Američko europski gospodarski rat

Od dolaska Trampa na vlast u SAD-u Europom se širi strah od njegove vladavine.

Sljedbenici novih nastranih rodnih ideologija polagano ostaju bez novca za nametanje svojih vrijednosti drugima, osobito djeci.

Gospodarstvenici su u strahu za svoje profite, osobito oni koji su puno izvozili u SAD.

A obični ljudi se sve više boje rata sa sve agresivnijom Rusijom.

Oni koji se protive novim nastranim vrijednostima često podupiru Trampa, ali i Putina u kojima vide one koji bi ih mogli osloboditi nametnute političke korektnosti, u kojoj vide veću opasnost nego od ruske okupacije.

Opstanak svih tih različitih skupina ovisi o gospodarstvenika. O njima ovisi zapošljavanje svih pa i nastranih osoba. Poduzetnici pune proračune iz kojih se financira sve pa i obrana, o njima ovisi hoće li uspjeti proizvesti dovoljno oružja za obranu, te hoće li uspjeti iskoristiti Trampove carine za europsku korist. Ali ne samo o njima. Puno toga ovisi i o političarima i zakonima koji oni proizvode.

Tramp Europi prigovara europski suficit u robnom izvozu prema SAD-u, te to želi promijeniti u svoju korist. Taj američki robi deficit doista postoji, a rezultat je raznih poticaja i pogodnosti koji neke europske države daju svojim proizvođačima, te carina koje je europa oduvijek držala na puno višem nivou nego SAD. Znali su europski političari za Trumpove prigovore i od ranije, ali nisu učinili ništa da smanje svoje carine i poticaje. Osobito su veliki poticaji u poljoprivredi koji su europskim proizvođačima omogućili prodaju manje vrijednih proizvoda u siromašne države, po cijenama nižima nego tamošnji lokalni proizvođači imaju troškove, što je rezultiralo propašću afričkih seljaka, koji su nakon toga krenuli u migracije prema Europi. Znali su kako se afričke države tome ne mogu suprotstaviti svojim poticajima i carinama, ali nisu računali kako će Tramp doista učiniti ono što je obećavao.

Svi europski "stručnjaci" snažno grme o tome kako carine svima štete, što nije ni približno blizu istini. Carine štete europskim izvoznicima i američkim uvoznicima, te burzovnim špekulantima koji se klade na stalni rast cijene dionica. A i gradovima u kojima se nalaze velike luke. Ali carine koriste domaćim proizvođačima koji proizvode za domaće tržište, i onima u Americi, i onima u Europi, i onima u Africi i Aziji. U Covid krizi smo vidjeli kako je prevelika ovisnost o uvozu opasna u krizama, te kako je nužno skratit robne lance. A ti robi lanci se mogu smanjiti samo supstitucijom uvoza domaćom proizvodnjom, svugdje gdje je to tehnički i ekonomski moguće.

Za supstituciju uvoza dobre su i carine, i smanjivanje tečaja valuta država koje imaju deficit, a i snažni poticaji malim domaćim proizvođačima svega što se može proizvoditi u malim pogonima koji mogu lako i brzo mijenjati svoje proizvodne procese i asortiman proizvoda.

Europski političari ističu kako SAD imaju suficit prema Europi na području usluga, te time opravdavaju američki deficit u robnoj razmjeni. Taj europski deficit doista postoji, ali on nije rezultat europske namjere već nesposobnosti. Gotovo sve velike softverske kompanije i društvene mreže imaju sjedište u SAD-u, a europski političari pokušavaju njihovu moć i zaradu smanjiti uvođenjem raznih regulativnih barijera, od kojih nitko nema koristi.

Kada bi europski političari imali barem malo poduzetničke pameti učinili bi sve da stvore svoje konkurentske društvene mreže, operativne sustave i pretraživače. Međutim, u EU baš i ne vjeruju puno u moć konkurentske selekcije, selekcije u kojima najsposobni napreduju a najlošiji propadaju. U toj selekciji neki nepoznati bi se mogli brzo obogatiti, a neki pouzdani i provjereni politički donatori bi mogli propasti. Puno draže im je plansko gospodarstvo u kojem briselski činovnici planiraju koje europske države i velike korporacije trebaju što proizvoditi i kakvi projekti će se financirati iz EU fondova. Danas je tržišna konkurencija puno razvijenija u komunističkoj Kini nego u demokratskoj Europi koja svojom fondovskom politikom sve više sliči planskom sovjetskom gospodarstvu.

Kada bi europski političari napustili komunističko marksističke plansko privredne oligopolne zablude vrlo brzo bi se približili onom što Tramp radi u SAD-u. Smanjili bi poticaje svim velikim korporacijama, a povećali malima, te bi svoje gospodarstvo štitili i carinama u svim sektorima gdje postoje domaći proizvođači. Razvili bi i svoje društvene mreže, za što bi bilo dovoljno obvezati sve javne televizijske kuće da svoju televizijsku i radijsku arhivu stave na svoje internetske portale koji bi trebali biti kopija američkog Youtuba. Time bi se na tržištu pojavilo više desetaka novih video portala konkurentnih youtubu koji bi vrlo brzo preuzeli i dio profita od oglašivača. Na ovim novim video portalima korisnici bi mogli pretraživati sve što je ikada objavljeno na europskim televizijama, mogli bi spajati isječke iz te arhive u nove kreativne uratke, a mogli bi na svoje kanale stavljati i svoje sadržaje. Tako bi se smanjim broj gledatelja na youtubu, a povećao na europskim video portalima. Osim toga europske javne televizije bi mogle osnovati i svoje verzije portala za razmjenu slika i tekstova poput Instagrama, Fesbuka, X-a, Tiktoka i sličnih. Dolaskom novih korisnika na ove nove mreže povećala bi se tržišna zarada europskih javnih TV kuća, pa bi i te javne kuće vremenom mogle prijeći na samofinaciranje, čime se više ne bi morale financirati na teret poreznih obveznika. Time bi se Američki trgovinski suficit u području usluga smanjio, pa pad europskog robnog suficita sa Amerikom više ne bi izgledao kao propast Europe.