Program RESTART koalicije

Program RESTART koalicije
67
0
0

Program počinje jednom dugačkom rečenicom; "Mi, stranke bliskih svjetonazora i sličnih programa socijaldemokracije, lijevo-ga centra, progresivne i liberalne demokracije i zelenoga razvoja – Socijaldemokratska partija Hrvatske (SDP), Hrvatska seljačka stranka (HSS), Hrvatska stranka umirovljenika (HSU), Snaga i Građansko-liberalni savez (GLAS), te ne-zavisni kandidati – za predstojeće izbore za Hrvatski sabor stvorile smo izborno zajedništvo u RESTART koaliciji."

 

Program su podijelili na četiri dijela.

Prvi dio je "Održivo i uključivo gospodarstvo" što su podijelili na 12 točaka. Drugi dio; "pravedno, slobodno i solidarno društvo" što su razradili u 7 točaka. Treći dio su; " učinkovite i dostupne državne institucije i društvo" o čemu pišu u 8 točka.

Kako su program pisali različiti ljudi vidljivo je po tome što se isti prijedlozi ponavljaju po više puta, a ponekad su pojedine točke programa i u suprotnosti. Da je Bernardić pročitao čitav program izbrisao bi barem ponavljanja, ali izgleda kako mu je to bio preveliki napor. Također je vidljivo kako su pojedini pisci programa imali poriv istaknuti svoju liberalnu neutralnost između domaćih i stranih, te između malih i velikih poduzeća, dok bi istovremeno neko drugi pisci programa preferirali male i domaće.

A najzanimljivije poglavlje su provedbene mjere koje su razradili u 6 točaka.

Ove provedbene mjere su podijelili na kratkoročne i srednjoročne.

U kratkoročne mjere su ubrojili dosta onoga što je dosadašnja vlada već donijela, kao što su nastavak fiskalnih i drugih mjera za poticanje kako bi se poticalo potencijal potrošnje. U ovom cilju namjeravaju agilnije koristiti domaće mirovinske fondove i inozemne EU fondove. Vide kako fondovi za umirovljenike imaju puno novca pa bi ga rado iskoristili za potrošnju. A koliko novca mirovinski fondovi imaju vidi se po mirovinama za koje stalno nedostaje novca. Mirovinski i zdravstveni fondovi doista imaju veliku imovinu, ali u obliku dionica, obveznica i nekretnina. Sve to knjigovodstveno puno vrijedi, ali je pitanje koliko bi za to sve mogli dobiti gotovine ako bi se odlučili za prodaju kada im ponestane novca za mirovine.

Rado bi uveli moratorij za otplatu kredita i kamata na 12 mjeseci, ali je pitanje kako bi na to reagirale banke, i kako spriječiti kasnije povećanje rata kredita.

Smanjenje kamatnih stopa i naknada bankarskom sektoru je vrlo vrijedan cilj, ali ga je teško ostvariti bez promjene monetarne politike.

A promjena monetarne politike se nigdje u programu ne spominje.

Kao što se ne spominje ni bitna promjena fiskalne politike, osim nekoliko smanjenja poreza.

Razvoj vide u fondovima i projektima, što je dobro za jačanje društvenog standarda, ali rast i razvoj može se temeljiti samo na bitnoj promjeni fiskalne politike u cilju smanjenja troškova domaće proizvodnje, transporta i prodaje, te uz istovremeno vođenje monetarne politike koja ima za cilj punu zaposlenost.

U program je uvrštena i potpora najugroženijim skupinama građana, nezaposlenima, umirovljenicima s najnižim mirovinama, te socijalnim potrebama, ali se nigdje ne govori tko bi to platio. Za sva nova izdvajanja potrebno je osigurati novac, što se može samo povećanjem poreza, ili novim kreditima. Porezne stope su na svome maksimumu i njihovim povećanjem porezna evazija bi se povećala, te bi se sa većim stopama državni prihodi samo smanjili. A i u samom ovom programu SDP i partneri na više mjesta obećavaju smanjenje poreznih stopa.

