Jonjić poziva na jedinstvo desnice: Načela, program i transparentnost kao ključ uspjeha

U vremenu političkih previranja i neslaganja, iznimno je važno pronaći zajednički jezik i okupiti snage oko zajedničkih ciljeva. Upravo je to poruka koju u svom tekstu ističe kandidat za predsjednika Republike, gospodin Jonjić. Iako suočen s medijskom blokadom i izazovima unutar političke scene, Jonjić poziva na ujedinjenje desnice kroz sučeljavanje ideja, programa i vizija.

Njegova inicijativa naglašava važnost transparentnosti i odgovornosti u političkom djelovanju, upozoravajući na manipulacije koje mogu proizaći iz netransparentnih procesa, poput prikupljanja potpisa. Ističe da je ključno staviti u prvi plan interese birača i političkih aktera desnice te otvoreno raspraviti o životopisima i idejama svih kandidata.

U nastavku donosimo cjelokupan tekst gospodina Jonjića, koji detaljno analizira trenutačnu političku situaciju na desnici i predlaže korake prema jačanju desnog političkog spektra u Hrvatskoj.

"Usprkos apsolutnoj medijskoj blokadi koju već šest mjeseci doživljavam u glavnostrujaškim medijima, hrvatskoj je javnosti poznato da sam prvi, davnoga 23. svibnja ove godine, najavio svoju kandidaturu za predsjednika Republike. Nakon što je ta kandidatura dobila javnu potporu nekoliko stotina hrvatskih uglednika (a danas je taj popis još duži!), svoju su kandidaturu najavili i neki drugi kandidati koji aspiriraju na glasove istoga biračkoga tijela (Branka Lozo, Miro Bulj itd.). Ne ću ulaziti u razloge njihove kandidature, jer pravo na kandidiranje ima svatko.

Već u rujnu sam isticao kako hrvatska javnost očekuje da se na tzv. desnici pojavi samo jedan kandidat, a 9. listopada sam na društvenim mrežama objavio svoj poziv na ujedinjenje oko jednoga kandidata i jednoga programa, koji ima rezultirati i parlamentarnom suradnjom, odnosno jačanjem desnice tamo gdje je to najpotrebnije. Jer, potrebna su nam načela, program i vizija, a ne lažno mesijanstvo.

Nažalost, moj je poziv naišao na gluhe uši, a gospodin Bulj je ustvrdio da on ni ne pripada onome što inače smatramo desnicom. Nije me to usrećilo niti zadovoljilo pa sam poziv ponovio 6. studenoga, dodatno predlažući da se u sklopu svojevrsne predkampanje organizira sučeljavanje kandidata tzv. desnice, kako bi zainteresirana javnost mogla ocijeniti, koji je od njih kadar odnijeti pobjedu na predstojećim izborima. Predložio sam, dakle, sučeljavanje životopisa, programa i argumenata te javnu raspravu o njima, ali – opet uzalud.

Nakon višetjedne šutnje, gospođa Branka Lozo je prije nekoliko dana na RTL televiziji (nakon što je najavila pregovore svoje stranke s Andrejom Plenkovićem), prozvala mene i gospodina Bulja te je predložila da desnica ide s jednim kandidatom, onim koji skupi najveći broj potpisa. Pozdravljam ideju zajedništva i zajedničkog nastupa – jer to je inicijativa koju sam ja prvi iznio (što može prešućivati samo onaj koji nema čiste nakane!) – ali smatram da do toga zajedničkog kandidata desnice treba doći u okviru cjelovitoga, načelnoga i programskog dogovora, a ne utrkom u prikupljanju potpisa.

Zašto? Zato što je potpisima moguće manipulirati. Tko broji potpise? Tko određuje koji su potpisi nevažeći? Tko kontrolira te procese? Koje stranke imaju taj luksuz da „doniraju“ potpise, da instruiraju svoje članove i simpatizere i tako utječu na prikupljanje potpisa? Postoji li ravnopravnost desnih kandidata u medijskoj zastupljenosti i u financijskom zaleđu? Odakle potječe ta neravnopravnost i tko ju diktira? Odgovori na sva ta pitanja jasno ukazuju da je procesom prikupljanja potpisa moguće doći do potpuno krivotvorenih mjerila i programiranih kandidata.

Sjetimo se magistra Ante Đapića koji je prikupio 11.000 potpisa, a na izborima je dobio točno 4.001 glas. Lako je dokučiti kako je i s kojom nakanom magistar Đapić obdaren potpisima. Neprihvatljiv je model koji omogućuje Milanoviću i Plenkoviću da presudno oblikuju procese na tzv. desnici, i da sebi odaberu protukandidata po vlastitoj volji (a, nažalost, ima „desnih“ kandidata koji svoje osobne i političke veze s navedenima jedva prikrivaju).

Procesima na desnici treba upravljati desno biračko tijelo zajedno s političkim akterima na desnici. Za to je potreban načelni i programski dogovor te sučeljavanje kandidata. Taj model koji je izvorno moj, makar ga se htjelo predstaviti kao inicijativu gospođe Lozo, voljan sam poduprijeti uvijek i svugdje, ako su na to pripravni ostali kandidati. U prvom redu potrebno je raščistiti stvari, otkriti hrvatskom narodu ideje i životopise, vidjeti što je tko radio od 1989. do danas, te analizirati i otkloniti optužbe i neprijateljstva proizašla iz stranačkih i unutarstranačkih sukoba.

A posljednjih dana te su optužbe bile brutalne i zabrinjavajuće, posebno na račun g. Radića i njegove stvarne ili fabricirane prošlosti, i nije ih moguće ignorirati, iako im bez jasnijih dokaza ne treba olako ni vjerovati. No, raščišćavanje tih stvari nije na meni, u sukobe unutar Domovinskog pokreta nisam se dao uplesti ni onda kad su me (još u kolovozu ove godine) u njih htjeli uvući, a ne ću to dopustiti ni danas.

No, ne vidim zašto bi se u širem procesu čišćenja i zacjeljivanja tzv. desnice ignoriralo druge kandidate koji aspiriraju na desno biračko tijelo. Neki od njih, poput mene u konačnici (a za razliku od gospođe Lozo i gospodina Bulja), također nemaju pristup RTL-u, HRT-u, Novoj TV, N1, niti Z1 televiziji i „Bujici“. Ne vidim zašto se ne bi čuo i njihov glas, niti vidim razloga da se izbjegavaju javni pregovori i javna sučeljavanja. Demokratska pravila zahtijevaju da se svima omogući pravo na javno istupanje.

Ništa dugoročno ne može uspjeti bez odgovornosti, transparentnosti i čistih računa. Tako treba živjeti, tako treba i politički djelovati. Živjeli!"