Kako opljačkati INA-u?

Pljačka u državnim poduzećima i nije neka novost, ali začuđuje bahatost pojedinih menadžera koji misle kako neprimjetno mogu uzeti milijardu kuna, i to staviti na tekuće račune u hrvatskim bankama. Da su to preko poduzeća registriranih u poreznim oazama prebacili na neke skrivene ofshore račune vjerojatno nikada ne bi bili razotkriveni, ali očito su mislili kako je njihov društveni položaj toliko važan da se ne moraju zamarati kompliciranim međunarodnim skrivanjem tragova novca. To su pokušali tek kada su doznali kako su pod istragom, ali istražitelji su bili brži.

Ako su ovo uspjeli napraviti u poduzeću koje je pola u rukama privatne mađarske kompanije, pitam se što se tek događa u onim poduzećima koja su potpuno u rukama hrvatske države. Kako se krade u državnim poduzećima gledali smo za vrijeme komunizma, barem oni koji su u to vrijeme radili u računovodstvu ili informatici odakle se pljačka najbolje mogla vidjeti.

Naš prvi predsjednik Tuđman je to znao pa je odobravao privatizacije svih hrvatskih gubitaša kako država ne bi morala pokrivati gubitke koji su nastajali radi pljačke koje su vršili svi od direktora, preko šefova nabave i prodaje, preko komercijalista i skladištara do običnih radnika, svako u svojim mogućnostima.

Kako bi se to prekinulo u INA-i u srpnju 1996. VONS je zaključio kako država više ne može pokrivati gubitke INA-e i kako je treba prodati. Zaposlenika je bilo 3 puta više od potrebnog, a zbog političkih razloga država te ljude ne može otpustiti. Posao otpuštanja puno lakše bi odradili privatni vlasnici. Drugi razlog za prodaju bio je zastarjela tehnologija koju treba obnoviti, a država za to nema novca. Novac bi se mogao namaknuti i dizanjem cijena derivata, ali bi tada građani mogli masovno kupovati jeftinije gorivo u susjednim državama.

Jedni su predlagali plan da INA proda svoje dionice po sustavu dokapitalizacije na Londonskoj burzi tako da se izdaju nove dionice. Taj novac bi sjeo na račun poduzeća, te bi se tim novcem INA tehnološki obnovila. Nakon toga bi se mogla vlasnički povezati sa OMV-om, a kupovinom MOL-a i vlasnički povezivanjem sa poljskim naftnim kompanijama, te bi INA postala glavni naftni igrač sve do Baltika. U tom trenutku INA je imala tržište Hrvatske i BIH i to tržište bi bio njen glavni adut u pregovorima sa ulagačima iz Austrije i Poljske koji posluju preko Londonske burze.

Ovom planu suprotstavio se Gregurić koji je uspio Predsjednika Tuđmana uvjeriti kako zbog nacionalnih interesa INA treba ostati u hrvatskim rukama na način da se dionice prodaju hrvatskim građanima, a da novac od prodaje umjesto na račun INA-e ode u državni proračun. Lijepa priča smišljena samo zato da bi sve ostae isto. Radi suprotstavljenih interesa raznih moćnika koji se nisu mogli dogovoriti tko će uzeti INA-u plan privatizacije je propao.

Tek za vrijeme Račana, u srpnju 2003. Vlada je 25 posto plus jednu dionicu INA-e prodala MOL-u za 505 milijuna dolara. Dva tajna ugovora, o kupoprodaji dionica INA-e i dioničarski ugovor prema kojemu Uprava i Nadzorni odbor INA-e imaju po sedam članova, od kojih po pet imenuje hrvatska strana, a po dva MOL.

Dolaskom Sanadera pregovara se o dodatnoj prodaji dionica, te u listopadu 2008. u javnoj ponudi MOL je po cijeni od 2.800 kuna po dionici kupio 22,15 posto dionica pa je s prijašnjih 25 posto plus jednu dionicu stekao ukupno 47,15 posto Ininih dionica. Time je MOL postao najveći dioničr INA-e, u kojoj Vlada ima 44,83 posto dionica. Kupovinom dodatnih dionica na tržištu MOL je stekao 49,08 % dionica INA-e, u što su Mađari uložili ukupno 9,5 milijardi kuna. U siječnju 2009. izmijenjen je Ugovor o međusobnim odnosima dioničara, prema kojemu je broj članova NO-a INA-e povećan sa sedam na devet, pri čemu je MOL-u pripalo pet mjesta, Vladi tri i predstavnicima radnika jedno, s tim da predsjednika NO-a određuje Vlada, dok Uprava INA-e ima šest članova, od kojih tri predstavljaju Vladu i tri MOL, a MOL predlaže predsjednika Uprave.

