Račanova ostavština

Nakon 10 slavnih godina stvaranja Hrvatske države hrvatski narod je svojom slobodnom voljom, na izborima 2000. godine vratio komuniste na vlast. Rezultat je to vrlo uspješne udbaške medijske promidžbe o ogromnoj prezaduženosti, gospodarskoj propasti i pljačkaškoj privatizaciji, iako realni podaci pokazuju potpuno drugačiju sliku. Rezultat je to rada struktura koje su se u medije ubacile početkom stvaranja države. Prema svjedočenju oficira KOS-a Mustafe Čandića na suđenju Miloševiću u Hagu KOS je osnovo preko 300 malih operativnih grupa KOG-ova (Kontraobavještajnih grupa) i instalirao ih u policiju, pravosuđe, sveučilišta, medije i politiku. Mnogi od njih su postali najradikalniji pripadnici HDZ-a, HSP-a, HSLS-a i drugih novih stranaka. Hrvatske službe su kasnije uspjele razotkriti 3 takve grupe; grupu Opera, Labrador i Labrdor II. Dok je Tuđman bio u snazi nastojali su se prikrivati, pa čak i glumiti veliko hrvatstvo, a kada je Tuđman umro pokazali su svoje pravo lice.

Unatoč svim problemima ukupno Hrvatsko gospodarstvo u Tuđmanovo vrijeme napredovalo je po svim pokazateljima, od 1992. do 1999. Početkom srpske pobune, blokade prometnica i početkom rata plaće u hrvatskoj su realno pale između 80 i 90 posto, zbog čega je naglo pao uvoz, ali zahvaljujući domaćoj proizvodnji hrane nitko između 600.000 izbjeglica nije bio gladan. Prema istraživanju ekonomskog analitičara Zvonka Koprivčića, te na temelju godišnjih izvještaja Ministarstva financija, HNB-a, Državnog zavoda za statistiku i HGK-a nakon međunarodnog priznanja Hrvatske BDP već od 1992. počinje rasti po prosječnoj stopi od 14 posto godišnje. Državni proračun u tom razdoblju porastao je ukupno 88 puta. Proračun je 1992. bio 554 milijuna kuna(preračunato), 1993. 8,314 milijardi kuna, 1994. 22,598 milijardi kuna, 1995. 28,696 milijardi kuna, 1996. 31,501 milijardi kuna, 1997. 35,006 milijardi kuna, 1998. 42,551 milijardi kuna, 1999. 48,878 milijardi kuna. Godine 1993. Hrvatska je imala vanjskotrgovački suficit, a 1998. proračunski višak – suficit je bio 7,136 milijardi kuna. Inozemni dug je 1993. bio 24 posto BDP-a, a do 1999. je narastao tek na 49 posto, da bi nakon smrti Predsjednika Tuđmana u nekoliko godina porastao na preko 80 posto. Međunarodne pričuve su od 1991. sa 0 narasle na više od 3 milijarde dolara. Svi ovi pozitivni rezultati u rastu BDP-a i državnog proračuna dogodili su se ponajprije zahvaljujući privatizaciji mnogobrojnih gubitaških poduzeća koji su u 50 posto slučajeva imali gubitak na supstanci u kojima je utrošena sirovina vrijedila više nego dobiveni proizvodi. U postupku privatizacije oko 37 posto privatiziranih dionica došlo je u ruke malih dioničara koji su svojom voljom te dionice često prodali onima koji su imali novca da ih kupe. Taj novac je često stečen u bivšem sustavu, ili potječe od bankarskih kredita. Oko 16 posto, odnosno oko 16 milijardi kuna privatizirane imovine je završilo u rukama mirovinskih i ostalih fondova. Kuponskom privatizacijom po povoljnim uvjetima je prodano oko 14 posto, odnosno oko 13 milijardi kuna, u čemu su sudjelovali svi građani koji su to željeli. Većina je i te dionice vrlo brzo prodala. Dobar dio novca od privatizacije je utrošen za sanaciju poduzeća koja nisu prodana.

Jedini negativni ekonomski pokazatelj je broj zaposlenih koji je lagano padao što je bila logična posljedica propasti mnogih poduzeća koja su imala ogroman broj tehnološkog viška radnika. Da je privatizacija vršena sustavom dokapitalizacije rezultati su mogli biti puno bolji, ali u tom slučaju većina poduzeća bi završila u rukama hrvatske emigracije, što bivši komunisti i udbaši ni pod koju cijenu nisu mogli dozvoliti.

Prvi Predsjednik Hrvatske države umro je 10. prosinca 1999. što je bio radostan dan za sve jugoslavenski orijentirane kosovce, udbaše i partijaše koji su se naglo pretvorili u neoliberale. Vlast su preuzeli Ivica Račan kao predsjednik vlade i Stjepan Mesić kao predsjednik države uz podršku naivnih hrvatskih liberalnih nacionalista koji su se politikom počeli baviti kao studenti u vrijeme hrvatskog proljeća. Čim su zasjeli na stolice Mesić i Račan su počeli kriminalizirati sve koji su sudjelovali u rušenju Jugoslavije i to su nazvali "Politika detuđmanizacije".

Nova Račanova vlast je odmah krenula u razaranje hrvatskih institucija i izgradnju novih jugoslavenskih institucijama pod vidom "zapadno balkanskog povezivanja". Odmah su počele smjene u svim institucijama. Otpušteno je 3000 policajaca iz policijske akademije, a nakon nekog vremena u policiju su zaposleni drugi. Na sudovima i sveučilištima su počeli napredovati stari kadrovi iz vremena komunizma. U rušenje pobjedničkih obavještajnih službi poslana je specijalna policija koja je upala u sjedište hrvatske izvještajne agencije (HIS- vanjska obavještajna služba) i gdje su smijeni svi prohrvatski kadrovi obučeni u ratu. Ista sudbina je uskoro zadesila i vojnu Sigurnosno-informativnu službu (SIS) gdje su smijenjeni svi koji bi se mogli suprotstaviti kriminalizaciji domovinskog rata. Sa njima uništena je i središnjica za elektroničko izviđanje Hrvatske vojske. Ova služba se bavila presretanjem svih telefonskih komunikacija, razotkrivanjem položaja radara, praćenjem telemetrijskih signala raketa, otkrivanjem položaja neprijateljskih oružja upotrebom bespilotnih letjelica i tako dalje. Svi koji su sudjelovali u prisluškivanju Martića, Karađića, Mladića, Miloševića i drugih ostali su bez posla. U svemu su sudjelovali generali Josip Lucić i Drago Lovrić. Središnjica za elektronsko izviđanje je iz vojarne Kralj Tomislav premještena u vojarnu Croatia, u objekte za pješačke postrojbe gdje se nije mogla smjestiti oprema i gdje nije postojala sigurna soba izrađena kao Faradejev kavez koja sprječava prisluškivanje izvana od strane drugih službi.

Kako bi se razorila sposobnost i same vojske trebalo je otpustiti ratne generale, a to je na sebe preuzeo Mesić. Mesićevi udbaši naveli su ratne generale na potpisivanje otvorenog pisma, kako bi ih Mesić zbog toga mogao umiroviti. U svom otvorenom pismu hrvatskoj javnosti iz 2000. godine 12 hrvatskih generala pozvalo je najodgovornije osobe i ustanove države, te medije da se odupru prikazivanju Domovinskog rata kao nečega negativnog i sramotnog. Ocijenili su kako je nedopustivo o braniteljima govoriti samo kroz šačicu onih koji su se zaista i ogriješili i što se prešućuje sve pozitivno u čemu je sudjelovala većina. Napisali su i kako za pojedine zločine i kriminal krivci moraju odgovarati, ali su protiv proglašavanja krivaca prije presude, ili čak istrage. Također su se suprotstavili plašenjem haaškim optužnicama što ne pridonosi izgradnji demokratske Hrvatske. U pismu su poduprli da se na zapovjedna mjesta u vojsci postave najsposobniji, a to su oni koji su se dokazali u Domovinskom ratu. Potpisnike pisma Stipe Mesić je odmah umirovio.