SDP-ovci bi i za obnovu privatnih nekretnina u potresom oštećenom gradu platili 80 posto od troškova. Na to bi se u idućim godinama trošio veliki do državnog proračuna, ali se nigdje ne spominje gdje bi se uštedjeli toliki iznosi. Vjerojatno bi u inozemstvu uzeli nove krediti što je vrlo dobro za one koji potpisuju kreditne ugovore sa stranim bankama. Što više kredita i što više kamate to veća prilika za uzimanje provizije.

Ne kaže se bez razloga; "prilika čini lopova".

U drugoj dijelu kratkoročnih mjera namjeravaju aktivirati model potpora za skraćeno radno vrijeme uz potporu EU što već predlaže i sadašnja vlada i kao što su prije desetak godina masovno radili Nijemci. Samo nigdje ne govore odakle bi to EU financirala. EU nam daje ono što nam najprije uzmu.

Tipičan komunistički način preraspodijele. Jednima uzmu kako bi drugima dali.

Zahvaljujući takvoj politici razvoja Europa zaostaje u odnosu na SAD, a i na sve zemlje BRICS-a. Ali priča dobro zvuči. Dobit ćemo nešto, a to što ćemo za to morati u fondove EU izdvajati 2 posto BDP-a umjesto dosadašnjih 1 posto koga briga. Ako budemo uporno šutjeli o tome birači to neće ni doznati .

Povećali bi naši restart ljevičari naknadu za novonezaposlene i i uveli privremenu naknadu za sve nezaposlene koji su ugroženi krizom, te za stalne sezonce, što je jako lijepo, ali opet ne navode odakle bi to financirali? Možda sa još malo stranih kredita.

Uveli bi i zaštitni dodatak za korisnike socijalne pomoći, umirovljenike sa malim mirovinama, i sve osobe s primanjima ispod nekog cenzusa. Još jedan novi trošak koji netko mora platiti.

Uveli bi i mjesečnu subvenciju za troškove najma stana za sve skupine koje su ugrožene krizom, ali i ovo bi netko morao plaćati. Možda bi bilo puno boje kada bi grad Zagreb otkazao subvencionirani ili besplatni najam za one koji imaju svoje rezervne stanove, ili kuće u drugim dijelovima države, pa te stanove podijelio ugroženima.

A poduzetnicima koji koriste potpore za očuvanje radnih mjesta zabranili bi isplaćivati dobit, dividende, naknade ili bonuse, te otkupljivati vlastite dionice. Najveće dividende isplaćuju bankari koji ove mjere nisu trebale, dok će oni koji su ostali bez narudžbi i koji su već preopterećeni kreditima teško doći u priliku isplaćivati dobit. Ovakve poteze na zapadu uvode se zbog velikih korporacija kada dođu u krizu pa im država uzima dionice u zamjenu za pomoć, ali mala poduzeće rijetko isplaćuju dobit, osim kada im treba gotovina za plaćanje raznih vrsta reketa, ili kada im baš dobro ide.

 

Kako bi osigurali likvidnost trgovačkih društava sjetili su se restartovci više mogućnosti.

I poduzetnicima bi uveli moratorij za otplate kredita i kamata poduzeća na 12 mjeseci, ali ne zanima ih koliko bi to banke naplatile nakon što moratorij prođe. Banke uvijek znaju dobro naplatiti svoje usluge.

Kako bi povećali količinu kredita ojačali bi garancijske sheme države kako bi se smanjio i podijelio rizik s bankama. Banke već i sada imaju višak novca na računima, te nije potrebna nova emisija novca. Smanjenjem rizika i prebacivanjem rizika na državu količina kredita bi se doista povećala, a kako to izgleda vidjeli smo već kada je Milanovićeva vlada osigurala garancije za izgradnju brodova, ali bez reosiguranja od strane članova upravnih i nadzornih odbora. Zahvaljujući tome brodogradnja je otišla u stečaj kada država više nije imala novca, a vjerovnici su se naplatili od države. Da su se tadašnji Milanovićevi ministri prije davanja garancija brodogradilištima sjetili zatražiti osobne bjanko zadužnice od članova upravih i nadzornih odbora brodogradilišta kao zalog za ozbiljno upravljanje poduzećima sumnjam kako bi itko od njih dao takvu osobnu bjanko zadužnicu. Radije bi odmah predložili stečaj nego se izložili gubitku darova koje su dobili od dobavljača.

