Kolike koristi će Britanci imati od Brexita, to jest izlaska iz europske unije?

Kolike koristi će Britanci imati od Brexita, to jest izlaska iz europske unije?
133
0
1

Velika Britanija je uspjela u svojim pregovorima sa europskim čelnicima dobiti ono što je tražila. Mogu slobodno, bez carina i kvota trgovati na prostoru EU. Neki u europi su zadovoljni, moći će i dalje svoje proizvode prodavati na teritoriju velike Britanije.

Ali nisu Britanci pregovarali samo sa EU. Nekoliko dana prije dogovora sa EU sličan sporazum je dogovoren i sa Turskom. Turski sporazum pokriva “povlaštene carine” za oko 7.600 britanskih tvrtki, najčešće u sektoru strojeva, željeza i čelika. Sporazum uključuje i zaštitu za kretanje dijelova automobila između Velike Britanije i Turske.

Sličan sporazum Britanija je već dogovorila sa 62 zemlje sa kojima ima razmjenu u ukupnom iznosu od preko 885 milijardi funti (1,193 bilijuna dolara), a najveći su oni sa Švicarskom, Japanom, Kanadom, Islandom i Norveškom, Meksikom i drugima.

Makroekonomisti koji gospodarstvo promatraju kroz statističke tabele i ekonomske varijable usu uvjereni kako će britansko gospodarstvo biti na gubitku izlaskom iz EU. Isto misle i svi oni koji o gospodarstvu ništa ne znaju, ali kolike koristi će Velika Britanija imati od svih ovih sporazuma nije teško doznati. Dovoljno je napraviti mali niz poslovnih simulacija.

Europska unija ima visoke carine za treće zemlje, a sada svima njima Britanija može poslužiti kao posrednik u trgovini prema tržištu europske unije. Dovoljno je da britanski poduzetnici osnuju poduzeće u Velikoj Britaniji te počnu bez carine uvoziti dijelove iz raznih zemalja sa kojima Britanija ima povoljne sporazume. Uvezene dijelove uz minimalni rad spoje u gotovi proizvod koji sada kao britanski proizvod mogu slobodno prodavati širom EU bez carine i kvota.

Slično je i sa izvozom iz EU na teritorij drugih država koje imaju bezcarinske sporazume sa Britanijom, ali ne i sa EU. Dovoljno je da britanski poduzetnik osnuje poduzeće koji uvozi dijelove iz EU, te ih sastavi u novi proizvod koji tada može slobodno prodavati širom svijeta, u države koje sa Britanijom imaju trgovinski sporazum.

Na ovaj način Britanija bi mogla ponovno postati vodeća svjetska sila čiji brodovi prevoze većinu robe u Europu i iz Europe. Svi ti brodovi bi imali zaštitu britanske ratne mornarice, pa bi im i troškovi osiguranja bili manji nego konkurentskim državama. A već stotinama godinama najvažnije osiguranje za brodski transport je upravo britanski Loyd. Preko njega mogu znati tko gdje i što transportira kako bi britanski proizvođači mogli lakše doznati što im i sa kime konkurencija radi.

Mnogi sanjari europske federacije godinama šire parole o tome kako će Britanija propasti, i u to su uspjeli uvjeriti sve europljane, osim Engleza. Englezi imaju dobro kolektivno pamćenje koje ih podsjeća na njihovu imperijalnu veličinu i nadmoć nad drugim imperijama, poput Francuske ili Njemačke.

Nasuprot Englezima, Hrvati imaju kolektivno pamćenje o svojem služenju Austrijancima, Mađarima, Talijanima, Turcima i Srbima, pa im nedostaju gospodari. U potragu za novim gospodarima sve su podredili slušanju direktiva iz Brixsela, te ne vide ono što su Britanci vrlo dobro vidjeli.

Brixsel je samo slika gospodarske i političke neutralnosti, ali stvarni gospodar EU je Njemačka i manjim dijelom Francuska.

Njemačka u proračun uplaćuje puno više nego što iz proračuna "povlače", pa bi bilo logično da se Nijemci bune protiv EU. Međutim, unatoč tome oni najjače brane EU zato što znaju kako je onih 1 posto BDP-a koji se preraspoređuju kroz EU fondove sitnica. Pravi interes Njemačke je u uvozu jeftinih sirovina i radne snage iz periferni država EU, te izvoz njemačkih proizvoda u te države. U tim državama se Nijemci trebaju odmarati za vrijeme godišnjih odmora i umirovljenja, pa tu treba dobro zaštititi prirodu od industrijskog zagađenja. To dobro vide čak i obični Nijemci pa se i ne bune protiv toga što najviše ulažu u EU fondove i imaju veliki deficit u povlačenju iz fondova.

To je postalo jasno Poljskoj, Češkoj, Slovačkoj, Mađarskoj, ali naši političari stvarnost gledaju kroz naočale sa vrlo velikom eu dioptrijom pa stvarnost ne mogu ni vidjeti ni intelektualno spoznati. Zbog nedostatka spoznajnih mogućnosti za vrijeme Milanovićeve vlade BDP po glavi stanovnika pao nam je ispod Rumunjskog. Uskoro će nam BDP po glavi stanovnika pasti ispod onog u Bugarskog i zauzećemo prvo mjesto u EU, ali sa donje statističke strane.

Europska unija je tržište za njemačke proizvode, a ne za hrvatske proizvode. U institucijama koje ocjenjuju i procjenjuju kvalitetu projekata koje financiraju fondovi EU sjedi najviše "stručnjaka" iz onih država koje najviše uplaćuju. A oni znaju što je za pojedinu državu najbolje. Kad neki hrvatski poduzetnik podnese zahtjev za sufinaciranje neke proizvodnje u projektu se uvijek nađe neka greška. Ali kad "stručnjaci" iz Brixsela i Frankfurta iz Hrvatske dobiju zahtjev za izgradnju neke ceste, hotela ili seoskog muzeja projekt vrlo brzo dobiva pozitivnu ocjenu.

U Njemačkoj je suprotno. Tamo najbrže prolaze projekti za izgradnju pogona za proizvodnju dijelova koji su neophodni njemačkoj industriji.

Britanci su vrlo dobro primijetili kako to funkcionira i tko time upravlja. Pa su odlučili raditi u svoju korist, a na štetu svih europljana uključujući i Hrvate. Odlučili su biti trgovački posrednici između EU i ostatka svijeta. Za ostvarenje toga cilja imaju sve alate u svojim rukama, uključujući trgovačku politiku, monetarnu politiku, fiskalnu politiku, obrambenu politiku, industrijsku politiku, a i izborni zakon im osigurava filtriranja najsposobnijih u parlament, a ne najposlušnijih. Najsposobniji ne teže stabilnosti, uključivosti ili principijelnosti.

Najsposobniji znaju kako se u mutnom najbolje lovi pa ponekad znaju i namjerno zamutiti vodu čak i u tuđim vodama.

Najsposobniji vole biti posrednici između manje sposobnih.

A posrednici uvijek najbolje zarađuju.

Za razliku od njih Hrvati su principijelni, uključivi i vole stabilnu vlast. Ne zanimaju ih monetarna i fiskalna neovisnost, trgovački ili industrijski parcijalni interesi, ili obrambena spremnost, već samo zajednički europski interesi, pa čak i kada oni idu na očitu štetu vlastite države i naroda.