Što smo naučili nakon šest mjeseci života sa Covidom19?

Kinezi tvrde kako je virus corona Covid19 prešao sa životinja na ljude. Mnogi ljudi širom svijeta, pa i neki nobelovci biokemičari vjeruju kako je ovaj virus nastao u biokemijskim labaratorijima genetskom manipulacijom.

Ali oboljelima je potpuno svejedno kako je virus nastao.

On je tu i treba ga preboljeti; i pojedinačno i kolektivno.

Za kolektivno uništenje ovog virusa osnovani su antipandemijski stožeri kojima je osnovni zadatak usporiti širenje virusa dok se ne stvori sigurno cjepivo, ili dok se ne stvori kolektivni imunitet.

Stožeri se ne brinu za oboljele niti je to njihov zadatak. To je posao obiteljskih liječnika i specijalista za liječenje raznih organa, ponajčešće pluća.

U proteklih 6 mjeseci nepobitno su utvrđene neke činjenice.

Covid19 ima period inkubacije 3-5 dana, a nakon toga organizmu treba oko 15 dana da ga pobijedi, ako ga pobijedi. Oni koji ne pokazuju simptome bolesti, ali i oni koji čitavo to vrijeme imaju visoku temperatura, ako nakon 15 dana na testiranju postaju covid negativni.

Kod svih koji dobiju temperaturu Covid19 izaziva gubitak kondicije i gubitak snažan gubitak imuniteta, te se nakon preboljelog Covida19 oporavljeni mogu vrlo lako zaraziti nekom drugom bolesti. To je činjenica, a ne teorija.

Njemački liječnici su otkrili kako Covid19 stvara u organizmu bolesnika vrlo veliki broj mikro ugrušaka, mikrotrombova koji mogu zatvoriti kapilare i tako izazvati mnogobrojne male infarkte na svim organima tijela. Covid19 stvara čak 9 puta veći broj ovih mikrougrušaka nego što to stvara gripa. I to je utvrđena činjenica, a ne nekakva teorija.

Njemački patolozi su utvrdili kako Covid19 razara unutrašnju opnu krvnih žila, čime se oštećuje čitav organizam i svi organe u kojima postoje krvne žile i kapilare. I to je činjenica, a ne teorija.

A na osnovu ovih činjenica mogli bi se izraditi protokoli za bolje liječenje oboljelih i za smanjenje komplikacija nakon što oboljeli prebole coronu Covid19. Ali to nije posao antipandemijskih stožera. To je posao obiteljskih liječnika i raznih specijalista, ponajčešće onih za pluća.

Obiteljski liječnici lakše oboljele koji se liječe kod kuće nakon preležane temperature i nakon što postanu corona negativni šalju na posao, kao da su zdravi. A to rade zato što oboljeli tvrde kako se dobro osjećaju, pa i doktori misle kako su zdravi. A svi oni koji su samo nekoliko dana imali temperaturu nisu zdravi.

Izgubili su kondiciju.

Nemaju snage.

Kada voze auto osjećaju strah pa na raskršćima više puta gledaju lijevo desno kako bi bili sigurni da mogu krenuti.

Nakon kratkog malo bržeg hodanja se oznoje i zadišu.

A kada se zadišu srce im brže kuca i krv snažno ulazi u razne organe, a ponajviše u pluća. A tada oštećene kapilare počinju djelovati kao filter na koji se nakupljaju mnogobrojni mikro ugrušci, te nastaju mikrotrombze. One izazivaju male infarkte na raznim organima, a ponajčešće na plućima. Ako se miktotromboze pojave u mišićima čovjek gubi snagu.

Ako se pojave na bubrezima nastaju bubrežni problemi.

Ako nastanu na crijevima nastaju crijevni probavni problemi.

A te mikrotromboze se pojavljuju na plućima oporavljenima od corone obično 4-5 dana nakon izlaska iz samlizolacije, kada oporavljeni počinju sa normalnim aktivnostima, pa im odjedanput ponestane zraka. Guše se i srce im ubrzano kuca. Moraju u bolnicu najčešće pod sumnjom na upalu pluća. Za stare to može završiti i fatalno, dok se kod mlađih kapilare u plućima vrlo brzo oporavljaju pa i mikro-trombo-infarkt nestaje.