Povećali bi restartaši i direktnu interventnu kratkoročnu kreditnu aktivnost HBOR-a i HAMAG-a s nultom kamatom, što bi se trebalo subvencionirati iz državnog proračuna. A odakle bi novac nabavila država ne govore. Znači novi krediti u inozemstvu po što većim kamatama. Te kredite bi preusmjerili malim i srednjim poduzetnicima, obrtima i i OPG-ovima, te svima koji imaju značajan udjel izvoza. Malim domaćim poduzetnicima doista treba pomoći ali bilo bi puno efikasnije smanjiti im poreze, koncesije i razne druge namete, nego im osigurati povoljne kredite. Kredit se mora vratiti bez obzira koliko bio povoljan, ali se ne može vratiti kada porezi i drugi troškovi neočekivano porastu.

A odmah nakon ovih povoljnijih kredita na račun države obećavaju nam smanjiti porezne obveze i parafiskalne namete, te odgodu plaćanje poreznog duga. Obećavaju nam i plaćanje PDV-a po naplaćenoj realizaciji što je sadašnja vlada već uvela. Čak bi skratili i rokove u kojima država plaća svoje obveze, što je vrlo pohvalno, osobito za plaćanje dobavljačima lijekova, ali odakle bi pribavili novac za ovo ako će smanjivati poreze. Možda opet novo kreditno zaduženje.

Rado bi obnovili i dobavne lance, domaće i inozemne, iako su se oni i sami obnovili čim je dopušten slobodan transport. Dirljiva je ova briga jednaka za domaće i inozemne dobavljače, iako se u razvijenim državama političari brinu za domaće poduzetnike i dobavljače, a stranima nastoje neformalnim barijerama što više otežati poslovanje. Trump je pobijedio parolom, "Amerika prva", a ta Amerika ima i posebnu policiju BIS koja se brine za konkurentnost samo američkih poduzeća i obavještajnu službu NTIS koja obavještajnim podacima pomaže samo američkim poduzećima u vlasništvu amerikanaca. Ne pada im jednako pomagati svima.

Odmah nakon spominjanja obnove dobavnih lanaca spominju i osiguravanje više razine samodovoljnosti strateških proizvoda, kontinuiranu obnovu strateških robnih zaliha i supstituciju uvoza, a nije mi jasno kako to misle postići ako žele jednako pogodovati domaćim i stranim dobavljačima.

 

Srednjoročne mjere ekonomske politike su im još zanimljivije.

U tom cilju bi smanjili porezni teret na radnike i poduzeća, ojačali poslovnu klimu, smanjili administrativni teret i povećali investicije. A sve ovo bi postigli strategijom ulaganja u novu proizvodnju i koncept proizvodimo hrvatsko. Zanimljivo je kako misle da bi smanjenjem poreza na plaće za 700.000 radnika oni mogli više trošiti pa bi se valjda tako povećala proizvodnja. Međutim, sa povećanjem plaća mogao bi se povećati i uvoz pa bi od ovoga uvoznici mogli imati više koristi od domaćih proizvođača. Puno više bi se moglo domaćim proizvođačima pomoći smanjenjem troškova proizvodnje nego povećanjem plaća radnicima. A i radnicima bi korisnije bilo imati jeftinije proizvode.

Odrekli bi se i dijela prihoda od PDV-a koje bi preusmjerili u Fond za fiskalno izravnanje. Ovime bi pomogli nekim manjim općinama i gradovima, što je slično onome što smo imali u komunizmu pod nazivom Fond za razvoj nedovoljno razvijenih republika i pokrajina. A iz tog fonda većina novca je otišla za izgradnju raznih gubitaša poput Obrovca.