Odmah potom krenuli su napadi na one koji su sudjelovali u ilegalnom naoružavanju hrvatske, te je pokrenut postupak njihove kriminalizacije, bez obzira jesu li ilegalno kupovali oružje, financirali njegovu nabavu, plaćali kupcima, ili su samo sve to organizirali i nadzirali. Kao najvažniji u tom poslu identificirani su general Zagorac, Miroslav Kutle i Ivić Pašalić. Njihovo medijsko sotoniziranje počelo je već ranije nakon što su doznali kako je predsjednik Tuđman bolestan, a sada su počele kriminalne istrage, mafijaški napadi, otmice djece, te uhićenja. Svi ti postupci imali su za cilj pohvatali sve koji su sudjelovali u razbijanju embarga na oružje, prikazujući ih sve odreda kao kriminalce koji su većinu novca za oružje uzimali sebi. Ovo im je bilo olakšano zahvaljujući tome što HV nikad nije iznijele tabelarni pregled utroška oružja, streljiva, mina i granata, po operacijama i godinama, te koliko je to koštalo. To HV nije mogao iznijeti pošto nema prikaza izvora sredstava, pa bi time praktično priznala da se oružje plaćalo na nelegalan način, što je u uvjetima embarga bili jedino moguće i opravdano. Kada bi se priznalo nelegano plaćanje nelegalno nabavljenog oruža pred međunarodnim pravosuđem bi se kriminaliziralo sve one koje nije moguće kriminalizirati preko Haškog suda, a time bi i čitav nastanak hrvatske države postao kriminalno djelo.

Tada su osmislili operaciju «Zagorac» u kojoj su mu otmicom sina pokušali doći do podataka o imovini bez jasnog porijekla, te ga optužiti za ratno profiterstvo, nakon čega bi mu ponudili da bude pokajnik i otkrije sve koji su sudjelovali u nabavci oružja. Pošto je Zagorac posudio novac za otkup sina plan je propao, a kao kolateralna žrtva pao je Petrač (kojega je Mesić planirao progurati za ministra gospodarstva dok mediji nisu počeli pisati o njegovim kriminalnim aktivnostima.). Tada je krenuo novi scenarij u kojem je prvi korak prema ucjenjivanju Zagorca povukao Petrač kao svjedok, pa mu se priključilo još nekoliko «svjedoka» iz ergele bivših Manolićevih i Perkovićevih udbaških kadrova, nakon čega se hajci javno pridružio i sam Mesić. Istovremeno s ovom obavještajnom operacijom Britanci su nastavili javno zahtijevati od Hrvatske usku suradnju sa Haaškim tužiteljstvom, a pošto je Hrvatska vlast surađivala maksimalno koliko je mogla, britanski provokatori u Hrvatskim medijima koji su se do tada isticali u hvaljenju Haaga odjednom su počeli igrati igru pomaganja haškim optuženicima kako bi povećali otpor prema Haagu u javnosti. Na taj način su željeli preko javnosti smanjiti mogućnost suradnje hrvatskih vlasti sa Hagoom kako bi se Hrvatsku i dalje moglo ucjenjivati zbog nedovoljne suradnje sa Hagom, te je na taj način gurati prema zapadno balkanskoj federaciji.

Osim lova na Zagorca počeo je i otvoreni lov na najvažnijeg hercegovačkog "tajkuna" Miroslava Kutlu i pojačano ocrnjivanje svih hercegovaca kao lopova, čoškoglavaca, ognjištara, dinaroida i nepismenih tipova koji nose bijele čarape i sličnim fašistoidnim metodama medijskog ocrnjivanja. Napadi na Kutlu počeli su istovremeno kroz medije i kroz državne institucije, ali unatoč dugim zatvorskim pritiscima nikakvih dokaza nisu mogli naći osim u slučaju "Gradski podrum" koji je pokrenuo Jarnjak već 1993. Osuđen je jer ga je preuzeo “neosnovanim pumpanjem potraživanja”, te si tako priskrbio 1,2 milijuna kuna. U napadima na njega najviše su se istaknuli mediji pod vlasništvom Ninoslava Pavića koji je ranije imao dobre poslovne veze baš sa Kutlom koji mu je znatno pomogao u razvoju njegovog medijskog carstva. Na taj način Račanovi udbaši su u zatvor strpali Kutlu nakon što mu je 2 godine ranije Gregorićeva ekipa oduzela Globus grupu koja je tada zapošljavala 10.000 ljudi. Pavić kao medijski mafijaško ortački kapitalist, takozvani tajkun bio je partner Kutli i sprječavao je napade na njega, a od 1998. počeo je braniti pisanje o Todoriću, a na Kutlu je otvorio medijski lov.

Zajedničko, ortačko ulaganje u projekte, ili ideje temelj je dioničkih društava koja su razvili industrijsku civilizaciju. Ortaci su ljudi koji u zajednički projekt ulažu svoj kapital ili znanje, te profit dijele sukladno dogovoru. Međutim, kada neki ortaci u zajednički projekt ulažu privilegirane informacije, ili svoj društveni utjecaj kojim mogu privilegijama namjestiti posao tada se radi o mafijaškom ortakluku. Pri tome je potpuno svejedno dali su takvi ortaci i formalni vlasnici društva koji dobivaju dividendu, ili svoj dio dobivaju u obliku mita. Nakon dolaska Račana na vlast upravo takvi privilegirani ortački kapitalist, Pavić je postao najveći medijski lovac na desničare, HDZ, poduzetnike, "pljačkašku privatizaciju", hrvatske "ratne zločince", branitelje, hercegovce i crkvu. Kasnije, dolaskom Sanadera na vlast postao je njegov apologet, a kad je SDP ponovno došao na vlast Slavko Linić mu je oprostio stotine milijuna kuna dugova, što nije bilo dovoljno Paviću da zadrži EPH.

Slijedeći na listi za odstrel je bio Ivić Pašalić koji je bio Tuđmanov savjetnik za unutrašnju politiku. On je ranije od stranih obavještajnih službi prepoznat kao onaj koji ima važnu ulogu u nabavci oružja, nakon Tuđmana, Šuška i logističara Zagorca, te su preko svojih obavještajnih propagandista, uglavnom bivših kosovaca i udbaša, pokrenuli medijsku kampanju protiv Pašalića već 1998. u postupku rušenja Dubrovačke banke. Pašalić je važne zadatke počeo od Predsjednika Tuđmana dobivati već koncem 1993. godine. Manolić je to doznao pa ga je već tada uspio okružiti svojim ljudima od povjerenja koji su se uspjeli Pašaliću prikazati kao njegovi ljudi. Opskrbljivali su ga poluinformacijama i dezinformacijama, a okolo su hvalili Pašalića kao genijalca koji sve zna i sve kontrolira, pa zato o njegovim navodnim protuzakonitim aktivnostima nema nikakvih dokaza. Nakon obznanjivanja Tuđmanove bolesti Pašalić je počeo gubiti sve bitke, jednu po jednu, pa je logično zaključiti kako i nije osobit genijalac. U rušenju Pašalića najvažniju ulogu na kraju je imao Vladimir Šeks koji ga je odmah po Tuđanovoj smrti nagovorio da prihvati Sanadera kao neutralnog kandidata između više unutarstranačkih struja. Na svoju žalost Pašalić je to prihvatio, a Sanader je postao jedan od onih koje je Šeks gurnuo u vis da bi kasnije pomogao u njihovoj kriminalizaciji. U rušenju Pašalića i dovođenju Sanadera na vlast Šeks i Glavaš su imali podršku Račana i njegovih obavještajaca i policajaca koji su sve učinili kako bi Sanader posao vođa opozicije.

