Trumpova gospodarska politika

 Proteklih pedesetak godina na svjetskom nivou došlo je do naglog rasta velikih multinacionalnih korporacija ponajviše zahvaljujući politici globalizma i neoliberalizma. Ovu politiku najviše su gurale SAD i najrazvijenije europske države uz pomoć međunarodnih financijskih organizacija kao što su IMF, WB i slične.

Neoliberalni gobalizam je moderna ideologija koja je dovela do određenih pozitivnih efekata kao što je naglo proširivanje tehnološkoga napretka na čitavi svijet, te porast svjetskog gospodarstva, ali je problem što od toga koristi imaju samo neki. Konkurencija na svjetskom nivou dovela je do uprosječavanja svih cijena na svjetskom nivou pa i cijena radne snage, ali ne prema gore već prema dolje. To je dovelo do velikog broja novih radnih mjesta u nerazvijenim državama i njihov rast, ali i gubitaka radnih mjesta u nekim razvijenim državama koje su živjele od proizvodnje. Do porasta zaposlenih u razvijenim državama došlo je samo na obalama u lukama koji žive od prekomorske trgovine. Najveći dobitnici globalizacije su velike korporacije čiji profiti su se nesrazmjerno povećali, a društvena i ekonomska nejednakost je radikalno izmijenjena u korist 0,1 posto najbogatijih.

Globalizacija i neoliberalizam su proširili pravne mehanizme za uspostavu tržišne konkurencije na svjetskom nivou. Slobodna konkurencija je osnovni preduvjet za razvoj novih tehnika i tehnologija, ali samo dok se u nekoj djelatnosti ne pojave monopoli ili prikriveni oligopoli. Tamo gdje postoji monopol, državni ili privatni, nema razvoja, te je to osnovni razlog propasti svih marksističkih režima u kojima je država uspostavljala državne monopole. U monopolskoj privredi poduzetnici su suradnici koji se o svemu dogovaraju na štetu kupaca, sitnih dobavljača i radnika. U tržišnoj privredi gdje država zakonima i kvalitetnim institucijama sprječava razvoj monopola prirodni neprijatelj svakog poduzetnika je njegov konkurent koji ga tjera u očaj i ulaganje u inovacije, dok su mu dobavljači i radnici prirodni saveznici koji ostaju bez posla ako poduzetnik propadne. Zahvaljujući ratu poduzetnika protiv konkurencije svaki poduzetnik je prisiljen snižavati svoje troškove i razvijati inovacije kako bi opstao u ratu protiv konkurenata. Borba protiv konkurencije dovodi do prirodne tržišne selekcije u kojoj nesposobni propadaju, a samo najsposobniji opstaju. Kako bi se ulagalo u inovacije razvijene države snažno štite vremenski ograničen monopol na patentna prava pošto je to jedina vrsta društveno korisnog monopola, a tamo gdje država ne štiti monopol na patente nitko nema interes ulagati u inovacije.

Za razvoj inovacija potrebno je više raznih faktora kao što su ideja, kapital, znanje, obrazovanje, iskustvo, inteligencija, poticajne institucije i uvjeti, brzo i efikasno uklanjanje nesposobnih i nepoštenih sa tržišta, a najvažniji faktor je očaj. Samo očajan poduzetnik koji vidi kako bi mogao propasti spreman je uložiti veliki novac u neku znanstveno neprovjerenu ideju koju je potrebno pretvoriti u tržišni proizvod. Tek kada se ideja u obliku proizvoda pojavi na tržištu moguće je izvršiti njezinu znanstvenu verifikaciju. I upravo zbog držanja poduzetnika u stanju stalnog potencijalnog "očaja" sve razvijene države sprječavaju stvaranje monopola i kartela. Kako ne bi došlo do monopolizacije u pojedinim visokotehnološkim industrijama nužno je održanje svjetskog globalnog tržišta, ali to vrijedi samo za neke djelatnosti kao što je proizvodnja kompjutora, softvera, avionske industrije, velikih brodova, ili mobitela. Za uspješno održavanje konkurencije u proizvodnji automobila dovoljno je tržište od 300 do 500 milijuna stanovnika, dok je za tržišnu proizvodnju zelene salate, ili luka dovoljno i tržište od 100 do 200 tisuća stanovnika.

