Lexagrokor

Lexagrokor
244
3
2

Imotska krajina zanimljiv je dio Hrvatske, kraj u kojem ljudi sve rade sa puno emocija. Oni okrenuti u desno su bili najžešći "ustaše", oni okrenuti nalijevo najveći "jugoslaveni i boljševici". Dao je taj kraj puno ustaša, ali i više od 300 španjolskih boraca. Oni okrenuti novcu spremni su biti sve kako bi pribavili gomilu novca, s čime su se osobito ponosili. Znali su kako bez mreže jakih saveznika nema uspjeha.

A jedan od najuspješnijih i najbogatijih imoćana bio je Ivan Todorić Ivić koji se 1935. politički aktivirao i postao seoski poglavar Zmijavaca. Pet je godina bio načelnik Zmijavaca, bogati uzgajivač stoke, duhana i vinove loze. Kao dobar katolik imao je osmero djece - pet sinova i tri kćeri, ali je politički pripadao projugoslavenskoj orjunaškoj struji pošto je to bilo dobro za širenje posla i dobru zaradu. Padom Jugoslavije i pozivom Kralja Petra na otpor Njemačkoj i Italiji postao je blizak četničkom pokretu, ali je vrlo brzo shvatio kako to nije isplativo, te se okrenuo partizanima koji su imali više šanse za pobjedu.

Ivanov sin Ante Todorić se pokazao najsposobniji za dobar posao, a za to mu je u komunizmu najviše pomogla očeva suradnja sa partizanima koja mu je osigurala političku podobnost. Kako je za biznis važno biti dobar sa vlastima i on je rado naginjao lijevo. I tako je Ante 1955. postavljen za direktora poljoprivrednog dobra u Božjakovini nedaleko od Dugog Sela. Šest godina bio je direktor poljoprivrednog dobra, gdje je brzo napredovao u socijalističkom samoupravnom društvu. Generalni direktor Agrokombinata postao je 1963. od kojega je napravio najmoćniju jugoslavensku kompaniju za uzgoj stoke i izvoz mesa, junetine, govedine, peradi, jaja i slično. Poznati slogan tvrtke bio je “Svako jutro jedno jaje organizmu snagu daje”. Bio je poslanik u Vijeću proizvođača u Saveznoj skupštini Jugoslavije, član uprave Zagrebačke banke, predsjednik Udruženja voćara i vinogradara Jugoslavije, zastupnik u Saboru SR Hrvatske gdje je obnašao i dužnost predsjednika Odbora za poljoprivredu i prehrambenu industriju. Bio je i predsjednik agronoma Hrvatske i Jugoslavije, predsjednik upravnog odbora Poljoprivredne banke Jugoslavije i što god slično je poželio. Bio je vrlo istaknuti dio komunističke nomenklature, te bankarske udbaško komunističke elite.

Poslovnu ekspanziju zaustavila je politika, odnosno slom Hrvatskog proljeća 1971. godine, u što se uključio vjerujući kako je to politička struja koja će pobijediti zato što joj je Tito u početku dao podršku. Uhićen je 1971. godine zbog malverzacija, da bi potom u zatvoru proveo četiri i pol godine. U zatvoru je došao do zaključka kako bi bilo vrlo isplativo privatno se baviti prodajom cvijeća. Pošto je u zatvoru dobro surađivao, izlaskom iz zatvora Ante je dobio pravo da se bavi privatnim poslovima. Koncem sedamdesetih obogatio se dovozeći jeftino cvijeće iz Makedonije, i prodajući ga skupo u Zagrebu i Hrvatskoj. U ovaj posao ušao je zajedno sa sinom Ivicom. Ivica 1976. godine pokreće privatnu proizvodnju i trgovinu cvijećem, a u početku ga prevozi jednom VW Bubom. Ubrzo zapošljava više od 50 ljudi", a pošto privatnici mogu imati samo 4 zaposlenika morao je osnovati više obrta kako bi izigrao zakon. Sredinom osamdesetih počinje širiti posao na uvoz i izvoz žitarica, uljarica, voća i povrća. Čim je omogućeno osnivanje privatnih poduzeća 1989. godine registrira Agrokor kao dioničko društvo u svom 100%-tnom vlasništvu. Početkom 1990.-ih ima dovoljno kapitala za ozbiljne investicije.

Todorić se kao trgovac cvijećem pojavio početkom rata u sjedištu Astre Mašinoimpexa, te ubrzo preuzima cijelu zgradu. Agrokor je osnovan u studenom 1989. kao četvrto privatno poduzeće u Zagrebu, a već 1991. kupuje zadarsku Sojaru. Todorić je u ožujku 1991. u švicarskom kantonu Zug osnovao tvrtku Agros Trading. Agrokor krajem 1992. kupuje 59% Jamnice kada se ona pretvara u dioničko društvo. Čim je kupio Jamnicu Todorić se ponaša kao ozbiljan vlasnik, te slijedeće godine investira u tri najsuvremenije linije, nabavlja teretna vozila i viličare čime ova kompanija postaje sposobna za normalan rad. Istovremeno organizira i distributivne centre u Zagrebu, Splitu, Rijeci i Osijeku čime je Jamnica, a time i Agrokor postao ozbiljna Hrvatska kompanija. Iste 1992. godine kupuje i 97% Ivanić gradske Agroprerade, te osniva tvrtku Lovno gospodarstvo Moslavina. Godine 1993. Agrokor kupuje 53% tvornice ulja Zvijezda i DIP Turopolje iz Velike Gorice, te je time u kupovine državnih poduzeća uložio oko 15 milijuna maraka. Te 1993. osniva i Hrvatsku udrugu poslodavaca gdje je prvi predsjednik, a podržava i razne humanitarne, kulturne, znanstvene, ekološke, obrazovne, sportske i druge projekte, kao dobro ulaganje u reklamu. Izgradio je i vrlo dobre odnose sa bankarima Božom Prkom iz Privredne banke i Franjom Lukovićem iz Zagrebačke banke. Ivan je kao i njegov otac Ante, te djed Ivan vrlo dobro znao kako bez mreže jakih saveznika nema uspjeha.

U to vrijeme počelo je i stvaranje nekoliko trgovačko financijskih piramida koje su šireći nove robne kuće uz pomoć političara i bankarskih kredita počeli uništavati sitne trgovce, a nakon što su njih uništili postali su na dijelovima tržišta lokalni monopolski kupci za robu sitnih proizvođača koji nisu imali kome prodavati robu osim njima.

Kada je 30. svibnja 1994. godine, uvedena kuna kao novčana jedinica Republike Hrvatske i kao zakonito sredstvo plaćanja Todorić se vrlo brzo snašao i shvatio kako se više ne može zarađivati na inflaciji, po sistema kupi jeftino, prodaj skuplje i plati koncem godine po cijena sa početka godine. Oni koji nisu shvatili kako više ne mogu jeftino kupovati od državnih poduzeća, te skuplje prodavati vrlo brzo su propali. Propala su i mnoga državna poduzeća iz kojih su direktori preko sitnih privatnika izvali zaradu, a kako bi to prikrili na brzinu su privatizirali propala poduzeća. Mnoga privatizirana poduzeća su propala pošto su financijski uništena pri privatizacije. Uništili su ih u 95 % slučajeva bivši komunistički direktori koji su svu imovinu stavili pod hipoteku, a kada više nisu imali hipoteka ni argumenata za državno pokrivanje gubitaka pokrenuli su privatizaciju. Ubrzo je ponestalo državnih poduzeća preko kojih bi se moglo pljačkati porezne obveznike, pa je privatizacija zaustavljena, ali odabrani su privatnici su ih i dalje mogli kupiti kada su to poželjeli. Nakon prestanka inflacijske pljačke pojedini poduzetnici sa dobrim udbaškim vezama u pravosudnom sustavu počeli su smišljati pljačke na račun sitnih privatnih dobavljača, pošto im je državnih dobavljača ponestalo. Naručivali su sirovine ili robe, te su to počeli plaćati sa sve dužim rokovima plaćanja. Na taj način su se razvijali na teret dobavljača koji su im služili kao beskamatni kreditori. Ako bi se dobavljači pobunili tražili su nove dobavljače, a stari dobavljači su ih mogli samo tužiti, ali tada više nisu imali kome prodavati svoju robu. U takvom poslovanju isticao se i Todorić.

