Nestanak hrvatske duhanske industrije?

 Zadnjih dana javnost je doznala kako bi tvornica duhana iz Rovinja, bivši TDR mogao biti zatvoren. Vlasnici tvornice, britanska kompanija BAT najavljuje zatvaranje. Formalni razlog bi mogle biti trošarine, ali pravi razlog bi ipak mogla biti činjenica kako je kod kupovine TDR-a dogovoreno kako se tvornica neće zatvarati najmanje 5 godina.

A tih 5 godina upravo istječe.

I to bi mogla biti potvrda teze po kojoj su britanci kupovinom TDR-a željeli kupiti tržište, a ne samu proizvodnju.

U poslovanju velikih međunarodnih korporacija to je već uhodani postupak preuzimanja konkurencije i jačanja svoga monopolskog položaja u kojemu često sudjeluju i menadžeri napadnutih slabijih kompanija, pa čak i političari iz zemalja čije tržište velike korporacije žele osvojiti.

Političari u državama poput hrvatske često nisu ni svjesni koju štetu čine vlastitoj državi dozvoljavajući stvaranju monopola. A upravo to su dozvoljavali, pa čak i podupirali tijekom devedesetih kada je sam rovinjski TDR gušio domaću konkurenciju; TDZ(Tvornicu duhana Zagreb) i TDZ(Tvornicu duhana Zadar).

Povijest ovog postupak se odvijao u više faza.

TDR je privatiziran po zakonu zakonu Ante Markovića na zborovima radnika održanih 6. i 8. listopada 1990. Radnički savjet Poduzeća je 12. listopada 1990. donio odluku o izdavanju internih dionica prve emisije i o organiziranju društvenog poduzeća u dioničko društvo. TDR-a je nastao kao manufaktura 1817. godine koja se 1869. godine pretvorila u tvornicu duhana. Poduzeće je započelo postupak pretvorbe izdavanjem internih dionica isplatom uvećanih plaća, od kojih su uvećanim dijelom plaćane dionice. U ožujku 1991. obavljena je registracija dionica u Komisiji za vrijednosne papire. Najviše dionica kupuju članovi uprave, među kojima su najvažniji Plinio Cuccurin i Ante Vlahović. TDR je procijenjen na 15-tak milijuna kuna. Kapital se prema zakonu raspodijelo među zaposlenima u nepoznatim omjerima. Radnici su dobili po 100 dionica. Društvo je registrirano kao zatvoreno dioničko društvo tako da se dionicama nije moglo trgovati na tržištu nego samo unutar tvornice. Većina ljudi imala je povlaštene dionice koje donose dividende, ali ne daju pravo na upravljanje kompanijom. Redovne dionice koje daju vlast u rukama su uskog kruga ljudi iz uprave. Članovi uprave uz pomoć menedžerskih kredita dobivenih od Interne banke Uljanika kupuju dionice TDR-a od radnika koji ih žele prodati.

Ovakva zatvorena dionička društva su na zapadu uobičajena u manjim poduzećima gdje se suvlasnici žele zaštititi od neprijateljskog preuzimanja, a vlasnici TDR-a su se time zaštitili od toga da jača konkurencija kupovinom dionica od radnika preuzme poduzeće. Manjak ovakvih društava je u tome što dioničari koji žele izaći iz vlasništva i unovčiti svoje dionice najčešće ne mogu postići cijenu kao kod otvorenih dioničkih društava.

Kako je Istra bila izvan ratne zone TDR je odmah počeo kreirati planove za preuzimanje konkurencije Tvornice duhana Zadar i Zagreb kako bi ih otkupio i ugasio, u cilju stjecanja tržišnog monopola na Hrvatskom tržištu. Već 1992. TDR je osvojio 30 posto tržišta, te je zahvaljujući tom gotovo monopolskom položaju počeo ostvarivati velike zarade.

