Uloga Njemačke u Ukrajinskom ratu

Rusi su svom snagom kopnene vojske udarili na Ukrajinu.

Gdje su korijeni te njihove snage?

Rusija je površinom najveća zemlja na svijetu. Imaju sirovina više od bilo koje druge države na svijetu. A DBP im je manji nego Talijanski. Za vojsku godinama izdvajaju više od 7 posto BDP-a. Toliko izdvajaju samo Sjeverna Koreja i Švicarska.

Glavni izvozni prihodi su im nafta i plin.

Glavno tržište za naftu i plin su im europske države, ponajviše Njemačka kao najveći potrošač. Kako bi se potrošnja Njemačke još i povećala ruske službe su godinama ulagale u njemačke političare. Jedini koji su se tome pokušavali suprotstaviti su Amerikanci. Godinama su Njemačku upozoravali kako nije dobro vezati se samo za jednog dobavljača. Ali upozorenja nisu imala odjeka.

Njemačka nije izgradila čak ni jedan LNG terminal.

Naprotiv, bivša kancelarka Merkel je ugasila čak i njemačke atomske centrale kako bi se što više povećao uvoz nafte i plina. Nuklearna katastrofa u Fukušimi bila je samo izgovor.

Što su Rusi na izvozu plina i nafte više zarađivali to su imali na raspolaganju više novca za jačanje svojih vojnih kapaciteta. A kada su dovoljno ojačali stvorile su se sve pretpostavke za nasilni povratak u Rusiju bivših sovjetskih republika.

Radi čega su se njemački političari tako neodgovorno ponašali i prema svojoj, a i prema europskoj sigurnosti?

U korona krizi vidjeli smo kako je većinu političara lagano kupiti. Većina ih samo čeka priliku za stjecanje nekakve ilegalne provizije od bilo koje industrije. Pa čak i ako je to na štetu zdravlja vlastitih građana. Jedine zapadne države čiji političari su se uspjeli oduprijeti zovu lake love su Švedska i Švicarska. U Švedskoj su Covid potvrde morali imati samo oni koji idu u bolnice i staračke domove, pa se nitko nije morao cijepiti da bi mogao ići na posao, ili u neki ured. U Švicarsku su Covid potvrde mogili dobiti i preboljeli na osnovu razine antitijela u krvi. Visoka razina antitijela je jedina objektivna mjera imuniteta, ali „veliki stručnjaci” na platnom spisku farmaceutske industrije to su negirali, kako bi prodali što više cjepiva.

Ako je većina političara pala na sirenski zov lake love u slučaju Covida logično je pretpostaviti kako je upravo to i uzrok velike ovisnosti Njemačke o ruskom plinu. Što se više uveze veća provizija sjeda na tajne račune u poreznim oazama.

Kako bi se to povećalo odlično je Merkelici došla nesreća u Fukušimi kada je preko noći zatvorila nuklearke. Obećavala je javnosti prijeći na obnovljive izvore, ali je radila suprotno. Ulagala je u one izvore koji su ekonomski potpuno neisplativi, a kočila sve ono što je isplativo.

Najekonomičniji obnovljivi izvor su sunčani kolektori za zagrijavanje vode koji se mogu isplatiti za nekoliko godina. Osobito u hotelima za grijanje vode za tuširanje. Ali to se nije ni poticalo niti promoviralo.

Davala je velike poticaje za velike neekonomične vjetrenjače koje rade kod jačeg vjetra i pune električne mreže energijom kada ima vjetra. Poticala je i izvoz takve tehnologije u druge države poput Hrvatske, koje su pod njenim pritiskom morale graditi takve sustave iako u njih te države nisu ugrađivali ništa osim betona i svojeg novca. Ali za male vjetrenjače koje se postavljaju na kuće nije bilo poticaja. One potiču energetsku neovisnost običnih ljudi, a to nije dobro za poreznike. Do prije desetak godina je poticala i postavljanje skupih fotonaponskih panela na krovove obiteljskih kuća, ali su poticaji na brzinu ukinuti kada su se na tržištu pojavili tri puta jeftiniji kineski foto paneli.