Nakon što su Račan i Mesić došli na vlast pokušavali su sve kako bi Pašalića strpali u zatvor, ali nisu mogli naći nikakve dokaze pošto on i nije imao nikakvu izvršnu funkciju da bi nešto mogao potpisivati. Njegov posao je bio da promatra tko što radi i to dajavljuje predsjedniku Tuđmanu, te je to i radio navodeći na sebe mržnju svih lopova iz Tuđmanova okruženja. Ostavši bez posla Pašalić je uz pomoć punca krenuo u poduzetništvo osnovavši građevinsko poduzeće. U to vrijeme građevinarstvo je postalo vrlo isplativ posao koji su gurale strane komercijalne banke, pošto su na tom poslu zarađivale dvostruko, a njihovi dioničari trostruko. Povoljnim kreditima za izgradnju stanova poticali su izgradnju, a za garanciju dovoljno je bilo imati građevinsku parcelu i važeću građevinsku dozvolu. Stotine građevinskih poduzeća širom hrvatske krenulo je u posao na ovaj način, a među njima je bio i Ivić Pašalić. Kako bi se povećala cijena stanova, a time i zarada banaka, banke su istovremeno davali povoljne kredite za kupnju stanova, a dovoljna garancija su bili ti stanovi na koje su banke već imale hipoteku, te su tako banke zarađivale dva puta. Ovaj posao je trajao do 2008. kada je građevinski posao u čitavom svijetu propao, te je došlo do ekonomske krize u kojoj je i Pašalić ekonomski propao, a Mesić je i taj njegov poslovni neuspjeh pokušao prikazati kao kriminal.

Ova nagla ekspanzija stranih kredita imala je još jedan negativan učinak na gospodarstvo. Velika ponuda deviza na tržišto ojačala je tečaj kune, te je uvoz postao jeftiniji, a izvoz je počeo slabiti. To je uobičajeni postupak zapadnih financijskih lobija kada velikom ponudom novca žele uništiti proizvodnju u nekoj državi i financijski je kolonizirati. Zahvaljujući neprepoznavanju toga postupka od strane hrvatskih financijskih stručnjaka u HNB-u u ministarstvu financija uvoz je počeo naglo rasti čime je počeo rasti i osjećaj rasta standarda na kredit, ali je počela propadati i proizvodnja u realnom tržišnom sektoru koji su konkurencija zapadnim proizvođačima, koji su često i dioničari svojih banaka. Pojedini vodeći kadrovi u vrhu vlasti i sami su počeli podupirati rast zaduživanja i rasta tečaja kune. Takvo ponašanje može se objasniti samo kao obrana osobnih interesa u obliku sudjelovanja u podjeli provizija koje velike banke daju onima koji u ime države uzimaju kredite, po principu što veća kamata to veća provizija.

Kao slijedeća meta za odstrel prepoznat je i bivši vozač kamiona Luka Rajić. On je kao pripadnik hrvatske poduzetničke desnice prepoznat kao onaj koji je pomagao u pribavljanju novca za naoružavanje pa ga je trebalo uništiti. On je do prvog kapitala došao na transferu nevažećih jugodinara u HRD-e, te je tim kapitalom u trgovini ostvario znatne zarade. Tim je novcem otkupio dionice tehnološki zastarjelog i ekonomski uništenog Dukata, te je postao njezin vlasnik. Obnovom i nabavkom suvremene tehnologije postao je veliki poduzetnik. Kada su ga dolaskom Račana i Mesića na vlast bivši udbaši počeli medijski napadati i ucjenjivati otmicom sina pobjegao je u Švicarsku, te svoje poduzeće prodao Švicarcima.

Uskoro je promijenjen i Ustav na način da je ukinut Županijski dom Sabora. Pošto je Ustav najvećim dijelom kreirao Vladimir Šeks u njega nisu bile ugrađene nikakve sigurnosne mjere kojim bi se spriječilo da jedan Saborski dom ukida drugi Saborski dom. Da je u ustavu predviđeno kako se ustav može mijenjati samo dvotrećinskom većinom oba doma Sabora ne bi Zastupnički dom mogao ukinuti Županijski dom, ali ova "rupa" u Ustavu omogućila je brzo rušenje svega onoga što je Predsjednik Tuđman gradio 10 godina.

Trajanje rastakanja hrvatskih institucija ovisilo je jedno vrijeme o najnaivnijoj figuri hrvatske državotvorne političke scene - Draženu Budiši. Jedno je vrijeme on bio “ključ” koji je mogao razriješiti duboku društvenu krizu u Hrvatskoj. Kako bi ga neutralizirali, strane su ga službe uz pomoć Račana, Mesića i medijskih udbaša najprije javno srozali, a onda su saborske zastupnike iz njegove stranke metodom kupovine i ucjena prisilili na daljnju suradnju s Račanom. Za trenutak obračuna s Budišom izabrali su najpovoljnije vrijeme, tj. trenutak kada su srpski prozapadni političari omogućili Britansku otmicu Miloševića i njegovo otpremanje u Haag 28.6.2001. godine. To je Hrvatskoj vlasti, Račanu i Mesiću, bio najpogodniji trenutak za pokušaj izručenja Haagu hrvatskih generala državotvoraca kako bi kriminalizirali Domovinski rat.

Osim razaranja institucija, dolaskom Račana i Mesića na vlast, te padom Miloševića 5. listopada 2000. širom bivše Jugoslavije jugonostalgičarske političke i udbaške strukture počinju kroz medije, kulturu, šport i gospodarstvo ponovnu obnovu Jugoslavije, pod nazivom Zapadni balkan. U Hrvatskoj i Hercegovini se propagiraju srpske "cajke", a u Srbiji je postala moderna hrvatska glazba. "Cajke" su popularizirane tihom usmenom zabranom policijske kontrole mjesta gdje se izvodi takva glazba, te je na tim mjestima pojačana prodaja droga što je privuklo mlade na slušanje takve vrste glazbe. Na taj način je počela kulturna obnova "Zapadnog balkana". Počinju se zagovarati zajedničke sportske lige za bivše jugoslavenske republike, pojavile su se televizije sa zajedničkim skrivenim vlasnikom. Najviše otpora pružile su sportske organizacije pošto je to djelatnost u kojoj se pojedinci selektiraju kroz svoje rezultate, a ne kroz politiku. Zbog toga su udbaši iz politike, medija i navijačkih udruga počeli napadati istaknute pojedince, a najveći otpor pokazao je Zdravko Mamić koji se pokazao izuzetno spodoban u prepoznavanju mladih talenata, te njihovu prodaju u inozemne klubove.

Obnova Jugoslavije je počela i na području gospodarstva kreiranjem gospodarske strategije razvoja velikih zapadnobalkanskih korporacija. Odabrana poduzeća poput TDR-a, Agrokora, Atlantica, Podravke i drugih dobili su zadatak obnove zajedničkog gospodarstva. Isti zadatak je od slovenskih jugonostalgičara dobio Mercator iz Slovenije. Za taj zadatak projugoslavenske političke strukture su osigurale podršku britanskog i europskog kapitala, te je počelo kreditiranje širenja Agrokora, Podravke i Atlantica u kupovanju poduzeća i zemljišta sa područja bivše jugoslavije. U Račanovu vladu je imenovan Damir Kuštrak, kao zamjenik ministra financija koji je na tu funkcije došao prelazeći iz Agrokora. Guverner HNB-a postaje također zaposlenik Agrokora Željko Rohatinski, te tu ostaje do 2012. godine nakon čega se vraća u Agrokor. Kreditima EBRD-a kupuju se manja poduzeća i trgovački lanci kako bi se stvorilo nekoliko jakih jugoslavenskih korporacija sa prikrivenim oligopolnim položajem.