Tih ratnih godina pojavio se i veliki šverc cigareta proizvedenih u TDR-u. Šverceri su u Herceg-bosni jeftino kupovali cigarete, te ih bez poreza i trošarina prodavali u Hrvatskoj. Ministar unutarnjih poslova Jarnjak ništa nije činio kako bi to spriječio dok informacije o tome nisu došle do Predsjednika Tuđmana, nakon čega je šverc znatno smanjen. Na Hrvatskom tržištu tada se pojavljuje se i međunarodna konkurencija koja želi kupiti hrvatske tvornice duhana i ulazak u domaću proizvodnu strukturu, a to su bili British American Tobacco (BAT) i Philip Morris. Međutim, predsjednik Tuđman nije prostalica prodaje poduzeća strancima ali ni stvaranja domaćih monopola. Nakon njegovog oboljenja situacija se mijenja te 1997. započinje tržišni rat za kupnju Zadarske Tvornice duhana između TDR-a i BAT-a, (British American Tobacco) kada je BAT kupio Tvornicu duhana Zadar. Ovoj kupnji protivi se TDR koji ne želi jačanje konkurenciju na domaćem tržištu, te političkim i pravosudnim pritiscima nastoji kupnju poništiti. Istovremeno TDR sam pokušava kupiti ostale tvornice duhana u Hrvatskoj kako bi ih zatvorio i stekao potpuni monopol. U tome imaju podršku Gregurićevog oligarhijskog klana za kojeg se kroz medijske napise provlači kako imaju udjele i u Zabi i u TDR-u preko skrbničkih računa.

Tvornice duhana Zagreb i Zadar nisu se ovome mogle suprotstaviti zato što nisu imale ni vlasnike ni menadžment koji bi ih branio. Vlasništvo je bilo u djelomičnom vlasništvu države banaka i fondova, a u takvoj situaciji menađžment se često zna vrlo jeftino, za sitno mito prikloniti interesima konkurencije.

U srpnju 1998. godine Zaba TDR-u prodaje svoje dionice Tvornice duhana Zagreb (TDZ) što je 54,62 posto od ukupnog broja dionica. TDR je već raspolagao s dijelom dionica, a nakon kupnje dionica od Zagrebačke banke Rovinjska tvrtka postala je vlasnica ukupno 59,36 posto dionica TDZ-a. Time je TDR sa kupio ne samo tvornicu TDZ nego i tržište. Od 1992. TDR je imao 30 posto udjela u domaćem tržištu, a kad je 1998. kupio Tvornicu duhana Zagreb, udjel im je skočio na 85 posto, te je još trebalo kupiti tvornicu u Zadru do potpunog monopola.

Zbog stjecanja monopola političari se nisu bunili, naprotiv u svemu su sudjelovali. Neki su to čak i opravdavali kao način za obranu od jače strane konkurencije, ne shvaćajući kako samo pogoduju onima koji sve žele ostvariti što veću monopolsku ekstra zaradu, te kasnije sve prodati strancima po većoj cijeni.

U to vrijeme na balkanskom tržištu cigateta trajao je rat između crnogorskih i srpskih švercera cigaretama. Crnogorska mafija je švercala cigarete iz Italije, a Srpska mafija je dobavljala cigarete iz hrvatske, bugarske i rumunjske. Mnogi Hrvati iz Istočne Hrvatske su često prelazili granicu kako bi jeftino kupili nekoliko šteka cigareta proizvedenih u Rovinju.

Kasnije, na suđenju za ubijenog srpskog premijera Đinđića, Vladimir Beba Popović, je optužio TDR i njegovog većinskog vlasnika Antu Vlahovića kako su sudjelovali u destabilizaciji premijera Đinđića jer je suzbijao tržište šverca cigareta. Popović je također izjavio kako je TDR platio Ivi Pukaniću da u Nacionalu objavljuje tekstove o balkanskoj duhanskoj mafiji i Stanku Subotiću Caneu, a sve kako bi povezali Đinđića sa švercom. "Doznali smo da je financiranje tog teksta platio TDR, na čelu s direktorom Antom Vlahovićem, kojem je sudbinski bilo važno srpsko tržište jer je za desetak godina, za vladavine Slobodana Miloševića, bilo jedino tržište na koje su se mogli slati šleperi cigareta bez dokaza o krajnjem korisniku.....TDR je Srbiju koristio za šverc cigareta u Hrvatskoj. Cigarete bi se izvezle u Srbiju, nekada samo papirološki, nekada i fizički, te zatim vraćale u Hrvatsku. Nastala je velika panika među njihovim proizvođačima kada je Đinđić došao na vlast jer su se navikli na tržište koje im je mjesečno donosilo i po stotinu milijuna dolara ili maraka. Ante Vlahović i TDR dali su sedam milijuna maraka ljudima da odu u Srbiju i nađu ljude koji su spremni nastaviti pisati i širiti aferu o duhanskoj mafiji koju je započeo Ivo Pukanić."- naveo je Popović u svjedočenju od 13. travnja 2005. Svjedočenje je bilo dostupno na webu Business.hr-a, prije nego je portal ugašen, a objavio ga je Helsinški odbor za ljudska prava Srbije.