Ovakva njemačka energetska politika nije došla tek sa Merkelicom. Počelo je to puno ranije sa pokretom zelenih koji su preko posredničkih organizacija osnovale naftne korporacije, u cilju gušenja konkurentne nuklearne energije. Time je pokrenuta nova "zelena" ideologija i novi ideološki pokret «prijatelja zemlje». Godine 1971. godine McGeorge Bundy i Fondacija Ford pokreću veliku studiju globalne energetske strategije. Iduće 1972. godine kanadski naftaš Maurice Strong izabran je za predsjednika Štokholmske konferencije UN-a o zaštiti okoline, koja ulaže milijarde dolara u anti industrijski i anti nuklearni «pokret zelenih». Na tajnom sastanku Bilderburške skupine 1973. pripremaju poteze za poskupljenje nafte od 400% ograničenjem proizvodnje, za javnost - kako bi se smanjilo zagađenje. Počelo se govoriti o granicama razvitka, a velikim novčanim donacijama angloamerički lobi, uz organizacijsku i stručnu pomoć Rimskog Kluba počeo je ustrojavanje ekoloških zelenih udruga i stranaka širom svijeta. Najprije u Njemačkoj, a nakon toga u ostalim razvijenim državama. U tome su im pomagali priučeni zeleni fanatici koji su preuzeli zadatak promjene javnog mnijenja, nakon čega dolazi do promjene političara koji se ne slažu sa novim idejama. Tome cilju su se pridružile i razne terorističke skupine. Širom Europe niknule su crvene terorističke skupine (Crvene brigade, Bader Mainhof i sl.) koje su nastojale likvidirati najistaknutije njemačke, talijanske i francuske zagovornike energetske neovisnosti među industrijalcima, bankarima i političarima. Govorili su kako se bore protiv kapitalizma i ubijaju kapitaliste, a stvarno su ubijali samo direktore nuklearnih centrala, te bankare i političare koji su podržavale nuklearnu energiju koja ovim državama osigurava neovisnost o uvoznoj nafti.

Za to vrijeme u Istočnoj Njemačkoj nafta i plin su se uvozili isključivo iz Rusije. Raspadom komunističkog carstva i ujedinjenjem Njemačke uvoznici nafte i plina se sve više okreću prema ruskim dobavljačima. I tako Njemačka postaje sve ovisnija o ruskim energentima. Ta politika je snažno ojačala dolaskom Gerharda Schrödera na mjesto kancelara u Njemačkoj 1999. Ovaj čelnik Socijaldemokratske partije Njemačke od 1999. do 2004. je vrlo uspješno gurao interese ruske naftne i plinske industrije. Nakon gubitka izbora 2005. povukao se u korist Angele Merkel iz suparničke Kršćansko demokratske unije, ali koja je zagovarala istu prorusku energetsku politiku. Schroder je nakon odlaska iz politike nastavio raditi za ruske interese, te je 2017. postao predsjednik ruske energetske tvrtke Rosneft, a 2022. je nominiran i za direktora ruske državne tvrtke Gazprom. Merkelica je nastavila Schroderovu energetsku politiku. A kako se javnost i mediji ne bi bavili sumnjama na korupciju počela je osim zelene ideologije dodatno vrlo snažno gurati rodnu ideologiju i LGBT prava. U cilju širenja "medijske magle" ove ideologije je vrlo snažno počela širiti na sve druge države, te sve normalne političare napadati kao radikalne zaostale konzervativce.

Kako SAD ima svoju vrlo snažnu naftnu industriju i snažnu potrebu za sigurnošću oni su pokušavali ograničiti ovisnost Europe o ruskom energentima, te su mnoge europske države nagovarali na izgradnju svojih LNG terminala. Kao odgovor na to, Merkelica je svoj utjecaj koristila kako bi proameričke političare skinula sa vlasti i dovela one koji više slušaju nju. Svi koji su gledali na energetsku sigurnost svojih država u medijima su vrlo brzo proglašavani zaostalim desničarima, antidemokratima i antieuropejcima.