Godine 1994. Agrokor kupuje 79 % Leda, 81 % Unikonzuma, 54 % Bobisa, 77 % Silos-Mlinova Vinkovci i 84 % Solane Pag, sve zahvaljujući kreditima Zagrebačke banke odobrenim na temelju stare devizne štednje do koje obični ljudi nisu mogli doći. Ledo se odmah oprema najmodernijim strojevima i tehnologijom za proizvodnju korneta, štapića i sladoleda. Nabavljaju se i najmodernija skladišta sirovina i smrznute robe, strojevi za pakiranje, te nova energetska i informatička oprema. Kako bi povećao utjecaj na hrvatsku politiku Todorić je uposlio u svoju upravu Branka Mikšu koji je prije toga bio je ministar gospodarstva (1992.), te potom turizma i trgovine (1992. - 1993.). Sredinom 1994. godine, Agrokor starom deviznom štednjom na javnom natječaju kupuje i 20,3 posto dionica PIK-a Vrbovec. U to vrijeme staru deviznu štednju moglo se otkupiti u pola cijene, tko je imao novca za to. Vrbovec je bila najveća mesna industrija u Hrvatskoj, te jedna od rijetkih koja je poslovala sa nekakvom dobiti koja se na slijedećem godišnjem završnom računu učestvostručila. Iz toga je očito kako su bivša uprava, banke i strani manjinski suvlasnici skrivali stvarno stanje, te vjerojatno poduzeće pripremali za kupnju u svome interesu. No, Upravni odbor PIK-a Vrbovec 20. lipnja 1994. odlučio je od Todorića otkupiti oko šest posto dionica, i prodati ih malim dioničarima. Tako je Todoriću ostalo još oko 14,3 posto dionica. Međutim, već sljedeće godine Agrokor želi veći utjecaj u tvrtci, pa dolazi do spora. Hrvatsko mirovinsko osiguranje prodalo je Agrokoru u ožujku 1995. još 10,59 posto temeljnog kapitala. S tim dionicama Todorić bi imao tek nešto manje od 25 posto temeljnog kapitala, kada se više bez njega ne mogu donositi odluke o poslovanju. Nakon toga mirovinsko osiguranje 29. rujna 1998. raskida ugovor, pa je Agrokoru ostalo samo oko 21,2 posto udjela u temeljnom kapitalu. Na osnovu iskustava iz Jamnice i Leda Todorić otkriva mogućnosti koje se kriju u veleprodaji i maloprodaji pa 1994. kupuje Unikonzum. Konzum je osnovan 1957. kada je otvorio prvu samoposlugu u Zagrebu. Udruživanjem 4 maloprodajna lanca 1970. nastao je Unikonzum, a novi vlasnik Todorić 1995. vraća ime u Konzum. Odmah počinju ulaganja u modernizaciju prodaje, a savjetima konzultanta uvodi EPOS aplikaciju radi prodaje karticama. Sljedećih godina modernizira i prodavaonice. Sve to kupuje kreditima sa visokim kamatama koji se vraćaju uzimanjem novih kredita. Time se dokazuje kao vrlo dobar organizator i tehnolog, ali i kao vrlo loš stručnjak za financije. U financije se razumio kao kreatori financijskih piramida koji razmišljaju samo kako uzeti, a ne i kako vratit, vjerujući kako će novim kreditima uvijek moći vraćati stare kredite.

Jedan od većih konkurenata Todoriću bio je Kutle. Nakon smrti Ministra Šuška koji je štitio Kutlu počeo je opći napad na Kutlu, te mu se carstvo postepeno raspada, na radost Todorića kome se otvaraju nove prilike.

Godine 1998. Ivica Todorić preuzima vinariju Jaska vino d.d. iz Jastrebarskog, ali ubrzo zbog postepenog ulaska stranih trgovačkih lanaca i korporacija domaći poduzetnici, čak i oni sa političkom podrškom dolaze u poteškoće. Agrokor koji se razvijao kreditima od domaćih banaka dolazi u problem nemogućnosti vraćanja starih i dobivanja novih kredita. Todorićev Agrokor se razvija po principu klasične financijske piramide, te stare kredite vraća uzimanjem novih kredita, a pošto banke ne žele odobriti nove upliće se država. Zbog toga 1999. godine država jamči za privatne Agrokorove obveznice vrijedne 21 milijuna kuna, iako drugi konkurentski privatni trgovci nisu mogli dobiti takve garancije. Unatoč tome, ne uspijeva po prometu dostići konkurentski trgovački lanac Dionu. Garancije na kredit potpisuje HDZ-ov tadašnji ministar Borislav Škegro koji je inače zagovarao liberalizam, što u izvornom značenju znači zagovaranje društva jednakih šansi u istim uvjetima, a ne privilegiranje pojedinaca.

Nakon nekoliko godina otpora Kutle ostaje i bez Dione d.o.o. koju je predhodno iscrpio tako što je novcima Dione kupovao druga poduzeća. Diona prelazi u vlasništvo poduzeća Univerzal Bjelovar, Unitrgovina Bjelovar i OTP Karlovac. Pošto oni nisu uspjeli izvršiti poboljšanje poslovanja Diona je u veljači 1999. godine završila u stečaju. Propast Dione najviše odgovara Todoriću i njegovu Agrokoru koji pokušava steći monopol na tržištu prehrambenih proizvoda.

Uništenjem Dione i širenjem Konzuma Todorićev monopol su još ugrožavali jedino strani robni lanci, osobito Njemački. Početkom devedesetih Njemačka se ujedinila što je dovelo do velikih troškova integracije istočnog dijela države. To je tijekom i osobito koncem devedesetih dovelo do velikog broja nezaposlenih. Za rješavanje toga problema Nijemci su odlučili više ulagati u prodaju njemačkih proizvoda. Počeli su odobravati vrlo povoljne kredite sa minimalnim kamatama trgovačkim lancima za izgradnju novih velikih trgovina u svim bivšim komunističkim državama kako bi preko njih prodavali njemačke proizvode. Kako bi stanovnici tih država mogli kupovati počele su se osnivati i podružnice njemačkih banaka u bivšim komunističkim državama koje su davale potrošačke kredite stanovništvu, osobito za kupovinu automobila. Rezultat je bio dodatni udar na lokalne poduzetnike koji su se pojavili nakon napuštana komunističkog sustava. Prvo su propali srednji trgovci koji se nisu mogli prilagoditi, a nakon ulaska pojedinih država u EU došlo je do naglog propadanja malih poduzeća i trgovina, te su zaposlenici propalih poduzeća naglo počeli odlaziti na rad u zapadne države. Isti procesi su se odvijali i u Hrvatskoj, a bivši udbaši su i u tome našli svoj interes preko lokalnih gradskih političara. Na osnovu pisama namjere zapadnih robnih lanaca odredili su lokacije gdje bi se takvi lanci mogli graditi, te su te lokacije prodali po vrlo niskim cijenama lokalnim mafijašima pod njihovom kontrolom. Nakon toga su u suradnji sa urbanistima promijenili urbanističke planove kako bi mafijaši te lokacije mogli po vrlo visokim cijenama prodavati zapadnim trgovačkim lancima.