Dolaskom Račana i Mesića na vlast TDR-u se naglo otvaraju sva vrata.

Kako bi pomogao TDR-u Linić napada britanski BAT. Nakon što je BAT do 2000. godine u Zadarsku tvornicu duhana uložio oko 40 milijuna eura, a ukupno gotovo 70 milijuna, tadašnji potpredsjednik Vlade Slavko Linić je dao izjavu kako je BAT “loš investitor u Hrvatsku” jer ne poštuje propise i sklon je podmićivati za ulazak na tržište. Sindikat Tvornice Duhana Zadar prozvao je Linića zbog prikrivenog osobnog interesa u TDR-u, a šef sindikata Ante Vojvodić tada je rekao kako je Ante Vlahović jači od svih ministara u Vladi. Uz podršku nove Račanove Vlade TDR 2001. kupuje i ujedinjuje dvije turističke tvrtke Jadran turist iz Rovinja i Anitu iz Vrsara, te osniva Adria Resorts d.o.o. TDR ima i 100%-tne udjele u društvima: Rovita d.o.o. Vaduz, koje je osnovano 1991. radi uvoza repromaterijala u ratnom okruženju, Dugraf d.o.o. Rovinj, čija je djelatnost obavljanje poslovnih usluga, i Adria resorts d.o.o. Rovinj, koje obavlja turističku djelatnost. Do konca 2001. TDR je većinski dioničar u Tvornici duhana Zagreb d.d., Zagreb, Istragrafika d.d. Rovinj, Viržinija d.d. Virovitica, Duhanprodukt d.d. Pitomača i Duhan d.d. Rijeka. Koncem 2001. TDR ima 100%-tne udjele u: Ronhill d.o.o. Kanfanar, Rovita d.o.o. Ljubljana, Rovita d.o.o. Sarajevo, Rovita d.o.o. Mitrovac, Rovita d.o.o. Tuzla, Rovita Beograd, čime je integrirana duhanska industrija na tržištu Zapadnog balkana, sa snažnim monopolom.

Pod pritiskom EU 2003. je promijenjen zakon o tržištu dionicama velikih kompanija pa je TDR 2003. morao izaći na burzu.

Mnogi tvornički radnici tada su postali bogati ljudi pošto su mogli prodati dionice po tržišnim cijenama. Kompanija je, međutim, na tržište stavila samo povlaštene dionice, a država je vlasnicima redovitih dionica koji su kontrolirali TDR dopustila da svoje zadrže. To su bili Ante Vlahović i uski krug njegovih suradnika koji su od TDR stvorili Adris grupu.

Pred izbore, u kolovozu 2003. BAT kroz medije pušta informaciju kako svoje regionalno sjedište seli iz Budimpešte u Zagreb. Dok je BAT radio u Zadru, neprekidno se žalio da hrvatski zakoni diskriminiraju inozemne proizvođače kroz sustav trošarina i Pravilnik o duhanu i sastavu duhanskih proizvoda. Puštanjem informacija kako je zainteresiran uložiti stotine milijuna dolara u Hrvatskoj dijelovalo je pozitivno na imidž tadašnje Račanove vlade, te su tako vjerojatno mislili kako će politika postati barem neutralna u sukobu sa TDR-om.

