VERGAROLA , SJEĆANJE na nevine žrtve eksplozije 18. kolovoza 1946.godine

VERGAROLA , SJEĆANJE na nevine žrtve eksplozije 18. kolovoza 1946.godine
306
2
1

EKSPLOZIJA NA VERGAROLI U PULI 18.KOLOVOZA 1946,GODINE

Vergarola je uvala u pulskom zaljevu između Tvornice cementa i Muzila. Bilo je to  kupalište i sjedište veslačkog kluba Pietas Julia za vrijeme talijanske uprave u Puli.

Eksplozija na Vergaroli,  Vargarola (tal. Valle Vergarolla, Valle Vergarolo) je pulska uvala (lučica), danas i gradska četvrt. Na specijalnim vojnim kartama bivše jugoslavenske vojske označena je kao uvala Privlaka, a nalazi se na jugozapadu pulskoga zaljeva,  dogodila se 18.kolovoza 1946.godine, kada je 28 ogromnih podvodnih mina  koje su sadržavale 9 tona eksploziva eksplodiralo na  prepunom kupalištu.

Povijesna ekspertiza tragedije na pulskoj Vargaroli (Vergarolla) 18. kolovoza 1946. Prof,dr.sc. Darko Duhovski

file:///D:/Downloads/04_Darko_Dukovski.pdf

Mine koje su zaostale u zaljevu eksplodirale su približno u 14 sata 18.kolovoza 1946. godine uzrokujući pogibiju i ranjavanje mnogo  ljudi. Broj poginulih i ranjenih razlikuje se, dokumentacije nema, jedina točna dokumentacija je ona o mjestu pokopa žrtava, a to je da je na Mornaričkom groblju  sahranjeno je 25 neprepoznatih i još sedam prepoznatih, a na civilnom, na Monte Ghiru, 29 prepoznatih žrtava, a ozlijeđeno je oko 100 ljudi.

Dnevni listovi L’Arena di Pola i Il Nostro Giornale su jedini izvor informacija, jer su pratili događaje na dnevnoj bazi. Oni potvrđuju da je broj žrtava 63, a popisu nestalih dodano je  sedam novih imena čiji su nestanci isto tako prijavljeni.

Podaci se razlikuju i o naravi eksplodiranih mina. Neki govore da su mine, koje su se nalazile u zaljevu, postavili Talijani prilikom povlačenja 1943. godine prethodno ih deaktiviravši, dok neki govore da su ih postavile savezničke okupacijske snage. Treće mišljenje zastupaju neki nacionalistički elementi u Italiji koji tvrde da je eksplozija ustvari bila diverzija OZNE, kako bi se ubrzao egzodus talijanskog stanovništva.U odgovornost Ozne, Titove tajne policije, u tom trenutku u Istri nitko nije sumnjao.

Britanski izvori govore da je to bio pravi politički čin zastrašivanja. talijanskog stanovništva kako bi se ubrzalo iseljavanje, jer Titovoj politici nije odgovaralo talijansko stanovništvo.

Ima novih saznanja, jer su se deklasificirali dokumenti;

Elvis Mileta, novinar i urednik HRT-a, studio  Pula, na svom FB profilu napisao je;   Malo objašnjenje; neposredno prije početka Mirovne konferencije u Parizu početkom srpnja ’46. stigao je naputak sa samog vrha da se radikalizira situacija u Puli. Po svemu sudeći Oblasni komitet KPH za Istru na čelu s Josipom Šestanom u svemu tome nije sudjelovao, kao ni jugoslavenska vojska u kojoj je došlo do smjene jer je dotadašnji zapovjednik grada Tode Ćuruvija prihvatio novu dužnost u Zagrebu, a naslijedio ga je Janez Žirovnik. Tzv. specijalne zadatke u Puli koordinirao je kapetan Mijo Pikunić, djelatnik Prvog odsjeka Odjeljenja za zaštitu naroda, koje je u ožujku preformirano u Upravu državne bezbjednosti. Baza mu je bila u Štinjanu, a tamo su po direktive odlazili i skojevci čija je zadaća bila ispisivanje parola po fasadama. I – da, sva se imena znaju, kao i svi detalji ove akcije. Izravni počinitelji ovog masakra nakon rata – jedan je živio na Montezaru, drugi preko puta škole Tone Peruško, treći malo niže desno prema Areni, četvrti kod autobusnog kolodvora a peti i šesti u vilama na Kaštelu. U ovaj staff ne računam dvojicu koji su nabavili neophodan pribor u Labinu. Dvojica su kasnije završila na Golom otoku jer su se malo bili razbahatili, razočarani u priznanja i povlastice nakon rata. Po povratku nikada o ovoj temi nisu ni zucnuli. Inače, po prvotnom planu eksploziv je trebao biti postavljen u Pattinaggio, ali se vozač kamioncina u čijem su tovarnom prostoru bili sanduci s dinamitom uplašio engleske MP patrole, pa je akcija propala. Dva dana kasnije išli su na rezervnu varijantu, Vargarolu. Mijo Pikunić, u mirovinu je otišao kao direktor Elektroistre i, kako bi se bolje razumijela ona famozna nogometna utakmica te tragične nedjelje, prvi predsjednik NK Istre.