Neoliberalni globalizam pored svojih pozitivnih efekata u sprječavanju monopolizacije i kartelizacije ima i više negativnih efekata kao što je pojava lažnog liberalizma u kojem prividno svi imaju jednaku šansu, ali stvarno mali nemaju nikakvu šansu u borbi protiv međunarodnih korporacija. One mogu u jednoj državi pribavljati povoljne stimulacije, troškovi raznih certifikata su im sitnica, kredite sa niskim kamatama mogu uzimati u drugim državama, a poreze plaćati u trećima gdje su porezi najniži, dok u četvrtima zapošljavaju jeftinu radnu snagu. Time stječu prednosti pred nacionalnim kompanijama i ekstraprofit koji im omogućuje financiranje dampinga kojim stječu svjetski monopol, ili monopol u pojedinim svjetskim regijama. U takvoj konkurenciji male nacionalne kompanije u razvijenim državama ne mogu opstati zbog skuplje radne snage, dok male nacionalne kompanije u nerazvijenim državama ne mogu opstati zbog većih poreza, većih kamata na kredite i većih poreza. Velike multinacionalne kompanije mogu smanjiti svoje poreze tako što dobit prebacuju u države sa malim porezima tako da njene filijale iz država sa malim državama šalju račune za troškove upravljanja, savjete, marketing, mogu vršiti povrat izmišljenih ulaganja i slično. Tako se dobit iz država sa većim porezom prebacuje u države sa nižim porezom, pri čemu se u prvima ponekad ostvaruju čak i gubitci na koje se ponekad mogu ostvariti i određene olakšice. Velike međunarodne korporacije mogu ucjenjivati proizvođače sirovina i dijelova, ili trgovačke lance kako bi dobili bolje uvjete nabave ili prodaje nego mali proizvođači.

Velike korporacije često provode i damping u pojedinim državama dok ne unište lokalnu konkurenciju, nakon čega isto ponavljaju u slijedećoj državi. Damping je pojava kada netko prodaje robu po cijeni nižoj od troškova proizvodnje. Međunarodni (klasični) damping se događa kad velike međunarodne korporacije nastoji stvoriti monopol izvan vlastite zemlje kako bi ostvarile ekstra zaradu, ili neki drugi privilegij. U postupku stvaranja monopola na stranim tržištima najprije se nastoji uništiti manju konkurenciju izvozom i prodajom vlastitih proizvoda, rjeđe usluga, po damping cijenama (cijena koja ne pokriva troškove proizvodnje). U ovoj fazi potrošač ostvaruju korist pošto kupuju jeftinu robu, ali kad sitna lokalna konkurencija propadne cijena se diže, te tada potrošači moraju plaćati daleko višu cijenu. Damping cijenom veliki tržišni igrači koji obično u matičnoj državi imaju prikriveni monopol, duopol, ili oligopol mogu uništiti male konkurente u drugim državama pod uvjetom da imaju velike financijske zalihe, pristup povoljnim izvorima kredita, ili da na nekom drugom tržištu ostvaruju zaradu. Damping se obično provodi na tržištu jedne "napadnute" države, te kad u toj državi konkurencija propadne cijena se diže, pa se kreće u osvajanje tržišta u slijedećoj državi. Prema međunarodnim propisima u ovakvim slučajevima je dozvoljena antidampinška carina, ali je to teško provesti zbog nedostatka dokaza, osobito kod prodaje usluga kad se koristi domaća radna snaga. Najbolja zaštita je dobra poticajna politika i jeftini dugoročni krediti za nabavu najbolje svjetske opreme kako bi domaći proizvođači mogli smanjiti troškove i spustiti cijene svojim proizvodima. Moguće je i domaćim proizvođačima osigurati beskamatne kredite za financiranje prodaje kako bi mogli kupcima nuditi prodaju na više rata, te tako steći dodatnu konkurentsku prednost.