U tom trenutku TDR je kroz tvrtku Adria resorts uložio više od 100 milijuna eura u tvrtke Anita iz Vrsara i Jadran-turist iz Rovinja, te su najavili investirati još milijardu eura. BAT je tada po procjenama bio spreman ponuditi milijardu eura za TDR. TDR je zanimljiv za kupnju britanskom BAT-u kao meta za strateško ulaganje u regiji, kako bi osvojili tržište preko tvornice koja je već osigurala monopol. Osim toga TDR-ove cigarete mogli su bolje od Hrvata prodavati u Srbiji, zbog dobrih veza sa srpskim političarima.

Krajem 2003. osnovana je Adris grupa. Odluka o osnivanju prihvaćena je na Glavnoj skupštini Tvornice duhana Rovinj, održanoj 24. prosinca 2003. Grupu čine dvije strateške poslovne jedinice: duhanska i turistička. Cilj Adris grupe, kao korporativnog centra, koordinacija je rada, upravljanja, ulaganja i razvoja cijelog sustava. Osim TDR-a grupu čini i Istragrafika d.d., poduzeće koje je osnovano 1956. godine u Rovinju iz grafičkog pogona Tvornice duhana Rovinj, te se profiliralo kao proizvođač papira, kartona i proizvoda od papira i kartona, te za izdavačku i tiskarsku djelatnost. Najveći vlasnici su Ante Vlahović, Plinio Cuccurin, Branko Zec i ostali, među kojima dosta dionica imaju osobe skrivene iza bankarskih skrbničkih računa.

Dolaskom Sanadera na vlas i on se brine o interesima TDR-a, pa je Visoki trgovački sud 2005. poništio privatizaciju Tvornice duhana Zadar, jer su utvrdili da BAT nije platio 20 spornih dionica. BAT se zbog ovakvih očiglednih manipulacija povlači iz Hrvatske i kupuje tvornicu u Srbiji, u Vranju. Time TDR gubi znatan dio svog Zapadno balkanskog tržišta, te mu vrijednost pada, iako je uspio od BAT-a kupiti Tvornicu duhana Zadar.

Iako je Adris grupa 2006. godine ugasila proizvodnju u TDZ-u, (Tvornici duhana Zagreb) i tako stekla još jači monopol, nakon liberalizacije duhanskog tržišta, TDR-ova zarada se dodatno smanjuje pa pojedinci u upravi počinju zagovarati prodaju TDR-a. Sve do 2010. godine TDR je bio apsolutni monopolist u Hrvatskoj, ali sa sve manjim udjelom na području Zapadnog balkana. Još uvijek velike profite počinju ulagati u nekretnine, te osnivaju Abiliju, tvrtku za upravljanje nekretninama koja posluje u sastavu Adris Grupe.

U 2007. godini Adris počinje sa svojim restrukturiranjem, te Jadran trgovinu prodaju Konzumu, a Adria Resort Rovinj, Jadran-turist Rovinj, i Anita Vrsar koje su u sastavu TDR od 2005. prenose na upravu Maistri d.d., kompaniji koja posluje u sklopu Adris Grupe. Ovime se Adris grupa priprema za napuštaje koncepcije širenja na Zapadni balkan. Kako bi povećali profit TDR 2008. počinje poslovnu suradnju s Iranian Tobacco Company. Ova početna suradnja s vremenom je izrasla u zajedničko partnerstvo i zajedničko vlasništvo tvornice u Iranu koja je počela sa radom u rujnu 2013.g. Ovakve aktivnosti izazivaju sumnju kod Američkih službi, te počinju istraživati njihove poslove i poslove banaka sa kojima su surađivali na raznim poslovima. Te 2008. likvidirana je Rovita d.o.o. dva tjedna prije saslušanja američkog Senata o LGT banci. Rovita je osnovana 1991.godine kao društvo kćer TDR-a sa sjedištem u Liehtenstajnu. Ova tvrtka preuzela je većinsko vlasništvo nad podružnicom Hypo Alpe Adria banke u Lihenštajnu u vrijeme kada se Hypo Alpe Adria Bank Group International (HGAA), prodala njemačkom Bayern LB 2007. godine. Istraga o ovim međunarodnim bankarskim malverzacijama pretvorila se u najveći bankarski skandal poslijeratne Europe, pošto su u HGAA skandalu otkrivene milijarde dolara nezakonitih financijskih odljeva putem kriminala i korupcije iz državnih proračuna zemalja na Balkanu od 1991. godine.

