Zašto demokratski zapad ne može srušiti diktatorske režime u Iranu, Kubi ili Sjevernoj Koreji?

Povijest prošlih 100 i nešto godina nas uči kako se demokratske države vrlo lako pretvaraju u diktature, ali diktature je vrlo teško demokratizirati.

Lenjin je na vlast došao u parlamentu koji je izabran manjinskim izbornim sustavom u kojem birači glasaju za stranke, a ne za najbolje kandidate po izbornim jedinicama. Na isti način je izabran i Mussolini u Italiji i Hitler u Njemačkoj. Mjesec dana prije nego je osnovao svoju fašističku stranku Mussolini je bio u vrhu talijanskih socijalista s kojima se posvađao. Hitler je bio šef Njemačke socijalističke radničke partije, dakle socijalist ljevičar. Kako bi ga mogao smjestiti na desnicu Staljin je izmislio riječ „nacist” i tako je vlastite simpatizere uvjerio koko su to mrski desničari.

Lijevičari, i komunisti i socijalisti su uspjeli osmisliti sustav koji im omogućuje trajni ostanak na vlasti. Taj sustav se temelji na jednoj organizaciji sastavljenoj od karijerista koji su spremni na sve kako bi se domogli dijela vlasti, čak kada nemaju nikakve sposobnosti za obnašanje vlasti. Dovoljno je samo velika želja, koja podrazumijeva spremnost na žrtvovanje vlastitog vremena, energije, samopoštovanja i uvjerenja, što je su osobine manipulatora, sociopata i psihopata. Njima su slični i islamski fundamentalisti koji u stihovima Kurana vide zakone koje mogu tumačiti prema svojim željama i koji im omogućavaju ubijanje svih koji se s njima ne slažu.

Kada takvi političari udruženi u stranku sličnih sebi dođu na vlast vrlo ih je teško srušiti.

Popularni pojedinci ih ne mogu srušiti zato što partija, mule ili imami određuju tko može dospjeti u medije i postati popularan.

Oporbene organizacije ih ne mogu srušiti zato što oni takve organizacije uništavaju u samome nastanku, bilo uhićenima, bilo ubacivanjem svojih agenata među same osnivače takvih organizacija.

Stranim vojnim akcijama ih je teško srušiti zato što u napadu stranaca čak i nezadovoljnici režimom vide agresiju na svoj narod i državu. Radi toga te države kod napada izvana mogu lako mobilizirati u obranu i one koji ne vole režim. Dovoljno je da zapovjednici budu pouzdani dok su obični vojnici samo snaga koja treba pucat prema napadaču.

Kako bi se svladao diktatorski režim potrebno je napraviti ono što režim ne može spriječiti, potrebno je naoružati potencijalne protivnike režima, ali ne kao organizacije već kao pojedince ili male anarhističke skupine. U takvim državama postoji puno oružja ali to oružje imaju samo oni koji su pod kontrolom i ono je vrlo dobro evidentirano.

Naoružavanje nezadovoljnika je moguće vrlo lagano. Dovoljno bi bilo staviti nekoliko pištolja s prigušivačima i streljivom u malu plastičnu burad, te to dronovima noću masovno izbaciti iznad gradskih kvartova gdje živi sirotinja. Jedna dio oružja bi zarobila policija, ali jedan dio bi došao u ruke ljudi koji bi ga skrili i počeli koristiti samo po potrebi, za zaštitu, ili za pljačku. Pojavom masovne pljačke u malim skupinama kriminalci bi pokrenuli propast režima. Pljačkaši bi se pojavili i među pristalicama samoga režima koji su nezadovoljni svojim položajem, a upravo oni su ti koji održavaju režim, a zahvaljujući njima pojavile bi se mnogobrojne lokalne naoružane grupe koje bi počele provoditi svoje zakone. Nakon njih bi se počele pojavljivati i političke skupine koje bi nastojale lokalne vođe ujediniti u veće organizacije sposobne rušiti režim.

Ovakvim načinom je nenamjerno srušen režim u Libiji i Siriji gdje su se države raspale po etničkim granicama. Isti princip bi se mogao koristiti i u preostalim diktatorskim režimima. Samo treba biti spreman na pojavu novih manjih država, što bivše kolonijalne sile izbjegavaju, vjerujući kako će se postojeći režimi vremenom sami prilagoditi njihovim interesima.