Unatoč svim problemima i krađama ukupno Hrvatsko gospodarstvo u Tuđmanovo vrijeme napreduje po svim pokazateljima, od 1992. do 1999. Početkom srpske pobune, blokade prometnica i početkom rata plaće u Hrvatskoj su realno pale između 80 i 90 posto, zbog čega je naglo pao uvoz, ali zahvaljujući domaćoj proizvodnji hrane nitko između 600.000 izbjeglica nije bio gladan. Prema istraživanju ekonomskog analitičara Zvonka Koprivčića, te na temelju godišnjih izvještaja Ministarstva financija, HNB-a, Državnog zavoda za statistiku i HGK-a nakon međunarodnog priznanja Hrvatske BDP već od 1992. počinje rasti po prosječnoj stopi od 14 posto godišnje. Državni proračun u tom razdoblju porastao je ukupno 88 puta. Proračun je 1992. bio 554 milijuna kuna(preračunato), 1993. 8,314 milijardi kuna, 1994. 22,598 milijardi kuna, 1995. 28,696 milijardi kuna, 1996. 31,501 milijardi kuna, 1997. 35,006 milijardi kuna, 1998. 42,551 milijardi kuna, 1999. 48,878 milijardi kuna. Godine 1993. Hrvatska je imala vanjskotrgovački suficit, a 1998. proračunski višak – suficit je bio 7,136 milijardi kuna. Inozemni dug je 1993. bio 24 posto BDP-a, a do 1999. je narastao tek na 49 posto, da bi nakon smrti Predsjednika Tuđmana u nekoliko godina porastao na preko 80 posto. Međunarodne pričuve su od 1991. sa 0 narasle na više od 3 milijarde dolara. Svi ovi pozitivni rezultati u rastu BDP-a i državnog proračuna dogodili su se ponajprije zahvaljujući privatizaciji mnogobrojnih gubitaških poduzeća koji su u 50 posto slučajeva imali gubitak na supstanci u kojima je utrošena sirovina vrijedila više nego dobiveni proizvodi. U postupku privatizacije oko 37 posto privatiziranih dionica došlo je u ruke malih dioničara koji su svojom voljom te dionice često prodali onima koji su imali novca da ih kupe. Taj novac je često stečen u bivšem sustavu, ili potječe od menadžerskih i bankarskih kredita. Oko 16 posto, odnosno oko 16 milijardi kuna privatizirane imovine je završilo u rukama mirovinskih i ostalih fondova. Kuponskom privatizacijom po povoljnim uvjetima je prodano oko 14 posto, odnosno oko 13 milijardi kuna, u čemu su sudjelovali svi građani koji su to željeli. Većina je i te dionice vrlo brzo prodala. Dobar dio novca od privatizacije je utrošen za sanaciju poduzeća koja nisu prodana. Jedini negativni ekonomski pokazatelj je broj zaposlenih koji je lagano padao što je bila logična posljedica propasti mnogih poduzeća koja su imala ogroman broj tehnološkog viška radnika. Da je privatizacija vršena sustavom dokapitalizacije rezultati su mogli biti puno bolji, ali u tom slučaju većina poduzeća bi završila u rukama hrvatske emigracije, što udbaši ni pod koju cijenu nisu mogli dozvoliti.

Dolaskom Račana i Mesića na vlast počinje obnova jugoslavenskog prostora na raznim područjima, a osobito na području gospodarstva. Odabrana poduzeća poput TDR-a, Agrokora, Atlantica, Podravke i drugih dobili su zadatak obnove zajedničkog jugoslavenskog gospodarstva. Podravka je kupila slovensko Žito, a Agrokor je za desetak godina postao dovoljno velik da kupi Slovenski Mercator. Isti zadatak je od slovenskih jugonostalgičara dobio Mercator iz Slovenije. Za taj zadatak projugoslavenske političke strukture su osigurale podršku britanskoga i europskog kapitala, te je počelo kreditiranje širenja Agrokora, Podravke i Atlantica u kupovanju poduzeća i zemljišta sa područja bivše jugoslavije. U Račanovu vladu je imenovan Damir Kuštrak, kao zamjenik ministra financija koji je na tu funkcije došao prelazeći iz Agrokora. Guverner HNB-a postaje također zaposlenik Agrokora Željko Rohatinski, te tu ostaje do 2012. godine nakon čega se vraća u Agrokor. Kreditima EBRD-a kupuju se manja poduzeća i trgovački lanci kako bi se stvorilo nekoliko jakih jugoslavenskih korporacija sa prikrivenim oligopolnim položajem u prehrambenoj industriji.

Predsjednik HGK Nadan Vidošević je 2000. otputovao u Srbiju kako bi otvorio predstavništvo HGK u Beogradu, a tamošnje novinarke su se raspisale kako je; "Lep ko greh". Velike hrvatske kompanije koje su pokazale interes za tržište bivših republika počele su dobivati velike kredite, te priliku da za male iznose pokupuju sva državna poduzeća za koja pokažu interes. Počeo je nagli rast TDR-a, Atlantica, Agrokora i drugih poduzeća. Najveću potporu od nove Račanove vlade dobio je Agrokor, odnosno Konzum koji je do tada bio uglavnom Zagrebačko poduzeće. Račanova vlada je odmah po preuzimanju vlasti uputila vladinu delegaciju predvođenu potpredsjednikom Vlade Linićem u London gdje su lobirali zajam za Agrokor. Todorić i Europska banka za obnovu i razvoj potpisali su 30. studenoga 2000. godine u Londonu ugovor o sindiciranom kreditu od 170 milijuna eura. Zamjenik ministra financija Mate Crkvenca, postao je Damir Kuštrak koji je bio član pet nadzornih odbora Todorićevih tvrtki, i imao je pet godina staža u upravi Agrokora. Čak je i sin ministra Crkvenca postao menadžer u Konzumu. Osim Kuštraka još jedna članica Uprave Agrokora Maja Brnar postala je tajnica Ministarstva gospodarstva. Todorić je prihvatio zadatak izgradnje velike jugoslavenske kompanije na kredit. U startu je razradio plan kako to napraviti i usput stvoriti tehnološki zdrave kompanije na račun dobavljača, banaka i države, stvarajući veliku financijsku piramidu u kojoj će jedne kredite vraćati novim kreditima, pa dok ide ide.