Naime najveća tragedija i sramota poslijeratne Pule jest u činjenici da se taj dan u 18 sati i 30 minuta, dakle više od 4 sata nakon eksplozije, kada su već svi sve znali, na gradskom nogometnom stadionu uredno odigrala uzvratna prvenstvena utakmica za ulazak u jedinstvenu jugoslavensku nogometnu ligu između pulskog kluba Unione sportiva operaia i riječkog Kvarnera. Na prepunom stadionu, kao da se ništa nije dogodilo.

https://www.facebook.com/elvis.mileta/posts/10215527494879702?comment_id=10215536876794244&notif_id=1566083693701907&notif_t=comment_mention

A nas su u školi 50-tih i 60-tih,  godina učili da je jugoslavensko društvo— HUMANO?

PULA 1946 GODINE

Sporazumom od 9. lipnja 1945. između Jugoslavije, s jedne, i Velike Britanije i SAD-a, s druge strane, uspostavljena je privremena saveznička vojna uprava u Trstu i okolici.. Snage jugoslavenske armije  povukle su se na demarkacijsku liniju – tzv. Morganovu liniju, a sporni teritorij podijeljen je na dvije zone: A – Trst i okolica s angloameričkom upravom; B – u koju su ušle sjeverozapadna Istra i slovensko primorje, s jugoslavenskom vojnom upravom. Saveznička okupacija Pule također je izvedena u skladu sa sporazumom od 9. lipnja 1945. godine.

Pročitajte više na: https://www.vecernji.hr/premium/bitka-za-trst-1083774 – http://www.vecernji.hr

Dakle, Pula je 1946. godine bila pod savezničkom vojnom upravom. Atmosfera u gradu je bila napeta. Stanovništvo je bilo podijeljeno na većinski talijanski dio i na manjinski projugoslavenski dio. Odvojena su bila i mjesta okupljanja. Tako je talijanski veslački klub Pietas Julija organizirao proslavu godišnjice osnutka kluba na kupalištu Vergarola. Kupalište je bilo prepuno kupača, jer se održavao i tečaj plivanja, među kojima je bilo i mnogo djece.

U kratkome, ali najosjetljivijem razdoblju, od 4. svibnja do 12. lipnja 1945., koliko je gradom upravljao Gradski NOO i vojno zapovjedništvo grada, osjećala se stalna napetost i strah od odmazde, nasilja ili pljačke. Ne bez razloga. Uhićeni su gradonačelnik Menerini, općinski službenik Pelin i drugi službenici gradske uprave, bivši karabinjeri ili fašisti koji nisu uspjeli pobjeći iz grada. Njihova sudbina ostala je “nepoznatom”. “Nepoznata” je ostala i sudbina onih koji su, opravdano ili neopravdano, vojnim i civilnim vlastima grada prijavljeni kao “neprijatelji Narodnooslobodilačkog pokreta” (NOP) ili “neprijatelji naroda”. Ovi su događaji vezani uz brojne deportacije, zatvaranja i likvidacije na području cijele Istre.

