Kako na Hrvatsku utječu ekonomske sankcije prema Rusiji?

Nakon ruske agresije na Ukrajinu i aneksije Krima europska unija, SAD i mnoge druge države su uvele ekonomske sankcije prema Rusiji. To znači kako je mnoge proizvode zabranjeno kupovati u Rusiji, ili ih izvoziti u Rusiju.

Hrvatska kao dio EU je odmah osjetila tu odluku EU. Odluka je odmah bacila u očaj uzgajivače mandarina u dolini Neretve koji su veliki dio svoje proizvodnje izvozili u Rusiju. Neka naša poduzeća su vrlo brzo počela osnivati poduzeća u Srbiji kako bi se mandarine u Rusiju izvozile kao Srpske mandarine.

Umjesto da to podupre i omogući i drugim poduzećima isti postupak, hrvatska politika je odlučila ozbiljno podržati sankcije prema Rusiji.

Međutim, recept iz Metkovića počele su primjenjivati mnoge velike europske kompanije, osobito Njemačke.

I tako je počeo val velikih stranih investicija u Srbiju, te ekonomski rast Srbije. Puno veći nego je rast u Hrvatskoj. U taj posao su se uključili mnogi srbijanski poduzetnici koji su u suradnji sa stranim ulagačima počeli koristiti monopolski položaj posredništva u trgovini sa Rusijom. A monopolisti uvijek imaju mogućnost ostvariti natprosječni monopolistički profit. Počelo je vrlo brzo bogaćenje srbijanskih poduzetnika koji su odmah preuzeli mnoge tržišne niše u Srbiji i okolnim državama koje je do tada Todorić vidio kao tržište rezervirano za njegov Agrokor i društva kćeri. Ostankom bez planiranoga tržišta, prihodi i profiti Agrokora su pali daleko iznad planskih veličina, te je Agrokor postao nelikvidan, nije mogao vraćati kredite i nije mogao nabaviti nove kredite. I tako je Agrokor postao prva žrtva ekonomskih sankcija prema Rusiji, a Rusi su postali njegovi vlasnici.

Dok je hrvatska politika gledala kako kroz "specijalni" stečaj spasiti Agrokor i usput, preko raznih savjetnika popuni vlastite džepove, Nijemci i Srbi su sve više radili i zarađivali na trgovini sa Rusijom. A Srbi su shvatili i kako osnivanjem sličnih fiktivnih poduzeća mogu srpske proizvode preko Hrvatske pretvoriti u hrvatske proizvode, te ih izvoziti u EU.

Nakon nekoliko godina Srpski poduzetnici su dovoljno ojačali za uništavanje konkurencije u Hrvatskoj, ili kupovinu poduzeća sa jakom "brendom" koja ih zanimaju. Mlijeko, šećer i drugi proizvodi su u Hrvatskoj više ne isplate proizvoditi, kada je to jeftinije uvoziti. Počeli su "kontraverzni" srpski poduzetnici kupovati i velika poljoprivredna poduzeća koja u svome vlasništvu imaju velike parcele zemlje. Time su postali opasnost za nacionalnu sigurnost, ali hrvatske sigurnosne službe i hrvatski političari tu opasnost nisu ni primijetili. Znatna sredstva srbijanski poduzetnici su uložili i u medije koji su dobili zadatak napadati hrvatske poduzetnike kao kriminalce, te sprječavati informiranje javnosti o srbijanskim kriminalcima i njihovim ulaganjima u Hrvatsku. Ponekad bi se i probila nekakva informacija o osnivanju nekog srpskog pogona u Hrvatskoj koji izvozi u EU, ali nakon otkrića kako na lokaciji tvornice raste trava, o tome bi se zašutjelo.

I tako Srbijanci polako osvajaju vodeće gospodarske pozicije u hrvatskoj koje su imali prije rata.

Pojavile su se čak i nove političke stranke kojima su najveći trn u oku hrvatski "tajkuni" koji imaju običaj pomalo zaobilaziti zakone, vjerujući kako se mogu obračunati sa njima. A iste takve strane "tajkune" i ne primjećuju, smatrajući kako njima ne mogu ništa, ali ih vrlo dobro poznaju kao velike donatore koji mogu nešto odvojiti za njihove političke predizborne kampanje.