Zašto se u kampanji za Predsjednika Hrvatske ne govori o rezoluciji Europskog parlamenta o osudi svih totalitarnih režima?

Zašto se u kampanji za Predsjednika Hrvatske  ne govori o rezoluciji Europskog parlamenta o osudi svih totalitarnih režima?
901
0
0

Iako je Europski parlament nedavno, 19. rujna 2019. usvojio rezoluciju naziva Važnost europskog sjećanja za budućnost Europe (2019/2819(RSP))“, kojom je osudio i izjednačio nacističke i komunističke zločine kao i zločine svih ostalih režima, naši sljedbenici komunizma o toj rezoluciji šute.

Njihovi politički kandidati o tome se ne vole izjašnjavati.

Ako javno prihvate rezoluciju izgubit će glasove svojih birača, a ako ju javno odbace posvađat će se sa svom europskom demokraskom javnošću.

U rezoluciji između ostaloga piše kako su nacistički i komunistički režimi provodili masovna ubojstva, genocid, deportacije i doveli do nezapamćenih gubitaka života i slobode u 20. stoljeću u dotad neviđenim razmjerima u ljudskoj povijesti”.  

Također i poziva “sve države članice EU-a da provedu jasno i principijelno preispitivanje zločina i djela agresije koje su počinili totalitarni komunistički režimi i nacistički režim”.

Našim antifama to ne odgovara, te uporno problem vide samo u fašistima koji više nigdje ne postoje kao politički pokret ili stranka, dok u komunizmu ne vide nikakvo zlo, iako se komunstički zločini događaju svakodnevno širom svijeta, od Sjeverne Koreje pa na dalje.

A najteže je našim antifama priznati kako se u biti radi o raznim frakcijama istog idološkog kolektivističkog korijena.

Prvi je na vlast u rusvaju prvog svjetskom ratu došao komunizam. U međusomboj svađi između raznih frakcija komunista i socijalista nastali su talijanski fašisti, te njemački nacionalni socijalisti. Unatoč povremenim svađama među ovim kolektivističkim ideologijama znali su oni vrlo dobro surađivati. Kada je ta suradnja povremeno bila javna komunistički propagandisti su kao i današnji sve to znali lijepo braniti, čak i sporazum Ribentrop Molotov dobro smišljenim lažima.

Jedan od najpoznatijih hrvatskih lijevih intelektualaca, književnik August Cesarec o tome je pisao u osobnom dnevniku.

Kad je potpisan pakt sa Njemačkom on istog dana bilježi: „…Branim odluku o paktu nenapadanja s Njemačkom, no ipak, želio bih da je to sve samo ogromna demonstracija Rusije protiv Chamberlaina za bolji savez s drugom engleskom garniturom“. Već dva dana kasnije on u dnevniku naslućuje da postoji tajni, „možda samo prećutan i najvjerojatnije prećutan – sporazum o diobi Poljske…“. „radi se o tome, da imamo povjerenja u strateški talenat Staljina....ne radi se bitno o Poljskoj nego o interesu Sovjetske Unije kao faktora svjetske revolucije…“. Dan nakon njemačkog napada na Poljsku on 2. rujna 1939. u dnevniku ističe kako „treba željeti“ poraz Poljske, jer će to u daljnjem slijedu događaja pripomoći „prodiranju revolucije u Evropu“. Cesarec zaključuje kako je SSSR „pročistio teren za ranije ili kasnije revolucionarno prodiranje“... „politika Sovjetske Unije je zbilja genijalna. Tako reći bez kapi krvi su postali i centralno-evropska vlast, dobili više od polovice terena, i još im se Nijemci moraju ugibati, da im prepuste osvojen teren…“. Poljaci to ne smiju shvatiti kao okupaciju, nego kao oslobođenje, jer „… ako Sovjetska Unija i uzme nenarodni svoj teritorij, teritorij drugih naroda, koji se još ne nalaze u njenoj vezi, ona to ne čini kao osvajač, nego kao oslobodilac…“.