Minimalnu plaću bi digli na 4.000 kn neto, što bi trebalo i redovito usklađivati kako ne bi pala ispod 60 posto medijalne plaće. Ovo su u program ugurali neki sindikalisti koji baš i ne kuže kako je plaća za poduzeće trošak koji smanjuje konkurentnost. Ako bi se većim plaćama povećala potražnja isključivo za domaćim proizvodima to bi moglo biti i korisno, ali nigdje nema garancije kako sa većim plaćama radnici nebi povećali potražnju za stranim automobilima.

Smanjili bi i doprinose na plaću za 50 posto za sve koji dobivaju minimalac, te uveli 50 posto olakšica kod plaćanja doprinosa za zdravstveno osiguranje za poslodavce u radno intenzivnoj djelatnosti koji isplaćuju minimalne plaće, ali ne kažu koliko bi time država morala dodatno uplaćivati zdravstvenom fondu za plaćanje lijekova. Vjerojatno bi se i ovo financiralo novim kreditima iz inozemstva.

Dodatno bi smanjili međustope PDV-a sa 13 posto na 10 posto za sve koji to i danas imaju, iako ove djelatnosti najčešće ne plaćaju ništa, zato što im je predporez često veći nego obračunati izlazni PDV. Od ovog najveću korist bi imao turizam koji je i sada naša najveća industrija, a oni bi ga htjeli još i ojačati čime bi se povećao sigurnosni rizik u slučaju kriza kakvu upravo prolazimo.

Neka žena iz restart koalicije je uspjela kao posebnu mjeru uvesti čak i prijedlog smanjenja PDV-a na 5 posto za ženske higijenske potrebe. Samo ne znam kakove koristi bi od toga imale siromašne žene kojima je osnovni higijenski proizvod voda i sapun.

Povećali bi i prag za ulazak u sustav PDV-a što je vrlo pohvalno.

Za vrijeme Milanovića ovaj prag je bio 70.000 kuna godišnjeg prihoda, dok je taj prag sada 300.000 kuna. Da bi od ovoga mali domaći proizvođači stekli prednost pred stranima ovaj prag bi morao biti oko 3 milijuna što je minimum za opstanak malih trgovina u konkurenciji sa velikim robnim lancima. A sa većim brojem malih trgovina i mali domaći proizvođači bi lakše osiguravali mjesto na policama trgovina. Time bi male trgovine postale konkurentne u odnosu na velike strane robne lancima koje preferiraju velike strane dobavljače, dok domaćima stalno povećavaju cijenu polica i druge barijere, kako bi pomogli proizvođače iz svojih matičnih država.

Naši restartovci bi smanjili ili ukinuli neke parafiskalne namete i rasteretili mikro i mala poduzeća koji imaju nizak administrativni kapacitet, što je pohvalno, ali ne kažu kako bi nadoknadili tako smanjene državne prihode. Kada bi predložili smanjenje državne administracije tada bi i smanjenje poreza bilo realno, ali oni državnoj administraciji žele samo povećati digitalne vještine i svijest o digitalizaciji službenika državne i javne uprave, te automatizirati uredsko poslovanje. Osim toga, poslove administracije žele smanjiti odbacivanje svih onih procedura i procesa koji su neučinkoviti ili čiji trošak provođenja je veći od vrijednosti koja se stvara obradom, te povećati brzinu interneta. Sve to je pohvalno, ali bez smanjenje broja administrativaca trošak administracije se ne bi smanjio.

U poljoprivredi bi udvostručili proizvodnju u deset godina, kao da naši proizvođači to ne bi mogli u jednoj godini ostvariti.

Problem nije količina poljoprivredne proizvodnje, problem je kako jeftinije proizvoditi.