Damping je moguć i na domaćem tržištu i on se prepoznaje po pojavi predatorskih, grabežnih cijena. Ovu vrstu dampinga provode lokalna poduzeća protiv konkurencije u vlastitoj državi. Ovo mogu provoditi poduzeća koja imaju velike zalihe novca, privatne ili političke veze sa velikim financijerima, interesne veze sa velikim kupcima, ili potkupljuju rukovodeći kadar napadnutih poduzeća. Zahvaljujući tome ovakvi proizvođači proizvoda, ili češće usluga mogu u poslovanju sa kapitalno, ili interesno povezanim kupcima ostvariti velike zarade, te tom zaradom mogu financirati dampinški rat protiv lokalnih konkurenata tako da na natječaje idu sa cijenama ispod troškova poslovanja, čime uništavaju konkurenciju. Kad konkurencija propadne, nekoliko ovakvih proizvođača obično stječu oligopolni položaj, te dogovorno povećavaju cijenu na štetu kupaca. Pri ovakvom postupku se može dogoditi i propast provoditelja dampinga koji pokušavaju lokalnim dampingom istovremeno uništiti svoju konkurenciju na čitavom svome tržištu, ali zbog nedostatka zaliha, ili zbog nedostatka privilegiranih kupaca koji su spremni platiti višu cijenu ne uspijevaju ostvariti svoj plan. To se obično događa kod promjene političke vlasti kad izgube podršku lokalne politike, ili financijskih krugova. Kako neki domaći proizvođač, ili trgovac ne bi mogao ovakvim predatorskim cijenama tj., domaćim dampingom gušiti domaće proizvođače potrebno je zakonom minimalnu plaću radnika definirati kroz minimalnu satnicu, a ne samo kroz minimalnu mjesečnu plaću. Na ovaj način bi se moglo spriječiti pojedine ponuđače usluga da nude svoje usluge po satnici kojom ne mogu podmiriti ni minimalnu plaću.

Postoji i treća vrsta dampinga koji se može nazvati javni damping. Ova vrsta dampinga događa se kad lokalna monopolska, obično javna, ili komunalna pouzeća imaju i sporedne tržišne djelatnosti, pri čemu na tržištu te sporedne proizvode, ili usluge, nude po cijenama koje ne pokrivaju troškove proizvodnje. Taj gubitak pokrivaju dizanjem cijena monopolskih proizvoda, ili usluga, čime povećavaju trošak poslovanja svojim kupcima kojima se smanjuje konkurentnost na domaćem ili stranom tržištu. Istovremeno se i krajnjim kupcima povećavaju životni troškovi, te pada standard stanovništva. Zbog toga proizvodna poduzeća propadaju, raste nezaposlenost, porezni prihodi se smanjuju zbog čega se država mora zaduživati za održavanje istog nivoa javne potrošnje, te cijelo društvo tone u kolaps gospodarske krize. Kako bi se ovo spriječilo potrebno je državne monopole maksimalno smanjiti. Sve djelatnosti javnih poduzeća koji nisu prirodni monopol potrebno je izdvojiti u posebna poduzeća i privatizirati, ili ih je potrebno postupkom prepuštanja poslova prepustiti dobavljačima. Kako direktori pri tome ne bi mogli od prevelikih, ili izmišljenih narudžbi, uzimati proviziju potrebno je točno definirati koliko je nekih proizvoda, ili usluga potrebno nabavljati, a kako monopol ne bi stekli ti novi dobavljači potrebno je poslove dodjeljivati javnim natječajima, pri čemu uslugu treba prepustiti većem broju regionalnih dobavljača koji međusobno konkuriraju.

Također je moguća i pojava obrnutog dampinga. Ova vrsta dampinga se događa kad jače kompanije svojim lokalnim dobavljačima deficitarnih roba nude cijene koje ne mogu pokriti prodajom svojih proizvoda, ili usluga. Pri tome ostvaruju gubitak koji pokrivaju iz zaliha, ili na drugim tržištima. Vlasnici ovakvih poduzeća gubitke pokrivaju kreditima s niskim kamatama, ili dokapitalizacijama. Kad u prvoj fazi dampinga mali lokalni konkurenti koji dobavljačima ne mogu platiti trenutnu cijenu propadnu ovakva najčešće duopolna, ili oligopolna poduzeća prelaze u drugu fazu u kojoj spuštaju cijenu dobavljačima koji više nemaju izbora, te moraju prodati svoju robu onima koji su preostali na tržištu. Pri ovome obično veći broj malih dobavljača propadne, pošto ne mogu sniziti cijenu svojih proizvoda ili usluga. Zaštita od ovakve vrste dampinga je moguća u prvoj fazi kada treba pomoći slabijim domaćim konkurentima da "zamrznu" svoju proizvodnju na neko vrijeme, ili kapitalnim povezivanjem dobavljača sa prerađivačima osnivanjem zajedničkih zadruga, ili zamjenom dionica, kako bi gubitke u jednoj djelatnosti pokriti zaradom u drugoj djelatnosti. U drugoj fazi kad dobavljačima padaju cijene zaštita je puno teža, ali su ponekad mogući poticaji dobavljačima u nabavci opreme koja im omogućuje "preskakanje" njihovih kupaca prerađivača, kako bi sami mogli doći do krajnjih kupaca, što kod složenijih proizvoda često nije moguće.

