Operacija ŠTIT

Operacija ŠTIT
3212
3
3

Srbijanska komunistička elita već početkom šezdesetih godina postala je jača od svih ostalih republičkih komunističkih elita. Postali su prijetnja čak i za Josipa Broza Tita, pa je Tito uz pomoć Slovenskih i Hrvatskih kadrova uspio smjeniti šefa tajne policije Rankovića, koji ga je prisluškivao i pokušao zamjeniti. Međutim, Srpski kadrovi, koji su čak i Titovu ženu Jovanku koristili za njegov nadzor ostali su mu stalna prijetnja. U takvoj situaciji, kad je zbog svađe sa Staljinom morao održavati dobre odnose sa zapadom pa nije mogao bez suđenja likvidirati sve koji mu smetaju, Tito je jedino rješenje za svoj opstanak na vlasti vidio u jačanju ostalih republičkih elita kao protutežu Srpskoj eliti. Zbog toga je počeo uvoditi elemente federalizma u partiju i državu. Uspio je decentralizirati i službu sigurnosti, ali mu to u vojsci nikad nije uspjelo, iako je organizirao republičke teritorijalne obrane kao pričuvne ratne postrojbe. Međutim, ti štabovi TO su uvijek ostali pod potpunom kontrolom JNA koja je odlučivala o zapovjednom kadru, o napredovanju, o vojnim vježbama, a pošto TO nije imala svoj profesionalni dio, većinu oružja su čuvali i kontrolirali vojnici JNA. Tek manji dio oružja bio je u skladištima TO velikih poduzeća, ili centrima TO. Pošto ni srpski kadrovi okupljeni oko Đoke Jovanića, Nikole Ljubićića i Branka Mamule nisu imali dovoljno snage za rušenje Tita stvorena je situacija u kojoj su oni njega nastojali marginalizirati, a on je njih nastojao primiriti uvjerivši ih kako samo uz njegovu pomoć mogu sačuvati Jugoslaviju. Oni su to prihvatili vjerujući kako će nakon njegove smrti preuzeti potpunu vlast.

Osnovni razlog za sukobe između hrvatskih i srpskih komunista su bile devize koje su zarađivali hrvatski hoteli, te one koje su gastarbajteri slali rodbini. A svađali su se i oko najvećeg Jugoslovenskog poduzeća INA-e, koje je postalo najveće zato što je lakše dolazilo do deviza. Usprkos nastojanju srbijanskih političara da uzmu većinu deviza od Hrvatskog turizma, hrvatski političari su ipak pronalazili način ilegalnog skretanja sve većeg djela deviza u svoje đepove. Zbog toga je Beogradska komunistička elita bila sve nezadovoljnija, ali su vjerovali kako će nakon smrti Tita uspjeti centralizirati Jugoslaviju.

Za razliku od komunstičke elite prikrivena opozcija se slagala kako treba rušiti komunizam, ali se nisu slagali oko opstanka Jugoslavije. Liberalni intelektualci su najčešće smatrali kako Jugoslavija treba opstati, dok su se nacionalisti slagali oko rušenja komunizma i Jugoslavije, ali se nisu mogli dogovoriti oko granica budućih novih nacionalnih država.

Za razliku od beogradske komunističke elite, izvan Beograda većina Srba je bila nacionalistički pročetnički orjentirana, te su razmišljali kako napraviti "Veliku Srbiju". Velikosrbi su se bojali albanskog i muslimanskog nataliteta, te hrvatske i slovenske ekonomske snage. Istovremeno, Albanci su se bojali srpske genocidne politike; Muslimani su se bojali asimilacije od strane pravoslavnih Srba i katoličkih Hrvata; Hrvati i Slovenci su se bojali asimilacije i ekonomske pljačke od strane Srba. Jedini integrativni faktori su bili komunistička partija, tajne službe i vojska. Zbog svega navedenog u svakom narodu većina je razmišljala kako stvoriti svoju državu, dok su pristaše jugoslavije u svakom narodu bili manjina, a najviše ih je bilo među Muslimanima i Hrvatima. Međutim, i oni se nisu slagali u viziji Jugoslavije. Srpski jugoslaveni su željeli veću centralizaciju države u kojoj bi novi Tito bio Admiral Branko Mamula, dok su hrvatski jugoslaveni smatrali kako treba graditi konfederativnu jugoslaviju na čelu sa nekim hrvatom.

