Jesu li Hrvatsko - Srpski odnosi naš najveći problem?

Dolaze nam dani sjećanja na Vukovarsku tragediju. Jedni će se nastojati prisjetiti tih dana i odati počast poginulim vukovarskim braniteljima, dok će drugi nastojati u javnost pustit što više informacija o tome jesu li se Vukovarski Srbi pridružili koloni sjećanja, tko je posjetio groblje šajkača i trebaju li Vukovaru ćirilićni natpisi, kao da je to glavni problem u Vukovaru.

I to nam se ponavlja godinama, a osobito nakon što smo ušli u EU. U tome ne sudjeluju samo neki novinari već i veći dio političke elite.

Po onima koji Hrvatsko - srpske odnose prikazuju kao glavni problem mogli bi zaključiti kako je to najveći problem ne samo u Vukovaru već i u čitavoj državi.

Iako su mnogi uplašeni zdravstvenim problemima koje je izazvao virus Covid19, razne ankete i komentari na društvenim mrežama, nasuprot glavnoj političkoj liniji govore kako su nam najveći politički problemi masovno iseljavanje čitavih mladih obitelji i s time povezan demografski pad broja stanovnika.

Na drugom mjestu se nalazi razočaranost stanovnika državom što je uzrokovano ogromnom korupcijom i zapošljavanjem preko političkih veza.

Na trećem mjestu se nalaze katastrofalni gospodarski podatci koji nam govore kako će nas vrlo brzo i Bugarska preskočiti po visini BDP-a po glavi stanovnika. Najveći devizni prihod imamo od turista, ali najveća zarada su nam doznake iseljenih iz inozemstva, zato što doznake nemaju troškove dok turizam ima velike troškove uvoza hrane za turiste. Kada bi iz statistike isključili doznake iz inozemstva već sad bi smo bili daleko ispod Bugarske.

Ako je ovo realno stanje svijesti naroda o hrvatskim problemima vrijedno je pronaći logični odgovor na pitanje zbog čega politička elita u prvi plan gura probleme između Srba i Hrvata, nameću nam ćirilicu i Srbima u Hrvatskoj daju prava o kojima Hrvati u Srbiji mogu samo sanjati.

Neki smatraju kako je razlog za to skretanje pažnje sa stvarnih problema.

Međutim, politička elita je vrlo svjesna kako politikom ulizivanja prema Srbima dugoročno gube glasove na izborima i veliki dio desnog političkog biračkoga tijela. Iz toga je moguće zaključiti kako je stvarni razlog za ovakvo guranje sporednih problema u prvi plan znatno dublji.

Hrvati nisu imali velikih problema sa Srbima dok nije postojala Jugoslavija. Tada smo puno većih problema imali sa Mađarima, Austrijancima i Talijanima. Stvaranjem Jugoslavije počeli smo se međusobno ubijati sa Srbima. I to je trajalo do 1995. Sa operacijom Oluja problemi Hrvata sa Srbima su riješeni.

Većina Hrvata danas ne vidi nikakav problem u Srbima, niti se plaši Srbije koja je danas puno slabija nego 1991.

Onima koji su nekoga izgubili u ratu i ne znaju gdje im je grob to je najveći problem, ali njih je mali postotak.

Nešto više ima onih koji bi željeli da nam Srbija plati ratnu odštetu i smatraju kako sa Srbijom ne bi trebali imati nikakve odnose dok se ne dobije odšteta. Tim ljudima emocije su daleko važnije od razuma. Nikad ni jedna država nije platila ratnu odštetu ako nije potpisala bezuvjetnu kapitulaciju. A Srbija nije potpisala nikakvu kapitulaciju. Prihvatila je samo mir. Oni koji zbog sanjane ratne odštete ne bi htjeli imati nikakve odnose sa Srbima danas su objektivno gledano teret koji otežava hrvatskoj politici ostvarenje sadašnjih geostrateških nacionalnih interesa. Danas najveća geostrateška opasnost za hrvatske interese dolazi od Bošnjačkog nacionalnog geostrateškog interesa izbijanja na otvoreno more.

U slučaju da velike sile ponovno na Balkanu zamiješaju ratne karte Bošnjaci bi ponovno krenuli dolinom Neretve prema Jadranu kako bi dobili izlaz na otvoreno more. A kada bi u tu ratnu avanturu krenuli u koaliciji sa bosanskim Srbima plan bi im se mogao i ostvariti.