Ovim pritiscima sa njemačke i ruske strane je bila izložena i Hrvatska kojoj su Amerikanci godinama predlagali izgradnju LNG terminala kao sigurnosne rezerve u dobavi plina.

U srpnju 2017. predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović je u Varšavi pokrenula Inicijativu Triju mora gdje je sa Trumpom razgovarala i o LNG terminalu. Ovoj inicijativi Tri mora koja je imala za cilj ekonomski, prometno i vojno ojačati države koje su bile dio nekadašnjeg sovjetskog carstva snažno se suprotstavila Njemačka i Rusija. Kako je Predsjednica sve više gurala ove inicijative tako su ju mediji pod utjecajem njemačkih i ruskih službi sve više napadale. Čak su uspjeli angažirali i pjevača Škoru da se kandidira za predsjednika kako bi u drugom krugu Kolinda izgubila izbore. Kako bi je zastrašili i demotivirali na ozbiljnu predizbornu kampanju 4. 12. 2019. oteta je, odvezena na savski nasip, te ubijena i bačena u Savu časnica hrvatske vojske Jadranka Skender koja je radila u njezinom uredu. Time joj je poručeno kako bi tako mogla završiti i njezina djeca, ili suprug.

U lipnju 2018. godine je izglasan zakon o izgradnji LNG terminala u Omišlju. Iako je HDZ imao većinu zakon je prošao zato što su ga podržali zastupnici iz Kluba “Nezavisni za Hrvatsku” Zlatko Hasanbegović i Željko Glasnović. Protiv je bio član vladajućih, tadašnji potpredsjednik Sabora Furio Radin, dok se HDZ-ovac Ante Sanader iznenada razbolio. SDP je sa 360 amandmana pokušao što više otežati donošenje zakona, ali nije uspio. Dva mjeseca ranije ruski veleposlanik je jednom hrvatskom tjedniku dao intervju u kojem je priznao kako je ruski interes učiniti Hrvatsku energetski ovisnom o Rusiji. Nešto ranije Hrvatska vlada je zaključila međudržavni sporazum po kojem se plin u Hrvatskoj prodaje preko privatne tvrtke PPD sa ekskluzivnim pravima, a upravo ta tvrtka je bila najveći podupiratelj Škorine kampanje preko svoje televizije Z1.

Merkelica je sa vlasti otišla tek kada je vidjela kako bi ju mogli naslijediti Zeleni koji vode istu lažnu politiku poticanja obnovljive energije, politiku ulaganja u ne-ekonomične obnovljive tehnologije i kočenja ekonomičnih obnovljivih izvora.

Dolaskom nove zeleno crvene koalicije na vlast u Njemačkoj Rusi su zasigurno bili sretni. Pričama o obnovljivim izvorima i gender ideologiji će se i dalje Njemce zabavljati, a plin će teći u povećanim količinama. Zarada od plina će rasti pa će i ruska vojska postajati sve jača. Vjerovali su kako će napad na Ukrajinu proći kao 2014. kada su vojnike u civilu poslale na ključne točke Krima, Luganska i Dombasa, te ukrajinsku vlast stavili pred svršeni čin. Tada su europske države Rusiji uveli vrlo blage sankcije vjerujući kako će se Putin osvojenim zadovoljiti, te da neće tražiti više. Jedino su Amerikanci nastojali Rusiji progurati ozbiljne sankcije, te su Ukrajinu nastojali ohrabriti u jačanju vojske kako bi se mogla obraniti od daljnjih ruskih pretenzija. Dolaskom Joa Bidena na vlast Amerikanci su počeli uvjeravati Ukrajince kako će ih podržati i u vojnom povratku izgubljenih pokrajina pod svoju vlast. Ali, kada su vidjeli koliku vojnu silu su Rusi nagomilali na granicama Ukrajine Amerikanci su se povukli i prije ruskog napada su otvoreno rekli kako se neće miješati ako Rusi napadnu. Kada je Putin proglasio priznanje neovisnosti Luganska i Dombasa na zapadu je bilo samo laganih protivljenja. Da je Putin na tome stao nikakve ozbiljne reakcije ne bi bilo i tinjajući rat na istoku Ukrajine bi stao. Ali, slaba reakcija zapada je Putinu bio znak kako može ići dalje. Za ovo vojno potčinajvanje cijele Ukrajine se pripremao mjesecima. Kako bi uplašio Europu i pokazao joj koliko je ovisna o Rusiji mjesecima ranije je smanjivao isporuke plina prema Europi, te je tako cijena plina porasla 300 posto.

