Tko je prijetio Radimiru Čačiću?

Tko je prijetio  Radimiru Čačiću?
101
0
0

Ovih dana Radimir Čačić izbaci tvrdnju kako ga je prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman htio ubiti. Čak tvrdi kako je to bio zadužen jedan član SIS-a.

To je vrlo zanimljiva tvrdnja, pogotovo ako znamo kako je SIS formirao Josip Manolić, i uvijek su ga vodili pripadnici bivše udbe ili kosa, poput Perkovića i njegovih suradnika.

Ali Čačić nije rekao zašto ga je netko htio ubiti.

Gledajući Čačićev politički put vidljivo je kako je on uvijek mogao surađivati i sa lijevima i sa desnima on se sigurno nikada nije sa nikom zavadio oko ideologije. Jedino oko čega se on mogao sa nekim posvađati je neki interes, najvjerojatnije oko provizije.

 

A tko je Radimir Čačić možemo vidjeti samo iz njegovog životopisa.

Radimir Čačić rođen je kao sin Nikole Čačića visokorangiranog pripadnika OZN-e, koji je bio tajnik u vladi Savke Dabčević Kučar, a nakon 1971. je napredovao, te je kasnije postao Republički javni tužitelj SRH. Radimir je Arhitektonski fakultet završio u Zagrebu, a poslijediplomski studij na Harvardu, što su početkom 70. ih mogli samo vrlo podobni komunistički kadrovi. Godine 1978. u Varaždinu osniva privatno poduzeće CONING, u kojoj je glavni direktor i većinski vlasnik do 2000. godine. Zbog osnivanja privatnog poduzeća 1985. je osuđen zbog "rušenja samoupravnog sistema SFRJ," ali je oslobođen odlukom Vrhovnog suda Hrvatske, iz čega se vidi kako je bio iznad političkog sustava koji nije dopuštao privatno poduzetništvo, a što se nije odnosilo samo na one koji imaju veze sa vrhom KOS-a, ili Udbe. U dva mandata je bio predsjednik udruženja projektnih i savjetodavnih organizacija Hrvatske, a početkom 1990. godine i jedan od osnivača tvrtke ZAGAL-a, kasnije Croatia Airlines. Kad se Jugoslavija počela raspadati 1989. godine kupio je 25% dionica Zagorja. Sa tvrtkom Coning d.d., početkom ’90-ih započeo je gradnju stanova u Izraelskom gradu Ashkelonu, te im je ostao dužan 8.5 milijuna dolara, dok se tvrtka Zagorje zadužila 170 milijuna kuna. Posao u Izraelu u iznosu većem od 40 milijuna dolara obustavljen je krajem 1992. godine, nakon što radnici nisu dobili nekoliko plaća. Izrael je presudio da Coning mora vratiti novce, ali to nikada nije učinjeno. Uz ove smišljene prijevare u Izraelu Čačić je dogovorio poslove i u Hrvatskoj. Bili su to izgradnja staračkog doma u Dubrovniku, te Tehničke škole u Zadru. Novac je unaprijed uplaćen Čačićevoj tvrtki, a radovi nikad nisu završeni, niti je novac vraćen. Čačić se pravdao kako je to zbog rata, a kasnije se na sudu tvrtka pozvala na zastaru. Jedini projekt koji je Čačić završio je zgrada HKB-a na Ksaveru, a i to je u javnosti osuđeno zbog rasipnosti. Kroz sve poslove je uspio razviti sustav bogaćenja na račun kupaca i dobavljača, što su kasnije mnogi poduzetnici sa nepoštenim namjerama i dobrom zaštitom u pravosudnom sustavu kasnije kopirali.

Uz Čačića je usko povezan Franjo Luković koji je radio u Jugogobanci od 1974. do 9. mjeseca 1990. godine. Tada odlazi u podružnicu Jugobanke u New York odakle se vraća, te se zapošljava u CONING kod Radimira Čačića do 27. 03.1991. godine, kada postaje šef ZAB-e. Istoga dana kada je

Luković postao jedini potpisnik u ZAB-i 27. 4.1991. na teritoriju Jugoslavije proglasila Staru deviznu štednju čime je štedišama oduzeto pravo dizanja svoje ušteđevine. Ovime je Jugoslavenska narodna banka opljačkala milijarde njemačkih maraka koje su naivni štediše položile u bankarski sustav.