Dodjelu poljoprivrednog zemljišta bi učiniti transparentniji, ali ne kažu kome bi zemlju uzeli kako bi ju dali drugima. Većina zemlje dodijeljene je velikim "fudalcima", a u većini europskih zemalja nastoje obnoviti male proizvođače kako bi osigurali opstanak ruralnih krajeva. Vlasnici i radnici na velikim imanjima žive u gradićima i gradovima, dok samo mali proizvođači ostaju živjeti na selu. U ovom cilju mnoge europske zemlje su poljoprivredne poticaje ograničile na 300.000 eura po jednom OIB-u, dok kod nas to nikome ne pada ni na pamet. Veliki donatori predizbornih kampanja bi se mogli naljutiti. Umjesto toga naši restartovci obećavaju marginalne poteze kao što je hitna isplata 100 posto poljoprivrednih poticaja, i to smatraju važnom srednjoročnom mjerom.

Govori se ovdje i o sniženju stope PDV-a na repromaterijal za poljoprivredu, te novi model, ne zna se koji na sustav potpore u poljoprivredi i ribarstvu za male i srednje poljoprivrednike.

Uveli bi i posebne mjere za brži razvoj obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava i uspostavili sustav veletržnica, te burzu poljoprivrednih proizvoda, što je vrlo zanimljivo, ali ni jedna trgovina ne može poslovati bez stalne ponude i potražnje između većeg broja kupaca i prodavača. A stalna ponuda ne može postojati tamo gdje proizvođači proizvode prodaju direktno sa njive. Tek kada bi i mali proizvođači imali svoje mini silose, mini skladišta, i mini hladnjače tada bi oni proizvode mogli prodavati kada su najskuplji, a tada bi i poljoprivredna burza mogla funkcionirati. A u cijelom programu nisam primijetio ni jednu mjeru za ovakve investicije koje su izgleda rezervirane samo za velike "feudalce" i veletrgovce. Umjesto toga riješenje za probleme sela naši restartovci vide u zadrugama i uzgajanju konoplje za narkomane.

Na području prometa dobro su primijetili kao treba izgraditi brze željezničke koridore, te uskladiti željeznički i lučki prijevoz, ali dosadašnje iskustvo nam govori kako samo privatizirani dijelovi željezničkog sustava uspješno posluju, dok sve ono što je ostalo u državnim rukama stvara samo gubitke.

Za istraživanje i razvoj bi osnovali još jedan fond koji bi se financirao prodajom državne imovine, a iz dosadašnjeg iskustva procjenjujem kako bi se od prodaje državne imovine mogle financirati tek plaće zaposlenika u takvom fondu. I to bi se lijepo u statističkim izvještajima knjižilo kao trošak istraživanja i razvoja. Za razvoj bi bilo puno pametnije stimulirati privatna ulaganja i start-apove i puno jaču pravnu zaštitu sitnih dioničara koji ulažu u takve poduzeća.

U upravljanju državnom imovinom uspostavili bi jasno upravljanje i korištenje, kao i u javnim poduzećima, ali ne piše kako bi to napravili.

Donijeli bi i strategiju za smanjenje ugljičnog otiska i sprječavanje klimatskih promjena, te uvođenje kružne ekonomije, ali nigdje ne kažu koliko bi nas to koštalo i odakle bi se to trebalo platiti.

A ima tu još puno lijepih obećanja poput većih mirovina, većih socijalnih naknada, veću pomoć ranjivima, te puno veće poticanje razvoja organizacija civilnog društva. Izgleda kako 2-3 milijarde kuna za udruge nije dovoljno pa bi to posredno pranje novca za ljevičarske udruge trebalo barem udvostručiti.

A odakle bi se svi ti dodatni troškovi platiti?

Iz smanjenih poreza koji se obećavaju sigurno se to ne bi moglo.

Jedino riješenje su novi krediti, što bi nas dovelo do puno veće stope kreditne zaduženosti prema inozemstvu. Imalo bi to i jednu dobru posljedicu, ne bi nas primili u euro zonu pa nećemo morati ukinuti kunu, te se tako potpuno odreći monetarnog suvereniteta koji bi nas u nekoj budućoj krizi mogao spasiti .

Ali sumnjam kako je to razlog za ovako očito propagiranje novih zaduženja. Puno vjerojatnije se iza svega krije velika želja za uzimanje provizija od dobavljača novih kredita uzetih na vrlo netransparentan način, bez javnog natječaja na međunarodnom, ili domaćem bankarskom tržištu.