Najdosadnija politička kampanja

Političke kampanje bilo za lokalne izbore, bilo za nacionalne izbore služe za davanje obećanja na osnovu kojih bi birači trebali odabrati one političare koji najbolje odražavaju njihove stavove i interese.

Na nacionalnim izborima malo su važniji stavovi, a na lokalnim obično su važniji interesi.

Ali, na ovim izborima ne vidim ni stavove ni interese. Više se govori o koroni i cijepljenju nego o komunalnim politikama, ili ideološkim prijeporima. O najvažnijim problemima, a to su demografska katastrofa i masovno iseljavanje cijelih obitelji ne govori se ništa. A kada se o tome nešto i progovori spominju se samo dječji doplaci ili igrališta za djecu. Ponekad se povuku i teme o povlačenju sredstava iz EU pri čemu se zaboravlja reći kako sva sredstva u EU proračun najprije netko treba uplatiti kao bi netko nešto dobio.

Jedine politike kojima se negativni demografski trendovi i iseljavanje mogu izmijeniti su fiskana i monetarna politika i dok se to ne promjeni nećemo se dići sa dna europske unije po BDP-u. Prije 6 godina bili smo iznad Rumunjske i Bugarske, a sada smo negdje na razini Bugarske. Ako nam i ova turistička sezona ne upali pasti ćemo i ispod nje.

Lokane vlasti nemaju nikakav utjecaj na monetarnu politiku i normalno je da se u lokalnim izborima o tome ništa ne govori. A i kako bi se moglo govoriti kada u hrvatskoj imamo 20-30 ljudi koji o tome nešto ozbiljno znaju.

I fiskalna politika se vodi uglavnom kroz ministarstvo financija, ali nekih desetak posto utjecaja na tu politiku imaju lokalne vlasti kroz prireze, komunalne doprinose, koncesije, ili razne lokalne parafiskalne namete. A o tome bi se trebala voditi rasprava na lokalnim izborima, ali to ne primijećujem. Županije, gradovi i općine imaju u svome vlasništvu mnoga komunalna poduzeća te bi se i o njihovoj efikasnosti mogla voditi rasprava. Bilo bi normalno da desnica predlaže smanjenje izdvajanja za ova poduzeća, te smanjenje troškova u njima koji su često izmišljeni. Troškovi za reprezentaciju i marketing u ovim poduzećima su potpuno nepotrebni zato što monopoli nemaju nikakav razlog za reklamiranje sebe, ili za ručkove sa poslovnim partnerima na kojima bi ih trebalo nagovoriti na nešto. Stoga bi bilo normalno da oni desniji kandidati obećaju bolju kontrolu takvih troškova, ali svi o tome šute, kao da očekuju kako će o tom troškovima oni odlučivati u svome interesu. Za desnicu bi bilo normalno i obećavati kako će u svim takvim komunalnim poduzećima smanjiti broj nepotrebnih radnih mjesta, u cilju smanjenja troškova, ili čak izvršiti autsorsing sporednih poslova, u cilju jačanja lokalnih privatnih dobavljačima i kupaca takvih usluga. Međutim, o tome se šuti, kao da i desni i lijevi planiraju baš na takvim mjestima zaposliti svoje prijatelje i ljepitelje plakata.

Prava ekonomska desnica, očito je, na ovim lokalnim izborima ne postoji, a ona nacionalna desnica često je u području gospodarstva ljevija od radničke fronte.

Bilo bi normalno na komunalnim izborima govoriti i o broju županija, općina i gradova. Većina ljevičara projugoslovenske orijentacije bi županije najradije ukinuli kako bi ojačali regionalizam i regionalne šerife koji bi možda mogli uticati na rasap države. Ali i na desnici ima puno onih koji misle kako su županije skupe, kao da bi njihovim ukidanjem njihovi poslovi nestali.

Mnogi, čak i politički pismeniji birači vjeruju kako bi smo broj općina i gradova mogli smanjiti, iako je na primjeru susjedne BIH dobro vidljivo što donose velike općine. Sjedišta velikih općina kakve smo i mi imali u bivšoj državi imaju nekakav urbani štih, dok su sva ostala naselja postale selendre iz kojih svi bježe. U državama gdje seljaci imaju isti standard kao i u gradovima poput Austrije ili Švicarske broj općina po glavi stanovnika puno je veći nego u Hrvatskoj. I tamo nikom ne pada na pamet kako bi se njihovi troškovi za općine mogli smanjiti njihovim ukidanjem. Jedina razlika između nas i njih je u tome što tamo mnogi načelnici svoj posao rade volonterski, dok je kod nas posao načelnika jedina prilika za osiguranje visoke plaće za lokalne ljepitelje plakata velikih stranaka. A da naši desničari nešto znaju o funkcioniranje lokalne samouprave i o tome što je interes stanovnika malih mjesta obećavali bi upravo to, rad na volonterskoj osnovi, te osiguranje stalnog radnog mjesta samo za jednog administratora i jednog vatrogasca, kako je to na primjer u Švicarskoj.

Na komunalnom nivou rješavaju se i mnogi komunalni problemi koji snažno utječu na demografiju. Mladi bračni parovi koji žive u stanovima imaju najčešće jedno dijete, oni koji žive u kućama u nizu imaju oko dvoje, dok oni koji žive u samostojećim kućama sa širokim okućnicama imaju pozitivan prirodni prirast. To dobro znaju lokalni političari u SAD-u, Australiji, ili Novom Zelandu pa tamo srednji sloj najčešće živi u slobodnostojećim kućama, zahvaljujući čemu te države imaju pozitivan prirodni prirast. Istom bi mogli pridonijeti i naši lokalni političari kada bi donijeli komunalne uredbe kojima bi građevinske parcele morale biti najmanje 15 metara široke i najmanje 30 metara dugačke. Međutim naši gradonačelnici i načelnici gledaju samo kako bi što više zaradili na prodaji parcela i smanjenju troškova izgradnje infrastrukture, te gradske parcele često dijele na male komadičke zemlje dimenzija 7 x 15 metara, na kojima se mogu izgraditi kuće koje više liče na stan nego na obiteljsku kuću. A kako bi cijena ovakvih parcela ostala visoka svake godine odobravaju prodaju minimalne količine novih parcela. Kada bi istovremeno odobrili masovnu prodaju slobodnog zemljišta cijena parcela bi višestruko pala, pa bi mnogi mogli kupiti dvije susjedne parcele i izgraditi veliku slobodnostojeću kuću. Ali tada bi ta kuća mogla izgledati kao urbana vila što po vjerovanju naših političara i sa ljevice i sa desnice nije primjereno za obične ljude. To je primjereno samo za njih i urbaniste koji im kreiraju sve urbanističke planove.