Tko je kriv za propast Imunološkog zavoda, pa nam sada u epidemiji ne može pomoći?

Tek u ovoj korona krizi vidimo koliko je vrijedio Imunološki zavod koji je nekada znao proizvoditi vrlo kvalitetna cjepiva i protuotrove.

A propao je iz više razloga.

Većina za propast optužuje političare, ali nisu ni oni tako moćni da sve upropaste, ako im se pruži otpor.

A za otpor nije bitne samo gola snaga, potrebno je i znanje.

Za propast Imunološkog zavoda bile su zainteresirane dvije skupine vanjskih neprijatelja, a obje su vjerojatno imale suradnike i unutar sustava.

Prva grupa neprijatelja su bile konkurentske strane kompanije i domaći uvoznici stranih cijepiva i protuotrova.

Druga grupa neprijatelja su građevinski poduzetnici koji su se zainteresirali za nekretnine kako bi na njihovom mjestu sagradili nove visoke zgrade.

I obje ove grupe neprijatelja su svojim udruženim djelovanjem su uspjele uništiti nekada svijetski priznati Imunološki zavod.

A najveći krivci su oni koji su Imunološkim upravljali bez znanja o tome kako se obraniti.

Tehnički voditelji koji su upravljali proizvodnjom su odlično radili svoj posao, ali Top menadžment koji je odlučivao o organizaciji i financijama pokazao se kao potpuno nesposoban.

A to se obično događa kada medicinskim ustanovama upravljaju liječnici koji o ekonomiji pojma nemaju.

Da su upravljači imunološkog zavoda nešto znali o tržišnoj privredi mogli su tijekom devedesetih sve lako riješiti u svoju korist, korist zaposlenika, a i korist države.

Mogli su osnovati novo poduzeća sa starim imenom, u vlasništvu svih zaposlenika. Kako bi to novo poduzeće bilo otporno od neprijateljskog preuzimanja moralo bi se registrirati kao zatvoreno dioničko društvo u kojem nitko ne bi smio imati više od 2-3 posto dionica.

Stari imunološki je trebao prodati sve nekretnine po maksimalnoj cijeni, a novo poduzeće je trebalo iznajmiti jeftine nekretnine negdje na periferiji. Sa dobivenim novcem od prodaje vrijednih nekretnina se mogla produžiti proizvodnja i isplata plaća. Sva prodaja cjepiva je trebala ići preko novog dioničkog društva po puno većoj cijeni kako bi novo poduzeće imalo novca za investicije u nove tehnologije. I sve nove certifikate je trebalo vaditi na novo poduzeće, te proizvodnju postepeno prebaciti u nove prostore.

I ni jedan političar se ne bi usudio buniti protiv ovakvog rješenja pošto je najvrijedniji kapital znanje ljudi, a oni mogu birati hoće li raditi u jednom institutu ili svom privatnom dioničkom društvu. Nitko od njih nije potpisao ugovor o čuvanju poslovne tajne niti ugovor o tome kako ne mogu surađivati sa nekim dugim poduzećem.

Da je uprava Imunološkog znala kako je tržišna privreda rat protiv konkurencije i danas su mogli biti na nivou od prije 50 godina kada su stvorili najbolje cjepivo protiv ospica, te bi danas mogli sudjelovati u utrci za proizvodnju cjepiva protiv korona virusa.