Dolaskom Račana i Mesića na vlast 2000. Agrokorov Konzum se širi izvan Zagreba, te otvara logističko - distribucijski centar u Zagrebu, najveći u ovom dijelu Europe. Kako bi imao dobar kreditni rejting trebalo je praviti "kreativne poslovne izvještaje" kojima bi mogao banke uvjeriti kako su mu investicije isplative. Te 2000. u Agrokor je došao još jedan bivši ministar Davorin Mlakar. Našao se tu i bivši pomoćnik ministar MUP-a za kriminalističku policiju Marijan Benko. Za obnovu i modernizaciju kupljenih poduzeća Agrokor koristi vlastita poduzeća preko kojih nabavlja najbolju svjetsku opremu i tehnologiju, ali je često korištena vrlo "zanimljiva" tehnika financiranja nabave opreme i radova. Obnovu i modernizaciju obavljaju druge njegove tvrtke i to po cijeni duplo većoj od realne, a HBOR kreditira po povoljnim uvjetima 50 posto investicije u modernizaciju. Na taj način ustvari država financira trošak obnove. Dobar dio zarade se počeo trošiti za plaće raznih uhljeba sa jakim političkim vezama koji su dobivali izuzetno visoke plaće bez ikakvog korisnog rada. Na taj način je Agrokor potkupljivao političare i institucije, te nije imao nikakvih problema sa inspekcijama.

Kako bi dobavljače prisilio da što više kupuju u njegovim poduzećima Agrokor je 2001. počeo izdavati novčane bonove koje su dobavljači počeli dijeliti svojim radnicima kao dio plaće, ili kao uskrsnice i božičnice. Pošto konkurenti ovo nisu mogli raditi Agrokor je i na taj način stekao dodatnu konkurentsku prednost. Dvije godine kasnije veći konkurenti su počeli preko medija tvrditi kako je to nelegalna emisija novca, na što je Guverner Rohatinski reagirao tako što je 2003. ukinuo Devizno dokumentarnu kontrolu (DDK) koja je imala zadaću sa deviznim inspektoratom i Finom obavljati trostruku kontrolu plaćanja svih poduzeća u zemlji i s inozemstvom. Time su sve kontrole prebačene na poslovne banke. Time se HNB sam isključio iz kontrole platnog prometa iako je po zakonu to jedna od njegovih osnovnih zadataka.

Britanci su u kreditiranju Agrokora, osim političkog interesa obnove jugoslavenskog jedinstvenog gospodarstva vidjeli i mogućnost za preuzimanje jugoslavenske privrede u svoje ruke na način da kreditima sa visokom kamatom omoguće najprije stvaranje velikih međunarodnih poduzeća, te njihovo preuzimanje u trenutku kada procjene kako su dovoljno narasla. U tom trenutku dovoljno je obustaviti daljnje kreditiranje, aktivirati garancije u obliku hipoteka na dionica, te će poduzeća postati njihova.

Agrokor je u cilju daljnjeg rasta i preuzimanja domaće prehrambene industrije iz ruku države po minimalnim cijenama osim Londonskih kredita osigurao kredite i od EBRD-a, te privatnih zapadnih banaka. Banke su se rado uključili u ovaj posao dajući kredite sa visokim kamatama za kupovinu zemljišta od seljaka, a kao garanciju su planirali uzimati hipoteke na kupljenu zemlju i poduzeća. Agrokor je dobivao u zakup najbolje i najveće zemljišne parcele po cijeni 3-5 puta jeftinije od seljaka i njihovih OPG-ova. Agrokor je imao i najbolje stručne službe za pripremu projekata za odobravanje raznih poticaja, te je postao i najveći korisnik poljoprivrednih poticaja.

Todorić je u razvoju Agrokora nastojao iskoristiti sve prednosti koje multinacionalne kompanije imaju u odnosu na nacionalne kompanije. Međunarodne korporacije mogu u jednoj državi pribavljati povoljne stimulacije, kredite sa niskim kamatama i niske poreze, dok u drugim državama zapošljavaju jeftinu radnu snagu. U takvoj konkurenciji male nacionalne kompanije iz razvijenih država ne mogu opstati zbog skuplje radne snage, dok male nacionalne kompanije iz nerazvijenih država ne mogu opstati zbog većih poreza, većih kamata na kredite i većih poreza. Multinacionalne kompanije lako mogu smanjiti poreze na dobit pošto filijale u poreznim oazama drugim filijalama izdaju razne račune za upravljanje, savjete i slično, čime se profit prebacuje u porezne oaze, a u filijalama sa visokim porezom radi se bez profita. Od svega toga Todorić je sve obilato koristio, osim što nije mogao dobiti jeftine kredite.

Godine 2002. Konzum uz pomoć stranih kredita stječe vlasništvo nad Makarskom trgovačkom tvrtkom Primorje, Osječkim Alastorom, te od Zagrebačkog robnog lanca postaje Hrvatski robni lanac.

U prvoj polovici 2002. došlo je do nove bankarske krize u Hrvatskoj pošto je 90 posto banaka došlo u strano vlasništvo. Zbog uništenja malih domaćih banaka postalo je gotovo nemoguće obnoviti domaće gospodarske subjekte koji bi mogli konkurirati stranima uvoznicima, a za to se ponajbolje brinuo guverner HNB-a koji je sve činio kako bi održao prevlast interesa stranih bankara na uštrb domaćih proizvođača. Stvarajući sve veće prepreke malim domaćim štedno kreditnim zadrugama i sličnim organizacijama uspio ih je gotovo uništiti, a vodeći ekstremno restriktivnu monetarnu politiku i braneći deviznu klauzulu uspio je hrvatske dužnike pretvoriti u robove stranih bankara koji su došli u poziciju gotovo apsolutnih gospodara hrvatske privrede. Od domaćih kompanija pomagao je jedino Agrokoru na način da nije pratio izloženost domaćih banaka Agrokoru i povezanim poduzećima.

U zadnjoj godini Račanovog mandata 2003. Konzum ostvaruje rast prometa od 45%, a ukupan broj zaposlenih porastao je sa 5.000 u 2002. godini na 7.000 u 2003. godini. Te godine Agrokor postaje vlasnikom i 51 % Distributivnog centra Sarajevo, te 55,49% dionica srpskog Frikoma. Sve je kupio stranim kreditima sa velikim kamatama, te je postao ozbiljna zapadno balkanska korporacija.

U vrijeme Račanove vlasti 2003. godine uz podršku Slavka Linića osnovano je društvo Dinova-Diona d.o.o. u vlasništvu konzorcija hrvatskih proizvođača hrane sa ciljem preuzimanja Dione u stečaju kako Konzum ne bi imao monopol, što europa ne dozvoljava. Konzorcij Dinova formirali su Gavrilović, Kraš, Vindija, Podravka i Dukat d.d. Na ročištu vjerovnika održanom potkraj svibnja 2003. prihvaćen je prijedlog da se oglasi prodaja Dione u stečaju po početnoj iskličnoj cijeni od 397 milijuna kuna. Vlada je podržala zamisao da Dinova preuzme Dionu, pri čemu bi državni vjerovnici prodali svoja potraživanja tom konzorciju domaće hrane za jednu kunu. Radi se o 58 milijuna potraživanja, od kojih se oko 15 milijuna odnosi na Hrvatsku poštansku banku, a 43 milijuna na Državnu agenciju za osiguranje štednih uloga i sanaciju banaka. Da bi taj model uspio, drugi državni vjerovnici, poput Ministarstva gospodarstva, Ministarstva financija, HZZO-a i HZMO-a, prodali bi svoja potraživanja konzorciju također za jednu kunu. Osim Dinove za Dionu su zainteresirani i Agrokor, slovenski Mercator, te Ured za vanjsku trgovinu pri njemačkom veleposlanstvu sa sjedištem u RH koji želi stranim lancima osigurati ravnopravnu utakmicu za kupnju Dione. Osim što je milijunski dug pretvorila u jednu kunu, Vlada je odlučila Dinovi preko HBOR-a dati i 25 milijuna eura kredita s kamatom tri posto i odgodom od tri i rokom otplate na 10 godina. Pošto su taj model privatizacije morali podržati i ostali vjerovnici stečaj se produžuju, pa novi ministar Šuker, zamjenica državnog odvjetnika i stečajni upravitelja Dione to otežu. Nakon što potpredsjednik Vlade Hebrang i ministar Šuker utvrđuju kako ništa nije sporno, Šuker je potpisao ugovore, ali stečajni upravitelj i dalje zadržava novac Dinove. Uništenje Dione je odgovaralo Agrokoru kako bi stekao monopol u sektoru prehrambenih proizvoda, ali Todorić u tome ipak ne uspijeva ni uz pomoć stečajnog upravitelja. Na kraju je Dinova- Diona d.o.o. kupila prodajne objekte Dione za 397 milijuna kuna, nakon čega je idućih godina investirano još preko 300 milijuna kuna.

