Rat između hrvatskih urbanističkih mafija

Proteklih dana u Saboru nas dave izmjenama zakona o gradnji.

Jedni, koji zastupaju lokalnu samoupravu su za dosadašnja rješenja po kojima investitori moraju ponekad dugo čekati za dobivanje građevinskih dozvola, a ponekad to ide po loju.

Drugi su za izmjene zakona kao bi o investicijama odlučivala centralna vlast.

Prije više godina htjedoh kupit zemlju u obližnjem naselju kako bih napravio malu radionicu. Zemlja se prodaje na Njuškalu pa odlučih provjeriti u uredu za urbanizam dali mogu graditi. Ne može, to je oranica. Pitam može li se to promijeniti? Ne može!. Provjerih na Arkodu i stvarno oranica, iako su susjedne parcele s obje stane građevinske parcele sa već odavno postojećim kućama. Čitavo naselje kao tigrova koža, jedna parcela građevinska, druga oranica, treća građevinska, četvrta oranica i tako redom.

Nakon godinu dana vidjeh kako netko na toj parceli zida stambenu zgradu. Malo se raspitah o tim običajima te doznah kako se oranice mogu preimenovati u građevinske parcele ako dozvolu tražiš preko nekih arhitekata. Bitno je znati prave arhitekte koji znaju prave ljude. Bez toga ne ide.

Normalno, ti pravi ljudi svoj trud i poznanstva naplaćuju. Kad izračunam koliko u Hrvatskoj ima gradova i općina, te koliko u njima ima takvih „pravih” ljudi dođoh do izračuna kako se tu vrti ogromna lova. Nema u hrvatskoj veće mitologije od građevinske mitologije.

Čini mi se kako su to shvatili i neki u centralnoj vlasti pa odlučili taj ogromni prostor za mitologiju preusmjeriti prema sebi. Zašto bi neka lokalna sitnež uzimala plijen koji oni mogu zgrabiti u svoje ruke. I eto nama novog zakona o građenju.

U svađu između ovih boraca za mitologiju umiješali se i neki veliki akademski stručnjaci za urbanizam koji ne znaju, ili se samo prave da ne znaju dobre poslovne običaje raspodjele mitologije. Više mi se čini kako se tu radi o onim pravim ljudima koji vrlo stručno znaju obrazložit zašto građevine na nekoj parceli narušavaju prostor, a na nekoj drugoj ne.

Da ti veliki stručnjaci doista misle na prostor predložili bi svoj zakon kojim bi definirali precizne kriterije po kojima svatko može vidjet dali se negdje nešto može graditi ili ne, a ne da to u svakom konkretnom slučaju odlučuje neki „STRUČNJAK”.

Kriteriji bi mogli biti vrlo jednostavni za svaku vrstu i veličinu objekata, kao što su minimalna udaljenost od susjednih objekata, minimalna udaljenost od obale mora, rijeka, jezera, potoka, melioracijskih kanala i tokova povremenih bujičnih voda, minimalna udaljenost od infrastrukturnih objekata kao što su dalekovodi, plinovodi, kanalizacijske i vodovodne cijevi, komunikacijski kablovi, minimalna veličina prostora za parkiranje i slično.

Kada bi smo imali takav zakon o građenu oni koji nemaju svoj stan za stanovanje mogli bi vrlo „priuštivo” kupiti jeftinu oranicu te na njoj izgraditi kuću. Ako je ta kuća daleko od ceste, struje vodovoda, dječjeg vrtića ili škole to je njihov problem. Za dobivanje dozvole bilo bi im dovoljno podnijeti zahtjev sa idejnim nacrtom na osnovu kojeg bi „stručnjaci” mogli provjeriti dali su zadovoljeni svi zakonski uvjeti, a ako jesu dozvolu bi obavezno morali izdati u vrlo kratkom vremenu. Jedini problem je što u tom slučaju ne bi bilo punjenja njihovih džepova, bez obzira dali su na plaći lokalne samouprave ili nekog ministarstva.