Predsjednik HGK Nadan Vidošević 2000. godine otputovao je u Srbiju kako bi otvorio predstavništvo HGK u Beogradu, a tamošnje novinarke su se raspisale kako je; "Lep ko greh". Velike hrvatske kompanije koje su pokazale interes za tržište bivših republika počele su dobivati velike kredite, te priliku da za male iznose pokupuju sva državna poduzeća za koja pokažu interes. Počeo je nagli rast TDR-a, Atlantica, Agrokora i drugih poduzeća.

Kako bi pomogao TDR-u Linić napada britanski BAT. Nakon što je BAT do 2000. godine u Zadarsku tvornicu duhana uložio oko 40 milijuna eura, a ukupno gotovo 70 milijuna, tadašnji potpredsjednik Vlade Slavko Linić je dao izjavu kako je BAT “loš investitor u Hrvatsku” jer ne poštuje propise i sklon je podmićivati za ulazak na tržište. Sindikat Tvornice Duhana Zadar prozvao je Linića zbog prikrivenog osobnog interesa u TDR-u, a šef sindikata Ante Vojvodić tada je rekao kako je Ante Vlahović jači od svih ministara u Vladi. Uz podršku nove Račanove Vlade TDR 2001. kupuje i ujedinjuje dvije turističke tvrtke Jadran turist iz Rovinja i Anitu iz Vrsara, te osniva Adria Resorts d.o.o. TDR ima i 100%-tne udjele u društvima: Rovita d.o.o. Vaduz, koje je osnovano 1991. radi uvoza repromaterijala u ratnom okruženju, Dugraf d.o.o. Rovinj, čija je djelatnost obavljanje poslovnih usluga, i Adria resorts d.o.o. Rovinj, koje obavlja turističku djelatnost. Do konca 2001. TDR je većinski dioničar u Tvornici duhana Zagreb d.d., Zagreb, Istragrafika d.d. Rovinj, Viržinija d.d. Virovitica, Duhanprodukt d.d. Pitomača i Duhan d.d. Rijeka. Koncem 2001. TDR ima 100%-tne udjele u: Ronhill d.o.o. Kanfanar, Rovita d.o.o. Ljubljana, Rovita d.o.o. Sarajevo, Rovita d.o.o. Mitrovac, Rovita d.o.o. Tuzla, Rovita Beograd, čime je integrirana duhanska industrija na tržištu Zapadnog balkana, sa snažnim monopolom.

Atlantic je kroz nekoliko idućih godina na kredit kupio Slovensku Drogu d.o.o. iz Portoroža, Vlasnik Atlantic grupe, Emil Tadesci došao je iz projugoslavenke korčulanske obitelji i postao jedan od poželjnih privilegiranih ortačkih kapitalisat. Njegov djed se kao partizan borio na Biokovu zajedno sa ocem Ive Josipovića. Otac Emila Tadescija se kao komunist formalno bavio trgovinom sa talijanima, Beograđanima i Rusima. Taj posao je dobro iskoristio za stjecanje početnog kapitala kojim je njegov sin Emil osnovao prvo poduzeće još za vrijeme komunizma 1988. Tadesci je dobro iskoristio dolazak Račana na vlast, te je iskoristio priliku za širenje, ali ne samo na Zapadni Balkan kako je Račan želio, već i na druga tržišta, čime je nastala zdrava trgovačka kompanija. Nije sudjelovao u privatizaciji, a 1991. je osnovao potpuno novo poduzeće Atlantic Trade d.o.o. koje je zahvaljujući dobrim vezama sa bankarima uspio vrlo brzo proširiti povoljnim kreditima. Na Split se širi 1992., 1994. u Osijek, te na BIH. Distribucijom stranih proizvoda i svojih koje sam proizvodi postepeno se širi na više od 40 tržišta diljem svijeta. Atlantic je kredite ulagao puno pametnije od drugih podobnih ulagača, ulažući u visoko profitabilne objekte i projekte, pa se brzo riješio kreditne omče nad glavom, ali se kasnije previše izložio prodaji preko Agrokora.

Najveću potporu od nove Račanove vlade dobio je Agrokor, odnosno Konzum koji je do tada bio uglavnom Zagrebačko poduzeće. Todorić je prihvatio zadatak izgradnje velike jugoslavenske kompanije na kredit, a u startu je razradio plan kako to napraviti i usput stvoriti tehnološki zdrave kompanije na račun dobavljača, banaka i države, stvarajući veliku financijsku piramidu u kojoj će jedne kredite vraćati novim kreditima, pa dok ide ide. Za taj zadatak Todorić zapošljava Željka Rohatinskog na mjesto direktora za makroekonomske analize u travnju 2000., a Račan ga 3 mjeseca kasnije šalje u HNB na mjesto Guvernera. Račanova je vlada odmah po preuzimanju vlasti uputila vladinu delegaciju predvođenu potpredsjednikom Vlade Linićem u London gdje su lobirali zajam za Agrokor. Todorić i Europska banka za obnovu i razvoj potpisali su 30. studenoga 2000. godine u Londonu ugovor o sindiciranom kreditu od 170 milijuna eura. Zamjenik ministra financija Mate Crkvenca, postao je Damir Kuštrak, a sin ministra Crkvenca postao menadžer u Konzumu. Osim Kuštraka još jedna članica Uprave Agrokora Maja Brnar postala je tajnica Ministarstva gospodarstva. Todorićeve investicije su od samog starta bile financijski neodržive zbog prevelikih kamata, prevelikog zapošljavanja političkih podobnika, izbjegavanja otpuštanja tehnološkog viška zaposlenika u kupljenim poduzećima, izbjegavanja gašenja gubitničkih trgovina i nepotrebnih ureda, te zbog prevelikog izvlačenja novca iz kompanije.

Dolaskom Račana i Mesića na vlast 2000. Agrokorov Konzum se širi izvan Zagreba, te otvara logističko - distribucijski centar u Zagrebu, najveći u ovom dijelu Europe. Todorić je, uz Račanovu i Linićevu podršku u Londonu počeo uzimati velike kredite za obnovu balkanske privrede računajući kako je nova Jugoslavija moguća. Zato je trebalo praviti "kreativne poslovne izvještaje" kojima bi mogao banke uvjeriti kako su mu investicije isplative. Kako bi Agrokor što brže rastao njegov službenik Damir Kuštrak koji je 5-6 godina radio u Agrokoru postao je zamjenik ministra gospodarstva Mate Crkvenca. Tu se zatekao još jedan bivši ministar Branko Mikša koji je obavljao posao Todorićevog osobnog savjetnika. Te 2000. u Agrokor je došao još jedan bivši ministar Davorin Mlakar. Našao se tu i bivši pomoćnik ministra MUP-a za kriminalističku policiju Marijan Benko do 2005. kada ga je Sanader postavio za ravnatelja policije. Za obnovu i modernizaciju kupljenih poduzeća Agrokor koristi vlastita poduzeća preko kojih nabavlja najbolju svjetsku opremu i tehnologiju, ali je često korištena vrlo "zanimljiva" tehnika financiranja nabave opreme i radova. Obnovu i modernizaciju obavljaju druge njegove tvrtke i to po cijeni duplo većoj od realne, a HBOR kreditira 50 posto investicije u modernizaciju. Dobar dio zarade se počeo trošiti za plaće raznih uhljeba sa jakim političkim vezama koji su dobivali izuzetno visoke plaće bez ikakvog korisnog rada. Na taj način je Agrokor potkupljivao političare i institucije, te nije imao nikakvih problema sa inspekcijama. I tako je počela izgradnja kreditne financijske piramide u kojoj su se stari krediti plaćali novim kreditima. Kako bi dobavljače prisilio da što više kupuju u njegovim poduzećima Agrokor je 2001. počeo izdavati novčane bonove koje su dobavljači, zbog vlastite nelikvidnosti uzrokovane pogrešnom monetarnom i fiskalnom politikom, počeli dijeliti svojim radnicima kao dio plaće, ili kao uskrsnice i božičnice. Pošto konkurenti ovo nisu mogli raditi Agrokor je i na taj način stekao dodatnu konkurentsku prednost. Dvije godine kasnije veći konkurenti su počeli preko medija tvrditi kako je to nelegalna emisija novca, na što je Guverner Rohatinski reagirao tako što je 2003. ukinuo Devizno dokumentarnu kontrolu (DDK) koja je imala zadaću sa deviznim inspektoratom i Finom obavljati trostruku kontrolu plaćanja svih poduzeća u zemlji i s inozemstvom. Time su sve kontrole prebačene na poslovne banke. Time se HNB sam isključio iz kontrole platnog prometa iako je po zakonu to jedna od njegovih osnovnih zadataka.