U gospodarstvu Sanader ide istim Račanovim pravcem, te podupire one koji grade nove velike zapadno-balkanske kompanije. Tako Agrokor 2004. preuzima većinski udio (58,11% dionica) porečke Agrolagune, koja nakon ulaganja od preko 200 milijuna kuna postaje vodeća poljoprivredna tvrtka u Istri. U naglom širenju 2004. Konzum kupuje Sloboda trgovine d.d. iz Osijeka, Mediator d.d. Iz Dubrovnika, te Opskrbu d.d. iz Gorskog kotara. Otvara Super Konzum prodavaonice širom hrvatske i po otocima. Novim europskim kreditima sa visokim kamatama Agrokor počinje kupovati poduzeća sa velikim zemljišnim površinama, koja zatim nastavljaju sa otkupom zemlje od seljaka kako bi povećali svoje površine. Iste 2004. godine Agrokor kupuje beogradsku tvrtka IDEA i Dijamant iz Zrenjanina. Rast korporacije se nastavlja u cilju jačeg gospodarskog integriranja Zapadnog balkana, iako je na vlasti desni HDZ. Agrokor 2005. godine kupuje i preostale dionice PIK Vrbovca, te Belje d.o.o., i odmah ih počinje modernizirati. Belje je imalo oko pola milijarde kuna dugova i kupljeno je za 1 kunu, te je dobilo popust od 99 posto na sva potraživanja državnih vjerovnika. Za to se Agrokor obvezao na ulaganje od 270 milijuna kuna u Belje u dvije godine i zadržavanje 2166 stalno zaposlenih. Potpunim preuzimanjem PIK Vrbovca to postaje prepoznatljiv brand i tržišni lider u Hrvatskoj. Belje kao najveća poljoprivredna kompanija u regiji s 20.000 ha oranica i stočarskom proizvodnjom na više od 20 farmi Agrokoru osigurava lanac proizvodnje od polja do stola.

Pošto Agrokor polako pada u teškoće i ne može vraćati kredite 2006. godine EBRD postaje vlasnik nešto više od osam posto dionica Agrokora. Nabavkom novih kreditora Todorić te dionice postupno otkupljuje od EBRD, te je vlasništvo EBRD-a palo na nešto više od dva posto, a nekoliko postotaka je i na skrbničkom računu u jednoj domaćoj banci. Do 2007. prema ukupnom prihodu Konzum postaje druga najveća tvrtka iza INA-e. Uskoro postaje najveći hrvatski maloprodajni trgovački lanac s udjelom od oko 30% na hrvatskom tržištu, te se zbog antimonopolskih zakona ne može više širiti u Hrvatskoj, a broj zaposlenih u Konzumu dostiže više od 12.000 ljudi. U korištenju svoga, za mnoge domaće proizvode monopolskog položaja Todorić domaće dobavljače ucijenjuje zahtjevima za odobravanje cijene 10 posto manju od onih koje imaju mali trgovački lanci. Zbog toga mnogi mali domaći trgovački lanci dolaze u gubitke pa ih Todorić jeftino otkupljuje, ili odlaze u stečaj.

U 2007. godini Konzum kupuje Adris Jadran trgovinu od Adrisa koji prodaje sve osim turističke djelatnosti. Polovicom 2007. Agrokor kupuje i Tisak d.d. koji je najveći hrvatski distributer tiskovina i duhana s preko 1400 kioska širom Hrvatske. Time dolazi do povećane količine gotovog novca i stječe vrlo veliku mogućnost utjecaja na medije. Kako bi mu se olakšalo poslovanje političari Todoriću omogućuju naplatu režija preko tiska na način da on novac uzima odmah i to se u HEP u drugim državnim poduzećima odmah knjiži kao naplaćeno, a novac na račune državnih poduzeća stvarno dolazi tek 3 do 6 mjeseca kasnije. Na ovaj način državna poduzeća su Agrokor stalno i besplatno kreditirali 3 – 6 mjeseci. Ali ni to mu ne pomaže pošto, zbog pojave svjetske gospodarske krize i pada građevinskih aktivnosti, kupovna moć stanovništva znatno pada. Zbog toga Agrokor počinje sve više kasniti sa plaćanjem dobavljačima, te se na taj način beskamatno kreditira na njihov račun. Oni koji odbiju isporučivati robu, zbog propasti malih domaćih trgovačkih lanaca više nemaju kome prodavati robu, pošto strani lanci prodaju robu uglavnom iz svojih država. Mnogi dobavljači koji ne mogu cijenama pratiti stranu konkurenciju, a nemaju zaliha obrtnih sredstava za financiranje sve dužih rokova naplate počinju propadati čime se gospodarska kriza u hrvatskoj produbljuje i produžava.

U 2010.-oj godini Agrokor za 30 milijuna kuna kupuje 87,98 posto udjela u vukovarskom Vupiku koji je jedan je od najvećih poljoprivrednih proizvođača u Republici Hrvatskoj. Nakon kupovine Todrić investira 560 milijuna kuna u ovo poduzeće koje ima više od 6.500 ha obradivih površina najbolje kvalitete. Iste 2010. Agrokor kupuje i Riječku tvornicu konopa. Sve te kupovine na kredit dodatno opterećuju Agrokor, te krajem slijedeće 2011. godine bilance poduzeća pokazuju sve gore pokazatelje. Vlastiti kapital u tom trenutku je iznosio 7,7 milijardi kuna, što u usporedbi sa ukupnom imovinom od 53,3 milijardi iznosi 14,5 posto, dok je ovaj koeficijent samofinanciranja kod stabilnih poduzeća minimalno 50 posto.

Prije nego je došao na vlast Zoran Milanović se kao šef oporbe sastao sa Todorićem uoči izbora 2011. Tema o kojoj su mogli razgovarati je sponzoriranje kampanje, a za uzvrat je i Todorić morao dobiti nešto. Dogovor nije bilo teško postići pošto je Milanovićev glavni ekonomski strateg i autor SDP-ova gospodarskog plana bio Branko Grčić, a njegova supruga je bila zaposlenica Agrokora.