Pojedine države mogu pomoći rast svojim međunarodnih korporacija poticati i namjernim smanjenje tečaja domaće valute, smanjenjem primarne kamatne stope blizu nule, smanjenjem obavezne stope likvidnih rezervi, otkupom obveznica i dionica domaćih kompanija koje investiraju u nove kapacitete, kupnjom stranih dionica, obveznica ili novčanica novcem iz primarne emisije. Time ruše tečaj domaće valute čime povećavaju konkurentnost velikih izvoznih kompanija i smanjuju uvoz. Na isti način se i druge države mogu braniti, a kada se to dogodi može doći do valutnog rata i pojave visoke inflacije, ako se pretjera sa povećanjem novčane mase na tržištima gdje su kapaciteti manji od potražnje.

Globalizam je svojim lažnim liberalizmom doveo do toga da afrički seljak cijenom svojih proizvoda ne može platiti ni trošak sjemena i gnojiva u tržišnom srazu sa europskim proizvođačima koji dobiju veće poticaje od stvarnog troška za mnoge proizvode, pa zbog toga seljaci bježe u Europu i postaju migranti na putu za EU. Zbog lažnog liberalizma na svjetskom tržištu proizvodnja industrijskih proizvoda koncentrirana je u rukama 200 do 300 velikih međunarodnih korporacija koje se često tajno dogovaraju o cijeni, dok je slabijim državama preostalo da se bave proizvodnjom sirovina, ili opijuma i kokaina.

Osnovni načina za borbu protiv negativnih posljedica globalizma je politika inteligentnog protekcionizma po uzoru na Švicarsku. Švicarska nema carine na ono što ne proizvodi na svom teritoriju, ali znaju uvesti vrlo visoku carinu kada god treba zaštititi domaću proizvodnju, a samim time i domaću zaposlenost. Kada salata dozrije u Švicarskoj nitko je ne može uvesti bez visoke carine, a kada joj sezona prođe carina nema i to je politika koju bi trebale zagovarati sve inteligentne nacionalne gospodarske politike.

Američki predsjednik Trump je kao poduzetnik u trgovini nekretninama ostvario velike uspjehe i neuspjehe, te je na osnovu osobnog iskustva imao priliku shvatiti kako se velike međunarodne korporacije bogate, ne samo na račun jeftine radne snage iz siromašnih država, već i na račun američkih poreznih olakšica. Primijetio je kako od toga obični amerikanci nemaju nikakve koristi, a zbog gubitka radnih mjesta imaju velike štete. Zahvaljujući tome uspio je osmisliti politiku povratka radnih mjesta u SAD, ponajviše povratkom zaštitnih carina u upotrebu.

Kako carine na uvoz ne bi dovele do pojave monopola na domaćem tržištu carina se mora vrlo pažljivo uvoditi. Ako uvozna carina koristi jednom, dvojici ili trojici domaćih proizvođača ona se ne smije uvoditi kako ne bi dobili monopolski položaj, ali ako je ona korisna desecima domaćih proizvođača ona je vrlo korisna za domaću proizvodnju, zapošljavanje, smanjenje nepotrebnih međunarodnih transportnih troškova, te rast narodnog bogatstva. Velikim državama je to lakše dok je malim državama to puno teže, pošto oni imaju puno manje poduzeća u većini djelatnosti.

Iako se Europa buni protiv Trumpove politike uvoznih carina i ona koristi zaštitne mjere kada je to u njenom interesu, osobito carine na uvoz izvan EU. Iako unutar EU nema carina u nekim državama svježe povrće i voće se prodaje samo ako je uzgojeno na udaljenosti do 50 kilometara čime se štite radna mjesta bez ikakve opasnosti da bi neki lokalni proizvođač mogao ostvariti monopol na štetu potrošača.