Kako bi se ove post-covid komplikacije smanjile obiteljski liječnici bi svima koji su za vrijeme samoizolacije imali temperaturu makar samo nekoliko dana morali produžiti bolovanje na barem slijedećih desetak dana. Za to vrijeme bi im morali zabraniti ubrzano hodanje, duže hodanje, te svaki posao koji ih umara, te izaziva znojenje i zadihanost. Time bi se mogao znatno smanjiti broj onih koji nakon preležane Corone završavaju na bolničkom liječenju. Specijalisti za plućne bolesti su sve ovo u posljednjih 6 mjeseci naučili, ali je problem što sa tim spoznajama sporo upoznaju liječnike obiteljske medicine. Zbog toga oni ne znaju oboljelima reći ono što je potrebno. Sami se nedovoljno informiraju najčešće stoga što su i sami uplašeni od mogućnosti zaraze. Zbog toga izbjegavaju kontakt sa pacijentima, dijagnoze postavljaju na osnovu telefonskog razgovora, a stalne terapije za kronične bolesti često izdaju na osnovu SMS zahtjeva.

A kao što obiteljski liječnici često ne znaju oboljelima dati prave savjete, tako i epidemiolozi sve češće prave greške. U početku pandemije ništa o coroni nisu znali pa su im se upute zasnivale na iskustvima iz srednjeg vijeka. I ljudi su im vjerovali. Ali pojavom novih spoznaja u javnosti se sve češće čuje negodovanje protiv odluka epidemioloških stožera. Ne žele nositi maske. Tvrde kako one ne štite, a epidemiolozi tvrde kako štite.

A u pravu su i jedni i drugi.

Ne postoji maska koja štiti 100 posto. Neke maske štite 99 posto, neke 90 posto, a neke možda samo 70 posto. A ako je vjerojatnost zaštite i samo 70 posto to je dovoljan razlog za nošenje maski na svim mjestima gdje postoji veća mogućnost zaraze. Kada bi stožeri otvoreno rekli kolika je procijenjena vjerojatnost zaštite kod različitih vrsta maski to bi javnost shvatila i prihvatila, osim onih pojedinaca koji sve gledaju crno bijelo i onih koji ne razumiju pojam vjerojatnosti. Nakon toga bi se i sve masovniji prosvjedi protiv nošenja maski smanjili.

A maske bi na svim mjestima gdje ima više ljudi doista trebali nositi svi osim male djece koja ne razumiju o čemu se tu radi, te onih koji su preboljeli coronu i koji imaju antitjela na nju.

Na osnovu dosadašnjeg šest-mjesečnog iskustva jasno je kako su na coronu imuni oni koji su je preboljeli. U svijetu se pojavilo nekoliko slučajeva koji su ponovno postali corona-pozitivni ali na neku drugu mutaciju virusa. Oni nisu razvili simptome bolesti i prema njihovom praćenju nisu prenosioci bolesti. Na osnovu toga može se slobodno tvrditi kako su na coronu dugotrajno imuni oni koji su je preboljeli, i tu tvrdnju bi trebalo poštovati skroz dok praksa ne pokaže drugačije.

Problem je što nikome na čelu ne piše kako je coronu prebolio pa bi se u gužvi svi oni koji nose maske mogli pobuniti protiv onih koji je ne nose. Kako bi se to otklonilo antipandemijski stožeri bi pojedinim domovima zdravlja mogli odobriti izdavanje zelenih iskaznica sa slikom vlasnika, i to svima onima kojima se na osnovu testiranja na antitijela može utvrditi kako su preboljeli coronu. Vlasnici takvih iskaznica obješenim oko vrata bi morali imati pravo ne nositi maske i ne držati se propisane udaljenosti od drugih ljudi. Na iskaznicama bi se moglo i zaraditi pa bi se time mogli barem djelomično pokriti troškovi rada epidemiologa. Vlasnici iskaznica bi mogli bez maske u autobusima, tramvajima i vlakovima slobodno sjediti pokraj putnika sa maskama, pa bi tako služili kao barijera između potencijalno bolesnih i potencijalno ugroženih. Osim toga oni bi mogli popunjavati slobodna mjesta u vozilima pa bi se i gubitci prijevoznika mogli smanjiti. Time bi se smanjili i ekonomski gubitci gospodarstva.

A sa ovakvim inovativnim novim potezima prilagodbe novim spoznajama povjerenje u rad antipandemijskih stožera bi se snažno povećalo, dok bi se protesti i gospodarski gubitci znatno smanjili.