Tajani i talijanska nacionalna strategija

 Uzbunili se naši političari, lijevi i desni. Predsjednik Europskog parlamenta Antonio Tajani na nekom skupu talijanskih izbjeglica iz Jugoslavije, takozvanih esula pozdravio sa pozdravom "živjela talijanska Istra i talijanska Dalmacija".

Svi su iznenađeni time što je jedan talijanski političar na službi u Europi rekao ono što većina talijana misli.

Bero čak izjavio kako su te izjave temelj talijanskog fašizma, iako je to minimalističko gledanje na fašizam. Imali su fašisti puno šire pretenzije koje su uključivale čitav Balkan, uključujući Albaniju, Grčku i sve do onoga što je nekad na Balkanu držao Cezar. Sve to su talijani i prije pojave fašizma pokušavali vratiti kako bi proširili svoju kulturu, a koliko im je kultura bila blagotvorna vidi se i po tome što su stari Dubrovčani 12 kilometara svoje obale poklonili islamističkim Turcima kako ne bi graničili sa svojoj braćom po vjeri Mlečanima.

Pošto je većina dubrovačkog plemstva govorila istim jezikom kao i Mlečani vrlo dobro su znali sa kime imaju posla pa su se tako zaštitili, barem sa kopna.

Usput je Bero "pametno" iskoristio priliku za donošenje zaključka kako je fašizam uz nacizam najveće zlo dvadesetog stoljeća zanemarujući podatke kako je fašizam skrivio smrt oko 300.000 ljudi, nacionalni socijalizam oko 20 milijuna, dok je komunizam skrivio smrt oko 120 milijuna.

Premijer Plenković kaže kako ga iznenađuje izjava njegovog prijatelja Tajanija, iako to nije nikakvo iznenađenje. I Pavelić je vjerovao svome prijatelju Mussoliniju, a ovaj mu je iza leđa 3 godine naoružavao najveće neprijatelje četnike i partizane. A i njegovi generali nakon kapitulacije su oružje radije predali partizanima nego formalnom ratnom savezniku.

Čini mi se kako premijeru Plenkoviću (kao i ranije Paveliću) ništa ne znači ona poslovica "Povijest je učiteljica života".

A povijest nam govori kako su i u prvom svjetskom ratu Talijani pokušavali ovladati istočnom obalom Jadranskog mora. Dok su vjerovali u pobjedu Njemačke i Austrougarske bili su im saveznici, a čim su posumnjali u tu mogućnost postali su britanski saveznici. Za taj prijelaz iz jednog ratnog tabora u drugi tražili su Jadransku obalu. U ratu protiv Austrougarske na putu prema istočnoj obali jadrana najviše snaga usmjerili su na bojište Soča i Kobarid gdje su u 14 velikih juriša uzbrdo izgubili oko 300.000 vojnika, a tijekom čitavog rata u ovim napadačkim pokušajima izgubili su ukupno 600.000 vojnika. Uspjeli su prijevarom uzeti tek Zadar i to kad je već završen rat, pjevajući na svom ratnom brodu pjesmu "Ustani Bane Jelačiću". Uplovili su u Zadarsku luku zbog čega su ih naivni Zadrani pustili u grad.

Završetkom rata 1918. godine Italija je dobila dobar dio jadranske obale od zapadnih saveznika kao nagradu za promjenu savezništva. To je kralj Aleksandar prihvatio 1923. sporazumom iz Rapala, što su Hrvati prihvatili s ogorčenjem, a Srbima je odgovaralo zbog slabljenja Hrvata. Po tom Rapalskom ugovoru zaključenom u Rapallu kraj Genove 12. 11. 1920. između Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca s jedne, te kraljevine Italije s druge strane trebalo je riješiti sporna pitanja nastala raspadom Austrougarske. Velikosrbi na čelu sa Nikolom Pašićem već su 1916. priznavali pravo Italije na jadransku obalu, s tim što bi Srbija trebala dobiti izlaz na jadransko more, a to je i objavljeno u petrogradskim novinama. Ta njegova izjava se temeljila na tajnom Londonskom sporazumu iz 1915. kojim su željeli navesti Italiju na savez sa Britancima. Rapalskim ugovorom Italiji su pripali Trst, Gorica, Gradiška i dio Kranjske, Istra (bez Kastva), otoci Cres, Lošinj, Unije i Susak, Zadar, Lastovo, Palagruža i neki manji nenastanjeni otoci. Priznata je Slobodna Država Rijeka koja je obuhvaćala grad Rijeku, te dio teritorija sjeveroistočne Istre (Rimski ugovori).

