Zašto nam je zdravstvo skupo?

Tjednik Nacional digao galamu na ministra Kujundžića koji je naručio studiju o isplativosti nabavke PET/CT uređaja, što je plaćeno 24.500 kuna. Za takve sitne nabavke nigdje nije potreban javni natječaj, pa čak ni po našim zakonima.

Htio bi ministar nabaviti čak četiri ovakva uređaja. Do sada je uređaj imala privatna zdravstvena ustanova koji je svoje usluge naplaćivala 40 milijuna kuna godišnje, zahvaljujući monopolu.

Trošak studije je doista zanemariv u usporedbi sa iznosom koji se troši na izvršenje usluga.

Osobito je zanimljivo što mediji brane interes privatnog monopolista.

Oni koji nešto znaju o gospodarstvo vrlo dobro znaju kako je nekakav monopol jedini način na koji se može ostvarivati ekstraprofit.

A tko ostvaruje ekstra zaradu može slobodno naručivati i medijske napade na bilo koga.

Iako je kod nas, kao i u većino država monopol zabranjen na sve osim na patente, u praksi u skoro svim djelatnostima postoji nekakva poslovna praksa koja je vrlo blizu monopolu, ili barem oligopolu. A svi takvi prikriveni monopoli gotovo uvijek su naslonjeni na državne nabavke, ili nabavke od državnih poduzeća.

Iako imamo agenciju za zaštitu tržišnoga natjecanja, oni, očito je, po tom pitanju ne rade ništa po službenoj dužnosti. Reagiraju tek kada netko nekog tuži.

Jeli to posljedica političke tihe zabrane, posljedica straha od medijskih napada onih koji imaju monopol, ili je posljedica koruptivnih aktivnosti možemo samo nagađati.

Nabavkom četiri navedena uređaja cijena takvih najmodernijih dijagnostičkih pretraga zasigurno će se smanjiti, a zdravstveni standard poboljšati.

Na sličan način u našem zdravstvu bi se mogle uštedjeti milijarde, a ne samo milijuni.

Lijekove nam prodaju dobavljači koji su spremni čekati na naplatu više godina.

Oni koji nešto znaju u komercijalnom poslovanju svjesni su kako se u takvu prodaju lijekova nitko ne bi upustio kada ne bi imao maržu od bar 100% i kada ne bi bio siguran kako će isporuku naplatiti. Pošto imamo više dobavljača i pošto svi oni imaju slične cijene sa visokom maržom očito je kako među dobavljačima lijekova postoji vrlo jasan dogovor, što je po antimonopolskim zakonima zabranjeno i kažnjivo.

Kada bi agencija za zaštitu tržišnoga natjecanja nešto radila onda bi to istraživala. Za efikasniji rad mogli bi od zakonodavca zatražiti čak i pravo tajnog prikupljanja dokaza, bez čega su njihove istrage u praksi obična farsa.

Ali, da bi se bitno smanjile cijene lijekova nije dovoljno pojačati djelovanje antimonopolskih pravnih instrumenata. Potrebno je povećati i likvidnost same države. Ako po zakonu postoji rok do kojeg se naručeno treba platiti onda bi država morala biti prva koja to poštuje. Ako ne postoje osigurana sredstva za nabavku bilo čega onda se to ne smije naručivati bez obzira koliko nam to bilo važno. I to pravilo bi se moralo poštivati pod cijenu zatvora za one koji naručuju bez novca.

Kada bi nabavku lijekova i obvezu plaćanja za lijekove na sebe preuzelo Ministarstvo zdravstva, te na natječajima navesti kako će svaki dobavljač dobiti državnu zadužnicu nakon svake isporuke lijekova, cijena lijekova bi na javnim natječajima mogla pasti i do 30 posto. Zahvaljujući takvoj uštedi mogli bi se smanjiti ukupni troškovi zdravstva koje troši najveći dio državnog proračuna, nakon čega bi se mogli smanjiti i porezi.

Za bitno smanjenje troškova zdravstva trebalo bi mijenjati kompletnu praksu nabavki i plaćanja u zdravstvu.

Plaće zaposlenika i nabavke sitne opreme i usluga male vrijednosti trebale bi, kao i do sada plaćati same zdravstvene ustanove.

Natječaje za velike nabavke trebalo bi organizirati samo ministarstvo zdravstva, kako bi se smanjila cijena, a troškove takvih nabavki ministarstvo bi trebalo samo knjižiti na pojedine zdravstvene ustanove.

A kod nabavki lijekova ministarstvo bi trebalo preko javnih natječaja nabavljati okvirne godišnje količine po najnižoj cijeni, dok bi se isporuke vršile po naruđbenicama pojedinim ustanovama. Pri ovim narudžbama ministarstvo bi svakog mjeseca trebalo uručiti dobavljačima državne zadužnice kojima bi se dobavljači naplaćivali u roku, a ne tek nakon 3 godine čekanja. Ako smo imali u rezervi više milijardi kuna za naplatu jamstava za brodogradilišta zasigurno bi mogli skupiti i za redovito plaćanje lijekova.

Odgađanjem plaćanja dug se ne smanjuje i zasigurno neće otići u zastaru.

Odgađanjem plaćanja zarađuju samo bankari i dobavljači, dok porezni obveznici samo gube, i novac i kvalitetu zdravstvenih usluga.

A zbog ovog poteza ministra Kujunđića u cilju nabavki navedenih uređaja ministra treba podržati bez obzira što o njemu mislili MOST-ovci, ili novinari Nacionala.