Pljačkaške operacije Ozne, Udbe, Kosa i SDS-a II nastavak

U Hrvatskoj, kao i u svim republikama svi udbaši, Partija, CK i cijeli establishment počeo se još 1986. pripremati za višestranačje na sve načine, uključujući otvaranje tajnih računa u Švicarskoj kako bi se mogli osigurati u slučaju promjene sustava, ili rata. Većina tog novca kasnije je završila na privatnim računima visokih udbaša, ili njihove djece. Te 1986. godine su primijetili kako je JNA počela pomalo i tajno naoružavati Srbe u Hrvatskoj i BiH, te kako KOS transferira kokain iz Južne Amerike preko Hrvatske. Brodovima Jugolinije kokain je transferiran u Rijeku kao riblja hrana za riblju farmu Cenmar na Ugljanu. Naoružavanje Srba u Hrvatskoj i BiH vršeno je iz Bara preko Ugljana. Noružavanje Srba preko poduzeća Cenmara je trajalo do 1987. godine kad je zaustavljen kamion sa oružjem kod Biograda, a hrvatski mediji su objavili vijest kako se tim oružjem naoružavaju ustaše. Nakon toga, KOS je operaciju 1988. prebacio u kasarnu Šepurina kod Zadra i otok Vir. U ljeto 1989. godine o tome su sve doznali Ivo Latin, Antun Milović i Anđelko Runjić, ali ništa nisu mogli učiniti protiv JNA. Koncem 1989. naoružavanje Srba preko Vira je ubrzano nastavljeno vojnim i milicijskim helikopterima noću. Svime je rukovodio šef KOS-a Aleksandar Vasiljević, sa Draganom Vasiljkovićem i Frenki Simatovićem koji su tamo imali vile.

Zbog svega tog i hrvatski udbaši su shvatili kako Jugoslavija neće moći opstati kao jednopartijska država. Znali su kako ni komunizam neće moći opstati, te su se počeli spremati za tržišno gospodarstvo već 1988. godine. Smislili su kako je dogovorno samoupravno gospodarstvo najbolje zamijeniti "ortačkim kapitalizmom" sa unaprijed odabranim ortacima.

Stvarni poduzetnički kapitalizam jednakih šansi za sve im se nije dopadao, te su počeli dozvoljavati otvaranje privatnih poduzeća u kojima je uspjeh ovisio o vezama sa državnim poduzećima i bankama koje su im bile izvor robe i kredita po povoljnijim uvjetima nego za one bez udbaških veza. Državna poduzeća, su im također bila eskluzivni kupci za robe koje su uvozili, ili kupovali od sitnih obrtnika. Na taj način je počelo stvaranje sustava u kojemu mala privatna poduzeća u rukama podobnih "muzu" državna poduzeća koja funkcioniraju kao "krave muzare" kojima država pokriva gubitke tiskajući novac. Nova privatna poduzeća počela su "musti" državna poduzeća i uz pomoć inflacije po metodi: kupi robu na početku godine, pričekaj da poskupi pa je prodaj, a tek tada je plati. Ovakva zarada je dijeljena između direktora državnih poduzeća koji su prodavali robu po cijeni sa početka godine i njihovih sitnih trgovaca koji su tu robu prodavali svaki dan po sve većoj cijeni. Najčešće se radilo o ljudima koji su u komunizmu zbog sitnih krađa i šverca bili ucijenjeni od strane SDB-a kako bi postali doušnici, te su kao takvi i dalje nastavili sa sitnim krađama. Početkom raspada Jugoslavije nestao je straha od progona, a apetiti za zaradu su naglo porasli, te su kao prvi privatni poduzetnici sa dobrim vezama naglo počeli ostvarivati sve veće zarade. Direktori državnih poduzeća i njihovi privatni ortaci, najčešće sitni doušnici udbe, počeli su stvarati skrivene lobije koji su se nastojali ubaciti u nove stranke gdje su malim donacijama stjecali utjecajne pozicije i mogućnost utjecaja za donošenje novih odluka, pravila i zakona. Neplaćanje poreza na promet je postajalo masovna pojava. Svima je bilo u interesu robu prodavati na crno, od seljaka i obrtnika do krajnjih trgovaca. Udbaši i partijaši koji su imali veze u poreznim službama bili su sigurni od poreznog nadzora, te su puno slobodnije varali na porezu od onih koji nisu imali veze, te im je to bila još jedna konkurentska prednost pred običnim obrtnicima i trgovcima koji nisu imali stare veze u institucijama. Na ovaj način, višestrukim sustavom eliminacije konkurenata, novih poduzetnika sastavljenih od povratnika iz inozemstva, komunisti i udbaši su zauzeli većinu tržišnih niša u svim jugoslavenskim republikama. U tom sustavu su se najbolje snašli sitni doušnici ubde koji su radili kao komercijalisti, ili kamiondžije. Direktori koji su navikli na poslovanje u uvjetima dogovorne ekonomije znali su se samo dogovarati sa konkurencijom, kupcima i dobavljačima. Komercijalisti su u prodaji robe naučili kako su im najveći neprijatelji drugi komercijalisti, te su naučili skrivati podatke o svojim kupcima i načine kako doprijeti do kupaca, što je osnova svakog tržišnog gospodarstva. Vozači kamiona su prilikom prelaska granice uvijek nešto švercali, što su mogli raditi prilično slobodno ako su imali veze sa udbom, te su prodajući švercanu robu naučili kako nabaviti ono što kupci najviše traže i kako to prodati izvan trgovačkog sustava. Na osnovu toga kamiondžije i komercijalisti su se u ovoj novoj ortačkoj vrsti kapitalizma snašli puno bolje od direktora poduzeća koji su se zadovoljavali sitnim provizijama. Zahvaljujući ovome u prvim privatizacijama najuspješniji su se pokazali kamiondžije i komercijalisti, dok su poduzeća koja su kupovali bivši direktori najčešće brzo zaršavala u stečaju.

