Što nam je otkrio ministar financija Marić o potrošnji lijekova u zdravstvenom sustavu?

Na sastanku sa Ministrom zdravlja prije nekoliko dana ministar Marić, ne shvaćajući kako se razgovor snima, reče nešto o tom kako je prošle godine potrošnja skupih lijekova porasla iako je broj operacija i drugih medicinskih zahvata pao.

Vrlo važna informacija za one koji nešto znaju o knjigovodstvu.

Ako je pao broj medicinskih usluga za sve osim za Kovid19 pandemiju bilo bi logično da je pala i potrošnja lijekova, osobito onih skupih. Sve suprotno od toga znači kako pojedini liječnici propisuju lijekove nekim pacijentima potpuno nepotrebno, a možda ih samo knjiže na neke pacijente, a stavljaju sebi u džep, te prodaju privatnim klinikama ispod cijene.

Vrlo laka zarada, a nitko ništa ne kontrolira.

Sličan problem imaju banke sa svojim službenicima koji ponekad znaju dići novac sa računa nekih umirovljenika na samrti za koje znaju kako nemaju rodbine. Nadaju se kako će umirovljenik umrijeti pa nitko ništa neće primijetiti. A ako umirovljenik ipak poživi i dođe dići svoj novac, službenik na njegov račun brzo prebaci novac sa računa nekog sličnog umirovljenika, te novac isplati onom koji je neplanirano došao po svoj novac.

Banke su ovaj problem djelomično riješili uvođenjem mobilnog bankarstva, pa sada svaki korisnik ovakve aplikacije može uvijek provjeriti stanje na svome računu, te vidjeti sve transakcije. Uvođenjem pravila po kojem banke moraju jedan puta godišnje poslati izvještaj štedišama o stanju svih računa i štediše koji nemaju mobilno bankarstvo mogu doznati jeli im je netko ukrao novac sa računa, a da za to ne moraju ići u banku provjeravati.

Na sličan način bi se mogao riješiti i problem krađe lijekova u zdravstvenom sustavu.

Svaka bolnica i ambulanta nakon svakog medicinskog zahvata račun o tome šalje Hrvatskom zavodu za zdravstveno osiguranje. Te na osnovu toga dobivaju novac. HZZO nema načina provjeravati jeli stvarno usluga obavljena ili je sve izmišljeno, ako je intervencija upisana u liječnički karton pacijenta. Jedini način provjere bi bio pitati pacijenta jeli stvarno liječen. One koji su liječeni ambulanto moglo bi se pitati i koje lijekove su koristili, ali bi to bilo malo teže kod onih koji su liječeni u bolnicama.

Međutim, HZZO nema ni naviku ni kapacitete za ovakve provjere.

Problem bi se mogao riješiti jednom novom aplikacijom u sustavu HZZO-a.

Ta aplikacija bi sve račune koje dobije HZZO proslijeđivati pacijentima na koje se račun odnosi. Tako bi pacijenti koji su liječeni od nečega znali koliki je bio trošak njihovog liječenja. A ako dobiju račun za neki medicinski zahvat kojeg se oni ne sjećaju tada bi to mogli prijaviti u HZZO, pa bi tada inspektori HZZO-a morali provjeriti o čemu se radi.

Ovakva jednostavna aplikacija mogla bi vrlo brzo smanjiti potrošnju lijekova za vrlo velike iznose. Možda bi čak i samo to bilo dovoljno za rješavanje deficita zdravstvenog sustava.