Britanci su u kreditiranju Agrokora osim političkog interesa vidjeli i mogućnost za preuzimanje jugoslavenske privrede u svoje ruke na način da kreditima sa visokom kamatom omoguće najprije stvaranje velikih međunarodnih poduzeća, te njihovo preuzimanje u trenutku kada procjene kako su dovoljno narasla. U tom trenutku dovoljno je obustaviti daljnje kreditiranje, aktivirati garancije u obliku hipoteka i dionica, te će poduzeća postati njihova. Agrokor je u cilju daljnjeg rasta i preuzimanja domaće prehrambene industrije iz ruku države po minimalnim cijenama osim Londonskih kredita osigurao kredite i od EBRD-a. Banke su se rado uključili u ovaj posao dajući kredite sa visokim kamatama za kupovinu zemljišta od seljaka, a kao garanciju su uzimati hipoteke na kupljenu zemlju i poduzeća. Agrokor je dobivao u zakup najbolje i najveće zemljišne parcele po cijeni 3-5 puta jeftinije od seljaka i njihovih OPG-ova. Imao je i najbolje stručne službe za pripremu projekata za odobravanje raznih poticaja, te je postao i najveći korisnik poljoprivrednih poticaja.

Todorić je u razvoju Agrokora nastojao iskoristiti sve prednosti koje multinacionalne kompanije imaju u odnosu na nacionalne kompanije. Međunarodne korporacije mogu u jednoj državi pribavljati povoljne stimulacije, kredite sa niskim kamatama i niske poreze, dok u drugim državama zapošljavaju jeftinu radnu snagu. U takvoj konkurenciji male nacionalne kompanije iz razvijenih država ne mogu opstati zbog skuplje radne snage, dok male nacionalne kompanije iz nerazvijenih država ne mogu opstati zbog većih poreza, većih kamata na kredite i većih poreza. Multinacionalne kompanije lako mogu smanjiti poreze na dobit pošto filijale u poreznim oazama drugim filijalama izdaju razne račune za upravljanje, savjete i slično, čime se profit prebacuje u porezne oaze, a u filijalama sa visokim porezom se radi bez profita. Sve te prednosti Todorić je obilato koristio u razvoju Agrokora.

Osim podupiranja odabranih privatnih poduzeća Račanova vlada je znatno povećala ulaganja u pokrivanje gubitaka državnih gubitaških poduzeća, a najviše u brodogradnju i hrvatske željeznice. Svi ovi gubitci posljedica su pranja novca preko malih uvoznih poduzeća koji su uvozili opremu koja je prodavana brodogradilištima i drugim gubitašima po višestruko većim cijenama. Prva sanacija brodogradilišta, kako se navodi u analizi Instituta za javne financije koštala je 3,3 milijarde kuna, a odvijala se u razdoblju od 1999. do 2001. godine. Država je tada za vrijeme Račana otpisala svoja potraživanja prema brodogradilištima i djelomično ih zamijenila za udio u vlasničkoj strukturi. U toj fazi sanirana su brodogradilišta Kraljevica, Uljanik, 3. maj, Brodosplit i Brodotrogir.

U najvećem hrvatskom poduzeću INA-i dolaskom Račana i Mesića na vlast Gregurić, Linić i Jurčić sve preuzimaju u svoje ruke. Linić se u ovaj posao uključio već 1997. kada ga je Šarinić upoznao sa Gregorićem. U veljači 2000. održan je tajni sastanak na kojem su se našli Slavko Linić, Goran Granić, Franjo Gregurić, Hrvoje Šarinić, Branko Mikša, Davor Štern, Zlatko Mateša, Nikica Valentić, Mladen Vedriš i Ivan Čermak. Tom je prilikom dogovoren načelni model privatizacije INE, te su Gregurić i Štern na sebe preuzeli obvezu upoznati Linića s ruskim investitorima, koji će kupiti INA-u. S obzirom da izravna prodaja INA-e zbog političkih razloga nije bila poželjna, odlučeno je da se sve obavi preko mađarskog MOL-a u kojem rusi na čelu s Mogiljevičem imaju znatan vlasnički paket. Ljubo Jurčić, koji je kasnije stigao u Vladu slijedio je upute Ivice Račana, koje je ovaj dobio od potpredsjednika Linića. Na čelo INA-e dolazi Dragičević, blizak Mesiću koji dodatno uništava INA-u i priprema se za njenu prodaju odabranom "strateškom partneru". Kako bi vrijednost INA-e bila što manja skrivaju se i podaci o velikim nalazištima nafte u Siriji vrijedni 23 milijarde dolara po tadašnjim procjenama. Planove za prodaju javno su opravdavali pričom kako će taj strateški partner obnoviti i modernizirati rafinerije i prodajnu mrežu.

Kada god neki političar ili državni službenik govori o "strateškom partneru" koji će donijeti nove modernije tehnologije, svakom tko nešto zna o gospodarstvu jasno je kako se u stvari radi o posebnim interesima, pošto nove tehnologije može donijeti svatko tko ima novca da te tehnologije kupi. A pošto je za modernizaciju potreban novac on se može nabaviti kreditom ili dokapitalizacijom. Prodajom dionica novac dobiva država i INA od toga nema ništa, a kupac dijela dionica nigdje u svijetu nije spreman ulagati u modernizaciju svoje novce, ako to ne žele i drugi suvlasnici sukladno udjelu u vlasništvu. Strateško partnerstvo ima pozitivne efekte tek kada se privatne kompanije udruže radi objedinjavanja nekih funkcija u cilju smanjenja troškova, ili proširenja trgovačke mreže.

Osim stimuliranja zapadno-balkanskih privatnih poduzeća pokušavalo se to učiniti i sa djelomično privatiziranom Podravkom. Međutim, Darko Marinac i njegovi suradnici su više energije trošili na pokušaje preuzimanja Podravke u svoje ruke, nego na njenom pretvaranju u zapadno balkansku korporaciju, te je zbog toga pokrenuta “aferi Spice” i sudske presude za loše poslovne odluke.