Dolaskom Miloševića na vlast u Srbiji 1987., počela je širom Jugoslavije, gotovo otvorena pljačka sve novčane imovine raznih fondova. Mnogobrojni, čak i niži komunistički rukovodioci, takozvani tehnomenađeri počeli su sami sebi dodjeljivati ogromne kredite preko fiktivnih posrednika, najčešće banaka, te su tim kreditima kupovali devize kako bi zaradili na tečajnim razlikama. Viša partijska, bankarska i udbaška elita ovo su radili već od 1974., a sada su to odjednom počeli raditi svi koji su imali veze za dobivanje nekakvoga kredita sa kamatom manjom od stope inflacije. Tiskanjem novca pokreće se još veća inflaciju koja je imala za cilj obezvrijediti svu novčanu imovinu raznih državnih, mirovinskih i zdravstvenih fondova, partijskih i sindikalnih fondova, te imovine raznih SIZ-ova (samoupravne interesne zajednice). Poduzeća i fondovi novac su držali u dinarima na bankama s minimalnom kamatom, manjom od stope inflacije, te je tako realna vrijednost tog novca svaki dan postajala sve manja. U dobitku su bili građani i poduzeća koji su imali vezu za dobivanje kredite u dinarima.

Banke su funkcionirale kao dionička društva u kojima su njihovi veliki komitenti, društvena poduzeća imali svoje udjele, te su stoga najbolju vezu za kredite imali direktori velikih poduzeća koji su kao suvlasnici banaka sjedili u upravnim odborima banaka. Svi dinarski krediti po minimalnim kamatama, bez devizne klauzule, u uvjetima visoke inflacije gubili su brzo na vrijednosti, pa ih je svatko nakon nekoliko početnih rata mogao vrlo lako otplatiti. Devize sakrivene u stranim podružnicama domaćih poduzeća počele su se knjigovodstveno voditi u dinarima, a tečajne razlike su počeli na svoje račune prebacivati direktori tih podružnica. Sve to koristili su i direktori stranih podružnica INA-e kao i direktori banaka koje su ih pratile. Tako stečena vrijednost je posredstvom banaka prenošena u inozemne banke na račune više stotina provjerenih kadrova povezanih sa Udbom u svakoj republici kojima su odobravani krediti u milijunima dolara. Kako se javnost ne bi bunila, kao maska odobreno je i stotinjak tisuća sitnih stambenih kredita, vrijednosti od nekoliko tisuća do nekoliko desetaka tisuća dolara. Tako su svi koji su ga dobili imali osjećaj kako i oni sudjeluju u pljački ničije imovine. U ovoj fazi raspada države banke su odigrale ulogu posrednika u pretvorbi dotadašnjeg društvenog kapitala, pri čemu su kršile sva bankarska pravila i pravila dobrog gospodarenja. Istovremeno su bankari preko svojih inozemnih podružnica pljačkali vlastite banke uzimajući razliku u deviznom tečaju na devizama koje su držali u tim podružnicama, a u zemlji su ih knjižili u dinarskoj protuvrijednosti. Ovim operacijama su uspjeli opljačkati najveću količinu plijena, a svima ostalima iz politike i državnih poduzeća su pomagali kako bi jedni druge štitili od progona. Na ovaj način je opljačkana i devizna štednja svih štediša koji su svoje povjerenje povjeravali bankama koje su nudile malo veće kamate na devize, ne shvaćajući kako te devize nikad neće moći dići.

Prije raspada Jugoslavije 1990. u posljednjoj godini prije rata nezaposlenost je službeno bila 8,6%. U Sloveniji je bila 4,8%, a u Srbiji oko 16,8%, dok je u BiH dosezala 20,6%, uz milijun onih na radu u inozemstvu.

Prije promjene vlasti Račan, Mesić i Manolić napravili su dogovor o zaštiti najvažnijih tehnomenadžera iz doba komunizma, te njihovo pretvaranje u novi sloj ortačkih kapitalista. Odmah nakon pobjede HDZ-a Manolić je uz pomoć Mesića ove kadrove zaštitio od progona za ono što su radili u vrijeme komunizma, te ih je instalirao na sve najvažnije državne funkcije, u banke, medije, kulturu, a i među novoformirane privatne poduzetnike koji su po zakonu Ante Markovića počeli kupovati poduzeća bez novca, uz pomoć »menadžerskih« kredita kojih je podjeljeno oko 17.000. Jedno od najvećih poduzeća koje je prodano na ovaj način je Rovinjski TDR. TDR je privatiziran po zakonu zakonu Ante Markovića na zborovima radnika održanih 6. i 8. listopada 1990. Radnički savjet Poduzeća je 12. listopada 1990. donio odluku o izdavanju internih dionica prve emisije i o organiziranju društvenog poduzeća u dioničko društvo. Poduzeće je započelo postupak pretvorbe izdavanjem internih dionica isplatom uvećanih plaća. U ožujku 1991., obavljena je registracija dionica u Komisiji za vrijednosne papire. Najviše dionica kupuju članovi uprave, među kojima su najvažniji Plinio Cuccurin i Ante Vlahović. TDR je procijenjen na 15-tak milijuna kuna. Kapital se prema zakonu raspodijelo među zaposlenima u nepoznatim omjerima. Radnici su dobili po 100 dionica. Društvo je registrirano kao zatvoreno dioničko društvo tako da se dionicama nije moglo trgovati na tržištu nego samo unutar tvornice. Većina ljudi imala je povlaštene dionice koje donose dividende, ali ne daju pravo na upravljanje kompanijom. Redovne dionice koje daju vlast u rukama su uskog kruga ljudi iz uprave. Članovi uprave uz pomoć menedžerskih kredita dobivenih od Interne banke Uljanika kupuju dionice TDR-a od radnika koji ih žele prodati. Ovakva zatvorena dionička društva su na zapadu uobičajena u manjim poduzećima gdje se suvlasnici žele zaštititi od neprijateljskog preuzimanja, a vlasnici TDR-a su se time zaštitili od toga da jača konkurencija kupovinom dionica od radnika preuzme poduzeće. Pošto je Istra bila izvan ratne zone TDR je odmah počeo kreirati planove za preuzimanje konkurencije Tvornice duhana Zadar i Zagreb kako bi ih otkupio i ugasio, u cilju stjecanja tržišnog monopola na Hrvatskom tržištu. Već 1992. TDR je osvojio 30 posto tržišta, te je zahvaljujući tom gotovo monopolskom položaju počeo ostvarivati velike zarade.