Todorić više ne može doći do novih kredita te se nastavlja širiti dokapitalizacijama. U prosincu 2012. godine Ledo je proveo izdanje novih dionica sa stopostotnom uspješnošću. U postupku povećanja temeljnog kapitala upisane su i uplaćene sve ponuđene nove redovne dionice za 750 milijuna kuna. Tom dokapitalizacijom Ledo je prikupio sredstva za kupnju Frikoma iz Beograda i Leda Podgorica. Većinu izdanja upisali su mirovinski fondovi, oko 70 posto svih upisanih dionica, a sudjelovali su i ostali institucionalni investitori - osiguravateljske kuće, investicijski fondovi, brokerske kuće. Time je Milanović omogućio daljnje širenje Agrokora na područje Zapadnog balkana, a na teret mirovinskih i drugih fondova koji imaju pojedinačno premali postotak vlasništva da bi mogli utjecati na upravljanje. I Ministar poljoprivrede Jakovina sve radi u interesu Agrokora, a na štetu malih poljoprivrednika. Osobito su na njega postali ljuti maslinari koju su ga prozvali kako ”Zbog interesa moćnog koncerna radi štetu malim proizvođačima". Jakovina je u rujnu 2013. Todoriću isplatio 620 milijuna kuna poticaja, a taj se iznos do kraja Milanovićeve Vlade popeo na dvije milijarde. Jedna od tvrtki na koje je poticaj odlazio je i Belje koje je iz proračuna dobilo 72.025.926,17 kuna. Belje je 2011. imalo dobit više od 90 milijuna kuna, a 2012.godine gubitak od sto milijuna kuna, pa je pitanje gdje je završila dobit od prethodne godine i dobiveni poticaj. U poslovanje sa Todorićem bio je uključen i Veljko Ostojić, bivši ministar turizma. Tvrtka koju je on vodio Karisma Hotels Adriatic odradila je posao preuzimanja koncesije nad Kuparima. U preuzimanje tog kompleksa uz Todorićev Agrokor ušli su njemačka turistička grupacija TUI, te meksički Karisma International.

Na kraju 2013. godine ukupne obveze Agrokora bile su oko 28,5 milijardi kuna, da bi do kraja 2014. porasle za više od 51 posto, na 43,2 milijarde kuna. Unatoč tome on se želi širiti, te godinu dana pregovara sa Ruskom Sberbankom. Ruska Sberbanka je u posao s Todorićem ušla u ožujku 2014. tako što mu je dala 600 milijuna eura. On je taj kredit potrošio na kupovinu Mercatora koje je Agrokor preuzeo u trenutku kada je stekao 80,75 postotni vlasnički udio u najvećem slovenskom trgovačkom lancu. Ukupne obveze Mercatora na kraju rujna 2014. godine, iznosili su više od 13,5 milijardi kuna. Na taj način je Todorić sa Merkatorom kupio i njegove dugove, zbog čega je počeo ulaziti u sve veće probleme. Kupovinom je povećao tržište za svoju robu, ali od toga nije imao ni približnu korist koja bi se mogla usporediti sa cijenom preuzimanja Merkatora. Ostatkom kredita zatvorio je obveznice izdane još 2009. na koju se plaćala kamata od gotovo 10 posto. Prije odobrenja ruskog kredita zapadne banke su procijenile kako je Agrokor prezadužen i kako ga trebaju oni preuzeti aktiviranjem garancija na ranije kredite. Novim kreditom Todorić je ranije obveznice isplatio dvije godine prije roka, te im je tako poremetio planove. Pošto su i novi krediti imali visoku kamatu ova Agrokorova financijska piramida je nastavila dalje rast na temelju kredita koje neće moći vratiti, a propast je samo odgođena neko vrijeme, ali sa puno većim dugom. Kako bi ojačao svoju tržišnu poziciju Agrokor je snažno napadao konkurentski trgovački lanac Dionu koja je dodatno napadnuta i od strane stranih trgovačkih lanaca. Zbog toga je maloprodajni lanac Diona smanjio broj svojih prodavaonica sa 113 na svega 11. U dvije godine, od 2013. do 2015., broj zaposlenika ovog domaćeg maloprodajnog lanca smanjen je s 1574 na 306, a godišnji prihod pao je sa 1,1 milijarde na 242 milijuna kuna. Iduće godine dobit je s 91 milijuna pala na 13 milijuna kuna.

Do kraja 2014. Agrokor d.d. postaje jedna od najvećih tvrtki u Jugoistočnoj Europi s ukupnim prihodom od 54 milijardi kuna i 60.000 zaposlenika. Te 2014. Agrokor izdaje PIK obveznice što je Ivica Todorić ugovorio 2014. kao osobni dug od 485 milijuna eura, bojeći se kako bi Deutsche Bank zbog nelikvidnosti i kašnjenjem u plaćanju prema dobavljačima mogla i prije lipnja 2018. naplatiti potraživanja preuzimanjem dionica raznih Agrokorovih tvrtki. Agrokor zbog premalih prihoda u odnosu na troškove poslovanja, kredite i kamate sve teže izvršava svoje obveze prema dobavljačima, pa se rokovi plaćanja sve više produžuju. Osim njemačkim bankama, Agrokor duguje oko 1,3 milijarde eura ruskim državnim bankama, Sberbanke i VTB-a. Najveći pojedinačni iznos Agrokor duguje Sberbanci koja drži 52 posto ukupnog duga i 87 posto duga koji Todorić ima prema bankama.

Iako je kriza u Agrokoru sve veća Todorić se nada kako će ruske kredite zamijeniti kineskima pa zanesen tim nadama izbjegava krenuti u ozbiljno restrukturiranje. Coca Cola mu nudi 3,5 milijarde kuna za Janu, čime bi se kratkoročno spasio od propasti, ali on traži 6 milijardi pa dogovor propada. Tada je Todorić još imao mogućnost spasiti se od propasti da se odlučio na dodatnu dokapitalizaciju svih svojih tvrtki preko burzi, ali on to nije učinio pošto bi tada izgubio većinski udio u njima, pa ne bi mogao manipulirati njihovim upravama i tjerati direktore da friziraju izvješća kako bi gubitaše prikazivali kao profitabilna poduzeća. A bez takvih izvješća više mu nitko ne bi dao kredit.

Osim što je kupovao poduzeća Agrokor je i osnovao mnoga nova poduzeća. U nekima je vlasnik 100% dok u ostalima ima više od 50 % kako bi mogao samostalno upravljati. Dijamant Agrar d.d. je jedino poduzeća u kojem ima manje od 50 % dionica, (45,2%).

Početkom 2017. Agrokor pokušava nešto prodati, te Müller preuzima KOZMO drogerije od Konzuma, dok Energia naturalis kupuje Tiskovu tvrtku E-kolektor. Vrijednosti transakcija nisu objavljene, ali to je prekasno i premalo za spas Agrokora.