Admiral Branko Mamula, u svojoj knjizi “Slučaj Jugoslavija”, detaljno je objasnio idejni, programski i provedbeni pristup JNA kao političkog čimbenika u jugoslavenskoj državnoj zajednici. Našavši se početkom osamdesetih godina pred "izazovom unutarnjih nemira i sukoba" armijskih vrh je procijenio da će trebati JNA i TO "postupno osposobljavati za rješavanje krizne situacije u zemlji. U dvije godine formirani su tzv. “gotovi bataljoni” spremni odmah stupiti u borbu. Bilo ih je ukupno dvanaest. Najsporije je išlo sa doktrinom, posebno taktičkom upotrebom navedenih i svih drugih sustava.” Već 1985. godine htjeli su izvesti vojnu upravu, ali se partijski lideri nisu dali skinuti. “Radilo se o oportunizmu - da se otvoreno ne pokaže da se spremamo za unutrašnje sukobe". (str. 61.) Puno prije negoli je započeo krvavi raspad Jugoslavije JNA je bila spremna preuzeti vodeću političku ulogu u SFRJ. Mamula o tome piše: "U drugoj polovini 1986. i početkom 1987. g. razrađene su političke osnove, kriteriji procjena za odluku i počele su operativne pripreme. Pripreme su pokrivale mjere budnosti i povišene borbene gotovosti održavane po zvaničnim odlukama Predsjedništva SFRJ i planovima Saveznog sekretarijata za narodnu odbranu i Generalštaba". (str. 88.) Sukobi u komunističkom rukovodstvu zemlje i narastanje velikosrpskog nacionalizma te "separatizam" sjeverozapadnih republika, učvrstili su u vrhu JNA spoznaju o neizbježivosti vojnog udara. Štoviše, "? bili smo posve odlučni. Osnovni planovi i jedinice su bile spremne" (str. 102.),. Mamula piše kako je namjera "bila da dobijemo vrijeme za minimalno političko sređenje i odlaganje sporova, a najkrupnija rješenja zajedničke države odložiti dok ne protutnje turbulencije koje su zahvatile istočnu Evropu: očuvati Jugoslaviju, a reformirati je u mirnijim uvjetima." (str. 8.) To znači zadržati "status quo" dok se ne smiri protukomunistički pokret u Europi, dok nacionalna individualizacija istočnoeuropskih naroda ne posustane i dok iznova ne ojačaju suprotstavljanja između Istoka i Zapada. Tada će se Jugoslavija moći nametnuti kao geopolitički i geostrateški čimbenik kakav je bila u razdoblju nakon 2. svjetskog rata. “

Plan nije realiziran iz “doktrinarnih” razloga, a ti doktrinarni razlozi su; tko će doći u poziciju odakle se može opljačkati više deviza. Jugoslavenski komunisti su kao i u svim drugim državama na vlast došli kako bi od naroda oduzeli sve što mogu, te opljačkano podjelili sirotinji, to jest sebi. Parolama o ravnopravnosti i jednakosti uspjeli su privući zavidnu sirotinju koja je povjerovala kako će se nakon pljačke sve opljačkano ravnomjerno podjeliti. Najprije su opljačkali “suradnike fašizma”, “kapitaliste”, “sitnu buržoaziju” i “kulake”, pa “neprijatelje naroda”, “klerofašiste”, a kad više nisu imali što pljačkati pomeli su tavane i najsiromašnijim seljacima, nakon čega su se počeli svađati oko plijena.

Sredinom 80-ih Gorbačov je počeo sa zapadom pregovarati o uvođenju demokracije u komunističke države, pod uvjetom da nitko od pripadnika komunističke elite ne smije odgovarati za svoje pljačke i zločine, te da pripadnici te elite moraju postati nova klasa kapitalista. Zapad je na to pristao, te se komunizam sve brže počeo raspadati. To su primijetili i pripadnici beogradske političke elite, te su počeli zagovarati uvođenje elemenata kapitalizma, s tim što bi oni trebali biti najvažniji kapitalisti. Za procjenu svojih mogućnosti angažirali su Srpsku Akademiju Nauke i Umetnosti (SANU). Akademici SANU su dogovorili suradnju sa Američkim i Britanskim strateškim službama, ali im prioritetni ciljevi nisu bili isti. Za SANU cilj je bio stvoriti Veliku Srbiju, a za Američke i Britanske službe cilj je bio srušiti komunizam.

Srpski Akademici (SANU) su kao i većina Srba bili za stvaranje Velike Srbije, te su napravili strateški plan "Memorandum Srpske Akademije” kojim bi se to trebalo ostvariti. Ovaj dokument je objavljen u javnosti preko novina "Večernjih novosti" 24. i 25 rujna 1986. Prema tom memorandumu predvidjeli su ciljeve koji se mogu ostvariti samo ratnom politikom u više koraka. Tom politikom namjeravali su najprije očistiti Liku i Banovinu, te Slavoniju od Hrvata kako bi zauzeli Hrvatsku žitnicu i djelove Hrvatske gdje su živjeli u znatnom postotku, te nakon osvajanja i etničkog čišćenja BIH i Dalmaciju očistiti od Hrvata čime bi Hrvatskoj oduzeli Jadransko more kao izvor turističkih deviza. Muslimani su tu bili samo smetnja na ležištima rudnog bogatstva i na spoju između Slavonije i Dalmacije, te ih je trebalo djelomično istrijebiti, a djelomično protjerati u ostatak Hrvatske gdje bi oni odigrali ulogu koju su Palestinci odigrali u Libanonu. Time bi Hrvatska, s prostalim teritorijem, podjeljena unutar sebe, s višemilijunskom masom izbjeglica, postala potpuno nesposobna izvršiti bilo kakav protuudar u cilju naknadnog povrata oduzetog teritorija. Nakon toga na red bi došlo etničko čišćenje Kosova, čim bi granice Velike Srbije bile zaokružene.