Skupština Srbije je 8. 1. 1991. donijela Zakon o zaduženju kod Narodne banke Srbije za više od 18,2 milijarde dinara (1,4 milijarde dolara) bez odobrenja Savezne vlade. Time je Milošević izvršio monetarni udar na Saveznu vladu i njenu politiku ekonomskih reformi, te su troškovi financiranja paravojnih srpskih formacija i srbijanske administracije prebačeni na sve republike. Tim novcem povećao je plaće oficirima JNA, čime je stekao njihovu naklonost, a povećanjem mirovina osigurao je i pobjedu na izborima. Ovaj udar donekle su amortizirali jedino Slovenci koji su odmah po osvajanju vlasti počeli koristiti njemačku marku kao neformalnu valutu. Slovenci su od 10. mjeseca 1990. počeli preko Ljubljanske banke i svoje mreže mjenjača u hrvatskoj kupovati njemačku marku koja je kod njih postala neslužbena valuta, te su se tako rješavali jugoslavenskih dinara. Malo višim tečajem od konkurencije otkupili su većinu deviza iz Hrvatskih banaka i iz kućnih rezervi koje su ljudi trošili kako bi nabavili oružje, ili preživjeli zbog ostanka bez posla. Slovenija je u svibnju 1991. godine uvela tolar, te odbačenim jugoslavenskim dinarima nastavlja kupovati njemačke marke u Hrvatskoj koja je bila u jeku turističke sezone, što u Hrvatskoj uzrokuje inflaciju između 100% i 200%. Do 12. mjeseca 1991. Slovenci su uspjeli otkupiti blizu deset milijardi Dem čime su izazvali nestašicu deviza u Hrvatskoj, što je u kombinaciji sa Srpskim upadom u monetarni sustav izazvalo novu inflaciju koju je Ante Marković uz pomoć stranih kredita i proglašenjem konvertibilnosti dinara u odnosu 1 marka = 7 dinara. Time je na nekoliko mjeseci bio uspio zaustaviti inflaciju i stalnu devalvaciju. U ovom razdoblju Slovenskog otkupa deviza cijena Dem je od 7 dinara došla na 40 dinara, te je time je opljačkan gotovo cijeli višegodišnji devizni turistički priljev u Hrvatskoj. Pojedinci poput predsjednika uprave Zagrebačke banke d.d. Jure Pribanića pokušali su spriječiti slovenski otkup deviza, ali njega Manolić smjenjuje 27. 03.1991. godine, te je za direktora banke imenovan Franjo Luković kao jedini ovlaštenik sa samostalnim potpisom. Jugoslavenska narodna banka je istoga dana kad je Luković postao jedini potpisnik u ZAB-i 27. 4.1991. na teritoriju Jugoslavije proglasila Staru deviznu štednju čime je štedišama oduzeto pravo dizanja svoje ušteđevine. Na taj način su opljačkane milijarde njemačkih maraka koje su naivni štediše položile u bankarski sustav. Franjo Luković je radio u Jugogobanci od 1974. do 9. mjeseca 1990. godine. Tada odlazi u podružnicu Jugobanke u New York odakle se vraća, te se zapošljava u CONING kod Radimira Čačića do 27. 03.1991. godine, kada postaje šef ZAB-e.