Nakon 1. svjetskog rata talijanski pisac Gregorio Piccin je napisao: »Talijanska vlada na čelu s ministrom vanjskih poslova, Sidney Sonninom, ušla je u rat (…) dobrim dijelom zato, da bi sebi priključila Istru, Dalmaciju i Albaniju. Dakle, sasvim je jasno Kako je stav talijanske vlade prema jugoslavenstvu i jugoslavenskom ujedinjenju bio sve prije nego prijateljski, iako je službeno Italija postala „saveznik“ srpskog kraljevstva. Zato je Sonnino, (predratni premijer Italije i ministar vanjskih poslova tijekom Prvog svjetskog rata) kad je rat završen, budući da nije uspio spriječiti stvaranje jugoslavenskog kraljevstva, nastojao svim sredstvima uništi ga ekonomskom blokadom (…) General i vice glavni zapovjednik vojske, Pietro Badoglio, izradio je plan destabiliziranja, koji se odnosio na čitav jugoslavenski teritorij, pored onih zona koje je već držala talijanska vojska i to u času, kad mu je postalo jasno da će sve savezničke sile, po nagovoru SAD-a, priznati i podržati kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca, proklamiranu 1. prosinca 1918. Projekt je bio popraćen pismom sa zahtjevom za dozvolom za njegovu realizaciju i traženjem neophodnih sredstva. Projekt je Badogliu predao sam Sonnino 3. prosinca 1918. «

Isti je cilj imao i D’Annunzia, pjesnik i jedan od idejnih začetnika talijanskog fašizma koji je gotovo istovremeno pozivao Mussolinija: »Treba se usprotiviti stvaranju kraljevstva S.H. S: treba uništiti jugoslavensko čudovište. Iz bliza sam studirao hrvatski pokret protiv prevlasti Srba i favorizirao sam ga, koliko je to bilo u mojoj moći, iako su me u tome često i te kako sprječavali....« A nije to ovaj pjesnik radio zbog Hrvatskih već zbog talijanskih interesa.

Mussolini, kao bivši socijalist i tajni suradnik britanskih službi nastojao je sve svoje veze i sredstva iskoristiti za širenje Italije na Balkan, do granica nekadašnjeg Rimskog Carstva na ovom terenu, što je i javno zagovarao na svojim političkim skupovima. Poznat je njegov govor u Trstu iz 1920.; »Pred inferiornom barbarskom rasom, kakvi su Slaveni, ne treba voditi politiku šećerleme, već štapa. Granice Italije moraju biti Brenero, Monte Nevoso i Dinarski masiv. Mislim kako možemo žrtvovati 500.000 slavenskih barbara za 50.000 Talijana.«

Napad na Jugoslaviju Mussolini je želio već 1940. nakon što su anektirali Albaniju, ali su Nijemci to spriječili. Kad je Njemačka razbila Jugoslaviju Italija je nastojala zauzeti što veći dio Dalmacije, što je kroz rat nastojala proširiti bilo vojno, bilo politički. Zbog toga su Paveliću nudili carinsku, monetarnu i personalnu uniju pod okriljem talijanske kraljevine, u kojoj je Hrvatska trebala biti jedna grofovija. Također su mu nudili integraciju vojske. Pošto je to Pavelić odio počelo je tajno naoružavanje hrvatskih neprijatelja, četnika i komunista.

Prvu količinu oružja su talijanski mornari komunistima dostavili u Crnu Goru, 25.000 pušaka u rujnu 1941., a nakon toga toliko da se mogu braniti od ustaša i Nijemaca, ali nedovoljno za ozbiljne napade na talijanske veće postrojbe. Zbog toga su partizani u talijanskoj zoni odgovornosti, već od 1941. imali više pušaka nego vojnika. A kada je partizanima zatrebalo više oružja znali su i namjerno izgubiti poneku bitku kao onu kod pada Prozora kad su zarobili 24 vagona streljiva, što su talijani "slučajno" držali na svojoj prvoj borbenoj liniji. Tu su osim 24 vagona streljiva zarobili i hrane dovoljno da se talijanska vojna posada od 2.000 vojnika prehrani četiri godine.

Nakon kapitulacije Italije general M. Roatta, je izjavio «bilo je pogrešno stvoriti državu koja je u osnovi neprijateljska prema Italiji».

Premijer Plenković je više puta hvalio svoga prijatelja Tajanija čija je stranka Forza Italija kao i HDZ član Europske pučke stranke, najveće političke grupacije u Europskom parlamentu.

Očito naši političari, sadašnji kao i prošli ne shvaćaju kako u politici ne postoje prijatelji. Postoje samo strateški saveznici i strateški neprijatelji. Ako su strateški interesi isti onda su i prijateljstva strateška, a ako su strateški interesi suprotni onda su i neprijateljstva strateška. A strateške neprijatelje je najlakše pobijediti glumeći najveće prijatelje. Narodna mudrost je to odavno prepoznala kroz poslovicu "Sačuvaj me Bože od prijatelja, od neprijatelja ću se i sam obraniti".

A prijatelji i neprijatelji su nam danas isti kao i 1941.

Talijani bi rado uzeli što mogu sa juga, Mađari bi rado kupili sva velika poljoprivredna dobra u Međimurju i Baranji, Srbi bi Istočnu Slavoniju i Dubrovnik, Bošnjaci bi rado dolinu Neretve, a i Slovenci bi rado Savudrijsku Valu. Svima njima kao našim "prijateljima" treba dozvoliti ulaganje, Talijanima u Slavoniji, Baranji i Međimurju, Mađarima na Jadranu, Slovencima u Vukovaru i Dubrovniku, Srbima i Bošnjacima u Zagrebu i Zagorju, pa neka tu gledaju svoje ekonomske interese, a ne strateške.

To bi trebala biti Hrvatska geopolitika i geostrategija, uz puno veća ulaganja u proizvodnju vlastite hrane, energije i oružja, barem za vlastite potrebe.

Izvori: Tihomir Čuljak, Partizanski antifašizam ,

Tihomir Čuljak, Osnove globalnog gospodarstva.