Koncem 1991., nakon ostavke Ante Markovića poduzeća su počeli kupovati i oni koji su početni kapital stekli na mijenjanju deviza preko veza. U tom poslu su im smetali pojedinci koji su dolazili iz inozemstva koji su pokušavali kupiti poduzeća gotovim novcem. Pripadnici bivše komunističke pljačkaške elite na brzinu su smislili kako se svega domoći ubrzanom privatizacijom poduzeća koje bi uništili, a tek nakon toga prodavali. Za to su donijeli i novi, drugi zakon o privatizaciji koji je 27.12. 1991. donijela Vlada Franje Gregorića, četiri dana nakon uvođenja hrvatskog dinara. Zakon je donijet na osnovu studije pod tipičnim birokratskim komunističkim nazivom »Osnove gospodarske politike na prijelazu iz 1991. u 1992. s programom mjera« koju je 16. 12. 1991. izradio Ekonomski institut iz Zagreba. Na izradi ovoga projekta radili su Željko Rohatinski, Sanja Crnković Pozaić, Dražen Kalođera, Stjepan Zdunić i Marijan Živković. Dana 17. 4. 1992. isti je institut donio plan »Koncepcija i strategija razvoja Republike Hrvatske«. I ovi dokumenti su, kao i oni prethodni Ante Markovića, predvidjeli privatizaciju uz pomoć menadžerskih kredita podobnima. U podobne su ušli pojedinci kao Stjepan Mesić, Franjo Gregurić, Nikica Valentić, Radimir Čačić, Goranko Fižulić, Jure Radić, Hrvoje Šarinić, Jure Klarić, Franjo Luković, Božo Prka i drugi. U tom postupku privatizacije dolazilo je do svađe oko plijena te su oni podijeljeni na više grupa. U početku su najjači bili Mesićevi i Manolićevi suradnici, dok su Gregorićevi vremenom postali sve jači. Gregurić je kao bivši pripadnik KOS-a iz Moskve imao dobre veze sa Ruskim službama i naftnim kompanijama, te je na taj način preko šverca nafte mogao ostvarivati najveće zarade, te ucjenjivati sve ostale konkurente. I upravo među njima moguće je naći nekoga sa kime se je Čačić posvadio oko plijena. Postepeno u krug je uključeno nekoliko Šuškovih poduzetnika povezanih sa nabavkom oružja i novca z anabavkom oružja, ali su svi oni nakon Šuškove smrti propali i kriminalazirani.

Dolaskom Račana na vlast Čačić je dobio priliku zaraditi kao nikad prije. Istaknuo se u izgradnji autocesta gdje su provizije najveće, ako postoji mogućnost manipulirati troškovnicima. Upravo u tom cilju u autoceste se ugrađivalo samo uvozno željezo kupljeno preko njegovih ortačkih uvoznika. A druga velika prilika za proviziju su postale zgrade izgrađene kroz njegov vrlo skup program društveno poticane stanogradnje.

Ponovno je došao na vlast sa Milanovićem 23. prosinca 2011. godine, kada je postao potpredsjednik Vlade. Iste godine završen je stečajni postupak nad njegovom bivšom tvrtkom Coning d.d. te on postaje pravno čist od toga slučaja.

U Milanovićevoj Vadi Čačić je bio najbogatiji član nove Vlade, te je u svojoj imovinskoj kartici prijavio kako zajedno sa suprugom u nekretninama, dionicama, štednji i pokretninama ima iznos veći od 31 milijun kuna. Osim nekretnina ima dionice; 50 posto u Coningu Alfa kojeg procjenjuje na više od sedam milijuna kuna, 10 tisuća dionica HT-a, udio u Krašu i PBZ-u i slično.

Nakon što je Čačić zbog prometne nesreće u Mađarskoj završio u zatvoru na njegovo mjesto dolazi Vrdoljak. On snažnim pritiskom preko medija pokušava uvjeriti Mađare kako moraju ulagati svoje novce inače će ih oni tužiti, pošto ne poštuju ugovor. Iako se svuda u svijetu ulaganja vrše ili na kredit, ili dokapitalizacijom svih suvlasnika ovisno o postotku vlasništva, ili izdavanjem i prodajom novih diokapitalizacijskih dionica, Vrdoljak traži da ulažu samo Mađari, a ne i ostali dioničari od kojih je najveći Hrvatska država. Međutim, shvaćaju u čemu je problem, ali ne reagiraju, te vrgoljak traži druge mogućnosti, kao što je plinski biznis i vjetrenjače koje se grade uz državne potpore. Tu je ministar gospodarstva Ivan Vrdoljak krenuo je u izmjene Zakona o tržištu plina koji je u Hrvatskom saboru usvojen 22.veljače 2013. godine, po hitnoj proceduri. U izradi tog Zakona, sudjelovalo je Prvo plinarsko društvo iz Osijeka koje je kasnije, 15. 9. 2017. sa Gazprom potpisalo dugoročni ugovor o opskrbi prirodnim plinom” za distribuciju plina za balkansko tržište.