Proglašenjem "Stare devizne štednje" Jugoslavija je priznala kako više nema deviza kojima bi se mogla isplatiti štednja građana. To dovodi i INU u tešku situaciju, ali ona uspijeva i dalje opskrbljivati smanjeno hrvatsko tržište zahvaljujući propasti industrije koja troši sve manje nafte. Industrija propada pošto sve teže dolazi do kredita iz primarne emisije kojima bi pokrivala gubitke. Proizvodna poduzeća u 95 posto slučajeva bili su gubitaši ovisni o kreditima sa kamatom od 2 posto, što je u uvjetima visoke inflacije bio praktično poklon, a oko 50% ih je imalo gubitak na supstanci, što znači da im je roba vrijedila manje nego utrošene sirovine i energija. Dolaskom hrvatske vlasti sva ta poduzeća su ovisila o prikupljenom porezu i rezervama raznih fondova i SIZ-ova, a koncem 1991., nakon tiskanja Hrvatskog dinara o kreditima iz HNB-a. Kako bi se suzbila inflacija i zbog troškova rata HNB je nastojao smanjiti takve kredite, te su poduzeća počela uzimati kredite od komercijalnih banaka i dobavljača na hipoteku. Na taj način je vlasnik dobrog dijela privrede postala INA i banke uzevši dionice svih onih koji nisu mogli platiti naftu, ili vraćati kredite. Prije prodaje poduzeća većina direktora tih poduzeća su morali odabranim kupcima prodati i dionice banaka koje su oni imali u svom vlasništvu. Većina banaka je nastojala stečene dionice poduzeća u idućih nekoliko godina, a u dogovoru sa direktorima poduzeća prodati bilo kome, po bilo kakvoj cijeni kako ne bi morali sami otpuštati radnike i proglašavati stečajeve. U mnogim poduzećima dionice su podijeljene zaposlenicima sa obavezom da ih kasnije plate, a oni su ih prodavali raznim torbarima koji su ranije opljačkanim novcem ili "menadžerskim kreditima" kupovali te dionice i preuzimali teret njihove otplate. Na ovaj način prodan je veliki broj poduzeća, gledano po njihovom broju i broju zaposlenih, ali je gladano po veličini raspoloživog kapitala prodano manje od 10 posto proizvodnog kapitala. Neka poduzeća koja su pod hipoteku stavila svu svoju imovinu, a nakon što im nitko više nije htio dati kredit za plaće završila su u stečaju nakon čega su stečajni upravitelji prodavali ono što banke nisu prepisale na sebe. Pojedina poduzeća su kupljena i od strane konkurencije sa ciljem da ih ugase i tako uklone konkurenciju. Ovako su završila uglavnom poduzeća iz tekstilne djelatnosti koja su zapošljavala veliki broj zaposlenika, ali su raspolagali sa vrlo malim postotkom ukupnog društvenog kapitala. Istovremeno sa prodajom starih poduzeća osnivana su nova privatna trgovačka poduzeća koja su uvoznu robu prodavali državnim poduzećima po puno višoj cijeni, ili su robu državnih poduzeća kupovali po cijeni sa početka godine, prodavali ju postepeno po sve višoj cijeni, a plaćali je na kraju godine po cijeni sa početka godine, pri čemu se zarada dijelila. Osnovni uvjet za ovakvu suradnju između starih državnih i novih privatnih poduzeća je bilo prijateljstvo između direktora državnih i vlasnika privatnih poduzeća, a često se radilo i o rodbinskoj povezanosti. Na sličan način je izvlačena dobit i putem kratkoročnih kredita od štedno kreditnih zadruga po visokoj kamati koju su dijelili vlasnici tih ŠKZ-a i direktori poduzeća koji su uzimali kredite za isplatu plaća.

Po Markovićevom zakonu o privatizaciji su odlučivale uprave postavljene od "samoupravljača" koji su dionice poduzeće dijelili među članovima uprave, a što su plaćali "menadžerskim" kreditima. To je izmijenjeno novim zakonom o privatizaciji kojim je država počela odlučivati o privatizaciji. Nove uprave su nastavile privatizaciju na isti način. Najprije su iz poduzeća izvlačili sve što se može izvući preko malih privatnih dobavljača sirovina i prodajom robe preko privatnih posrednika, kako bi poduzeća što više obezvrijedili. Nakon toga su izvučenim novcem nastojali kupiti ta poduzeća, ako su u njima vidjeli još nešto što bi vrijedilo kupiti. Dio poduzeća došao je u ruke banaka koje nisu mogle naplatiti svoje kredite, pa su umjesto gotovog novca postajale vlasnice bezvrijednih dionica. Dio dionica preuzimala je INA koja nije mogla naplatiti isporučeno gorivo, pa su umjesto novca uzimali dionice. Poduzeća koja su ostvarivala dobit banke su nastojale potpuno preuzeti, te ih kasnije prodati svojim odabranim kupcima.

Privatizacijom su uz članove Vlade operativno upravljali najčešće i lokalni moćnici koji su nastojali lobirati u Vladi za "svoje" kupce. Lokalni šerifi su imali najveći utjecaj i na uprave banaka, posredno preko direktora većih lokalnih poduzeća. Bnke su još za vrijeme komunizma bile organizirane kao dionička društva u vlasništvu lokalnih društvenih, a kasnije državnih poduzeća i raznih ustanova, te su u njihovim upravnim odborima sjedili direktori najvećih lokalnih poduzeća. Privatizacijom pojedinih poduzeća i dionice lokalnih banaka su prešle u ruke tih privatnika, ako nisu prije prodane samim bankarima, a novopostavljeni direktori manjih društvenih, odnosno državnih poduzeća često nisu ni znali kako su suvlasnici lokalnih banaka od kojih su uzimali kredite. To su najčešće saznali tek kada bi od direktora banaka dobili zahtjev da dionice banaka, kojima je knjigovodstvena vrijednost beznačajna, prodaju određenim kupcima koji su kredite za kupovinu tih dionica dobivali od istih tih banaka. Tko će biti ti kupci najčešće su odlučivali lokalni šerifi, a banke koje su se donacijama političarima uspjele oduprijeti njihovom prevelikom miješanju, kupce dionica tih banaka su birali sami direktori banaka.

Dana 23. 12. 1991. ministar financija Jozo Martinović pustio je u opticaj hrvatsku valutu, hrvatski dinar. Time je Srbiji onemogućeno financiranje na teret Hrvatske emisijom jugoslavenskih dinara. Srbijanske obavještajne službe su saznale za tiskanje Hrvatskog dinara, te su i one na vrijeme natiskale novi Jugoslavenski dinar koji su pustile u opticaj nekoliko dana nakon uvođenja u opticaj Hrvatskog dinara. Čim je pušten u opticaj hrvatski dinar otpočela je brza akcija prebacivanja ukupne količine stare jugoslavenske valute u BiH, Crnu Goru i Srbiju preko mreže povjerljivih osoba. Operacija je vršena preko Zagrebačke banke od 23.12. 1991. godine do 1. 1. 1992., a ne putem HNB-a, što bi bilo logično. Operaciju je vodio Luković kao Manolićev čovjek, ali su terenske poslove većim dijelom obavljali sitni trgovci pošto Manolić nije imao dovoljno svojih ljude koji bi mogli obaviti ovaj posao. Oni koji su u BIH, Crnoj Gori i Srbiji imali registrirana privatna poduzeća dobivene Jugodinare uplaćivali su na žiroračune svojih poduzeća, a oni koji nisu imali poduzeća kupovali su devize od lokalnih švercera devizama. Vlasnici poduzeća su uplaćenim novcem kupovali robu, a nakon nekog vremena su tu robu prodavali, zbog vrlo visoke inflacije po daleko višoj cijeni. Nakon nekog vremena Hrvatskoj su vraćali dobiveni iznos jugodinara u devizama, (minus 10 posto odobreno za troškove operacije). Hrvatskoj je vraćen nominalno isti iznos, te knjigovodstveno nije ostvaren nikakav gubitak. Dio jugodinara koji je ostao u džepovima građana Hrvatska nije uspjela na vrijeme poslati na teritorij BiH i Crne Gore, te je taj novac ostao Hrvatskoj kao stari bezvrijedni papir.