Sa ovim se slagala većina srpskih političara, ali kako bi u tome uspjeli u početku nisu smjeli govoriti o Velikoj Srbiji već samo o jačanju Jugoslavije. Zahvaljujući tome u početku su beogradski velikosrbi djelovali zajedno sa srpskim jugoslovenima koji su željeli cenraliziranu jugoslaviju. Velikosrpske pripreme su trajale dvadesetak godina, kada su čekali kako bi projugoslavenski orjenitirani Srbi obavili posao čišćenja nesrpskih kadrova za njih. Glavnu ulogu u čišćenju nesrpskih kadrova su imali general Nikola Ljubičić, general Kadijević i admiral Branko Mamula, koji su dvadeset godina postepeno čistili JNA od nesrpskih kadrova vjerujući kako samo tako mogu očuvati Jugoslaviju. Kad je sve bilo spremno, Srbi su uzjahali na val velikosrpskog nacionalizma i rapad komunizma je počeo. To su poduprli i Amerikanci vjerujući kako je moguće nacionalizmom srušiti komunizam, a onda smiriti situaciju i tako očuvati Jugoslaviju. To su iskoristili Velikosrbi koji su uz pomoć Srpske akademije počeli sve više preuzmati vlast u komunističkoj partiji Srbije. Prvi javni korak je bio dovođenje bankara Miloševića na čelo srbijanskih komunista. Vjerovali su kako na čelu sa njime mogu prekrojiti republičke granica i stvoriti Veliku Srbiju do Karlobaga i Virovitice, čime bi uzeli većinu Jadranske obale s pripadajućim turističkim kapacitetima.

Polovicom 1987. na televiziji se počela vrtjeti reklama. Taman ekran, a dubok muški glas govori: "Vožd je stigao". Dana 23. 9. 1987. na 8. sjednici CK SK Srbije Milošević je izabran za predsjednika, koji je izjavio kako će brzo riješiti Kosovsku krizu. Nakon njegovog govora jedan stari partizanski oficir, Srbijanac je rekao kako Miloševićev potiče nacionalizam, a na to je velika većina počela vikat: »Izdaja, izdaja«. Počeli su mitinzi po Kosovu i Vojvodini, te rušenje dotadašnjih partijskih kadrova. Prvi «miting solidarnosti» održan je 9. srpnja 1988. u Novom Sadu kada su Srbi s Kosova srušili vojvođansku vlast. Zatim se mitinzi šire po drugim gradovima Srbije, Crne Gore, pa i ostale republike (ukupno je do 19.11. 1988. održano 66 takvih skupova).

Savez komunista Jugoslavije počeo se raspadati, a Slobodan Milošević je protuustavnim smijenjivanjem komunističkih vodstava u Kosovu, Vojvodini i Crnoj Gori, sve više provocirao nesrpska republička rukovodstva kako bi raspad ubrzao, iako je formalno, bizantinskom lukavošću, branio jugoslavensko jedinstvo. Dana 28.2. 1988. održan je u Beogradu veliki protualbanski miting, a istovremeno je održano «događanje naroda» i u Kninu gdje su govornici optuživali Hrvatsko i Slovensko vodstvo za podržavanje Kosovskih «albanskih separatista». Ovaj Kninski skup je označio začetak pobune Srba u Hrvatskoj. Isti dan Skupština SR Srbije je ukinula autonomiju Vojvodine i Kosova. Jedini ozbiljni integrativni čimbenici ostali su vojska i savezne obavještajne službe. U JNA je bilo oko 70% srpskih oficira pa je vojska bila pod potpunim nadzorom Beograda. U Hrvatskoj miliciji većinu su činili Srbi i Jugoslaveni. Račan je u vrhu SKH imao svoje ljude, ali su na terenu u mnogim ograncima Srbi bili većina. U takvim je ograncima Milošević imao punu podršku. U republičkim institucijama Srbi i Jugoslaveni bili su vrlo utjecajni i prijetila je opasnost da Milošević iznutra skine Račana. Račan je te opasnosti bio svjestan pa je sve napore usmjerio na smirivanje situacije i održavanje demokratskih izbora, jer je s pravom računao kako njemu i najbližim suradnicima manja egzistencijalan opasnost prijeti ako izgubi izbore, nego ako ga Milošević silom sruši. U procesu formiranja novih stranaka namjeravao se osloboditi Miloševićevih ljudi i na taj način formirati svoju partiju koju će moći potpuno kontrolirati.

 

Na Kosovu polju kod Gazimestana 28.6. 1989. Srbi su organizirali proslavu šesto godina bitke na Kosovu. Okupilo se oko milijun Srba, a Milošević je zaprijetio «oružanim bitkama». U istom mjesecu raspisao je zajam za preporod Srbije i skupljanje je trajalo do kraja ožujka 1991. godine. Srbi iz Srbije i svijeta uplatili su Beogradskoj banci oko 87 milijuna dolara, a nakita i zlata u vrijednosti od oko 400.000 DEM. Veći dio spremljen je na Cipar odakle su se plaćala lobiranja po svijetu za interese projekta »Velika Srbija«, a ostalo je kasnije uglavnom potrošeno na financiranje paravojnih postrojbi u Srbiji i Hrvatskoj. Mnogi su Srbi iz hrvatskih poduzeća vikendom odlazili na barikade, te su se ponedjeljkom vraćali na svoj posao. Povjerljivim osobama su se hvalili zarađenim dnevnicama.