Za sprječavanje takvog scenarija bitni su dobri odnosi između BIH Hrvata i tamošnjih Srba. Ti odnosi su trenutno dobri i za njih su manje važni odnosi između Srba i Hrvata u Hrvatskoj. Čak i kada bi položaj Srba u Hrvatskoj bio puno lošiji banjalučki Srbi bi imali interes održati dobre odnose sa BIH Hrvatima zato što su svjesni kako bi nakon bošnjačke političke marginalizacije Hrvata oni mogli doći na red. Stavovi Srba iz Istočnog dijela BIH su znatno drugačiji stoga što bi se u slučaju raspada BIH oni doista mogli priključiti Srbiji.

Iz ovoga je moguće zaključiti kako odnosi između Hrvata i Srba u BIH nisu razlog za Hrvatsko-srpsku koaliciju u Hrvatskoj.

Stvarni razlozi su dublji geostrateški razlozi.

Europska Unija ima želju čitavi Balkan uvući u svoje članstvo, te u NATO savez. Oni sve svoje akcije dobro pripremaju i zasigurno povremeno prave ankete što narodi u pojedinim državama stvarno žele. Kada dobiju takve podatke onda znaju što treba mijenjati kako bi se stavovi pojedinih naroda prilagodio njihovim interesima. U Srbiji velika većina stanovnika ne žele ulazak ni u EU, a pogotovo ne u NATO savez.

Iz povijesnih i vjerskih razloga Rusija im je puno bliža.

Rusiji odgovara takvo raspoloženje u Srbiji, te stoga puno ulažu u Srbiju.

Za promjenu političkog raspoloženja Srba u Srbiji europski planeri su zasigurno napravili veći broj različitih psiholoških i političkih analiza koje pokazuju kako su Hrvati ti koji bi mogli promijeniti raspoloženje Srba. Jačim povezivanjem između Srba i Hrvata na nivou gospodarstva, kulture, sporta, pa i politike među Srbima bi mogli ponovno oživjeti snovi o širenju na zapad, a to znači u Europu.

I upravo to je osnovni razlog zbog kojega politika Brisela gura hrvatsku politiku prema Beogradu, često i na štetu hrvatske države, pa i pod cijenu da dugoročno moraju žrtvovati pojedine hrvatske političare koji guraju takvu politiku.

U sadašnjem trenutku hrvatski geostratezi bi morali naći odgovore na pitanja; kako što više smanjiti štetu za Hrvatsku od ovakve politike, te kako maksimalizirati korist od takve politike.

Najveća opasnost za Hrvatske interese je pojava sve većeg ulaganja Srbijanskih poduzeća u Hrvatsku, osobito u kupovinu zemlje na području istočne Hrvatske.

Najveća korist za Hrvatsku od suradnje sa Srbijom je što veći izvoz hrvatskih proizvoda u Srbiju.

Nažalost, podaci pokazuje kako za sada od Briselske politike više koristi ima Srbija nego Hrvatska. U Srbiju možemo sve manje izvoziti zato što sve manje proizvodimo. Većina proizvodnih poduzeća je već propala, a i ona koja posluju to rade sa sve manje uspjeha. Hrvatska vlada ne radi ništa što bi povećalo konkurentnost hrvatske proizvodnje i izvoza, te smanjenje konkurentnosti uvoznika. Stalno se najavljuju nekakve reforme, a sve dosadašnje reforme samo su prelijevale iz šupljeg u prazno. Uzmi jednima smanji uzimanje drugima. Ali pri tome su sve dosadašnje vlade u zadnjih dvadesetak godina dobro pazili kako ne bi pogodovali domaćim proizvođačima na štetu stranih proizvođača i uvoznika. Svima su strani ulagači puno važniji od domaćih ulagača, bez obzira jesu li ti strani ulagači donosili nove tehnologije, ili su samo kupovali postojeća poduzeća. Čak i obične trgovce tretiraju kao važne strane investitore, iako je svima jasno kako veliki robni lanci dolaze samo prodati robu iz svojih matičnih država.

Sa druge strane srpska ulaganja se povećavaju, ponajviše zahvaljujući tome što je bivši Agrokor dospio u ruke Rusa koji su puno bliže Srbima, a i zahvaljujući potkupljivosti državnih službenika koji odlučuju o najmu i prodaji državnog zemljišta.

Što Srbi više ulože u Hrvatsku više će se prilagoditi pravilima europske unije pa će se povećati i njihov interes za ulazak u europsku asocijaciju. Baš onako kako odgovara Macronu i Merkelici.