Puštanjem u opticaj Hrvatskog dinara Hrvatska je Srbiji vratila financijski udar koji je ona napravila upadom u monetarni sustav Narodne Banke Jugoslavije. Ova operacija brzog prebacivanja bezvrijednog Jugoslavenskog dinara na područje krnje Jugoslavije najveća je pobjeda Hrvatske u financijskom ratu protiv Srbije, a i jedina je financijska operacija koju bivši komunistički tehnokrati nisu imali pod svojom punom kontrolom. Istu ovu operaciju Slovenci su izveli mjesecima ranije preko Ljubljanske banke na teritoriju Hrvatske, kada su u svibnju 1991. godine uveli tolar kao svoju valutu.

Hrvatski šverceri koji su sudjelovali u zamjeni Jugoslavenskih dinara za devize bili su najčešće sitni trgovci koji su poslovali na teritoriju BiH. U poslu zamjene dinara za devize zaradili su veliku količinu kapitala, te su postali ekskluzivni uvoznici i izvoznici između Hrvatske i BiH.

U privatizaciji su najčešće sudjelovali i direktori koji su često planirali sami kupiti "svoje" poduzeće, a prije toga su ga nastojali dodatno obezvrijediti kako bi na tome zaradili i što jeftinije ga kupili. Najjednostavniji način je bio prodavati robu kupcima koji slabo plaćaju sa velikim zakašnjenjem, te pri tome od tih kupaca uzimati proviziju. Pošto zbog toga poduzeće postaje nelikvidno treba nabaviti novac za plaće, a to se najbolje dogovara sa malim kreditnim zadrugama, ili poduzećima koja su uzimali kamate od 10 do 30 posto mjesečno, od čega je dio kamata išao direktorima koji su uzimali takve kredite. Na taj način direktori su vrlo brzi stjecali novac za kupovinu dionica od države, ili od radnika koji su dobili dionice po povlaštenim uvjetima. Poduzeća koja su izgubila tržište, a koje država nije mogla sufinancirati najčešće su odlazila u stečaj i bez privatizacije.

Početkom procesa privatizacije većina kupaca propalih poduzeća nije pokazala nikakve sposobnosti za tržišno gospodarstvo, te su počeli graditi sustav ortačkog kapitalizma u kojem privatna poduzeća muzu velika državna poduzeća. Jedan od takvih je bio i Ivica Todorić čiji otac Ante Todorić se poduzetništvom počeo baviti već 1976. kada je osnovao privatnu tvrtka za proizvodnju cvijeća i cvjetnih sadnica. U prvoj godini poslovanja, zaposlio je više od pedeset ljudi, što je bilo vrlo neobično u komunizmu gdje su privatna poduzeća u to vrijeme bila zabranjena, osim malih obrta do 4 zaposlenika, ali i to nije čudno ako se zna kako je poticao iz jedne od rijetkih Imotskih orjunaških obitelji koje su se 1941. kratkotrajno priklonile četnicima i kakve je udba vrlo rado uzimala za svoje suradnike. Većina tih ortačkih kapitalista sa poduzetničkim iskustvima iz antipoduzetničkog komunizma krenula je u nagli rast i razvoj u vrijeme najžešćih ratnih operacija i raspada Jugoslavije. Sličan takav privatni poduzetnik iz doba komunizma bio je i Radimir Čaćić. On je bio jedan od prvih koji se dosjetio kako se može nekažnjeno bogatiti na račun kupaca i dobavljača. Radimir Čačić rođen je kao sin Nikole Čačića visokorangiranog pripadnika OZN-e, koji je bio tajnik u vladi Savke Dabčević Kučar, a nakon 1971. je napredovao, te je kasnije postao Republički javni tužitelj SRH. Radimir je Arhitektonski fakultet završio u Zagrebu, a poslijediplomski studij na Harvardu, što su početkom 70. ih mogli samo vrlo podobni komunistički kadrovi. Godine 1978. u Varaždinu osniva privatno poduzeće CONING, u kojoj je glavni direktor i većinski vlasnik do 2000. godine. Zbog osnivanja privatnog poduzeća 1985. je osuđen zbog "rušenja samoupravnog sistema" SFRJ, ali je oslobođen odlukom Vrhovnog suda Hrvatske, iz čega se vidi kako je bio iznad političkog sustava koji nije dopuštao privatno poduzetništvo, a što se nije odnosilo samo na one koji imaju veze sa vrhom KOS-a, ili udbe. U dva mandata je bio predsjednik udruženja projektnih i savjetodavnih organizacija Hrvatske, a početkom 1990. godine i jedan od osnivača tvrtke ZAGAL-a, kasnije Croatia Airlines. Kad se Jugoslavija počela raspadati 1989. godine kupio je 25% dionica Zagorja. Sa tvrtkom Coning d.d., početkom ’90-ih započeo je gradnju stanova u Izraelskom gradu Ashkelonu, te im je ostao dužan 8.5 milijuna dolara, dok se tvrtka Zagorje zadužila 170 milijuna kuna. Posao u Izraelu vrijedan više od 40 milijuna dolara obustavljen je krajem 1992. godine, nakon što radnici nisu dobili nekoliko plaća. Izrael je presudio da Coning mora vratiti novce, ali to nikada nije učinjeno. Uz ove smišljene prijevare u Izraelu Čačić je dogovorio poslove i u Hrvatskoj. Bili su to izgradnja staračkog doma u Dubrovniku, te Tehničke škole u Zadru. Novac je unaprijed uplaćen Čačićevoj tvrtki, a radovi nikad nisu završeni, niti je novac vraćen.

