Obnova obaveznog vojnog roka

Hrvatska je za vrijeme domovinskog rata izgradila snažnu vojsku. Promjenom vlasti ta vojska je 2000. godine na brzinu razorena. Vojni ustroj nije bio dovoljno zaštićen ni ustavom ni zakonima. Najveći udar na vojsku bila je mogućnost prigovora savjesti nanošenje oružja. Oni koji nisu željeli provesti neko vrijeme izvan kuće, kako bi služili svojoj domovini, odlučili su se po lokalnim staračkim domovima 8 sati dnevno služiti starce ili invalide, a nakon toga kući na odmor.

Međutim, nakon ruske invazije na Ukrajinu političko raspoloženje prema vojsci promijenilo se i u Hrvatskoj, a i u Europi. Pa čak i u medijima. Svi koji se protive jačanju obrane u medijima su pretvoreni od boraca protiv mrskih militarista u ruske propagandiste.

A ta opasnost od Rusa nije nerealna.

Mnogi su skloni povjerovati kako bi Putin nakon pobjede u Ukrajini mogao krenuti na Poljsku, iako je to malo vjerojatno. Puno vjerojatnija je okupacija Moldavije u kojoj ima puno Rusa, a nije u članstvu NATO saveza.

Putin se bori za ruske geostrateške interese, a najveći interes mu je izbiti na Sredozemno more. A to bi mogao najlakše postići zauzimanjem europskog dijela Turske. Takav sukob bi značio sukob sa NATO savezom, a da bi to postigao Putin bi morao najprije tajnim akcijama pod lažnom zastavom izazvati sukob između Turske i NATO saveza radi kojeg bi NATO mogao izbacio Tursku iz svog članstva.

Druga vjerojatnija i lakša akcija bi bila ojačati svoje prisustvo u Srbiji i Crnoj gori te izgraditi jaku vojnu bazu na Jadranu poput onih koje je dobio u Siriji i Libiji.

A to bi značilo veliku ugrozu i za Hrvatsku, te Hrvatska mora puno ozbiljnije promatrati pitanja cjelokupne obrane, a ne samo pitanje vraćanja obaveznog vojnog roka.

U Švicarskoj u obrambene strukture se ubrajaju vojska, policija, civilna zaštita i sigurnosne službe. I svi sposobni za obranu su raspoređeni u neke od tih formacija.

Na sličan način bi se obrana i vojni rok mogao regulirati i u Hrvatskoj.

Novi zakon o obrani ne smije biti samo zakon o vojnom roku već zakon o sveukupnoj obrani.

Novim zakonom o vojnom roku trebala bi se regulirati i civilna zaštita. Oni koji ne žele služiti vojsku mogli bi to raditi u civilnoj zaštiti, ali u 3 puta dužem trajanju. Civilna zaštita bi također trebala promijeniti svoj ustroj i zadatke.

Civilnu zaštitu bi trebalo zadužiti za redovito održavanje skloništa, te za djelovanje u izvanrednim situacijama kao što su potresi, poplave, požari i velike katastrofe. Služenje u civilnoj zaštiti ne bi trebalo biti kontinuirano već bi se to odrađivalo kroz povremene vježbe i aktivnosti u trajanju od 16 sati, a nakon toga kući na odmor. Satnije bi trebale imati 12 vodova i mobilizirale bi se naizmjenično. To bi za državu bilo puno jeftinije i jednostavnije. Ne bi se morala brinuti za njihov smještaj. Kada zatrebaju pozove ih se i ti dani im se zbrajaju.

Mogla bi civilna zaštita raditi mnoge stvari kao što je uređenje obrambene infrastrukture, šumskih i pograničnih cesta i kanala, intendantske poslove za vojsku, izgradnja novih višenamjenskih skloništa po gradovima i selima te uz važna cestovna i željeznička čvorišta, zaprečavanje tenkoprohodnih pravaca u pograničnim zonama i slično. Svu opremu za narodnu zaštitu trebalo bi naručivati isključivo od hrvatskih proizvođača.

Time bi civilna zaštita postala vrlo važan element obrambenih snaga, a nitko svoje odbijanje nošenja oružja ne bi mogao pravdati prigovorom savjesti.

Oni koji nemaju prigovor savjesti trebali bi biti tri mjeseca podvrgnuti vrlo intenzivnoj vojnoj obuci kako bi u slučaju rata mogli biti ne samo vojnici već i zapovjednici malih desetina. Kako bi ih bilo više nakon odsluženja vojnog roka trebali bi imati prednost kod zapošljavanja u državnim službama, državnim institucijama i državnim poduzećima.

I samu vojsku bi trebalo preustrojiti.

Trebalo bi se obnoviti posebnu obavještajnu službu za zračno motrenje koja više ne bi samo nadzirala prostor iz zraka, već bi trebala imati dronove naručene od hrvatskih proizvođača koji bi bili sposobni iz zraka napadati protivničke postrojbe. Ova služba bi mogla biti zadužena i za rano otkrivanje požara, kontrolu poplava, nadzor granice iz zraka, otkrivanje ilegalnih migrantskih kolona kroz šume i slično.

Pričuvne vojne postrojbe bi trebalo podijeliti na vojsku i teritorijalnu obranu. Ove postrojbe bi većinu opreme, oružja, streljiva i drugog također trebale nabavljati od hrvatskih proizvođača.

Svaka županija bi trebala imati svoju teritorijalnu obranu za zaštitu terena između gradova i sela, te za protuzračnu obranu.

Svaki grad i selo bi trebalo imati svoju postrojbu teritorijalne obrane sastavljene od starijih ljudi i mladih neobučenih dragovoljaca koji bi trebali biti zaduženu za urbanu borbu unutar naselja.

A vojska bi trebala biti osposobljena za veća napadna djelovanja bilo gdje na teritoriju Hrvatske države.