Nakon mirne reintegracije naglo se povećala i krađa u hrvatskim šumama. Za vrijeme srpske okupacije mnoge šume su potpuno uništene, a i ono što nije uništeno ubrzo se počelo sjeći ilegalno. Račan je 2001. godine promijenio i zakon o Hrvatskim šumama, čime su javno poduzeće preoblikovali u trgovačko društvo Hrvatske šume d.o.o. Time je cilj Hrvatskih šuma postao ostvarenje profita, umjesto briga za javni interes. U tom trenutku 2001. drvna industrija je prema izjavi ministra Fižulića zapošljavala 11.000 ljudi, a 1989. godine zapošljavala je 35.000 ljudi. Kroz to razdoblje smanjen je i izvoz namještaja iz Hrvatske, ponajviše zbog rata i gubitka područja pod šumama, te nedostatka obrtnih sredstava. Pod šumama je 48 posto teritorija Hrvatske čime upravlja jedno poduzeće. Pretvaranjem HŠ u trgovačko poduzeće porasla je sjeća drva, te njegov izvoz pošto su izvoznici na natječajima mogli platiti višu cijenu, zahvaljujući lakšem pristupu kreditima. Iako čak i prosječni ekonomisti znaju kako prerađivačka industrija zapošljava desetak puta više ljudi nego sirovinska industrija, Hrvatske šume su počele zarađivati na drvetu i tako osiguravati samo svoj interes ne brineći o interesima čitavog društva. Hrvatske šume su prepoznate kao još jedna idealna "krava muzara" za potrebe ortačkih kapitalista pod zaštitom udbaških struktura koje još iz vremena komunizma obično više drveta prodaju na crno, za gotovinu, nego legalno, uplatom na račun HŠ. Zahvaljujući takvim mafijaškim ortačkim kapitalistima koji imaju gotovi novac na javnim natječajima oni mogu ponuditi najveću cijenu, te tako sebi osigurati dovoljno sirovog drveta za izvoz gdje se najbrže zarađuje. Zahvaljujući izvoznicima sirovog drveta domaća drvna industrija je ostajala bez drveta, te se nije mogla dovoljno brzo obnavljati i zapošljavati ljude u ruralnim krajevima gdje je upravo ta industrija temelj zapošljavanja.

Da je vlast htjela puno brže razvijati drvnu industriju i spriječiti iseljavanje ljudi iz ruralnih krajeva mogla je zabraniti transport sirovog drveta na udaljenost veću od 50 kilometara, mogla je uvesti izvozne carine od barem 20 posto, ili je mogla potpuno zabraniti izvoz sirovog drveta. Uz takve mjere mogli su se zakonski definirati izuzeci kada bi sama carina mogla, na zahtjev HŠ, dozvoliti slobodan izvoz određenih dijelova drveta, ili određenih vrsta drveta koji se na domaćem tržištu ne mogu prodati, te ih treba izvesti. Osim toga cijena i porezi na drvo bi morali biti puno manji kako bi se više zaradilo porezom na proizvedeni namještaj i druge proizvode od drveta. Uz takve jednostavne zakonske izmjene domaća drvna industrija je mogla puno lakše doći do drvne sirovine po nižoj cijeni, te bi bila puno konkurentnija na međunarodnom tržištu. Time bi se i broj zaposlenika u drvnoj industriji povećao, pa bi se i prihodi lokalnih vlasti od poreza na plaće povećao, od čega bi koristi imala čitava lokalna zajednica.

Kada bi cilj HŠ bio briga za opći interes tada bi se dozvolilo lokalnom stanovništvu besplatno ubiranje gljiva, skupljanje otpadnog suhog drveta za ogrjev, te ispašu stoke. Stoka može slobodno pasti u šumi svuda gdje je drveće veće od 4-5 metara, pri čemu se ostvaruje puno veća dobit, a osim toga stoka čisti šumu od grmlja, što je dobro za zaštitu od požara, te održavanje malih šumskih livada koje su važne za održanje bioraznolikosti. Zabrana ispaše ima opravdanje samo na površinama sa mladim šumskim sadnicama nižim od 4-5 metara. Međutim, ukidanjem zabrane ispaše dovelo bi do toga da se pastiri kreću šumom, pa bi mogli kao svjedoci primijetiti ilegalne sječe drveća koju šumari kontroliraju u svom interesu i interesu svojih nadređenih.

I u svim drugim djelatnostima počeli su se vući potezi sa ciljem stvaranja prikrivenih oligopola, koji bi se kasnije mogli proširiti i na tržište Srbije, BIH, Crne Gore i Makedonije. Velika šteta nanesena je u postupku monopolizacije mliječne industrije. Tako su tri najjača mljekarska poduzeća, uz podršku državnih institucija počeli kupovati mlijeko od proizvođača po cijeni koju 16 malih mljekara nije moglo platiti. Velika poduzeća su to mogla raditi pošto su imali novčanu podršku od svojih stranih matičnih kuća, od banaka i od državnih regulatornih tijela. Kada su mali prerađivači propali veliki mljekari su spustili cijenu otkupa mlijeka i tako su uništili farme na kojima se proizvodi mlijeko, a umjesto domaćeg mlijeka počeli su praviti konzumno mlijeko od uvoznog mlijeka u prahu. Zbog toga su mnogi mladi seljaci počeli samo čekati ulazak u EU kako bi otišli na rad u europske države.

Dok se Račan trudio obnoviti jugoslavensko gospodarstvo, njegov najveći gospodarski stručnjak Slavko Linić se istakao u pomaganju prijateljima. U to vrijeme Viktor Lenac u vlasništvu Damira Vrhovnika bilo je pred stečajem, nakon što je prethodnih godina vlasnicima isplaćena velika dividenda uz pomoć bankarskog kredita. Kako bi spasio brodogradilište svoga kuma, Linić mu je pomogao sa 56 milijuna dolara na trošak poreznih obveznika, ali to nije bilo dovoljno pa je Lenac ipak završio u stečaju, i to odmah po gubitku vlasti SDP-a, krajem 2003. Istovremeno Linić je pomagao i formalno članu HDZ-a Robertu Ježiću u preuzimanju DIOKI-ja, a taj posao je završen tek nakon dolaska Sanadera na vlast. Pomogao je Linić i svom kartaškom prijatelju iz starih komunističkih vremena Goranu Štroku, koji je od države kupovao hotele od Linića. Dok je Linić bio gradonačelnik Rijeke Štrok je kupio riječki hotel Bonavia sredinom 90-ih, a zatim od 2000. do 2003. dok je Linić bio ministar četiri dubrovačka hotela. Pošto se u tržišnu privredu baš nije puno razumio poduzeće je opteretio velikim kreditima, te je krajem 2011. morao prodati kreditno opterećene hotele Lukšić grupi. Uz Linića, Račan je imao još jednog "velikog" gospodarskog stručnjaka na ministarskoj poziciji, Radimira Čačića. Istaknuo se u izgradnji autocesta u koje se ugrađivalo samo uvozno željezo kupljeno preko ortačkih posrednika. Poznate su postale i zgrade izgrađene kroz njegov vrlo skup program društveno poticane stanogradnje.

U cilju kriminalizacije Domovinskoga rata i izjednačavanja krivnje za raspad Jugoslavije nakon Miloševićeva izručenja počelo je optuživanje hrvatskih branitelja čak i za ono što sve vojske u ratu redovito čine. Ženevske konvencije ne štite snajperiste, sabotere i špijune, te sve vojske (za razliku od hrvatske koja ih je najčešće zamjenjivala, ili čak puštala) u ratu takve zarobljenike redovito likvidiraju čim ih uhvate. Kako ne bi oslabili pozicije pristalica obnove bilo kakve Jugoslavije, Haaški je sud nastojao ne optužiti nekog pravog ratnog zločinca iz projugoslavenske, titoističke, udbaško-kosovske ekipe koja je sabotažama potajno nastojala sačuvati jugoslaviju.

Već 2001. zbog svađa u vladi između SDP-ovaca i Budišinih liberala pojedini ministri shvaćaju kako je mala vjerojatnost dobivanja drugih izbora, te se nastoje osigurati za budućnost. Zahvaljujući takvim zaključcima već 2001. fiktivno prodaju Zagrebačku banku koja je stvarno već puno ranije bila prodana, a kod ove fiktivne prodaje koja je formalizirala ranije stanje nije izvršena nikakva novčana transakcija u državni proračun. Zbog nesposobnosti i neodgovornosti u kontroli prodaje Slavonske banke Austrijskoj Hypo Alpe Adria Bank Hrvatska je kasnije po presudi arbitražnog suda u Londonu morala platiti obeštećenje od 45 milijuna EUR-a, to jest oko 330 milijuna kuna.