 

Na Vidovdan, 8/9. srpnja 1989. kod crkve Lazarica na Kosovu pokraj Knina održan je "skup posvećenja" novoizgrađene bogoslovije. Na skupu su dominirali četnici s kokardama iz čitave Jugoslavije i svijeta. Koncem godine 29. studenoga 1989. srpski mitingaši su najavili okupljanje u Ljubljani s parolom objašnjenja istine o Kosovu. Slovenci su skup zabranili, a SSRN Srbije je pozvao sva poduzeća na prekid poslovnih veza sa slovenskim poduzećima i institucijama. Nakon ovoga došlo je do gospodarske blokade Slovenije.

 

Dana 23. siječnja 1990. nakon 14. izvanrednog kongresa CK SKJ i odlaska slovenske delegacije, nakon čega su i hrvatski komunisti otišli, SKJ se raspao. Milošević je ovaj raspad izazvao tražeći bezpogovorno pristajanje na njegove zahtjeve i nepristajanjem ni na minimalno popuštanje Slovencima, iako su svi republički Savezi Komunista bili formalno ravnopravni. Ovime je svjesno isprovocirao raspad SKJ iako je krivicu za to pokušao prebaciti na Slovence.

 

Nakon raspada partije najviše zagovornika očuvanja Jugoslavije bilo je u JNA i ona je Velikosrbima bila najveća prijetnja. Zato su u projekt stvaranja Velike Srbije morali krenuti pod parolom obrane Jugoslavije. I jedni i drugi najveću opasnost su vidjeli u drugom najbrojnijem narodu Hrvatima, pa su i jedni i drugi planirali problem Hrvata riješiti silom. Razlika je bila jedino u taktici.

Taktika Jugoslavena bila je potpuno razoružati Hrvatsku, te u slučaju pobjede secesionističkih snaga na izborima «blic krigom» osvojiti ključne točke, uhititi najvažnije političare, te tako spasiti Jugoslaviju.

Taktika Velikosrba je bila dopustiti Hrvatima naoružavanje sa nešto laganog pješadijskog oružja kako bi se mogao organizirati puzajući rat u kojem će JNA etnički očistiti dijelove Hrvatske zacrtane u velikosrpskim planovima. Kako bi to mogli bitno im je bilo ne razotkriti svoje prave težnje kako JNA i njih ne bi skinula sa vlasti i pozatvarala. Zbog toga su morali igrati igru kako se bore za Jugoslaviju, uz stalno sprječavanje JNA u izvođenju brzog prodora prema Zagrebu koji nije bio unutar zacrtanih granica Velike Srbije, te ih nije zanimao.

Jedina šansa Hrvatske bila je iskoristiti suprotnosti između ove dvije srbijanske frakcije. Problem je bila hrvatska projugoslavenska frakcija koja je u Hrvatskoj vlasti imala vrlo snažno uporište o kadrovima koji su stvaranju Hrvatske prišli sa figom u džepu, te su stalno raznim provokacijama nastojali natjerati JNA na brzu vojnu akciju u kojoj bi JNA zatvorila sve koji su rušili Jugoslaviju i u Beogradu i u Zagrebu i u Sloveniji.

 

Pojavom Miloševića Hrvatska komunistička politička elita je shvatila kako se od srpskog nacionalizma može obraniti samo hrvatskim nacionalizmom, te se vrlo brzo povezala s nacionalno svjesnim hrvatskim intelektualcima, vjerujući kako će ih iskoristiti za odupiranje srpskom nacionalizmu i opstanak na vlasti. Tada su se Hrvatski komunisti podijelili u dvije frakcije. Jedni su željeli stvarati Hrvatsku državu u kojoj će oni biti nova klasa kapitalista, a drugi su željeli opstanak Jugoslavije vjerujući kako oni s kapitalom od hrvatskog turizma i gastarbajtera mogu zagospodariti čitavim jugoslavenskim tržištem. Kao svog budućeg vođu vidjeli su Antu Markovića koji je u tom trnutku imao najjaču poziciju. Ovaj stari komunist postao je istaknuti komunist i partijski omladinac još za vrijeme studija na elektrotehničkom fakultetu u Zagrebu. Nakon završetka fakulteta postao je direktor “Rade Končara”. Vrlo brzo je napredovao u politici, pa se prije raspada Jugoslavije našao na funkciji predsjednika Saveznog Izvršnog Vijeća koje je bilo Vlada ove države u raspadu.

Projugoslavenski Hrvati su spas države vidjeli u tome da u suradnji sa srbskim jugoslavenima izazovu incidente kojima će neodlučnu JNA natjerati na vojni udar. Taj zadatak su dobili Manolić i njegova udbaška ekipa koji su trebali što više radikalizirati hrvatske nacionaliste kako bi se Srbi digli na ustanak, te na taj način natjerati JNA na vojni udar, pri čemu bi nastradali i Hrvatski i Srpski nacionalisti, kao i svi ostali nacionalisti na području Jugoslavije. Manolić je među hrvatske nacionaliste ubacio svoje suradnike koji su bili spremni postati nova klasa krupnih jugoslavenskih kapitalista. Hrvatski su se udbaši uključili dijelom u lijevu frakciju HDZ-a glumeći mirotvorce, a dijelom u desnu glumeći krajnji ekstremizam s namjerom kompromitiranja Hrvatske u Međunarodnoj zajednici, te izazvati Generalštaba na vojni udar, i tako, u suradnji sa srpskim Titoistima, obnoviti Jugoslaviju. Kako bi srušili Miloševića, morali su najprije razbiti Jugoslaviju, a poslije za to optužiti njega, te uz pomoć vojnog udara stvoriti novu Jugoslaviju. To su namjeravali učiniti uz tajnu suradnju sa starim srpskim partizanskim oficirima koji su se udružili u Stranku Jugoslavena i SK pokret za Jugoslaviju. Institucija koja je trebala provesti to ujedinjenje je SIV(savezno izvršno vijeće). Predsjedništvo Jugoslavije se sastojalo od predstavnika Republika i Pokrajina te je njima i odgovaralo. S druge strane SIV je birala Skupština Jugoslavije i njoj je odgovarao. SIV je vodio ekonomske poslove i nije imao ovlasti nad vojskom, a to je ono što su jugoslavenski orijentirani političari, Srbi i Hrvati željeli promijeniti.