Dolaskom u Hrvatsku iz Rusije i Franjo Gregurić je počeo jačati svoj interesni oligarhijski klan. Gregorić je sredinom osamdesetih kao mladi kadar postao direktor predstavništva Astra Mašinoimpexa u Moskvi, tadašnjem SSSR-u. To poduzeće je kao i beogradski Genex bilo poduzeće ‘za trgovinu i zastupstva’, a bavilo se javnim i tajnim djelatnostima, te je u stvari bilo predstavništvo KOS-a preko kojeg se izvozilo i uvozilo svašta uključujući sve vrsta oružja. Preko ovakvih poduzeća financirane su vanjske operacije SDB-a, KOS-a i SID-a, a također je sklanjan novac na ‘sigurno’ za potrebe svih vrsta udbaša i visokih partijaša. U Rusiji je Gregurić kao Pukovnik KOS-a bio zadužen za suradnju sa KGB-om, a početkom rata se vratio u Hrvatsku kao bogat čovjek, te je Tuđmanu predstavljen kao stručnjak za suradnju sa Rusijom i veliki gospodarski stručnjak. Odmah je uz pomoć Roberta Ježića i komercijalnog direktora Plive Branka Mikše, te sindikalista Nikice Valentića počeo planirati kako preuzeti INA-u. Ježića je nagovorio da se upiše u HDZ, te je preko njega i njegovih tvrtki osnovanih još za vrijem komunizma u raznim poreznim oazama počeo sve jače kontrolirati poslove INA-e, OKI-ja, DINA-e, Adriavinila Split, Zadarskog Polikema.

Todorić se kao trgovac cvijećem pojavio početkom rata u sjedištu Astre Mašinoimpexa u središtu Zagreba, u Gajevoj 5, te se uselio na nekoliko katova zgrade. Odmah potom Franjo Gregurić, direktor Astre, postao je treći hrvatski premijer, a ‘trgovac cvijećem’ je vrlo brzo preuzeo cijelu zgradu. Todorićev Agrokor krajem 1992. kupuje 59% Jamnice kada se ona pretvara u dioničko društvo. Agrokor je osnovan u studenom 1989. kao četvrto privatno poduzeće u Zagrebu, a već 1991. kupuje zadarsku Sojaru. Todorić je u ožujku 1991. u švicarskom kantonu Zug osnovao tvrtku Agros Trading. Na istoj adresi svoju tvrtku Martar je osnovao i Branko Tarnik, član nadzornog odbora u Agrokoru, a na toj adresi i Nikica Valentić je 1995. osnovao svoju tvrtku Niva Trading. Čim je kupio Jamnicu Todorić se ponaša kao ozbiljan vlasnik, te slijedeće godine investira u tri najsuvremenije linije, nabavlja teretna vozila i viličare čime ova kompanija postaje sposobna za normalan rad. Istovremeno organizira i distributivne centre u Zagrebu, Splitu, Rijeci i Osijeku čime je Jamnica, a time i Agrokor postao ozbiljna Hrvatska kompanija. Kupovinom Jamnice svi sitni trgovci koji su sa dotadašnjim menadžerima Jamnice izvlačili novac ostaju bez zarade koja sada ide Todoriću. Iste 1992. godine kupuje i 97% Ivanić gradske Agroprerade, te osniva tvrtku Lovno gospodarstvo Moslavina. Godine 1993. Agrokor kupuje 53% tvornice ulja Zvijezda i DIP Turopolje iz Velike Gorice.

U to vrijeme o Agrokoru se malo priča, ali se preko medija puno hvali desno orijentirani Miroslav Kutle. Kutle je na početku privatizacije dionice počeo kupovati tako da ih je jeftino, za gotovinu kupovao od sitnih dioničara koji su ih dobili na popust i vrlo jeftino ih prodavali prije nego su ih otplatili. Kutle je preuzimao dionice, a nakon što je postao većinski vlasnik izvlačio je novac iz poduzeća i tom novcem otplaćivao dionice i kupovao nove. Kupovao je dionice mnogih poduzeća kao što su Slobodna Dalmacija, Tisak, Diona, Dalma, Jadrantekstil, Koteks i druga, ali je do potpunog vlasništva kupio samo 3 poduzeća, dok je osnovao preko 100 novih poduzeća. Većina tih novoosnovanih poduzeća je služila za prelijevanje novca iz poduzeća u kojima je imao suvlasnike, u ona u kojima je bio jedini vlasnik. Novac je iz drugih poduzeća uzimao vrlo jednostavno. Tako je na primjer, Globus kupio dionice Dione za 14,2 milijuna DEM, pa mu ih tri mjeseca kasnije prodao dvostruko skuplje. Isto tako je dionice Univerzala kupio za 800.000 kuna, te ih sutra prodao trostruko skuplje. Kutle se pokazao kao spretan poslovni malipulant koji je smislio otvaranje stalno novih poduzeća koja su uglavnom služila za varanje sitnih dioničara i dobavljača, na način da dugove ostavlja na jednim poduzećima, a zaradu prebacuje na druga pouzeća. To se idućih desetljeća pokazalo kao vrlo unosan posao mnogim prevarantima, pošto je politika odbijala stvarati zakone koji bi to sprječavali i progonili po službenoj dužnosti, te pravosuđe koje je procese vodilo i do 10 godina kako bi se prevarantskim dužnicima dalo vremena da stara poduzeća ugase, a imovinu prebace u nova poduzeća. Kako bi pažnju javnosti skrenuli na krivu stranu udbaški mediji su tada kroz medije hvaliti "financijske inžinjere" koji će nas izvući iz gospodarskih problema.

