbjeglih Hrvata znatno ubrzao. Njihovim povratkom kući povećao bi se broj stanovnika koji rade i plaćaju porez pa bi se i radi toga prihodi države znatno povećao.