Manolić je kontrolirao i mnoge bivše političke zatvorenike raznim ucjenama. O nekima je imao čak i snimke njihovih spolnih odnosa sa kriminalcima u zatvoru pa ih je time kontrolirao. Poneki Manolićevi suradnici, koji su se pokušali osamostaliti, kažnjeni su tako što im se dosje o suradnji s Udbom i Kosom vrlo brzo pojavio u medijima. Uz pomoć dosjea držao je mnoge u pokornosti i dok je bio u HDZ-u, a i kasnije kada je izgubio izravnu političku moć. Iza sebe nije ostavio nikakve dokaze svojih podrivačkih aktivnosti. Nikad nije potpisao neki sporni dokument, sa tajnim suradnicima je sve dogovarao u četiri oka, a na sastancima sa većim brojem ljudi obično je riječ uzimao pri kraju kad je većina iznijela svoja stajališta, te je tako on mogao iznijeti stav koji je većini bio prihvatljiv.

 

U strahu od Miloševića počele su se osnivati političke stranke u svim republikama pa i u Hrvatskoj. Prvo je osnovana HSLS gdje su ušli poznatiji liberalni intelektualci, pa HDZ koji je primao sve, a pravaški orijentirani pojedinci su 25. veljače 1990. u Zagrebu osnovali HSP. Osnivači su bili Dobroslav Paraga, Ante Parađik i Krešimir Pavelić. Paraga je bio u inozemstvu, a Parađik i Krešimir Pavelić su prije toga bili članovi središnjeg odbora HDS-a iz kojeg su istupili u studenom 1989. Pavelić je prije toga bio i član DHZ-a. Kao razlog za osnivanja HSP-a su izjavili kako ni jedna druga stranka "nisu autentične hrvatske državotvorne stranke, jer u svojim političkim programima zagovaraju rješavanje hrvatskog nacionalnog pitanja u okvirima jugoslavenske federacije, odnosno konfederacije". Već iz ovog stava je bilo vidljivo kako ne shvaćaju realnu situaciju i snagu JNA, te su svojim izjavama djelovali kao crvena krpa pred nosom oficira JNA. Parađik i Pavelić nisu u sebe imali dovoljno samopouzdanja pa su u rad krenuli tek nakon što im je iz Beča stiglo pismo Dobroslava Parage, poznatog zatvorenika Jugoslovenskih tamnica, kojim predlaže osnivanje HSP-a. Tada Ante Paradžik u Zagrebu osniva Inicijativni odbor za obnavljanje HSP-a. U početku su Odbor za obnavljanje HSP-a činili Paraga, koji je tada boravio u SAD-u, Paradžik i Krešimir Pavelić, a mnogi ugledni hrvatski građani koji su pozvani da se pridruže stranci, odbijali su sudjelovati u obnovi bilo zbog toga što su smatrali kako ova stranka nema veću političku perspektivu, bilo zbog toga što su se bojali još uvijek postojećeg komunističkog režima. Većina hrvatskih politički pismenih ljudi su budućnost vidjeli u HDZ-u. Kako bi neka stranka bila desnija od HDZ-a pobrinuo se Manolić, koji je provokacijama počeo izbacivati mlađe, politički neiskusne desno orijentirane članove iz HDZ-a kako bi i HSP stekao dovoljno članova za širenje. Najvažniji dio programa koji je HSP izdvajao od ostalih hrvatskih stranaka, bio je to što su se zalagati za hrvatski nacionalno-državni suverenitet na cjelokupnom povijesnom i etničkom prostoru, bez kojeg nema ostvarenja višestoljetnih težnji hrvatskog naroda. Time su negirali postojanje BIH i činjenicu kako se Muslimani u BIH više ne osjećaju kao Hrvati, već se većinom osjećaju kao samostalni entitet. I tako je HSP postao prva stranka koja je zatražila hrvatsku nezavisnost, iako je vojska samo tražila izgovor za uhićenje političkih protivnika koji ruše Jugoslaiju, što je dobro došlo HDZ-u kako ih JNA ne bi mogla smatrati najekstremnijom strankom u Hrvatskoj. Uskoro je pravaški tisak često počeo objavljivati da se na Paragu vrše atentati iz kojih se on čudom izvlači, a optužbe za atentate su upućivane prema Franji Tuđmanu i HDZ-u. To je bila Paragina osnovna politička taktika kojom je pokušavao oslabiti ugled HDZ-a i povećati ugled HSP-a. Zbog toga u listopadu 1990. dolazi do unutarstranačkog sukoba. Parađik i Pavelić vjeruju Paragi koji glavne neprijatelje ne vidi u JNA i komunistima već u Tuđmanu, dok ostali dio Predsjedništva stranke takvu politiku smatra pogrešnom. Zbog toga su počela izbacivanja iz stranke svih koji pokazuju sposobnost samostalnog razmišljanja svojom glavom, te prva žrtva postaje književnik Zlatko Tomičić, te pojedinci iz HOP-a koji su došli iz inozemstva, a imali su više spoznaja o tome kako prepoznati političke provokacije. Zbog ovih sukoba uskoro se osniva i Hrvatska čista stranka prava. Unatoč tome, članstvo stranke raste, a u to vrijeme HSP-u često pristupaju i muslimani kojima su preci bili u ustašama i domobranima. Ogranci se osnivaju čak i po istočnoj Bosni. Neki od poznatijih HSP-ovaca muslimana su Alija Šiljak, te Faud Muhić sarajevski sveučilišni profesor, ubijen koncem 1991. u Sarajevu pod nerazjašnjenim okolnostima.