INA je od 1990. poduzeće u državnom vlasništvu, a od 1993. postaje dioničko društvo. Zbog neplaćanja goriva postaje vlasnik sve većeg dijela nelikvidnih poduzeća, ali naftu uspijeva nabavljati sve dok nismo 1993. zaratili sa Muslimanima u BIH. Arapske države obustavljaju isporuke nafte pa se INA okreće uvozu iz Rusije. Tu monopolsku situaciju Rusi su iskoristili, te su postavili zahtjev da direktor INA-e mora biti Franjo Gregorić, te da se dio nafte proslijedi Srbima u RS i RSK.

Početkom 1993. u Hrvatskim meinstrim medijima su se pojavile reklame u kojima štedionice nude štedišama kamatu od 30 posto mjesečno. Kao i kod svih piramidalnih shema, bio je to signal raspada čitavog niza malih štedionica koje su počele rasti kao financijske piramide. Od 1990. do 1993. udbaško poduzetnički lobi zagovornika ortačkog kapitalizma uz suradnju sa bankarima i sitnih kriminalcima, bivšim doušnicima udbe organizirali su izgradnju financijskih piramida s namjerom pljačkanja hrvatskih državnih poduzeća i građana. Financijske organizacije poput štedionica i štednih zadruga koje nude 30% ili 40% kamata na uloge mogu izvršavati svoje obveze dok ulozi rastu. Kada usišu sav slobodni novčani kapital na tržištu, dolazi do istovremenog sloma svih takvih organizacija. Tada su naivni, pohlepni ulagači koji su mislili zaraditi bez rada 30% i više mjesečno, ostali bez deviza. Glavni ulagači u ovakve štedionice su bili političari, suci i tužitelji, a operativci su bili sitni kriminalci. Dobivali su vrlo visoke kamate, a prije raspada sustava štedionica na vrijeme su dobili signal za povlačenje glavnica i kamata, te su zbog toga i osobno bili zainteresirani da istina ne izađe na vidjelo. Sve ovo odgovaralo je svim kriminalu sklonim državnim funkcionarima i službenicima. Kada su novi ulozi prestali stizati stvarni osnivači i zaštitnici iz društvene elite svoje uloge su sa kamatama povukli, dok je krivica ostala na formalnim direktorima i vlasnicima ovakvih štedionicama. Kako ne bi previše pričali zaštitili su ih tužitelji i suci koji su se na ovom poslu obogatili. Preko ove mreže štedionica, najčešće u vlasništvu bivših udbaša i kriminalaca, prikupljane su devize od građana za prebacivanje u inozemstvo, pošto su devize imali samo građani od donacija iz inozemstva. (Tzv. gastarbajteri su godišnje slali svojim obiteljima oko tri milijarde dolara i to je u od početka šesdesetih godina bio najveći devizni priljev jugoslavije i hrvatske.)

Istovremeno bankari su sebi dodjeljivali kredite sa niskim kamatama, sa njima su kupovali devize, te su zarađivali na tečajnim razlikama. Ova inflacijska pljačka je propala kada je guverner HNB Pero Jurković koncem 1993. i početkom 1994. odlučio restriktivnom monetarnom politikom napokon suzbiti inflaciju i onemogućiti takav način legalne pljačke. Ovaj način zarade na visokoj inflaciji je naglo nestao uvođenjem kune, te su sitni trgovci koji su zarađivali na inflaciji propali. Jedan dio onih koji su uspjeli sačuvati veće količine gotovine shvatili su kako neće moći više zarađivati ako ne nađu novi izvor zarade.

Novi način zarade su osmislili kao posredništvo između stranih poduzeća i domaćih državnih poduzeća kojima će prodavati svoju uvoznu robu. Kako bi se ovakav način pranja novca poreznih obveznika mogao odvijati bilo je bitno sačuvati velika poduzeća u državnom vlasništvu kako bi im poslužili kao "krave muzare". Na taj način je od bivših sitnih trgovaca i bivših doušnika udbe stvoren uvozni lobi koji je preko svojih političkih i medijskih veza počeo širiti priče o "pljačkaškoj privatizaciji" namećući tezu kako su kupci poduzeća namjerno uništavali poduzeća koja su kupili, te kako ih se u tome može zaustaviti samo zaustavljanjem daljnje privatizacije. Nakon toga samo pojedini poduzetnici sa vrlo jakim vezama sa udbaškim bankarima i političarima nastavljaju sa kupovinom odabranih poduzeća. Tada su mediji i sindikati pod utjecajem bivših udbaša počeli voditi stalnu kampanju protiv "privatizacijske pljačke" čak i kad se radilo o najvećim gubitašima, iako se najčešće radilo o skidanju gubitaša sa leđa poreznih obveznika. Međutim, kada su poduzetnici sa dobrim udbaškim vezama nešto kupovali tu se ni mediji ni sindikati nisu puno bunili. Ova priča se kasnije pokazala kao najuspješnija psihološko propagandna dezinformacijska operacija udbe u Hrvatskoj državi, koja je za posljedicu imala zaustavljanje dalje privatizacije, nastavak udbaške pljačke, te zaustavljanje gospodarskog razvoja Hrvatske.

Mnoga privatizirana poduzeća su doista propala, ali ne zato što su privatizirana već zato što su financijski uništena prije privatizacije. Uništili su ih u 95 % slučajeva bivši komunistički direktori koji su svu imovinu stavili pod hipoteku, a kada više nisu imali hipoteka ni argumenata za državno pokrivanje gubitaka pokrenuli su privatizaciju. Kupci takvih poduzeća često ih nisu znali obnoviti, a ekonomski nepismeni građani su prihvatili priču kako netko namjerno uništava svoju imovinu, iako svaka logika govori kako su ljudi spremni uništiti ili ukrasti tuđe, a svoje čuvati.