U borbi protiv negativnosti globalizma pravila WTO-a, WB-a, MMF-a, a i EU-a bi se morala promijeniti na način da se zabrana uvođenja carina odnosi samo na one proizvode kod kojih samo svjetsko tržište onemogućuje pojavu kartelizacije i monopolizacije. Međunarodni karteli su organizirali velike medijske i političke napade na Trumpa, ali on je jedina osoba koja ima dovoljno snage da sruši međunarodnu korporativnu zavjeru održavanja svjetskih prikrivenih kartela uz pomoć koruptivnih metoda. U tom cilju osim uvođenja carina Trump će morati snažno utjecati i na politiku IMF-a i WB-a, kako bi se njihova pravila promijeniti.

Države i zajednice država koje imaju više od 300 milijuna stanovnika morale bi imati pravo uvođenja carina na automobile i druge proizvode kod kojih je ovoliko tržište dovoljno za održanje većeg broja optimalno velikih poduzeća, dok bi kod proizvodnje svježeg mesa, krumpira, kukuruza i sličnih proizvoda sve države morale imati pravo uvoditi carine, ne u cilju punjenja proračuna već u cilju održanja domaće proizvodnje i zaposlenosti. Čak bi i unutar država trebalo preporučiti zabranu transporta svježeg voća i povrća na udaljenost veću od 50, 100, ili 500 km za lokalne proizvode koje proizvodi veći broj lokalnih proizvođača u sezonskim periodima kada ti proizvodi dospiju na tržište. I transport neobrađenih balvana bi trebalo zabraniti na udaljenost veću od 50 kilometara kako bi se drvo prerađivalo u lokalnim ruralnim pilanama.

Pošto male države imaju manji broj proizvođača u pojedinim tržišnim sektorima one mogu carinsku zaštitu koristiti u manjem opsegu, te bi zato trebale više koristiti druge mjere zaštite od nelojalne strane konkurencije. Interese nacionalnih proizvođača moguće je braniti i izmjenama poreznih zakona na način da se oporezuju uglavnom krajnji kupci, dok porez na dobit i dividendu trebaju biti što manji kako velika poduzeća ne bi imali interes prebacivati dobit u porezne oaze osnivajući podružnice u njima.

Interese nacionalnih proizvođača također je moguće braniti raznim necarinskim barijerama kao što su obavezni sanitarni pregledi na mjestima koja su udaljena od luka ili aerodroma, te razni drugi načini, ali na način da time ne dolazi do stvaranja lokalnih monopola. Veliki trgovački lanci robu kupuju uglavnom od većih proizvođača za sve svoje trgovine, dok male trgovine kupuju uglavnom od manjih proizvođača, te je male trgovine potrebno privilegirati. Kako bi se privilegirale male trgovine, koje zapošljavaju veći broj radnika, moguće je uvesti poseban porez za rad noću, nedjeljom i blagdanom. Od tog poreza trebaju biti izuzeti samo sveži prehrambeni proizvodi, dnevni tisak, lijekovi, suveniri, motorna goriva i slični proizvodi koji se prodaju uglavnom u malim trgovinama. Na taj način ovakve male trgovine bi imale interes raditi i noću, pa i nedjeljom nekoliko sati, dok velike trgovine ne bi otvarale svoje objekte zbog prodaje malog broja proizvoda. Time bi male trgovine opstale i u manjim mjestima i kvartova, te bi usput mogle prodavati i proizvode lokalnih proizvođača koji se ne mogu probiti na police velikih robnih lanaca. Također bi male poduzetnike koji godišnje ostvaruju prodaju manju od 2 milijuna kuna trebalo izuzeti iz sustava PDV-a. Na ovaj način bi proizvodi malih proizvođača koje se prodaju u malim trgovinama bile konkurentnije za iznos PDV-a.

Nabrojani načini za poticanje lokalnog gospodarstva, a da se ne krše međunarodna pravila o slobodnoj trgovini, su jedini načini kojima se mogu spriječiti negativne pojave globalizma kao što je koncentracija bogatstva u rukama sve manjeg broja pohlepnih rentijera, nezaposlenosti i masovne migracije.