 

Pojedini neupućeni generali iz Generalštaba počinju shvaćati kako je Miloševićev plan razbiti Jugoslaviju, pa tako načelnik Generalštaba JNA 26. 2. 1990. »oštro napada srpsku politiku. Smatra kako je Srbija ostala sama, da je protiv nje Slovenija, Hrvatska, BiH, Makedonija i pola Crne Gore (...) za sve je to krivo neinteligentno srpsko rukovodstvo«. U tom trenutku JNA je imala oko 275.000 ljudi, 25.000 oficira, 19.000 podoficira, 500 službenika, 2000 vojnika po ugovoru, 38.000 civila na službi u JNA, 190.000 vojnika i pitomaca, a na rezervnom ratnom rasporedu je imala blizu milijun vojnika.

 

Dva mjeseca prije smjene vlasti u Hrvatskoj i Sloveniji, na sastanku rukovodstva Srbije 26. 3. 1990. godine javno je odbačen »kurs obrane cjelovitosti Jugoslavije«, a usvojeno je njeno razbijanje i stvaranja »Velike Srbije«. Javno je rečeno:«Srbija će odbiti konfederaciju jer je ona samo prelazni trenutak u samostalne države. Srbija će zajedno s Crnom Gorom, Makedoniju nećemo moliti. BiH neće moći opstati kao država. Moguć je sukob Srba u odcepljenim republikama, jer oni neće prihvatiti status nacionalne manjine u Hrvatskoj i BiH… «

 

JNA je mislila drugačije pa je mjesec dana prije izbora na sastanku armijskog vrha s rukovodstvom RH Hrvatske, JNA tada Račanovu vladu otvoreno upozorila kako će oni «dovesti ustaše na vlast». Prema knjizi Veljka Kadijevića «Moje viđenje raspada» JNA je tada imala plan Strategije upotrebe oružanih snaga Jugoslavije. U tom planu stoji: «Treća faza nastupa kada Nemačka preko Evropske zajednice otvoreno preuzima upravljanje Jugoslavenskom krizom, tjera Sloveniju i Hrvatsku na ubrzanu secesiju putem primene nasilja, istovremeno priprema građanski rat u Bosni i Hercegovini i to u dvojakoj funkciji – definitivnom razbijanju Jugoslavije na takav krvav i surov način da se Jugoslavija više nikada ne povrati na istorijsku scenu; i kao dobar povod za politički i vojni udar na Srbiju s ciljem da se porazi i ponizi, svede na beogradski pašaluk i dobije lekciju za sva vremena. Na početku te faze zadatak oružanih snaga se bitno mijenja i sastoji se od – 1)obrane srpskog naroda u Hrvatskoj i njegovog nacionalnog interesa; 2)izvlačenje garnizona JNA iz Hrvatske; 3) pune kontrole Bosne i Hercegovine s krajnjim ciljem da se obrani srpski narod i njegova nacionalna prava kada to postane aktualno; 4)stvaranje i obrane nove jugoslavenske države onih jugoslavenskih naroda koji to žele, u ovoj fazi srpskog i crnogorskog naroda.» U provedbi zadaća JNA Kadijević nabraja i tri načela kojih se treba držati. Jedno od tih načela je: «Svjesno dozvoliti da neprijatelj prvi napadne i to tako da cijeli svijet jasno vidi ko je agresor i šta hoće. Ovo je ključni stav zbog kojeg smo bili često kritikovani, čak nazivani izdajicama i sl., međutim, nama je bilo potpuno jasno da bi radeći suprotno, kako su inače neki sugerisali, pored ogromnih političkih gubitaka u datim međunarodnim okolnostima, potpuno upali u zamku brze i razorne vojne odmazde koja bi se u prvom redu sručila na Srbiju…»

Iz ovog strateškog plana se vidi utjecaj velikosrpskih akademika koji su nastojali JNA zastrašiti Njemačkom koja je tada realno bila zauzeta integracijom svojeg istočnog dijela, te generale iskoristiti za ostvarivanje svojih ciljeva, tj., Jugoslavensku vojsku pretvoriti u Velikosrpsku vojsku. U tom cilju su ih uvjerili kako iza Hrvatske i Slovenske želje za osamostaljenjem stoji tadašnji politički patuljak Njemačka. Politički nepismeni i komunističkom ideologijom zadojeni paranoični JNA generali tu su priču bez rezerve prihvatili, ne shvaćajući kako je međunarodna zajednica sve radila kako bi sačuvala Jugoslaviju, a srušila samo komunistički poredak.