Krajem 2011. Agrokorove obveze su bile 22,5 milijardi kuna, 2012. rastu na 25,6 milijardi kuna, 2013. na 28,5 milijardi, 2014. na 43,2 milijarde kuna, a 2015. na 45,3 milijarde kuna, da bi do kraja rujna 2016. blago pale, na oko 45,2 milijardi kuna. Od 2011. do kraja rujna 2016. godine ukupne obveze Agrokora su povećane za 100 posto, i to Agrokor više nije mogao servisirati. A onda je početkom 2017. Ruski veleposlanik u Zagrebu objavio kako Agrokor više neće dobivati Ruske kredite. Moody’s je tada Agrokoru snizio rejting, cijena dionica je pala za 15 posto u nekoliko dana, te nisu realizirali kredit za refinanciranje starih dugova, a kamata je porasla na 16 posto. Dug je ogroman, pogotovo prema dobavljačima, sve skupa iznosi više od 40 milijardi. Oko 90 % dionica je zadužio za kredite. U razdoblju od 2009. do 2015. godine Agrokor je isplatio ukupno 806,6 milijuna kuna dividende, odnosno zarade vlasnicima dionica, a Todorić je dobio 90 posto od toga, odnosno najmanje 725 milijuna kuna. Isplata dividende naglo je skočila 2014. godine, pa je u toj godini isplaćen 281 milijun kuna dividende. U 2015. godini isplaćeno je 190 milijuna kuna dividende, što znači da je samo u te dvije godine isplaćeno 472 milijuna kuna dividende. Sam Agrokor ukupno godišnje plaća 310 milijuna eura kamata. U trenutku kada je došlo do blokade računa vlasnik Agrokora je Adria Group Holding BV iz Nizozemske koja ima čak 95,52 posto dionica Agrokora, ali i ta tvrtka ima vlasnika, drugu nizozemsku tvrtku kojoj je stopostotni vlasnik tvrtka iz Hrvatske Agrokor projekti, kojoj je pak stopostotni vlasnik Ivica Todorić. Tvrtka u Nizozemskoj osnovana je u travnju 2014. godine i to je godina u kojoj su počele značajno rasti isplate za dividende.

Kada je 2017. ruski veleposlanik u Zagrebu objavio je kako Agrokor više neće dobivati Ruske kredite hrvatska državna i politička elita se uplašila za budućnost svojih pripadnika zaposlenih u Agrokoru, te je odlučila djelovati u cilju njihove zaštite. Ove bivše političare i državne dužnosnike, te njihovu rodbinu Todorić nije zaposlio zato što su pametni i sposobni već zato što imaju veze i poznanstva u državnim institucijama kojima mogu spriječiti bilo kakve inspekcije i kontrole. Njihov dodatni posao je bio friziranim fakturama i poslovnim izvještajima "popravljati" rejting kompanije kako bi Agrokor lakše dobio kredite od banaka. A bavljenjem ovim poslom vrlo je vjerojatno kako su isti ti zaposlenici dio dokumenata proizvodili i u svom osobom interesu. Posebnu ulogu imali su menadžeri društava kćeri koji su davali jamstva za druga društva bez ikakve poslovne logike čime su oštetili manjinske vlasnike u korist većinskog vlasnika, a što je u pravno razvijenim tržišnim državama kažnjivo sa zatvorom do 15 godina zatvora.

 

Kada su Rusi obustavili daljnje kredite Todorić je bezuspješno pokušao nabaviti kredite od Kineza, a kada su oni to odbili Todorić je pomoć zatražio od države zaprijetivši izlaskom na ulice 50.000 ljudi. Predsjednik Sabora Božo Petrov je to odbio, te je tjedan dana kasnije Vlada pala. Agrokorova poduzeća su 27. ožujka 2017. imala blokirane račune od 134,8 milijuna kuna (koji je dospio 28. veljače, 10. ožujka i 15. ožujka) pa je Porezna izdala rješenje o ovrsi 16. ožujka. Ministar Zdravko Marić koji je u vladu došao s direktorske pozicije u Agrokoru, taj dan je izašao pred novinare i kazao kako porezni dug predstavlja tajnu, ali da "nisu uočene nikakve nepravilnosti koje odstupaju prema drugim poreznim obveznicima." Tada je Porezna uprava morala, nakon dugog niza godina izdati rješenje o mjerama naplate i ovrhe kako bi se dugovi podmirili prije pokretanja postupka privremene uprave. Time su za Todorića počeli vrijediti zakoni koje su za male poduzetnike oduvijek vrijedili. Tada je Todorić u dogovoru sa najvećim vjerovnikom, ruskom Sberbankom postavio izvanrednog upravitelja španjolca Alvareza. Kako bi to spriječila, vlada po hitnoj proceduri donosi poseban zakon Lex-agrokor.

Kada je početkom travnja Todorić u dogovoru sa ruskom Sberbankom postavio španjolca Alvareza za predsjednika uprave Agrokora Vlada je hitno progurala specijalnim zakon o Agrokoru, te se 10. travnja 2017. godine otvara postupak izvanredne uprave nad Agrokorom i njegovim povezanim i ovisnim društvima. Dolaskom državnog povjerenika Ramljaka na čelo Agrokora država je smirila paniku, ali ništa dugoročno nije riješeno. Ramljak kao vrhunski knjigovođa bez ikakvoga iskustva za posao upravljanja u kriznim situacijama postao je upravitelj Agrokora.

Lex agrokor je donesen zbog više unutarnjopolitičkih i vanjskopolitičkih razloga. Vlada je tvrdila kako je zakon donesen da bi se spasila turistička sezona i dobavljači. Medijski analitičari su tvrdili kako Amerikanci ne žele da Rusi preuzmu Agorokor, bojeći se kako bi se kroz Agrokor mogla na Zapadni Balkan plasirati Ruska roba umjesto zapadne. Pošto je jedan američki lešinarski fond uskoro kupio veliku količinu dugova Agrokora pojavile su se i tvrdnje kako amerikanci pomažu ovakvim fondovima koji obilno plaćaju političke lobiste. Dok država nije preuzela upravu nad Agrokor mogućnost naplate starih dugova je bila vrlo mala, a nakon što je država preuzela upravu preuzela je i odgovornost. Čim je država preuzela upravu lešinarski fondovi poput “Knightheada”, pokupovali su veliku količinu postojećih obveznica Agrokora po cijeni od 20-30% nominalnog, očekujući veliku zaradu.

Da je Vlada u trenutku donošenja Lex agrokora vodila brigu o stvarnim državnim interesima mogla je problem ovog privatnog poduzeća ostaviti vjerovnicima, te promijeniti stečajni zakon kako bi se u slučaju proglašenja stečaja osigurao nastavak rada kompanije. Rusima bi bio interes da poduzeća iz sustava Agrokor opstanu, te bi novim kreditima kroz Konzum nastojali prodati više robe. Za opstanak proizvodnih poduzeća trebalo bi povećati prodaju, te bi oni mogli velike količine robe prodati na Ruskom tržištu i tako spasiti prezadužena poduzeća. Time bi se osim ekonomskih poboljšali i politički odnosi sa rusima.

Zbog geostrateških interesa Rusa i zbog toga što smo im praktično ukrali milijardu dolara kroz Agrokor pritisak Rusije sve više raste na Hrvatsku preko Slovenije i Srbije, te preko Turske i Bošnjaka na BiH hrvate.

Razloga za takvo ponašanje hrvatske vlade i "duboke države" se najlakše može otkriti usporedbom onoga što je napravio Ramljak sa onim što bi napravio Alvarez. Alvarez bi kao i Ramljak uzeo kredit za popunjavanje polica Konzuma, kako ne bi nedostajalo robe za turističku sezonu. Kredit ne bi uzeo od nekog "lešinarskog" fonda već bi ga uzeo od Sberbanke kojoj je u interesu bio opstanak Agrokora. Za razliku od Ramljaka Alvarez bi uz pomoć Sberbanke mogao znatno povećati izvoz proizvoda Belja, Vupika, Jamnice i ostalih tvornica u Rusiju što bi bio interes Sberbanke i ona bi se zato zauzela. Prvi potezi koje bi Alvarez povukao bili bi otkazi i krivične prijave za nekoliko stotina bivših političara i državnih službenika koji su potpisivali izmišljene dokumente, i koji su se u Agrokor smjestili na visoke pozicije kako ne bi morali puno raditi za veliku plaću. Ramljak je ukinuo nekoliko tisuća radnih neprofitabilnih mjesta i otpustio zaposlenike sa tih radnih mjesta, a da je Alverez ostao upravitelj Agrokora on bi to isto učinio u nešto većoj mjeri, ali ne puno više. Ukidanjem raznih neprofitabilnih odjela stekla bi se mogućnost za normalno poslovanje i tu bi Alvarez djelovao puno brže. On je navikao djelovati u interesu vlasnika, pa bi se sve završilo za 6 mjeseci, dok su kod nas stečajni upravitelji navikli stečaj što duže otezati kako bi si što duže osigurali plaću.

