Zašto Mađari kao većinski vlasnici INA-e nisu otkrili pljačku?

Nakon dvije godine očitog pljačkanja INA-e Uskok uhitio pljačkaše, ali ne zahvaljujući ininim odjelima za sprječavanje zloupotreba, već zahvaljujući bankarima koji su radi zakonske obveze prijavili sumnjive transakcije.

I sada se mediji, političari i javnost pitaju kako je to moguće.

Traže se krivci u Vladi.

U HDZ-u.

U upravi INA-e.

U nadzornom odboru.

Ali malo tko vidi krivicu kod većinskog vlasnika MOL-a.

Kada pogledamo činjenici vidimo kako su godinama smjenjivani mnogi direktori, kako bi na njihovo mjesto došli neupućeniji, nesposobniji, bahatiji i nemoralniji. I iz nadzornog odbora su mjenjani oni koji su nešto propitkivali i ukazivali na slabe rezultate, da bi na njihovo mjesto došli veliki "stručnjaci" sa fakulteta koji sa realnim gospodarstvom nikada nisu imali nikakve veze.

Vidimo kako unutarnja kontrola godinama nije vidjela kršenje unutrašnjih pravila poslovanja. Ni vanjske revizije nisu primijetile kako se krše pravila.

Vidimo kako su direktori četvrte razine, po unutrašnjim pravilima čak imali pravo sami odlučivati kome će i po kojoj cijeni prodavati plin, a vjerojatno i druge proizvode. To pravo nemaju ni piljarice na pijacu. Po zakonu moraju istaknuti cijenu i svim kupcima moraju prodavati po istoj cijeni. U veleprodaji među poduzećima je uobičajeno da je cijena istaknuta u prodajnim prospektima, a pojedini komercijalisti imaju pravo pojedinim većim i važnijim kupcima odobravati količinski ili neki drugi rabat. Obično se radi o 10% do 15%, a samo kod neke tehnološki novije i skuplje robe koje se tek probijaju na tržište to može doći do 50%, ali nikada to ne može biti 95%.

A u INA-i, po odluci uprave pojedini niži rukovodioci su imali pravo sami sklapati vrlo povlaštene ugovore sa cijenom i do 90 posto manjoj od tržišne cijene, ali samo na godinu dana. A ako to prekrše onda bi trebali sami prijaviti sebe. Normalno bi bilo da to kontrolira financijski kompjutorski program, ali programska kontrola datuma do kojeg vrijedi ugovor očito je nije postojala, što je začuđujuće za jedan moderan i skup financijski softver. Očito je kako je netko smislio kako lako krasti. Da bi računovodstvo uopće moglo proknjižiti račun mora postojati broj ugovora na koji se račun odnosi. Za to i u najlošijim financijskim programima postoji automatska programska kontrola. Ali postoji i kontrola datuma dokle taj ugovor vrijedi. Ako privilegirani ugovori vrijede godinu dana program je morao automatski odbiti plaćanje takvog računa. Očito je kako INA ima frizirani računovodstveni program. Takav program je mogao naručiti samo član uprave zadužen za financije, a to je, gle slučajnosti, Mađar.

A tko je donio ovakva unutrašnja pravilima po kojima su sve nabrojane deformacije bile moguće. Nesumnjivo to je mogla donijeti samo uprava. A nadzorni odbor koji je to morao odobriti nije imao primjedbi, vjerojatno zato što i nisu bili osobito upućenu u plinski i naftni biznis, pa su im se mogle podvaliti razne "stručne" bajke.

Većinu u upravi i u nadzornom odboru čine Mađari.

Kada bi naši političari i novinari znali strateški razmišljati zapitali bi se; koji je strateški interes madžarskog MOL-a?

Njihov dugoročni interes je svu hrvatsku naftu preraditi u mađarskim rafinerijama, a INA-u pretvoriti u svoju podružnicu za prodaju njihovih derivata.

Hrvatski dugoročni strateški interes je svu domaću naftu, i što više uvozne nafte preraditi u hrvatskim rafinerijama, te opskrbljivati derivatima tržište Hrvatske, BIH, a po mogućnosti i drugih susjednih država.

Ova dva interesa su, očito je suprotstavljena. A čiji će interesi pobijediti ovisi o sposobnosti onih koji donose odluke.

Kako bi ostvario svoj strateški cilj MOL će učiniti sve što je potrebno, a to je najlakše učiniti vodeći politiku; Što gore to bolje.

Mađarima odgovara da u INA-i propada sve osim proizvodnje nafte. Odgovara im da na rukovodeće položaje dolaze osobe sklone kriminalu. Odgovara ima da na rukovodeće položaje dolaze osobe ograničenih intelektualnih sposobnosti. Odgovara im da u nadzornom odboru sjede pojedinci koji ništa ne propitkuju i koje zanima samo naknada za članstvo u nadzornom odboru. Odgovara im da se članovi uprave i nadzornih odbora što češće mijenjaju. Odgovara im kada se sposobniji skidaju sa funkcija, kako bi puno lošiji mogli napredovati.

A najviše im odgovara kada na taj način postepenom selekcijom kadrova na vrh izbiju najgori, najnemoralniji, najnesposobniji, i najbahatiji. Oni su njima najbolji. Oni ostvaruju njihove strateške interese.

I što sad tu može napraviti hrvatska Vlada?

Vlada mora znati što je hrvatski nacionalni strateški interes u cijeloj energetskoj politici.

Naš interes je zadržati što veću proizvodnju nafte i plina, a to je i mađarski interes.

Naš interes je što više nafte preraditi u hrvatskim rafinerijama, ali to nije mađarski interes i to je područje u kojem će se zasigurno i nadalje voditi sukob. Oko toga Vlada mora donijeti odluke koje će se provoditi zakonima, a ne samo posredno preko naših članova uprave i nadzornog odbora.

Bivši ministar gospodarstva Čorić je dozvolio izvoz nafte proizvedene kod nas na preradu u Mađarsku. To je potrebno hitno zabraniti, zakonom, a ne nekom odlukom ministra, ili nekom kratkoročnom uredbom Vlade.

Ako bi Mađari i nakon toga zanemarivali ulaganje u rafinerije Hrvatska bi morala insistirati na podjeli INA-e na dva dijela. Prvi dio bi trebao dobiti rafinerije, dok bi ostali odjeli trebali ostati u INA-i. Država bi tada zamjenom dionica trebala za sebe zadržati većinu dionica u rafinerijama, dok bi udio u ostalom dijelu INA-e trebala potpuno prodati. Neka Mađarima ostanu proizvodnja i benzinske pumpe koje i onako na tržištu imaju konkurenciju mnogih drugih naftnih kompanija.

A ako bi Mađari reagirali smanjivanjem naše proizvodnje sirove nafte i plina to bi se moglo lako riješiti. Trebalo bi samo donijet zakon o oduzimanju koncesije onima koji proizvodne mogućnosti pojedinih ležišta ne koriste na optimalan način. Koncesije je uvijek moguće prodati nekom čiji strateški interesi se podudaraju sa Hrvatskim nacionalnim interesima.

A rafinerije bi trebalo prodati nekoj konkurentskoj kompaniji koja nema svoje rafinerijske kapacitete u susjednim državama. Oni bi imali isti interes kao i mi, a to je našu, i uvoznu naftu prerađivati kod nas.