Međutim, u proteklih osam godina prigušenog i u Europi medijski nevidljivog rata ukrajinska vojska se očistila od ruskih špijuna i sabotera iz sovjetskog razdoblja, te je postala vojna sila. Sila koje su uspješno suprotstavila novoj, puno široj i potpuno otvorenoj ruskoj invaziji.

I tako su Nijemci morali konačno odlučiti kojoj strani će se okrenuti.

Pristati uz Rusiju značilo bi riskirati potpuno isključenje iz civiliziranoga svijeta. Kako se to ne bi dogodilo osudili su rusku invaziju, te objavili kako odustaju od plinovoda Sjeverni tok 2, ali Sjeverni tok 1 i dalje radi. Zahvaljujući dugogodišnjoj sabotaži vlastite sigurnosti bez toga bi im industrija potpuno stala. Pa radi toga ni Amerikanci ne smiju presjeći ovaj plinovod i tako Njemačku baciti u ekonomski i politički kaos. A kako bi od rata imali i neke koristi Nijemci su pozvali sve prognane Ukrajince u Njemačku kako bi za desetak godina riješili svoj problem nedostatka radne snage koja treba zaraditi mirovine za umirovljenike.

Bez obzira na ishod rata u Ukrajini zapad će se morati snažno odvojiti od ruske nafte i plina. Morati će puno više ulagati u ekonomske isplative obnovljive izvore. Morati će poticati kućne izvore energije, jeftinije fotopanele i kolektore za grijanje vode, male kućne vjetrenjače, dizalice topline, višeslojne savitljive tanke printane fotonaponske panele i druge tehnologije u razvoju.

Tek kada se drastično smanje ruski prihodi od nafte i plina Rusija će se morati okrenuti razvoju svoje pravne države i svojeg tržišnoga gospodarstva. Rusija i sada to jeste, ali samo formalno. U realnosti, svaki mali ruski poduzetnik mora plaćati mito mnogobrojnim državnim inspektorima, policajcima, obavještajcima, kriminalcima i političarima. Od toga su izuzeti samo veliki oligarsi koji imaju dobre veze sa vrhom politike, pa su oslobođeni straha od raznih inspektora i drugih reketaša. Rezultat takvog gospodarskog sustava je visoko monopolizirano gospodarstvo u kojem nekolicina velikih u svakoj djelatnosti drže tržište, te međusobno glume konkurenciju. A ako ih neki mali konkurenti počnu ugrožavati vrlo brzo im izgore pogoni, ili poginu u nekom prometnom udesu. Puno veći stupanj slobode imaju poduzetnici u Kolumbiji gdje ih ucijenjuje mafija, nego u Rusiji. Startapova u Rusiji gotovo i da nema, osim ako unaprijed osiguraju položaj dobavljača za velike, ili u informatičkoj industriji. Državni reketaši se u informatiku ne razumiju pa i ne znaju kako informatičare reketariti.

A do izgradnje pravne i tržišne države u Rusiji neće doći dok im drastično ne padnu prihodi od nafte i plina, bez obzira na ishod rata u Ukrajini, i bez obzira hoće li Putin ostati veliki imperator, ili će ga netko drugi zamijeniti.