Izlaskom iz zatvora Čačić se trudi na sve načine vratiti na pozicije gdje postoje dobre prilike, ali brzo shvaća kako je sve te prilike njegov bivši suradnik prisvojio za sebe, te postaju veliki neprijatelji.

A tko je Čačiću prijetio teško ćemo ikada saznati. Ako bi to rekao Čačić bi morao objasniti i oko čega se sa nekim sporio, osobito devedesetih kada nije bio na poziciji u vladi. Najveće sporenje u tom vremenu bili su pokušaju privatizacije INA- na što su jurišale razne struje.

O tom se je počelo razgovarati nakon prestanka rata, na sjednici VONS-a u srpnju 1996. kada je zaključeno kako država više ne može pokrivati gubitke INA-e i kako je treba prodati. Zaposlenika je bilo 3 puta više od potrebnog, a zbog političkih razloga država te ljude ne može otpustiti. Posao otpuštanja puno lakše bi odradili privatni vlasnici. Drugi razlog za prodaju bio je zastarjela tehnologija koju treba obnoviti, a država za to nema novca. Novac bi se mogao namaknuti i dizanjem cijena derivata, ali bi tada građani mogli masovno kupovati jeftinije gorivo u susjednim državama.

Jedni su predlagali plan da INA proda svoje dionice po sustavu dokapitalizacije na Londonskoj burzi tako da se izdaju nove dionice. Taj novac bi sjeo na račun poduzeća, te bi se tim novcem INA tehnološki obnovila. Nakon toga bi se mogla vlasnički povezati sa OMV-om, a kupovinom MOL i vlasnički povezivanjem sa poljskim naftnim kompanijama INA bi postala glavni naftni igrač sve do Baltika. U tom trenutku INA je imala tržište Hrvatske i BIH, i to tržište bi bio njen glavni adut u pregovorima sa ulagačima iz Austrije i Poljske koji posluju preko Londonske burze. Osim toga INA je bila vlasnik velikog broja hotela uz obalu koji su tada redom bili gubitaši i veliki teret, ali bi im se dodatnim ulaganjima mogla povećati tržišna cijena, osobito ako bi se izgradila autocesta Zagreb – Split – Dubrovnik, kako bi turisti mogli lako i brzo doći do Jadranske obale vozeći se Ininim gorivom. U vlasništvo hotela INA je došla kompenzacijom dionica za naftu koju ova poduzeća godinama nisu plaćala.

Ovom planu suprotstavio se Gregurić koji je smislio kako da se INA-e domogne on sa svojim partnerima. Uspio je Predsjednika Tuđmana uvjeriti kako zbog nacionalnih interesa INA treba ostati u hrvatskim rukama na način da se dionice prodaju hrvatskim građanima, a da novac od prodaje umjesto na račun INA-e ode u državni proračun. U stvarnosti, građani bi to mogli kupiti samo uz velike popuste, ili vaučere, te od te prodaje država ne bi imala puno koristi. Naravno, Gregurić nije Tuđmanu rekao kako on ima dovoljno novca da te dionice od građana otkupi po simboličnim cijenama. Kako je INA bila gubitaš dividenda se ne bi dijelila godinama, pa bi građani vrlo rado dionice prodavali raznim torbarima po bilo kojoj cijeni. Tuđman je povjerovao Greguriću, te je vrlo brzo osnovana tvrtka INA- MOL na čelu sa Nikicom Valentićem, sa početnim kapitalom od milijun maraka.

Protiv ovog plana bio je Ivić Pašalić koji je zagovarao prodaju preko Londonske burze, pa su ga mediji počeli sve češće prikazivati kao crnog vraga, a što su građani vrlo brzo povjerovali. Tadašnji direktor INA-e za trgovinu Nikola Kovačević također se zalagao za prodaju INA-e preko Londonske burze, pa se zbog toga čak plašio kako bi ga Gregurićeva kosovska ekipa mogla i likvidirati. Gregorić se oslanjao uglavnom na svoje kadrove iz KOS-a povezane sa ruskom mafijom, te je iz posla isključio čak i Manolićeve udbaše. A ni Čačić nije bio dio njegove ekipe, te bi tako Čačić, tu trebao tražiti onoga tko mu je prijetio, ali on kao stari lukavi manipulator vrlo dobro zna koga se može blatiti, a koga ne smije.

Zbog puno zvijeri koje se bore oko jednog plijena privatizacija INA-e je tada propala, al je nastavljena tek dolaskom Račana i Čačića na vlast.