Sektori su podjeljeni kako bi se točno znalo tko u kojem sektoru bespogovorno vlada, kako se članovi uprave nebi svađali. A sada vidimo kako je to napravljeno kako jedni druge nebi mogli kontrolirati. Da se radi o podjeli dionica između dva privatna vlasnika podjela mjesta u Upravi bi zasigurno bila drugačija. Ako nekim odjelom rukovodi jedan vlasnik onda bi drugi postavljao svoga zamjenika, te bi tako u svim glavnim odjelima oba vlasnika imala svoje ljude koji se međusobno kontoliraju. A i nadzorni odbior ne bi služio samo za to da ponekad pregleda papire koje im uprava gurne na stol, već bi povremeno naručivali vanjsku reviziju na koju uprava nema uticaj i koji bi kontrlolirali rad uprave. Kod svakog novog nadzora bi trebalo angažirati drugu revizirsku kuću koja ni na koji način ne bi smjela bit povezana sa članovima Upravnog odbora, a glavni posao revizije bi trebala biti provjera odluka članova uprave, a ne potezi običnih radnika, službenika ili nižeg menadžmenta. Nadzor nad radnicima, službenicima i nižim menadžmentom je posao interne kontrole.

Ali uvijek se nađu oni koji znaju iskoristiti rupe u zakonima i ugovorima, pa su ugovor između Mađara i Hrvatske neki menadžeri odlučili dobro iskoristiti. Kako svatko vodi brigu o svom resoru normalno je očekivati kako se nitko neće petljati u njihov resor, kako se i oni ne bi petljali u tuđe resore.

Zahvaljujući takvim neformalim unutrašnjim običajima smišljena je jednostavna metoda pljačke koja je bila uobičajena još za vrijeme komunizma, kada se to radi visoke inflacije manje primjećivalo. Najjednostavnija pljačka je jeftino kupljeno po dugoročnim ugovorima ili iz vlastite proizvodnje preko nekog posrednika skupo prodati na burzovnom tržištu. Čitam kako su sve otkrili u državnom Uredu za pranje novca, iako je vjerojatnije kako je sve otkrila umjetna inteligencija. Živi ljudi koji rade u nabavi, prodaji i računovodstvu su zasigurno sve znali, ali su vjerojatno pametno zaključili; "Bolje da kradu naše nego stranci, možda i meni nešto kapne." A ta umjetna inteligencija je vrlo zanimljiva. U novijim inačicama bankarskih finacijskih kompjutorskih programa postoje podprogrami koji statistički analiziraju promet po svim računima, te čim primjete promet koji se razlikuje od do tada uobičajenog odmah se pali crvena lampica. Bankarski službenici tada o tome obavještavaju Ured za spriječavanje pranja novca, a ovi su, nakon što su vidjeli o kolikim iznosima novca se radi odmah obavjestili Uskok. I tako smo dobili barem dvadesetu aferu vezanu za INA-u u zadnjih 50 godina.

Neki stručnjaci iz INA-e i oko nje nas od dolaska Plenkovića na vlast uvjeravaju kako bi INA-u trebali otkupiti od Mađara, radi zaštite nacionanih interesa. Kao, naši menađeri bi bolje vodili brigu o nacionalnim interesima nego stranci, iako nas iskustvo, a i ovaj slučaj uče kako državni menadžeri vode računa samo o svojim osobnim interesima, u skladu sa poslovicom; prilika čini lopova. Povratkom INA-e u državno vlasništvo direktori više ne bi morali informacije skrivati od mađarskih članova uprave pa bi još slobodnije krali.

Kako se stvarno štite nacionalni interesi to najbolje znaju Amerikanci. Kod njih su sve kompanije u privatnom vlasništvu, ali nisu mogli izvesti ni barel domaće nafte ili plina dok god im domaća proizvodnja nije zadovoljavala potražnju. Tek kada je domaća proizvodnja premašila potrošnju američke kompanije su dobile zakonsko odobrenje za izvoz. Na isti način bi i Hrvatska mogla zaštititi domaće strateške interese zakonom po kojem se sav domaći plin i nafta moraju preraditi u domaćim rafinerijama. Nakon takve odluke sve državne dionice bi trebalo prodati privatnicima. Time bi dobro zaradili, a i osigurali bi opstanak rafinerija. Naša se nafta i plin više ne bi prerađivala u Mađarskoj, a osim toga privatnici se i puno bolje nose sa lopovima iz sustava.

Pitanje je samo kako nekoliko tisuća kuna naknade za članstvo u nadzornim odborima osigurati za nekliko tisuća stranačkih i osobnih prijatelja koji nadziru preko tisuću poduzeća u kojima država još uvijek ima dionice?