Sve te načine zaštite američke proizvodnje i američkih radnih mjesta Trump će primijeniti u Americi, te je to prilika i za manje države da učine isto u zaštiti svoga gospodarstva. Osim toga Trup će u zaštiti američkog gospodarstva snažno koristiti i monetarnu politiku održanjem niskih kamata američkog FED-a kako bi održao i niži tečaj američke valute u cilju jačanja američke proizvodnje. Američkim bankarima i štedišama bi odgovarao jači tečaj američkog dolara, ali Trump više brine o zapošljavanju, te će se monetarna politika i na dalje koristiti u tom cilju. To je također prilika i za manje države da se odupru pritiscima i ucjenama međunarodnih financijskih institucija i banaka koje političkim i medijskim pritiscima, pa i naručenim znanstvenim radovima i dalje žele gurati politiku koja pomaže međunarodnim kartelima i slabi nacionalne države.

Jedan od tih načina je i postojeća monetarna politika koju podržavaju bankari strašeći birače preko medija kako promjena monetarne politike vodi u inflaciju. A kako to nije istina vidljivo je upravo iz radikalne promjene monetarne politike SAD-a i VB-a koju su ove države vodile nakon ekonomske krize iz 2008. godine. Kamatnu stopu na kredite iz primarne emisije spustile su blizu nule, te su u novčani sustav ubacile tisuće milijardi dolara i funti kako bi potaknule potražnju, proizvodnju i zapošljavanje, a do inflacije nije došlo. Time su dokazali kako javna potrošnja potaknuta primarnom emisijom neće izazvati inflaciju sve dok unutar ekonomije postoje neiskorišteni ljudski, prirodni i proizvodni resursi. Potrošnja je inflatorna ukoliko uzrokuje brži rast nominalne agregatne potražnje u odnosu na kapacitete ekonomije da apsorbira taj rast. Kako agregatna potražnja ne bi rasla brže od proizvodnih kapaciteta potrebno je pratiti korištenje kapaciteta po privrednim granama, te usmjeravati ulaganje u grane gdje dobavljači mogu izvršiti narudžbe bez proširivanja kapaciteta i dizanja cijena. Beskamatnim kreditima iz primarne emisije, te kupovinom dionica i obveznica poduzeća za proizvodnju nafte iz uljnih škriljaca u SAD-u je ova industrija naglo narasla, te je proizvodnja nafte toliko porasla da su počeli izvoziti naftu, a njena cijena na tržištu je naglo smanjena. Time inflacija nije porasla već je smanjena, iako je čitav proces potaknut novcem iz primarne emisije.

Za brzi razvoj proizvodnje i zapošljavanja nužna su ulaganja u proizvodnju, bilo preko kredita, bilo dokapitalizacijama kupovinom dionica i obveznica koje izdaju proizvodna poduzeća.

Obveznice ili dionice mogu kupovati građani, poduzeća, fondovi, država, a i emisiona banka. Kad dionice i obveznice kupuje država to ide na teret poreznih obveznika, a kad ih kupuje emisiona banka to je financiranje iz novokreiranog dotad nepostojećeg novca. Ovo je najbolji način financiranja koji ništa ne košta, ali se može koristiti samo dok ne izazove inflaciju. U hrvatskoj HNB bi mogla djelovati na smanjenje nezaposlenosti i povećanje proizvodnje kupovanjem dokapitalizacijskih investicijskih obveznice za izgradnju cesta, pruga, hidrocentrala, vodoprivrednih objekata, luka i slično, tijekom izvođenja radova dok cijene građevinskog materijala i usluga rastu po stopi ispod 3 posto, dok bi u slučaju da rast ovih cijena počne rasti po stopi većoj od 3 posto trebala povlačiti ulaganja iz građevinskog sektora prodajom takvih obveznica. Na sličan način bi HNB mogla djelovati i ulaganjem u druge djelatnostima važnim za hrvatsku konkurentnost, te strateške interese države.

Literatura:

Tihomir Čuljak: Osnove globalnoga gospodarstva,

Tihomir Čuljak: Povijest gospodarskih kriza,

Tihomir Čuljak: Budućnost novca,

Tihomir Čuljak: Ideje inovacije izumi.