Ovom usporedbom vidljivo je kako je najbitnija razlika između onog što je radio Ramljak i onog što bi radio Alverez; spriječiti otkaze i moguće krivične prijave za pripadnike stare udbaške "duboke države". Zbog toga su oni naveli Plenkovića da prekine suradnju sa Mostom i uzme za udbaše puno pouzdanije HNS-ovce u vladu. Zbog toga je Ramljak većinu napora usmjerio na raspodjelu dionica vjerovnicima - budućim vlasnicima koji su često zbog prevelike izloženosti Agrokoru i sami pred stečajem. Zbog toga je Agrokor i dalje morao uzimati kredite za redovno poslovanje, iako je oslobođen plaćanja starih obveza. A glavni interes mnogobrojnih savjetnika je bio kako iz propalog poduzeća izvući pola milijarde kuna.

Iako je lexagrokor donesen iz političkih razloga, formalno kako bi se smirila panika na tržištu i spasilo Hrvatsko gospodarstvo, a stvarno kako bi se zaštitili bivši političari uhljebljeni u Agrokoru od sudskog progona, on je imao i određene pozitivne učinke. Odvjetnici, financijaši i poduzetnici koji su besplatno sudjelovali u njegovoj izradi imali su dva cilja; prvi je uključit se u rad izvanredne uprave i pri tom dobro zaraditi, a drugi je napravili zakon kojem je cilj razvlastiti nesposobnog vlasnika i vlasništvo prebaciti na vjerovnike, što je doista učinjeno puno bolje nego kod postojećeg zakona o stečaju i zakona o predstečajnoj nagodbi.

Zakon o stečaju su pisali stečajni upravitelji i njihov interes je bio kako osigurati da stečaj traje što duže kako bi oni imali dugoročno osiguran posao. To su osigurali tako što su prodaju imovine poduzeća vezali za neku netržišnu procjenu vrijednost koja se postepeno na povremenim licitacijama prodaje po sve manjoj vrijednosti dok se ne pojavi kupac. Pri tome su ugradili klauzulu kako stečajni upravitelj ima pravo na 10 posto od vrijednosti nekretnine, ali maksimalno 300.000 eura godišnje. Zbog toga je interes stečajnih upravitelja da svake godine prodaju nekretnina u vrijednosti do 3 milijuna eura, pa su se stečajevi zbog tog produljavali i do 20 godina.

Zakon o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi je formalno imao za cilj spasiti velika poduzeća od propasti, a stvarno mu je cilj bio spasiti nesposobne vlasnike velikih poduzeća od gubitka tih poduzeća, a na štetu malih vjerovnika. U tom cilju Linić je postupak izuzeo od sudskih institucija i prebacio sve na vjerovnike, ali ne stvarne već fiktivne. Ostavio je vlasnicima mogućnost da preko svojih drugih poduzeća prezaduženom poduzeću ispostave nepostojeće račune, posudbe i fiktivne posudbe, kako bi zadržali većinu u upravljanju stečajnim postupkom, a također i mogućnost da se različiti vjerovnici različito tretiraju u postupku. Na taj način su u većini poduzeća koja su prošla predstečajnu nagodbu vlasnici ostali isti.

Kod lexagrokora formalni cilj je postao oduzimanje vlasništva nesposobnom vlasniku što je veliki napredak u odnosu na dosadašnje stečajne propise, ali je problem što je izvanredni povjerenik trebao biti postavljen za svako pojedino poduzeće u kojem ima više dioničara. Time bi se uz promjenu vlasnika koji nisu svi jednako krivi za propast, ujedno vršilo i restrukturiranje pojedinih poduzeća na način da bi ona koja nemaju nikakvu šansu za opstanak odmah bila prodana kao cjelina, ili ugašena. Zbog rješavanja problema kao cjeline postupak promjene vlasništva na vjerovnike je trajao godinu i pol, a restrukturiranje je ostavljeno budućim vlasnicima.

Unatoč lex-agrokoru Rusi su uspjeli u susjednim državama dobiti sudske sporove pa je prijetila opasnost da uzmu najvrjedniji dio Agrokora, a to je Mercator, te su zbog toga iskorištene informacije o Ramljakovom sukobu interesa, nakon čega je smijenjen i tako je problem Agrokor vraćen Rusima. Shvativši kako je njegov posao zaštititi zaposlenike koji su kršili zakon, u čemu se najviše angažirala Martina Dalić Ramljak je počeo gledati kako da i sam što više zaradi što je na kraju dovelo i do njegove smjene, nakon što su mediji dobili obavještajne podatke o njegovom sukobu interesa. Kada je otkriveno kako su lex agrokor pisali savjetnici koji su odmah potom postali i glavni savjetnici u upravljanju Agrokorom i ministrica gospodarstva je morala otići iz vlade, ali se Plenković uspio izvući. Da je problem Agrokora riješavao Alvarez Rusi bi dobili 20% do 30% vlasništva, a zbog Ramljakovog otezanja na kraju su dobili blizu 50 % vlasništva Agrokora za čiji oporavak će trebati još puno novih kredita i otpuštanja tehnološkog viška radnika.

U svemu su najgore prošli veliki dobavljači koji su godinama od Agrokora za isporučenu robu uzimali mjenice i eskontirali ih u bankama. Naime, kada su domaće banke postale previše izložene zbog prevelike količine kredita uloženih u Agrokor više mu nisu smjele davati kredite pa su pronašle novi način kreditiranja preko dobavljača. Agrokor je dobavljače počeo plaćati mjenicama, dobavljači su te mjenice eskontirali u bankama uzimajući proviziju od 2-3 posto, a mjenice su određeno vrijeme držali u sefovima kao vrijednosne papire. Kada su shvatili da ih ne mogu naplatiti od Agrokora odlučile su ih naplatiti od onih od kojih su ih eskontirali, a to su Agrokorovi dobavljači. Oni su odjednom postali dužni za ono što su mislili kako su davno naplatili. Kako bi odgodili vlastiti stečaj mjenice su morali pretvoriti u kredite na koje su banke obračunavale dodatne kamate. Izvanredna uprava im nije ništa platila, a porezna uprava im je dodatno zabranila da ta potraživanja otpišu dok se ne riješe sudski postupci. Da su oni otpisali realno nenaplativa potraživanja morali bi knjižiti gubitak, a ne dobit. Time bi se državni prihodi od poreza na dobit i dividendu 2018. smanjili za 6-8 milijardi kuna pa bi država imala proračunski deficit i pad BDP-a, nakon čega bi pao i kreditni rejting države. Pošto je porezna uprava zabranila otpis nenaplativih potraživanja problem je odgođen na iduće godine kada će agrokorovi vjerovnici postepeno kroz više godina na završnim računima morati proknjižiti gubitke, ali to je problem o kojem će morati razmišljati iduće Vlade.