Godine 2002. Konzum uz pomoć stranih kredita stječe vlasništvo nad Makarskom trgovačkom tvrtkom Primorje, Osječkim Alastorom, te od Zagrebačkog robnog lanca postaje Hrvatski robni lanac.

U prvoj polovici 2002. došlo je do nove bankarske krize u Hrvatskoj. Britanski, talijanski, njemački i austrijski bankarski lobiji otkupili su 90% hrvatskih banaka. Ovi procesi su počeli raspadom Varšavskog pakta, kada su se pojavile nove austrijske banke kojima su se zapadni financijeri počele koristiti za prodor na srednjoeuropsko i balkansko tržište, te su uz pomoć hrvatskih tehnomenadžera iz projugoslavenske, titoističke frakcije svih stranaka pokupovali dio hrvatskih banaka. Kako bi ostvarili prikriveni monopol, strani britanski bankarski lobi započeo je tajni rat protiv preostale konkurencije. Britanci su uz pomoć svog dugogodišnjeg suradnika, dilera Riječke banke koju su kupili Nijemci, uspjeli valutnim špekulacijama isisati gotovo sav kapital Riječke banke i prebaciti ga u jednu britansku banku. Naime, u trgovini devizama uvijek netko gubi, a netko dobiva. Koliko jedan izgubi, toliko drugi zaradi. Od početka 2001. izgubljeno je oko 100 milijuna USD, a sve su Guverner Rohatinski i ministar financija Linić morali kontrolirati i spriječiti. Kada su Britanci isisali što su mogli, obavijestili su Nijemce što bi im se moglo dogoditi ako ostanu u vlasništvu Riječke banke. Nijemci su dionice vratili Hrvatskoj državi, a naplatili su se prema ugovoru koji je predvidio rješenje za takvu situaciju. Riječku banku je po hitnom postupku otkupila Austrijska banka pod kontrolom britanskog anonimnog kapitala, a odmah potom Britanci su organizirali napad na Privrednu i Splitsku banku. Preko Račana su plasirali informaciju kako su Privredna i Splitska banka u istoj situaciji kao i Riječka. Time su željeli izazvati stampedo štediša na ove dvije banke i tako ih uništiti. Talijani su upozorili Račana kako po europskim propisima za ovo može biti kažnjen višegodišnjom robijom, nakon čega je on krivnju prebacio na novinare. Nakon ovoga nitko se više nije usudio dirati u interese banaka u stranom vlasništvu, te su one počele naručivati zakone koji njima odgovaraju i uz pomoć kojih je obnova novih domaćih banaka i štedionica postala gotovo nemoguća. Samim tim postalo je gotovo nemoguće obnoviti domaće gospodarske subjekte koji bi mogli konkurirati uvoznicima, a za to se ponajbolje brinuo guverner HNB-a koji je sve činio kako bi održao prevlast interesa stranih bankara. Od domaćih kompanija pomagao je jedino Agrokoru na način da nije pratio izloženost domaćih banaka Agrokoru i povezanim poduzećima. Stvarajući sve veće prepreke malim domaćim štedno kreditnim zadrugama i sličnim organizacijama uspio ih je većinu uništiti, a vodeći ekstremno restriktivnu monetarnu politiku i braneći deviznu klauzulu uspio je hrvatske dužnike pretvoriti u robove stranih bankara koji su došli u poziciju gotovo apsolutnih gospodara hrvatske privrede.

U srpnju 2003. nakon javnog natječaja u kojemu su u uži izbor ušli mađarski MOL, austrijski OMV i ruski Rosneft, koji je odustao od konačne ponude, Vlada je 25 posto plus jednu dionicu INA-e prodala MOL-u za 505 milijuna dolara. Dva tajna ugovora, o kupoprodaji dionica INA-e i dioničarski ugovor, prema kojemu Uprava i Nadzorni odbor INA-e imaju po sedam članova, od kojih po pet imenuje hrvatska strana, a po dva MOL, potpisao je tadašnji ministar gospodarstva Ljubo Jurčić, a u ime MOL-a predsjednik Uprave Zsolt Hernadi. Kako bi vrijednost INA-e bila što manja skrivaju se i podaci o velikim nalazištima nafte u Siriji vrijedni 23 milijarde dolara po tadašnjim procjenama, ali OMV iako nije znao za ta nalazišta nudi znatno višu cijenu od MOL-a koji je dobio informacije o ovim nalazištima. Međutim "pošteni" Račan ipak staje na stranu MOL-a. U ovoj prvoj fazi privatizacije, kupnjom 25 posto plus jedne dionice INA-in strateški partner postaje MOL, s tim što su tom kupovinom dobili pravo odlučivanja u pitanju financija i investicija. Prema procjenama Račanovih i Mesićevih savjetnika OMV će se okrenuti središnjoj europi, te će kupovinom rafinerija u Češkoj i Slovačkoj ostvariti svoj cilj. Zbog toga će se Mađarski MOL morati okrenuti kupovini rafinerija i prodajnog lanca u Srbiji i BiH, te su odlučili pogodovati MOL-u kako bi on odradio posao stvaranja zapadno-balkanske naftne industrije.

U zadnjoj godini Račanovog mandata 2003. Konzum ostvaruje rast prometa od 45%, a ukupan broj zaposlenih porastao je sa 5.000 u 2002. godini na 7.000 u 2003. godini. Te godine Agrokor postaje vlasnikom i 51 % Distributivnog centra Sarajevo, te 55,49% dionica srpskog Frikoma. Sve to je kupio stranim kreditima sa velikim kamatama, te time postao ozbiljna zapadno balkanska korporacija.

Koncem Račanovog mandata ortački poduzetnici sa dobrim ubdaškim vezama otkrivaju još jedan način prijevare države i dobavljača. Pošto jeftino kupljena državna poduzeća nisu sposobni osposobiti za profitabilno poslovanje prije objave propasti odlučuju opljačkati što više mogu. Izmišljenim fakturama prema poduzećima u likvidaciji, ili blokadi, prikazuju veliku dobit, uz pomoć udbaških veza dobivaju velike bankarske kredite, isplaćuju milijune na svoje račune sebi kao dividendu, fiktivne račune proglašavaju nenaplativim, te pokreću stečaj svojih propalih poduzeća. Za nekažnjavanje se brinu njihovi ortaci iz politike i pravosuđa sa kojima dijele dobit, na račun banaka.

Osim što raste Agrokor Račanova vlada se brine i o rastu TDR-a. TDR je 2003. morao izaći na burzu zbog zakona donesenim pod stranim pritiskom koji je to naložio svim kompanijama sa značajnim kapitalom. Mnogi tvornički radnici tada su postali bogati ljudi pošto su mogli prodati dionice po tržišnim cijenama. Kompanija je, međutim, na tržište stavila samo povlaštene dionice, a država je vlasnicima redovitih dionica koji su kontrolirali TDR dopustila da svoje zadrže. To su bili Ante Vlahović i uski krug njegovih suradnika koji su od TDR stvorili Adris grupu. Pred izbore, u kolovozu 2003. BAT kroz medije pušta informaciju kako svoje regionalno sjedište seli iz Budimpešte u Zagreb. Dok je BAT radio u Zadru, neprekidno se žalio da hrvatski zakoni diskriminiraju inozemne proizvođače kroz sustav trošarina i Pravilnik o duhanu i sastavu duhanskih proizvoda. Puštanje informacija kako je zainteresiran uložiti stotine milijuna dolara u Hrvatskoj dijelovalo je pozitivno na imidž tadašnje Račanove vlade, te su tako vjerojatno mislili kako će politika postati barem neutralna u sukobu sa TDR-om. U tom trenutku TDR je kroz tvrtku Adria resorts uložio više od 100 milijuna eura u tvrtke Anita iz Vrsara i Jadran-turist iz Rovinja, te su najavili investirati još milijardu eura. BAT je tada po procjenama bio spreman ponuditi milijardu eura za TDR. TDR je zanimljiv za kupnju britanskom BAT-u kao meta za strateško ulaganje u regiji. TDR-ove cigarete mogli su bolje od Hrvata prodavati u Srbiji, zbog dobrih veza sa srpskim političarima. Krajem 2003. osnovana je Adris grupa na Glavnoj skupštini Tvornice duhana Rovinj, održanoj 24. prosinca 2003.