Ovaj Titov intelektualac je 1940. napisao i knjigu Putovanje po Sovjetskom Savezu. Tu piše kako: “redovi pred trgovinama u SSSR-u nisu posljedica oskudice robe, nego do njih dolazi zbog porasta kupovne moći građana. Sovjetski građani uživaju u blagostanju, cvjeta kultura, a s crkava su uklonjena crkvena obilježja, križevi i zvona, pa su one pretvorene u kina, antireligiozne muzeje, trgovine, stanove ili domove oslobođenih žena. Siročad na sovjetskim ulicama su djeca koju su „kulaci“ napustili da „napakoste sovjetskoj vlasti“. Radnici imaju vlast i grade „najljepši život na svijetu“; kolhoznici na Uralu puni su životne radosti i svi se „bez izuzetka mogu smatrati imućnima....Na Kavkazu sam, kao i svuda drugdje, vidio već seljake, do jučer još analfabete, kako sami nadziru rad elektrana, rukuju traktorima i drugim strojevima, imaju kućnu knjižnicu i stalno povećavaju opseg svog znanja“. U tome „novorođenom svjetlu uz red, napredak i blagostanje zavladalo je zadovoljstvo, radost i sposobnost radovanja“.

O vještini u laganju komunista pisao je i jedan veliki bivši komunist Vladimir Velebit koji svoj prvi susret sa Titom opisuje 1940. godine ovako: „Govorio je u superlativima o Sovjetskom Savezu. I Tito i Kopinič su me na isti način uveravali da je to jedinstvena oaza raja na zemlji. Proizvodnja toliko napreduje, da je na pomolu opšte blagostanje. (…) Ukratko, tvrdili su da su neverovatna sreća i darovi s neba, na neobjašnjiv način, pripali sovjetskom narodu“.

A u vještini laganja najuspješniji je bi Miroslav Krleža.

Nakon povratka iz komunističkog raja 1925. on piše; „U Moskvi vidio sam prosjake gdje drže u ruci buterbrod namazan prst debelo kavijarom, u žvaljama dimi im se cigareta, te punim ustima melju onaj ruski pravoslavni ciganjski napjev: graždane, budite dobri! Oduvijek sam bio protivnikom bengalske rasvjete, ali kad neko putuje danas Rusijom i osjeća faširano meso, gdje ga gogoljevski guši u grlu, on ne može da se usuglasi s europskom štampom kako Rusija umire od gladi. Između Jaroslava i Jakšange vidio sam po stanicama na golemim srebrenim zdjelama tolike mase pečenih rjabčika, (leštarka, Haselhun, Tetrao bonsai) da je to formalno izgledalo, kao da ih je netko izlopatao na hrpu… centar Moskve izgleda kao magazin kruha, krimskog voća, hladetine, ikre, sira, alve, naranča, čokolade i riba. Badnjeve masti, masla i kavijara, po metar duge tuste ribetine, crveno rasparano riblje meso, riblja slanina, vonj juhe, ulja, sušene svinjetine, kože, špeceraja, biskvita, rakije, to je centar Moskve. Dakle, samovari se puše, mirišu topli masni, gogoljevski pirogi, brašnene vreće i badnjevi masla, tuste ribetine i faširano meso, pak juhe sa zelenjem, zeljem, lukom, govedinom, jajima i prosjaci koji boga radi moljakaju i slijepi i kljasti u kožusima iz crvene vune i krzna plaze od jutra do noći po svim cestama“.

U ove bajke mnogi kominsti i njihovi unuci još uvijek vjeruju, a svatko među njima tko priznaje istinu izdajnik je i fašist.

I zbog toga bivši premijer i sadašnji kandidat za predsjednika države Zoran Milanović nikada nije podržao rezoluciju Vijeća europe

Bilo kakav odgovor bi mu mogao odnijeti glasove.

Javnim odricanje od rezolucije mogao bi izgubiti glasove umjerenih lijevičara.

Javnom podrškom rezoluciji mogao bi izgubiti glasove lijevih antifa ekstremista koji se još uvijek nadaju uskrsnuću svoga Tita u liku nekog reinkarniranog Zokija, Bere, ili Rade.

Lijevičarski projugoslovenski madiji ga o tome ne žele ništa ni upitati.

Mogli bi mu naštetiti!

A na upite imalo desnijih novinara se i ne osvrće.