RE Forma

RE Forma
27
1
0

RE Forma

 

Sve stranke u predizbornoj kampanji, a mediji stalno govore o tome kako nam je potrebna gospodarska reforma, iako većina ne zna što bi to trebalo značiti. Većina pod reformom smatra potrebu izmjene nečega što se njima osobno ne sviđa.

 

Re forma znači promjenu forme. Hrvatska država se napuštanjem komunizma odlučila na prelazak u tržišno gospodarstvo, ali su ta nastojanja zaustavljena polovicom devedesetih godina kada je zaustavljena privatizacija, nakon što je većina privatiziranih poduzeća propala. Iako su ta poduzeća prije privatizacije poslovala sa ogromnim gubicima te su doista prodana kako država više ne bi morala pokrivati njihove gubitke proces privatizacije mediji su prikazali kao veliku pljačku. Prije privatizacije ta poduzeća su plaće dijelila kreditima od banaka koje nisu vraćali, te su banke zbog toga potrošile sve uloge štediša. Kako država ne bi morala vraćati novac štedišama manji gubitaši su prodani, a država je bankama u procesu nadoknadila 65 milijardi kuna koje su te banke utrošile na gubitaše. Kako banke ne bi i dalje poslovale na isti neodgovorni način prodane su i same banke za 5 milijardi kuna. Zahvaljujući tome hrvatsko gospodarstvo je spašeno od potpune propasti.

 

Zahvaljujući privatizaciji gubitaša ukupno Hrvatsko gospodarstvo u Tuđmanovo vrijeme napreduje po svim pokazateljima, od 1992. do 1999. Početkom srpske pobune, blokade prometnica i početkom rata plaće u hrvatskoj su realno pale između 80 i 90 posto, zbog čega je naglo pao uvoz, ali zahvaljujući domaćoj proizvodnji hrane nitko između 600.000 izbjeglica nije bio gladan. Prema istraživanju ekonomskog analitičara Zvonka Koprivčića, te na temelju godišnjih izvještaja Ministarstva financija, HNB-a, Državnog zavoda za statistiku i HGK-a nakon međunarodnog priznanja Hrvatske BDP već od 1992. počinje rasti po prosječnoj stopi od 14 posto godišnje. Državni proračun u tom razdoblju porastao je ukupno 88 puta. Proračun je 1992. bio 554 milijuna kuna(preračunato), 1993. 8,314 milijardi kuna, 1994. 22,598 milijardi kuna, 1995. 28,696 milijardi kuna, 1996. 31,501 milijardi kuna, 1997. 35,006 milijardi kuna, 1998. 42,551 milijardi kuna, 1999. 48,878 milijardi kuna. Godine 1993. Hrvatska je imala vanjskotrgovački suficit, a 1998. proračunski višak – suficit je bio 7,136 milijardi kuna. Inozemni dug je 1993. bio 24 posto BDP-a, a do 1999. je narastao tek na 49 posto, da bi nakon smrti Predsjednika Tuđmana u nekoliko godina porastao na preko 80 posto. Međunarodne pričuve su od 1991. sa 0 narasle na više od 3 milijarde dolara. Svi ovi pozitivni rezultati u rastu BDP-a i državnog proračuna dogodili su se ponajprije zahvaljujući privatizaciji mnogobrojnih gubitaških poduzeća koji su u 50 posto slučajeva imali gubitak na supstanci u kojima je utrošena sirovina vrijedila više nego dobiveni proizvodi. U postupku privatizacije oko 37 posto privatiziranih dionica došlo je u ruke malih dioničara koji su svojom voljom te dionice često prodali onima koji su imali novca da ih kupe. Taj novac je često stečen u bivšem sustavu, ili potječe od bankarskih kredita. Oko 16 posto, odnosno oko 16 milijardi kuna privatizirane imovine je završilo u rukama mirovinskih i ostalih fondova. Kuponskom privatizacijom po povoljnim uvjetima je prodano oko 14 posto, odnosno oko 13 milijardi kuna, u čemu su sudjelovali svi građani koji su to željeli. Većina je i te dionice vrlo brzo prodala. Dobar dio novca od privatizacije je utrošen za sanaciju poduzeća koja nisu prodana.