Javnost je 2003. godine doznala kako je dug RH od 2000. do 2003. narastao od 9.2 milijarde dolara na oko 26 milijardi 2003. godine, odnosno Račan je u tri godine zadužio Hrvatsku za gotovo 16 milijardi dolara, odnosno 4 puta više nego Tuđman u deset godina.

Nakon odlaska Račana Sanader nastavlja njegovim putem, te je Visoki trgovački sud 2005. poništio privatizaciju Tvornice duhana Zadar, jer su "utvrdili" da BAT nije platio 20 spornih dionica. Kompanija se zbog ovakvih očiglednih manipulacija povlači iz Hrvatske i kupuje tvornicu u Srbiji, u Vranju. Time TDR gubi znatan dio svog Zapadno balkanskog tržišta, te mu vrijednost pada, iako je uspio od BAT-a kupiti Tvornicu duhana Zadar. Adris grupa je 2006. godine ugasila proizvodnju u TDZ-u (Tvornici duhana Zagreb), a nakon liberalizacije duhanskog tržišta, TDR-ova zarada se smanjuje pa pojedinci u upravi počinju zagovarati prodaju TDR-a. Sve do 2010. godine TDR je bio apsolutni monopolist u Hrvatskoj, ali sa sve manjim udjelom na području Zapadnog Balkana gdje se probija britanski BAT. Još uvijek velike profite počinju ulagati u nekretnine, te osnivaju Abiliju, tvrtku za upravljanje nekretninama koja posluje u sastavu Adris Grupe. Zbog predpristupnih procesa i skorog Hrvatskog ulaska u EU, odnosi snaga između Adrisa i BAT-a se mijenjaju od 2009. godine. Sustav trošarina se promijenio, pa se zbog manjih zarada na duhanu Adris ubrzano širi na turizam, marikulturu i osiguranje. Polovicom 2015. godine Adris je prodao Tvornicu duhana Rovinj British American Tobbacu (BAT) za 505 milijuna eura. Tvrtku koju je 2003. godine BAT na kraju Račanove vlade bio spreman platiti milijardu eura, prodana je za pola toga iznosa. BAT je, osim TDR-a postao i vlasnik tvrtki u sastavu Adrisove duhanske strateške poslovne jedinice Istragrafike, Hrvatskih duhana, te maloprodajnih lanaca iNovina i Oprese.

U gospodarskoj strategiji Sanader ide istim Račanovim pravcem, te podupire one koji grade nove velike zapadno-balkanske kompanije. Tako Agrokor 2004. preuzima većinski udio (58,11% dionica) porečke Agrolagune. Nakon toga 2004. Konzum kupuje Sloboda trgovine d.d. Iz Osijeka, Mediatora d.d. Iz Dubrovnika, te Opskrbe d.d. Iz Gorskog kotara. Otvara Super Konzum prodavaonice širom hrvatske i po otocima. Novim europskim kreditima sa visokim kamatama Agrokor nastavlja kupovati poduzeća te iste 2004. godine Agrokor kupuje beogradsku tvrtka IDEA i Dijamant iz Zrenjanina. Agrokor 2005. godine kupuje i preostale dionice PIK Vrbovca, te Belje d.o.o. Nabavkom novih kreditora Todorić polovicom 2007. kupuje i Tisak d.d. koji je najveći hrvatski distributer tiskovina i duhana s preko 1400 kioska širom Hrvatske. U 2010.-oj godini Agrokor za 30 milijuna kuna kupuje 87,98 posto udjela u Vukovarskom Vupiku koji je jedan je od najvećih poljoprivrednih proizvođača u Republici Hrvatskoj. Prema svim pokazateljima Agrokor je već tada bio zreo za stečaj, ali je zahvaljujući neradu regulatornih tijela ova Ponzijeva shema zvana Agrokor nastavila rasti. Dolaskom Milanovića Todorić se nastavlja širiti dokapitalizacijama kako bi nove naivce uvukao u svoju piramidu. U prosincu 2012. godine Ledo je proveo izdanje novih dionica sa stopostotnom uspješnošću. Tom dokapitalizacijom Ledo je prikupio sredstva za kupnju Frikoma iz Beograda i Leda Podgorica. Na kraju 2013. godine ukupne obveze Agrokora bile su oko 28,5 milijardi kuna. Unatoč tome on se želi širiti, te godinu dana pregovara sa Ruskom Sberbankom. Ruska Sberbanka je u posao s Todorićem ušla u ožujku 2014. tako što mu je dala 600 milijuna eura. On je taj kredit potrošio na kupovinu Mercatora. Do kraja 2014. Agrokor d.d. postaje jedna od najvećih tvrtki u Jugoistočnoj Europi s ukupnim prihodom od 54 milijardi kuna i 60.000 zaposlenika. Osim njemačkim bankama, Agrokor duguje oko 1,3 milijarde eura ruskim državnim bankama, Sberbanke i VTB-a. Najveći pojedinačni iznos Agrokor duguje Sberbanci koja drži 52 posto ukupnog duga i 87 posto duga koji Todorić ima prema bankama. Kako Rusi ne žele dati nove kredite Todorić pokušava uvući Kineze u svoju ponzijevu shemu, ali ne uspijeva, čime počinje njegov kraj. Agrokorova poduzeća su 27. ožujka 2017. imala dug od 134,8 milijuna kuna (koji je dospio 28. veljače, 10. ožujka i 15. ožujka) pa je Porezna izdala rješenje o ovrsi 16. ožujka, čime se počela raspadati Račanova strategija stvaranja velikih zapadno-balkanskih korporacija. Veliki dio dugova su bile mjenice koje su banke otkupile od Agrokorovih dobavljača. Naime, kada su domaće banke postale previše izložene zbog prevelike količine kredita uloženih u Agrokor više mu nisu smjele davati kredite pa su pronašle novi način kreditiranja preko dobavljača. Agrokor je dobavljače počeo plaćati mjenicama, dobavljači su te mjenice eskontirali u bankama uzimajući proviziju. Otkupljene mjenice banke su držale do dospjelosti, te su ih naplaćivale Agrokoru. Kada to više nisu mogli učiniti banke su se odlučile naplatiti od onih od kojih su ih eskontirali, a to su Agrokorovi dobavljači. Oni su odjednom postali dužni za ono što su mislili kako su davno naplatili. Kako bi odgodili vlastiti stečaj mjenice su morali pretvoriti u kredite na koje su banke obračunavale dodatne kamate. Porezna uprava im je dodatno zabranila da ta potraživanja otpišu dok se ne riješe sudski postupci. Da su oni otpisali realno nenaplativa potraživanja morali bi knjižiti gubitak, a ne dobit. Time bi se državni prihodi od poreza na dobit i dividendu 2018. smanjili za 6-8 milijardi kuna pa bi država imala proračunski deficit i pad BDP-a, nakon čega bi pao i kreditni rejting države. Pošto je porezna uprava zabranila otpis nenaplativih potraživanja problem je odgođen na iduće godine kada će agrokorovi vjerovnici postepeno kroz više godina na završnim računima morati proknjižiti gubitke, te će neki propasti, ili otići u vlasništvo banaka. Ali to je problem o kojem će morati razmišljati iduće Vlade.