TDR je u 2008. godini proizveo 773 milijuna paketića cigareta od čega je čak 46,8 posto bilo izvezeno na inozemna tržišta. Pošto se od lipnja 2009. zbog predpristupnih procesa i skorog hrvatskog ulaska u EU, odnosi snaga između Adrisa i BAT-a se mijenjaju, te se sustav trošarina promijenio, odnosno država je za sve cigarete uvela trošarine od 3,6 kuna po kutiji i ostavila proporcionalni porez od 30 posto. Jeftinije cigarete kakve dominiraju na TDR-ovoj listi brendova su poskupile, pa su najskuplje uvozne cigarete postale konkurentnije. Pod pritiskom EU uvedena je i zabrana pušenja u zatvorenim javnim prostorima, a također je drastično ograničeno oglašavanja i promocije cigareta. Sve to dovelo je znatnog smanjenje zarade TDR-a, te se Adris ubrzano širi na turizam, marikulturu i osiguranje.

Adris je 2009. kupio Cenmar, Marimirnu, Marikulturu Istra i Bisage, te je njihovim spajanjem Adris stvorio Cromaris. U to poduzeće Adris je uložio 640 milijuna kuna u tehnološka poboljšanja i nova tržišta. Tvrtka se 2013. proširila na talijansko tržište osnovavši u blizini grada Trevisa svoju novu tvrtku koja je u 100%-tnom vlasništvu Cromarisa.

Nakon što su vidjeli kako im unatoč monopolu na domaćem tržištu zarada postepeno pada, polovicom 2015. godine Adris je prodao Tvornicu duhana Rovinj British American Tobbacu (BAT) za 505 milijuna eura.

Tvrtku koju je 2003. godine BAT bio spreman platiti milijardu eura, prodana je za pola toga iznosa. BAT je, osim TDR-a, postao i vlasnik tvrtki u sastavu Adrisove duhanske strateške poslovne jedinice Istragrafike, Hrvatskih duhana, te maloprodajnih lanaca iNovina i Oprese. Time je Adris izašao iz duhanskog posla, a novac dobiven od BAT-a za prodani TDR usmjerio na turizam, marikulturu i osiguranje.

Ovime je BAT potpuno ovladao hrvatskim duhanskim tržištem, te je trebao samo čekati 5 godina da ugase domaću proizvodnju, pošto proizvodnju imaju u državama gdje su troškovi puno niži.

Jedini konkurenti su im oni koji prodaju sječeni duhan za one koji sami motaju cigarete.

A jedini način kojim hrvatski političari mogu spriječiti BAT u ostvarivanje monopolske ekstra zarade na račun hrvatskih pušaća je stvoriti uvjete za ponovno stvaranje neke nove tvornice cigareta. Povećanjem trošarina njihova zarada se ne može smanjiti, veće se to može postići samo stvaranjem konkurencije. Stvoriti takvu konkurenciju u rukama države bio bi uzaludan trošak pošto bi se uprava takve tvornice vrlo brzo prodala za mali mito.

To bi se moglo izbjeći jedino povoljnim kreditima i olakšicama malim poduzetnicima koji se trenutno bave prodajom sječenoga duhana kako bi mogli nabaviti strojeve za proizvodnju cigareta i svojih brendova. Jedino na taj način je moguće obnoviti konkurentsku borbu na duhanskom tržištu i spriječiti prevelike zarade stranih kompanija na našem tržištu.

A ako se ne stvori domaća konkurencija nestati će i domaća proizvodnja duhana.

To je privlačno onima koji se protive pušenju, ali ljudi neće prestati pušiti zato što nemamo domaće proizvodnje. Pušit će uvozno od čega će koristi imati druge države u kojima će se otvarati radna mjesta. A naši proizvođači će moći jedino otići van gdje će neki možda raditi i u tamošnjim tvornicama duhana i cigareta.