 

Jedini negativni ekonomski pokazatelj je broj zaposlenih koji je lagano padao što je bila logična posljedica propasti mnogih poduzeća koja su imala ogroman broj tehnološkog viška radnika. Da je privatizacija vršena sustavom dokapitalizacije rezultati su mogli biti puno bolji, ali u tom slučaju većina poduzeća bi završila u rukama hrvatske emigracije, što stare komunističke strukture nisu dozvolile pod cijenu sukoba među samim hrvatima, što u ratu nije bilo moguće.

 

Nakon dolaska Račana na vlast, dolazi do uvođenja novih gospodarskih smjerova. Račan i Linić zaključuju kako na međunarodnom tržištu mogu opstati samo velike privilegirane ortačke korporacije, te to postaje temeljna gospodarska forma svih vlada od tada do danas. Zajedničko, ortačko ulaganje u projekte ili ideje temelj je dioničkih društava koja su razvili industrijsku civilizaciju. Ortaci su ljudi koji u zajednički projekt ulažu svoj kapital ili znanje te profit dijele sukladno dogovoru. Međutim, kada neki ortaci u zajednički projekt ulažu privilegirane informacije, ili svoj društveni utjecaj kojim mogu privilegijama namjestiti posao tada se radi o mafijaškom ortakluku. Pri tome je potpuno svejedno dali su takvi ortaci i formalni vlasnici društva koji dobivaju dividendu, ili svoj dio dobivaju u obliku mita. Kako bi na tržištu opstala, ovakva ortačka forma znači kako država na sve načine mora pomagati velike privatne korporacije, a na račun sitnih poduzetnika. Zahvaljujući toj gospodarskoj formi Račan i Linić su Todorića odveli u London gdje su mu osigurali prvi međunarodni kredit za širenje. Todorić i Europska banka za obnovu i razvoj potpisali su 30. studenoga 2000. godine u Londonu ugovor o sindiciranom kreditu od 170 milijuna eura, te Konzum od uglavnom Zagrebačkog poduzeća širi izvan Zagreba, te otvara logističko - distribucijski centar u Zagrebu, najveći u ovom dijelu Europe. Nakon toga kupuje druga poduzeća te vrlo brzo postaje Balkansko poduzeće. Todorić u razvoju Agrokora, uz pomoć politike koristi sve mogućnosti koje multincionalne kompanije imaju u odnosu na nacionalne kompanije. Na zapadu nabavlja kredite, u Hrvatskoj dobiva najviše poticaja i plaća najniži najam zemlje, dok dobit prebacuje u Nizozemsku gdje je niži porez na dobit. Kako bi uspjela Račanova gospodarska forma i Sanader je nastavio poduzeća prodavati samo velikima. Kako bi uspjela Račanova gospodarska forma u drugom linićevom mandatu donio je on i predstečajnu nagodbu kojom je legalizirao prijevaru malih poduzetnika u interesu opstanka velikih, zbog čega je propalo 50.000 malih poduzeća i obrta i zbog čega je počeo egzodus mladih radnika na zapad. Kako bi uspjela Račanova gospodarska forma poreznici su počeli zatvarati male trgovine zbog 10 kuna bakšiša, a na blagajne velikih krgovačkih lanaca smiju doći samo kao kupci. Nakon Račana sve vlade nastavljaju hraniti istu gospodarsku formu koja vjeruje kako je tajna uspjeha u veličini, ne shvaćajući kako veličina ima prednost samo ako je posljedica inovativnosti. Zbog toga Račanova gospodarska forma propada zajedno sa Agrokorom onog trenutka kada Todorić nije imao više od koga dobiti kredite.

 

Re forma Račanove gospodarske forme znači promjenu u temeljima, a to je pomagati male inovativne poduzetnike umjesto velikih neinventivnih korporacija. Većina političara i držanih službenika se tome suprotstavlja pošto je od malih poduzetnika puno teže naplatiti mito nego od velikih.

Pomoći malim poduzećima moguće je kroz čitav niz poteza koji olakšavaju poslovanje malih poduzeća i novih mladih poduzetnika. Ukidanje nekoliko birokratskih propisa i smanjenje nekoliko malih parafiskalnih nameta je kozetika od koje jednaku korist imaju i mala i velika poduzeća, te domaći i strani ulagači. Stvarna reforma su potezi od kojih mali imaju koristi, ali ne i velike korporacije.

 

U cilju jačanja malih poduzeća od kojih je teško uzeti "reket" potrebno je donijeti zakon koji bi puno bolje štitio vjerovnike od poduzetnika koji naručuje bez namjere da plate, te osnovati institucije koje bi po službenoj dužnosti štitili vjerovnike od takvih poduzetnika.