 

U reorganizaciju zapovijedanja JNA potkraj osamdesetih (vojišta umjesto armija) uključeno je i podčinjavanje republičkih i pokrajinskih stožera TO zapovjedništvima vojišta, čime su republike u značajnoj mjeri izgubile kontrolu nad TO. U vrijeme izbijanja opće političke krize u SFRJ projugoslavenski orijentirani vrhovi JNA ocijenili su kako je i samo postojanje TO velika prijetnja projektiranoj centralizaciji Jugoslavije, a Kadijević ju je nazvao “objektivno velikom podvalom”. Budući da su doktrinarna rješenja za uporabu JNA u “izvanrednim prilikama” još od sredine osamdesetih godina predviđala da se u kriznim situacijama “sva materijalna sredstva TO smjeste u skladišta JNA”, JNA je izbijanjem krize pokrenula svoje dugo vremena pripremane i planirane akcije. Na temelju naredbe Generalštaba JNA od 14. 4. 1990. godine JNA je sredinom svibnja, oko prvih višestranačkih izbora u Hrvatskoj i u času konstituiranja nove višestranačke vlade u Sloveniji, oduzela oružje TO koje do tada nije imala pod kontrolom (u Hrvatskoj gotovo sve oružje, tj. oko 400.000 cijevi, dok su slovenske vlasti uspjele zadržati oko 30% oružja). Time je JNA poništila federalizam i značajno promijenila odnos snaga, te su protivnici centralizma ostali bez ikakve obrane. Za vrijeme dok je JNA stavljala pod svoj nadzor oružje TO, SKH je svojim najpovjerljivijim članovima podijelila oko pet tisuća kratkih UZI-ja što je otkriveno tek kasnije kad je saborska komisija istraživala ovaj slučaj. TO u Srbiji nije nikada bila razoružana, a Milošević je i 1991. godine obavljao smotre republičke TO u Vojvodini.

 

Između 22. i 23. 4. 1990. održan je prvi krug prvih višestranačkih izbora. Na prvim slobodnim izborima 1990. pobjeđuje blok HDZ-a u koaliciji sa HSP-om i drugim strankama. Izbori su vođeni po većinskom izbornom sustavu, a od članova HSP-a nitko nije prošao, pa Franjo Tuđman zbog toga ne uzima Parađika za podpredsjednika u predsjedništvu republike, kako je prije izbora dogovoreno. Zbog toga HSP -ovci Franju Tuđmana ponovno optužuju za pokušaje atentata na Paragu. Nakon izbora Tuđman kao pobjednik izbora umjesto Paradžika u predsjedništvo poziva Dušana Bilanđića, te na suradnju pojedine članove Saveza komunista Hrvatske - stranke demokratskih promjena. Pošto su oni dobili puno više mandata od drugih stranaka, suradnjom je oslabio opoziciju i smanjio otpor promjenama u vrhu JNA koja je prijetila vojnim udarom. HSP ipak postaje parlamentarna stranka pošto Zvonimir Špišić iz HDZ-a i Ante Prkačin iz HDS-a prelaze u HSP zadržavši svoje zastupničke mandate. Prva hrvatska vlada imenovana je 30. 5. 1990. na čelu sa Stjepanom Mesićem, a druga 24. 8. 1990. na čelu s Josipom Manolićem. Sve položaje u vladi dobili su bivši članovi SKJ iz sastava takozvane HDZ-ove ljevice, dok su pripadnici HDZ-ove desnice dobili vlast u općinama. Ovime je spriječen strah bivših komunista od promijene vlasti, čime je omogućeno preuzimanje vlasti i onemogućeni sukobi između bivših komunista i njihovih žrtava. Odmah nakon izbora u Hrvatskoj Srbi su po srpskim selima sve više otkazivali poslušnost institucijama Hrvatske države.

 