Naime, u povjerljivu dopisu, izdanom početkom 1945. pod nazivom Zadaci NOO-a pri oslobođenju u novim krajevima, koji se sastoji od 20 točaka, točno je opisan postupak “preuzimanja” gradova i uklanjanja “neprijateljskih elemenata”. Ono što je često prigovarano Odjeljenju za zaštitu naroda (OZN ili OZNA), a prigovarali su i organi vlasti, bio je loš odabir ljudi, koji nisu bili dorasli ozbiljnosti i odgovornosti u situaciji u kojoj su se našli. Često su posljedice bile nesagledive i osjećale su se godinama kasnije. Zbog toga je za dio talijanskoga stanovništva Pule JA bila “okupatorska”, a ne “oslobodilačka” vojska. Dijelu građana Pule, uglavnom onome talijanskom, boravak postrojbi Narodnooslobodilačke vojske (NOV) u gradu i vlast Gradskog NOO-a bio je nalik okupaciji. Za njih rat kao da nije završio. Malo tko tada je mogao zamisliti kako će u “nov život” ili “novo doba” Pula ući s novim građanima, jer će staro stanovništvo, gotovo u cijelosti, napustiti grad.

file:///D:/Downloads/04_Darko_Dukovski.pdf

Neki su ljudi stradali urušavanjem zgrade “Pietas Julia”. Spašavanje je bilo  složeno i kaotično,  dijelom zato što su neki ljudi doslovno “razbacani”. U radu medicinske pomoći najviše se istaknuo dr. Geppino Micheletti, koji  unatoč tome što je u eksploziji izgubio  svoje sinove Carloa i Renza, u dobi od 9 i 6 godina,  brata , bratovu  suprugu  i bratovu  kćer,  nastavio do kasno u noć operirati i pomagati ranjenicima. Ovog  čovjeka ,požrtvovnog liječnika, nikad nitko nije  spominjao, tišina  je trajala desetljećima. Michelettijevi su u prvim mjesecima 1947. godine emigrirali i otišli u Italiju, u Narni. Godine 1947. Italija je Geppinu Michelettiju dodijelila medalju za hrabrost, 2007. godine postavljena mu je spomen-ploča pored spomenika kod katedrale u
Puli, dok je 18. kolovoza 2008. otkriven njegov spomenik u Trstu .

Početkom 1946. (12. siječnja) eksplodiralo je skladište eksploziva (barutana) u Valelungi, ranjeno je 40-ak osoba, a izazvana je znatna materijalna šteta te panika u gradu, jednako kao kad je ta barutana eksplodirala 1. studenoga 1918. godine. Istraga komisije Savezničke vojne uprave o tome događaju utvrdila je kako je došlo do samozapaljenja eksplozivnih sredstava. Vjerojatno je bila riječ o diverziji, odnosno o tomu da je eksploziju izazvala jedna od sukobljenih strana. Izjava Savezničke komisije postaje razumljivom uzme li se u obzir njezino nastojanje da se očuva kakav-takav mir. Bez obzira na rezultate istrage, strah se i nelagoda uvukla u Puljane. Ova će eksplozija najaviti niz tragičnih događaja, a posebice eksploziju na Vargaroli 18. kolovoza iste godine.

SAVEZNIČKO ISTRAŽIVANJE

Savezničku vojnu istragu o incidentu preuzeo je  brigadir dr. Sc. Erskine, zapovjednik  24. gardijske brigade, koji je 8. rujna 1946. izvijestio da je nesreća uzrokovana eksplozijom tri torpeda. Rekao je da je  streljivo više puta pregledano i da je  potvrđeno kao sigurno i da “ne smatram stoga da je moguće da je eksplodiralo bez detonacije”. Dodao je da “je namjerno eksploziju izazvala nepoznata osoba ili više njih,  što potvrđuje i činjenica da se čula malena preliminarna eksplozija i da je požar spaljen”.

Slažući se s tim nalazima, brigadir Bastin u ime glavnog zapovjednika Glavnog stožera zaključio je u konačnom izvješću od 14. veljače 1947. da “mislim da je eksploziju uzrokovala neka osoba ili nepoznate osobe. Zadovoljan sam da je streljivo bilo sigurno  i pravilno pregledano i da nije bilo potrebno  postaviti stražare nad njim. Stoga smatram da nikakva krivnja za eksploziju ne leži u Savezničkim vojnim vlastima “.

