Zajedništvo na desnici? Nemoguća misija!

Izbori za EU prošli. Desni birači razočarani politikom sadašnje vlade dali glas desnim strankama i koalicijama. Ruža, Kolakušić, Živi zid i Amsterdamska prošli. Bruna, Petirka i Most za malo. Da su prošli Bruna i Petirka HDZ i SDP bi imali tri mandata, a Ruža 2. U zbiru Ruža, Bruna, Petirka dobili kao i SDP. Sa Mostom imali bi kao i HDZ.

Pouka za budućnost?

Možda!

Ima li mogućnosti za zajednički izlazak svih njih na slijedećim izborima, kako bi nakon izbora mogli zajedno sa HDZ-om formirali jaku vlast bez Pupovca i ljevice?

Dok traje kampanja za slijedeće predsjedničke izbore imati će dosta vremena za razmišljanje o tome.

Predsjednica je prije 6 mjeseci svojim izjavama krenula lagano prema lijevo. Time je desne birače odgurnula od HDZ-a prema desnim strankama, te je znatno doprinijela njihovom uspjehu. Logično je zaključiti kako će joj se Ruža i Bruna na tome zahvaliti, te se neće kandidirati na Predsjedničkim izborima. Predsjednica će se sada ponovno okrenuti malo prema desno kako bi ponovno pobijedila, a to će biti prilika i desnim strankama za raspravu o zajedničkom programu i o kandidatima za buduće saborske liste.

Dok se predsjednica bori za drugi mandat HDZ će po županijama i gradovima loviti žrtvene janjce koji trebaju biti kažnjeni za loše rezultate.

Najgore rezultate su osvojili oni koji su bili sigurni kako će ih Plenković staviti na liste za sabor, a sada bi mogli biti sprženi na oltaru europske pravovjernosti.

Dok se HDZ bavi svojim problemima manje desne stranke, da bi nešto dobile moraju sastaviti programe koji im se treba razlikovati od programa HDZ-a. Ali to neće biti problem. Nikada se naši političari nisu iskreno svađali o programu. To je samo povod, a ne i razlog za sukobe.

Razlog za sukobe i unutar stranaka i unutar koalicija su mjesta na listama.

Takvi sukobi postoje u svim državama, a njihov intenzitet ovisi o načinu slaganja izbornih lista. Te sukobe su najbolje riješili u SAD-u. Unutar svake stranke se prije svakih izbora organiziraju predizbori koji određuju tko će predstavljati stranku na izborima. A nakon izbora poraženi na predizborima često postaju najbliži suradnici onih koji su pobijedili.

Kod nas poraženi u unutarstranačkim borbama postaju nepoželjni članovi stranaka, pa im se nakon izbora često znaju pakovati i krivične istrage.

Ako se desne stranke budu po dosadašnji običajima budu "dogovarali" tko će voditi zajedničke liste na pojedinim izbornim jedinicama i tko će biti koji na kojemu mjestu male su šanse za uspješan dogovor.

Kod desnih političara ego je ipak jači od dugoročnog interesa.

Ako umjesto imena počnu razgovarati o principima kandidiranja mogli bi dugoročno promijeniti Hrvatsku.

Kada bi se dogovorili o načinu kandidiranja na svim izborima i izbornim jedinicama, te o načinu slaganja lista mogli bi konačno promijeniti statute svih političkih stranaka koji su kopije statuta Lenjinove boljševičke partije.

A riješenje za demokratsko slaganje izbornih lista bi moglo biti vrlo jednostavno. Dovoljno bi bilo omogućiti svim članovima svih stranaka u koaliciji koji žive na području neke izborne jedinice kandidiranje za dolazak na listu. Kriterij za kandidaturu bi mogao biti taj da prikupi najmanje 5 posto potpisa članova bilo koje stranke u koaliciji, a koji također žive na području izborne jedinice.

Ali ovakav način kandidiranja bi oduzeo moć predsjednicima stranaka za postavljanje svojih kandidata pa su oni prirodno protiv ovakvog kandidiranja koji bi ih od šefova pretvorio u političare i unutar stranke.

Nakon skupštine organizirane na nivou svake izborne jedinice svi članovi svih stranaka u koaliciji bi trebalo imati priliku glasati za najviše 30 posto kandidata na listi.

Glasovanje za samo jednog kandidata ne bi bilo dobro pošto bi velika većina glasovala samo za svog predsjednika. Ni glasovanje za onoliko kandidata koliko se bira ne bi bilo dobro pošto bi svi članovi stranke glasali prema šalabahterima koje su dobili od svojih stranaka.

Tko na zajedničkoj listi dobije najviše bio bi prvi na listi, tko dobije malo manje bio bi drugi i tako redom.

Ni ovo se šefovima stranaka i nekolicini najbližih suradnika baš i ne bi svidjelo, ali članstvo bi i sa ovim bilo vrlo zadovoljno.

A tko će stvarno ući u sabor na kraju bi ipak odlučivali svi birači svojim preferencijalnim glasovanjem. Na isti način bi se mogli održati i izbori za županije, gradove i općine, pa čak i gradske kotare.

Pošto ovakav način sastavljanja lista oduzima moć predsjednicima svih stranaka koji vjeruju kako će doživotno ostati predsjednici svojih stranaka, vrlo je mala vjerojatnost za postizanje nekog dogovora na tom tragu.

Kada bi se ipak uspjeli dogovoriti to bi čak i druge stranke natjeralo na uvođenje sličnog unutarstranačkog izbornoga sustava za sve izbore. Čak bi i HDZ, pod pritiskom članstva koje bi moglo prijetiti odlaskom u druge stranke, mogao uvest sličan model unutarstranačke borbe i tako oduzeti moć vlastitom predsjedniku. Uvođenjem takvog sustava svi nekada razočarani članovi stranke koji su napustili stranku mogli bi se vratiti u nju i pokušati ponovno. Rezultat bi bio gašenje svih manjih stranaka pošto bi se sve ambicije mogle testirati unutar HDZ-a, bez ljutnje na neke nevidljive "gremije" koji tajno donose odluke i šalabahterima odlučuju tko će napredovati, a tko je politički otpisan.

Posljedice ovakvih izbornih promjena na politički život bio bi ogroman. Izabrani zastupnici bi znali kako svoj položaj ne duguju predsjedniku, te bi njihov položaju u saboru bio puno jači. Sabor bi konačno postao najvažnije mjesto odlučivanja, dok bi Vlada konačno postala samo izvršni organ sabora.

Podjela vlasti na zakonodavnu, izvršnu i sudsku koja je zapisana u ustavu konačno bi postala i dio stvarnog političkog života u hrvatskoj državi.

Poznajući mentalitet naših političara, osobito onih desnih, vjerojatnost za postizanje ovakvog dogovora ipak je zanemariva!