Sukobi oko sukoba interesa

Sukobi oko sukoba interesa
51
2
1

Zadnjih dana ponovno je u fokus javnosti došao pojam "Sukob interesa".

Sukob interesa je situacija u kojoj pojedinac koji obavlja određenu javnu funkciju ili djelatnost dolazi u priliku da svojom odlukom ili drugim djelovanjem pogoduje sebi ili sebi bliskim osobama, društvenim skupinama i organizacijama, a nauštrb interesa javnosti ili osoba koje su mu dale povjerenje. "Sukob" se odnosi na sukob između osobnog interesa na jednoj i javnog interesa na drugoj strani.

To je prilika za korupciju. A prilika čini lopova.

Osobe koje se mogu naći u sukobu interesa obično su funkcionari izvršne vlasti ili državni službenici koji su u prilici da na razne načine (dodjelom koncesija, subvencija, ugovora o obavljanju javnih radova, izradom urbanističkih planova i sl.) pogoduju poduzećima čiji su vlasnici ili dioničari.

Sukob interesa moguć je u sudstvu, te stoga pravne norme mnogih država imaju odredbe koje priječe vođenje sudskih postupaka osobama koje se mogu smatrati ili su neposredno povezane sa strankama u sporu.

Nasuprot funkcionarima, saborski zastupnici zastupaju interese svojih birača, a to su obično oni koji pripadaju istoj društvenoj, političkoj ili poslovnoj grupi. Stoga oni obranom interesa svoje grupe brane i svoje osobne interese i to nije sukob interesa. Svoje interese oni ne brane konkretnim odlukama već donošenjem propisa koji su korisni njima i njihovoj skupini.

Iako je svakom sa i najmanjom sposobnosti logičnog razmišljanja jasno kako je za sukob interesa potreban sukob između dva konkretna interesa jedne konkretne osobe, u radu Hrvatskog povjerenstva za sukob interesa vidljivo je kako je i ono samo često u sukobu političkih interesa. Taj sukob se vrši na način da brani interese političke opcije koja ih je predložila u povjerenstvo. Zbog toga članovi povjerenstva često svoju funkciju nastoje zloupotrijebiti optužujući političke ili ideološke protivnike za sukob interesa čak i kada on ne postoji.

Kako bi se to spriječilo potrebno je najprije utvrditi što je to interes. Kada je netko dioničar u nekom poduzeću svakom je jasno kako je njegov interes pogodovati tom poduzeću. Pitanje je dali netko ima interes za pogodovanje poduzeću u kojem je nekada radio, u kojem radi, ili u kojem će u budućnosti raditi.

Najosnovnija logika kaže kako je interes zaposlenika pogodovati poduzeću u kojem radi, pošto ga vlasnik ili menadžer može nagraditi ako ostvari konkurentsku prednost za poduzeće. Međutim, vlasnik takvu nagradu može dati i nekom tko ne radi u poduzeću. Jedina razlika je u tome što se nagrada zaposlenika ne smatra za mito pa je mogućnost ovakvog sukoba interesa velika. Tu povjerenstva za sukob interesa često prave razliku između zaposlenika privatnih poduzeća i zaposlenika u državnim institucijama kao što su bolnice i fakulteti. Ako netko radi kao državni ministar, a istovremeno honorarno radi u privatno poduzeću on je u mogućem sukobu interesa. Ako honorarno radi u nekoj bolnici na na to se ne gleda kao na sukob interesa, što je očita posljedica komunističkog mentaliteta po kojem je sve privatno zlo, a sve državno dobro.

Zaposlenik ima interes pogodovati poduzeću u kojem radi dok u njemu dobiva plaću. Onog trenutka kada više ne radi u poduzeću ne postoji više nikakav njegov interes za pomaganje tom poduzeću. Jedini interes koji bi on mogao imati je pogodovati pojedincima u tom poduzeću sa kojima je u dobrim osobnim odnosima, ali takav interes može imati i prema svim poduzećima u kojima radi neki dobar prijatelj. U hrvatskoj praksi povjerenstvo za sukob interesa ovu osnovnu logiku često zloupotrebljava kako bi se nekom dokazao sukob interesa, iako on u stvarnosti ne postoji.