Udbaški uvozni lobi je ovakvim pričama uspio zaustaviti daljnju privatizaciju na štetu poreznih obveznika koji su morali i dalje pokrivati ogromne gubitke. Izuzetak su bila samo poduzeća koja su ciljano prodana odabranim kupcima iz bivše udbe. Među sindikalistima i političarima sve češće se moglo čuti kako i državna poduzeća mogu biti efikasna, samo ako se postave pošteni i sposobni direktori, iako su takvi državni direktori sami po sebi incident.

Osnovni posao državnih direktora je zaposliti što više stranačkih prijatelja, te financirati potrebe stranke i pojedinih političara. Direktor koji to ne želi prepoznaje se kao nepoželjan i o njemu se u njihovoj stranci počinju širiti glasine kako misli samo na sebe kako bi ga se srušilo. Ako to nije dovoljno nastoje se o njemu otkriti kompromitirajući podaci kojima bi ga se natjeralo na ostavku, a ako se ne mogu naći onda se izmišljaju podaci o njemu i članovima obitelji koji se šire najprije kao glasina, a kasnije i kao medijska vijest iz nepoznatih provjerenih izvora. Protiv poštenih direktora su čak i zaposlenici ako ne želi zaposliti njihovu djecu, pa ga nastoje ocrniti izmišljanjem glasina. Pošteni direktori su neprijatelji i sindikalistima pošto ih tjeraju da rade. Ni dobavljačima pošteni državni direktori ne odgovaraju pošto traže nižu cijenu i veću kvalitetu, umjesto da sjednu i dogovore se. Osim zaustavljanja privatizacije udbaši su uspjeli osigurati i precijenjeni tečaj kune kako bi se uvoz isplatio.

Iako je većina propalih privatiziranih poduzeća propala zbog gubitka tržišta i zastarjele opreme prije privatizacije, te nesposobnosti novih vlasnika, bilo je i namjernog uništavanja privatiziranih poduzeća u slučajevima kada je bilo više sitnih dioničarima u kojima su veći vlasnici, koji su postavili upravu, imovinu prebacivali na druga nova poduzeća kako bi prevarili sitne suvlasnike. Ovo je bilo moguće zato što nisu postojali zakoni za zaštitu sitnih dioničara, a nisu postojale ni institucije koje bi po službenoj dužnosti štitile sitne dioničare, te je zbog toga propala i mogućnost da više poduzetnika zajedničkim ulaganjem razvijaju ozbiljna nova poduzeća.

Najveće krađe u postupku izvlačenja novca iz državnih gubitaša i monopolista su izvršene preko brodogradnje u kojoj je oko 80 posto troškova uvoz strane oprema. Brodogradilišta nisu opremu nabavljala direktno od proizvođača, već su je nabavljali preko malih privatnih dobavljača pod opravdanjem kako oni nemaju gotovine, a strana poduzeća traže plaćanje unaprijed, što mogu obaviti samo privatni posrednici koji imaju gotovinu. Na ovaj način uvozna oprema je plaćana nekoliko puta skuplje, a zaradu su dijelili direktori brodogradilišta i vlasnici posredničkih poduzeća, uz podršku političara koji su osiguravali pokrivanje gubitaka. Na ovaj način je u idućih 25 godina ukradeno više od 34 milijardi državnog novca koja je država platila za pokrivanje gubitaka. Isti postupak pranja državnog novca je primijenjivan u svim državnim, komunalnim i javnim poduzećima, kao i u državnim institucijama.

Nakon prestanka inflacijske pljačke pojedini poduzetnici sa dobrim udbaškim vezama u pravosudnom sustavu počeli su smišljati pljačke na račun sitnih dobavljača. Naručivali su sirovine ili robe, te su to počeli plaćati sa sve dužim rokovima plaćanja. Na taj način su se razvijali na teret dobavljača koji su im služili kao beskamatni kreditori. Ako bi se dobavljači pobunili tražili su nove dobavljače, a stari dobavljači su ih mogli samo tužiti. Zahvaljujući dobrim vezama sa bivšim udbašima u pravosudnim institucijama procesi su trajali do desetak godina. Za to vrijeme dužnici su imovinu prebacili na nova poduzeća preko kojih su nove dobavljače varali na isti način. Pri tome su često izigravali i sitne dioničare sa kojima su bili u suvlasništvu poduzeća sa kojih su imovinu prebacivali na svoja nova poduzeća. U zaštiti ovakve pljačke stali su i pojedini političari svojim izjavama kako se poduzetnici sami trebaju brinuti o tome kome prodaju svoje proizvode čime su potpuno poništili ulogu pravne države koja je u svim uređenim državama dužna poslovne ugovore štititi isto kao sve druge zakone. Na optužbe sitnih suvlasnika država je reagirala u korist udbaških kriminalaca pljačkaša koji su donijeli propise po kojima institucije nisu dužne po službenoj dužnosti goniti prevarante, već oštećeni sami moraju pribavljati dokaze, što je najčešće nemoguće pošto su svi dokazi u rukama menadžera koje je postavio većinski vlasnik, pljačkaš.

I dok su se neki bogatili pljačkajući dobavljače pojedinci su se dosjetili kako se obogatiti čak i na osuđenim kriminalcima uz pomoć komisije za pomilovanja tražeći 1000 dem za svaki mjesec pomilovanja, što je trajalo za vrijeme predsjednikovanja Tuđmana, Mesića i Josipovića, sve dok to Predsjednica Kolinda Grabar Kitarović nije prekinula.