PREPAIDOM KUPOVATI GLASOVE ILI ĆE OČUVATI INDUSTRIJU?

PREPAIDOM KUPOVATI GLASOVE ILI ĆE OČUVATI INDUSTRIJU?
48
0
0

Piše : Ivan Brodić

Prije nekoliko je tjedana hrvatsku javnost, izuzetno osjetljivu na prodaju “obiteljskog srebra” iz letargije probudila informacija kako je Nadzorni odbor odobrio stavljanje Skupštine društva na dnevni red odlistavanje dionica Petrokemije sa Zagrebačke burze.

Tada sam na stranicama ovog portala pisali o logici toga poteza i izrazili nadu kako strateški partner, koji je gotovo godinu dana dubinski snimao ovu kutinsku kompaniju, turska multinacionalna petrokemijska, opskrbna i rudarska kompanija Yildirim, neće odustati, obzirom je njena ponuda trebala isteći zadnjim danom u siječnju.

Prvoga dana veljače, Poslovni je dnevnik objavio, a mi prenijeli, kako je turski partner pristao produžiti jamstvo za ponudu o preuzimanju kompanije do zadnjega dana veljače, čime je produžio stanje nadanja kako će se preuzimanje, čije smo povlastice objasnili u tekstu s linkom iznad, ipak dogoditi.

Jer, signali koji dolaze s Balkanu susjednog poluotoka nisu više toliko optimistični. Opstanak transakcije, naime, i dalje ovisi o državi. Naime, pri sadašnjem stanju na tržištu plina i umjetnih gnojiva koja su vrlo izložena cijeni plina, ulaganje u petrokemijsku industriju višestruko je rizično, ma koliko kompanija pod upravom Terra mineralnih gnojiva, zajedničke tvrtke Prvog plinarskog društva (PPD-a) i INA-e, bilježila dobre rezultate.
Čak i pri rastu cijene toga energenta.

Rizik je višestruk. U slučaju da javne kompanije odbiju prodati svoj udio Yildirimu, ovaj bi turski div, ako bi ipak odlučio kupiti udio tvrtke Terra mineralna gnojiva, a time i upravljačka prava, bio u partnerstvu s državom.
Kako javnost ove zemlje, koja bira one koji u ime države postavljaju uprave javnim kompanijama, gleda na takve investicije vjerojatno je jasno čak i neupućenijem čitatelju. Pogotovo u energetskom sektoru.

Osim ovog političkog rizika, ovdje je pitanje i modernizacije kompanije i industrijskog procesa, za koji upućeniji drže da je usporediv s izgledom Černobila nakon nuklearne katastrofe.

Crni humor na stranu, u aktualnom tržišnom i kontekstu zelene tranzicije, čitaj smanjenja emisija CO2,¸što je u troškovima kompanije značajan izdatak, Petrokemija ima šansu opstanka proizvodnje umjetnih gnojiva samo s modernizacijom, a to je sposoban učiniti samo netko tko zna što čini. Netko tko ima know how u toj industriji.

Prilika je to i za opstanak plinskog sustava kakvog znamo, jer u temeljito deindustrijaliziranoj zemlji, Petrokemija je, ne računajući neke bolnice, jedini subjekt koji koristi sustav tijekom cijele godine.

Kažu mi financijaši, za to je potrebno ulaganje u tvornicu od 200 do 300 milijuna eura u razdoblju od sedam do deset godina. Yildirim je, navodno, na to spreman. Razlog je jednostavan, smatra to ulaznicom na tržište Europske unije.

Politički rizik bi mogao anulirati ponudom za naknadni dokup dionica od države. Javnost sklona očuvanju “obiteljskog srebra” pa i po cijenu propasti, vjerojatno ne bi tada pristala, na ništa manje nego li je cijena dionice u trenutku izlaska s burze, što je u kontekstu događanja na tržištu plina daleko od realnog. Svaka politika koja bi učinila tada drugačije ne bi mogla računati na reizbor, najmanje onih zastupnika u izbornoj jedinici gdje se nalazi Kutina, ako ne i više od toga.

Suočen s razmatranjem takvog scenarija turski bi div mogao procijeniti kako mu je oportunitetni trošak ulaska u Petrokemiju prevelik i odustati. Tim više što zbog situacije na tržištu, na teritoriju Unije raste broj prilika za ulazak u sektor umjetnih gnojiva u zemljama koje se nisu pokazale toliko rizične za strane ulagače. Neke od tih tvornica imaju i noviju tehnologiju, pa bi, samim time, ulaganja u modernizaciju procesa proizvodnje bila manja, kao i trošak emisija CO2.

Umjesto zaključka pitanje. Hoćemo li kupovati glasove prepaid opcijom ili će osigurati opstanak velikog poreznog obveznika i plinskog sustava kakvog znamo?

Na potezu je vladajuća većina….

IZVOR: energypress
Foto: Petrokemija.hr