Stvarni sukob interesa je moguć tek ako u poduzeću radi netko tko je osobito blizak funkcionaru ili državnom službeniku koji treba odlučiti o tom poduzeću. Te osobito bliske osobe mogu biti supružnici, roditelji, ili djeca. Sukob interesa kod ovih osoba moguć je i ako oni imaju poduzeća koja posluju sa spornim poduzećem. Sve druge prijateljske povezane osobe su previše udaljene da bi ih se smatralo povezanim osobama. Kada bi se i njih smatralo povezanim osobama onda bi trebalo provjeravati jeli neki funkcionar član nekog sportskog kluba, humanitarne organizacije, ili se za vrijeme studiranja družio sa nekim zaposlenicima spornog poduzeća.

Potencijalni sukob interesa je moguć i ako se netko nakon odlaska sa funkcije planira zaposliti u poduzeću o kojem donosi neku odluku. Vlasnik poduzeća može funkcionaru (ili rodbini) obećati zaposlenje u njegovim poduzeću nakon odlaska sa funkcije ako napravi nešto korisno za poduzeće.

 

Konkretni primjeri

Karamarkova supruga je kao vlasnica poduzeća radila neke poslove za poduzeće koje je radilo za INA-u. To je radila prije nego se udala za Karamarka i prije nego je on postao državni funkcionar. U trenutku kada je on postao funkcionar taj poslovni odnos više nije postojao, te je svakom tko glavu koristi za logično razmišljanje jasno kako sukob interesa nije postojao. Očito je kako se radilo ili o zloupotrebi funkcije članova povjerenstva za sukob interesa zbog političkih razloga, ili o njihovom ozbiljnom mentalnom deficitu.

U slučaju ministra Zlatka Marića jasno je kako je on radio u Agrokoru prije nego je postao ministar. U trenutku kada je dao otkaz svi njegovi interesi u Agrokoru su nestali, ali informacije koje je donio iz Agrokora mogli su mu samo pomoći u radu na novom radnom mjestu. Samo zlonamjerni, ili mentalno deficitarni u tom slučaju mogu vidjeti sukob interesa.

U slučaju bivše ministrice Dalić slučaj je nešto drugačiji. Ona je formirala neformalnu skupinu za pripremu zakona zvanog lexagrokor i u tome nema nikakvog sukoba interesa. Sukob interesa je nastao u onom trenutku kada su pisci zakona angažirani kao savjetnici u timu koji vodi postupak izvanredne uprave prema zakonu kojeg su oni pisali. Gospođa Dalić je pogriješila kada je svojim neformalnim savjetnicima dozvolila da se angažiraju u tom poslu. Ona im je mogla obećati kako će na tom poslu dobro zaraditi, te su oni mogli zakon pripremiti tako kako njima odgovara. Tu su u sukobu interesa prije svega oni, a ona je kriva što im je to omogućila.

U slučaju Agrokora najveći sukob interesa se događao prije donošenja lexagrokora. Mnogi bivši ministri su nakon svoga mandata dolaziti raditi u Agrokor, bez ikakvoga vremenskog odmaka između ta dva radna mjesta. Mnogima od njih u Agrokor su se zaposlile supruge ili djeca dok su bili na funkciji. Moguće je kako je njima radno mjesto obećano dok su bili na funkciji, ako pogoduju Agrokoru, te su zbog toga bili u sukobu interesa.

To je ono što je povjerenstvo za sukob interesa trebalo istraživati, a nije, iz čega je moguć samo jedan zaključak.

 

Povjerenstvo za sukob interesa je prvorazredna politička institucija za progon političkih protivnika.

 

Kako se to ne bi i u buduće događalo potrebno je zakonski mnogo preciznije definirati sve moguće primjere sukoba interesa, osobito nakon odlaska sa funkcije. Nijedan državni funkcionar se nakon odlaska sa funkcije ne bi najmanje 3 godine mogao zaposliti u nekom poduzeću sa kojim je nešto poslovao dok je bio na funkciji.