Potrebno je donijeti zakon koji bi puno bolje štitio manjinske dioničare, te odrediti instituciju koja bi po službenoj dužnosti štitila manjinske vlasnike od većinskih suvlasnika sa prijevarnim namjerama koji izvlače novac na druga poduzeća u svom interesu.

Također je potrebno promijeniti zakon o PDV-u kako se PDV sa ulaznih računa ne bi mogao obračunavati u predporez dok se račun ne plati, a PDV bi državi trebalo plaćati tek kada se račun naplati. Ovime bi država naplatila istu količinu PDV-a, ali se neodgovorni naručitelji ne bi mogli financirati na račun dobavljača. Od ovoga bi najviše koristi imali mali pošteni poduzetnici, dok bi najveću štetu imali veliki sa prijevarnim namjerama.

Radi ravnopravnosti svih poljoprivrednika cijena najma zemlje bi morala biti jednaka za sve ovisno o kvaliteti zemlje. Radi poticanja ruralnog razvoja poticaji na poljoprivredu ne bi smjeli biti veći od 300.000 eura po jednom OIB-u.

Radi zaštite malih poduzetnika potrebno je sve one koji imaju godišnju prodaju manju od 2 milijuna kuna izuzeti iz sustava PDV-a, čime bi mali proizvođači i mali trgovci postali puno konkurentniji u odnosu na velike koji rastu zahvaljujući lobističkom utjecaju, ucjenama, kreditnim pogodnostima i mogućnošću prebacivanja dobiti u države sa manjim porezima. Roba koju mali trgovci kupuju od malih proizvođača bila bi jeftinija od one u robnim lancima, a ta korist bi se dijelila na kupce, trgovce i proizvođače. Zahvaljujući tome mali proizvođači bi postali puno konkurentniji, te bi bivši propali obrtnici i poduzetnici dobili mogućnost obnove svoje proizvodnje. Male trgovine koje imaju mali promet postale bi konkurentnije, te bi se takve male trgovine pojavile u mnogim malim selima i kvartovima. Promet u velikim trgovinama bi se smanjio, a u malima bi se povećao. Ukupan broj zaposlenih u trgovini bi porastao pošto male trgovine zapošljavaju više ljudi u odnosu na promet.

 

Korisno za male trgovce bi bilo i uvođenje poreza od 5 posto na maloprodaju nedjelom, blagdanom i noću, osim za kruh, svježe mlijeko, svježe meso, svježe mliječne proizvode, lijekove, suvenire, tisak i motorna goriva, a sve u cilju smanjenja rada trgovina u navedeno vrijeme. Na ovaj način bi se smanjio rad nedjeljom i blagdanom, te bi se povećao promet u malim kvartovskim i seoskim trgovinama koje uglavnom prodaju svježe domaće prehrambene proizvode. Promet drugih roba se ne bi smanjio, ali bi se on obavljao kroz manji broj dana, čime bi zaposlenici u velikim robnim lancima dobili mogućnost odmora nedjeljom i blagdanom što bi dijelovalo vrlo dobro za njihov obiteljski život. Pošto bi svaka trgovina sama odlučivala dali im se isplati otvarati trgovinu nedjeljom veliki robni lanci ne bi imali argumente kako se ovakvim porezom narušava njihova ustavna jednakost u odnosu na male trgovine.

 

Potrebno je pokrenuti i novu privatizacija državnih gubitaša, a kako državna poduzeća ne bi bila "krave muzare". Potrebno ih je prodati sve osim onih koji imaju nekakav prirodni monopolski položaj. Iz onih koja imaju nekakav monopol potrebno je izdvojiti sve nemonopolske sporedne djelatnosti koje također treba prodati na slobodnom tržištu.

 

Država, županije i gradovi imaju ispod 25 posto dionica u tisućama poduzeća. Samo država ima manjinske udjele u preko 1500 poduzeća, a osnovni razlog za držanje ovakvih dionica je mogućnost da političari imenuju svoje prijatelje u nadzorne odbore. Kako bi se to spriječilo država, županije i gradovi moraju prodati sve dionice u svim poduzećima koja nemaju položaj prirodnog monopola. Prodaja bi se trebala odvijati preko burze, a ako nema zainteresiranih dionice bi trebalo pokloniti Mirovinskom fondu, Zdravstvenom fondu i Fondu hrvatskih branitelja.