Događaj je imao snažne političke implikacije, jer su domaći talijanski čelnici i glavna talijanska novina L’Arena di Pola smatrali da je to bilo zastrašivanje, kako bi se što više ljudi iselilo.

https://www.revolvy.com/page/Vergarola-explosi

POSLJEDICE EKSPLOZIJE

Nakon eksplozije zavladao je strah i nepovjerenje u savezničku upravu. Među
prestrašenim i dezorijentiranim stanovnicima Pule lako je bilo tako jasnim aluzijama potpiriti već postojeću paniku. Narod je ogorčen zbog toga što se nije ništa poduzelo da se municija premjesti premda je lokalni tisak često upozoravao  na tu opasnost. Stanovništvo Pule pripisuje odgovornost za taj teški događaj  Savezničkoj vojnoj upravi. Ovo je bila,  četvrta eksplozija municije od kada se Pula nalazila  pod Savezničkom upravom.

Tada je počelo masovno iseljavanje. Nije bilo lako donijeti odluku, napustiti sve,  ostaviti imovinu i otići. U Italiji koja je isto bila osiromašena ratom nije bilo dovoljno sredstava za useljenike i izbjeglice, pa su svi morali proći kroz izbjegličke logore i kampove po nekoliko godina, dok se nisu zaposlili i započeli novi život.

Talijani taj proces iseljavanja iz Istre i ostalih krajeva koji su pripali Jugoslaviji nazivaju Il grande esodo ili hrvatski egzodus. Međutim treba naglasiti, da nisu iseljavali samo Talijani , jedna trećina iseljenika, bili su Slovenci i Hrvati koji su se protivili komunističkoj vlasti u Jugoslaviji.

Egzodus iz Pule je trajao od prosinca 1946.godine do ožujka 1947.godine. Posljednja izjava o iseljavanju potpisana je 10.veljače 1947.godine, na dan zaključenja Mirovnog sporazuma u Parizu. Iz Pule je izbjeglice prevozio brod Toscana  u Veneziu i Anconu,a pripomogli su i brodovi Pola i Grado.

Nakon egzodusa u Puli je ostalo svega 3 600 stanovnika.  U veljači 1947. godine Pula je bila grad duhova. Ulice su bile puste, trgovine zatvorene, parkovi prazni, kuće sa spuštenim roletnama ili zatvorenim škurama, a u ožujku je grad prestao funkcionirati. Preostalom stanovništvu je saveznička vojna uprava pomagala i opskrbljivala ih hranom.

15.rujna 1947.godine Pula je postala sastavnim dijelom Hrvatske, odnosno Jugoslavije.

Prema popisu stanovništva u Puli je 1945. godine bilo 26 533 Talijana, 1948. godine 14 001, a 1953. godine 10 744  Talijana. Po talijanskim izvorima iz Pule je iselilo između 32-34 tisuće stanovnika. Talijanske brojke treba uzeti sa rezervom, jer oni se nisu pomirili sa gubitkom Istre, Primorja, otoka i grada Zadra . Udruženje Esula još uvijek taj teritorij naziva Le nostre terre ( naše zemlje).

Dana 10,ožujka 2004.Donji dom talijanskog parlamenta sa 502 glasa za,15 protiv i 4 suzdržana, izglasao je zakon kojim se 10,veljače proglašava nacionalnim Danom sjećanja na žrtve fojbi ( kraške jame) i na istarske ,riječke i dalmatinske esule. Taj datum je izabran jer je na taj dan 10.veljače 1947.godine u Parizu  potpisan Ugovor o miru između Italije i tadašnje Jugoslavije, kojim je priznat suverenitet nad Istrom, Rijekom, djelom Dalmacije i otocima Krk, Cres i Palagruža jugoslavenskim vlastima

.http://www.portaloko.hr/clanak/u-italiji-dan-sjecanja-na-zrtve-fojbi-i-esule-a-hrvatske-kriptokomunisticke-vlasti-sute/0/70147/

“Treba poštivati taj dan, dostojanstveno i bez politizacije se sjećati mnoštva ljudi koji su doživjeli veliku nepravdu i stradanja kao posljedice rata”, ističe saborski zastupnik talijanske nacionalne manjine Furio Radin.

TalijanskI  predsjednik Giorgia Napolitana rekao da su fojbe bile tragedija čije je priznanje predugo izostajalo te da obilježavanje tih događaja “nema ništa s povijesnim revizionizmom, revanšizmom i nacionalizmom”.

Pietet nevinim  žrtvama !

Lili Benčik