Dobroslav Paraga se odmah zalaže za stvaranja "antivelikosrpske koalicije", te on i Paradžik žele uspostaviti dobre odnose s Bosnom i Hercegovinom, Kosovom, Albanijom, Crnom Gorom, Bugarskom, pa čak eventualno uključiti i same Srbe izvan Srbije, želeći uspostaviti široku međunarodnu koaliciju svih srbijanskih neprijatelja. Pritom obilaze te države i pokrajine, te se pri tom susreo sa Dobricom Ćosićem u Sofiji (Bugarska), prilikom čega je Paraga njega upitao što tu radi, a Ćosić je odgovorio da je došao spasiti Jugoslaviju. Na Ćosićevo pitanje što Paraga tu radi, ovaj mu je odgovorio kako je došao zagovarati raspad Jugoslavije. Iz ovoga je vidljivo kako su Paraga i Parađik vjerovali u ono što im je odgovaralo, ne shvaćajući kako su takvi planovi potpuno nerealni, a vjerovati kako bi se srbe izvan Srbije moglo privući u takvu koaliciju bilo je ravno znanstvenoj fantastici. Paragu su na ove poteze naveli amerikanci koji su procijenili kako bi priča o napadu Albanije, Bugarske i Rumunjske na jugoslaviju moglo doći do obnove zajedništva u Jugoslaviji i napuštanje velikosrpstva među srbima, nakon čega bi se moglo uhititi Miloševića. Nakon toga bi jugoslaveni u Sloveniji, Hrvatskoj i BIH mogli nestankom straha od Miloševića ukloniti i svoje nacionalno orijentirane političare. Kako ovim državama ne bi doista došlo na pamet napasti Jugoslaviju amerikanci su ih potajno upozorili da se ni slučajno ne miješaju u Jugoslavenske sukobe, a 1992 kada su počeli sukobi i u BIH jedan bataljun američke vojske raspoređen je u nadgledanje makedonske granice, radi odvraćanja opasnosti od svih mogućih agresija. Bili su to jedini američki vojnici koji su tada sudjelovali u mirovnim misijama na području bivše Jugoslavije i jedina UN-ova misija na tom prostoru za koju su SAD dale vojnike.

 

Dana 17. lipnja 1990. na sjednici Glavnog odbora HDZ-a traži se konfederalno uređenje SFRJ, što je za Tuđmana, kasnije će se vidjeti bila taktika, iako je projugoslavenska frakcija HDZ-a iskreno tražila konfederaciju kao maksimalni stupanj dozvoljene dezintegracije Jugoslavije u kojoj su oni željeli imati glavnu gospodarsku snagu. Iako je i Hrvatskoj i Sloveniji strateški cilj bio samostalne republike pred međunarodnom zajednicom (osobito Velikom Britanijom) Predsjednici Tuđman i Kučan zagovarali su konfederativno uređenje, znajući kako će ga Milošević odbiti. Na taj način je on postao krivac za raspad Jugoslavije. Miloševiću je strateški cilj bila Velika Srbija, ali je zbog taktičkih razloga zagovarao centraliziranu Jugoslaviju. Znao je kako će Tuđman i Kučan odbiti njegov prijedlog unitarne Jugoslavije, što je njemu odgovaralo kako bi preuzeo kontrolu nad srbijanskim Jugoslavenima koji su željeli upravo takvu Jugoslaviju.

 

Dana 17. 8. 1990. Srbi su održali svoj referendum o »Srpskoj autonomiji« uz blokadu cesta koje vode prema Kninu, Obrovcu i Benkovcu. Milan Babić je istoga dana u Kninu proglasio ratno stanje. Sve više komunikacija u Hrvatskoj ispresijecano je barikadama. Hrvatska se počela naoružavati i pripremati za obranu te je sve odlučnije išla prema osamostaljenju.

 

U rujnu 1990. ministar obrane Hrvatske Špegelj nabavio je 8.000 prvih kalašnjikova u Mađarskoj. Oružje iz ovog kontingenta nije dijeljeno preko policije jer ni sama nova hrvatska vlast nije imala povjerenja u većinu njezinih pripadnika. Tek znatnijom mobilizacijom novih policajaca, tzv. specijalaca, ova je institucija postala instrument hrvatske vlasti. Oružje je podijeljeno uglavnom članovima HDZ-a, HSP-a i drugih stranaka koji su pokazivali želju oružjem braniti državu.

 

U jesen 1990. admiral Mamula posjetio je London, general Blagoje Adžić Pariz, a admiral Stane Brovet Moskvu da bi procijenili na koji bi način Međunarodna zajednica odgovorila na vojni udar u Jugoslaviji. “Armija je zaključila da se Velika Britanija i Francuska ne bi protivile.” Rusija je pozdravila plan, iako je jasno stavila do znanja kako takvu akciju neće javno podržati. Englezi su Mamuli obećali kako će ga podržati u ulozi «novog Tita», iako su to već obećali i Anti Markoviću. Na taj su način željeli vezati uz sebe i hrvatske Jugoslavene (Manolića, Boljkovca, Mesića, generala Špegelja i druge koji su gurali Markovića u ulogu novog Tita), kao i srpske Jugoslavene (Mamulu, generala Ađića i druge). Istu stvar su obećavali i jednima i drugima, a Markoviću su jedno kratko vrijeme pružili i konkretnu financijsku pomoć za stabiliziranje Jugoslavenskog dinara, čime je dinar kratkotrajno postao konvertibilan. Time su postigli kratkotrajno uvjerenje građana kako je bankarski sustav stabilan, te su mnogi naivni građani svoje novčane zalihe uložili u banke, da bi malo kasnije ostali bez tih ušteđevina u procesu vrlo naglog jačanja inflacije. Oni koji su uložili novac na deviznu štednju vrlo brzo su shvatili kako taj novac više ne mogu dići.

 

Oko mjesec dana nakon prve podjele oružja uvezeno je još 8.000 kalašnjikova koji su prema zapovijedi Josipa Manolića preko policijskih postaja podijeljeni pripadnicima pričuvne policije, među kojima je bilo i desetak posto osoba kriminalne prošlosti. KOS je vrlo brzo otkrio podjelu oružja i velik dio ljudi koji su ga dobili, te je JNA između 3. i 4. 12. 1990. godine planirala oduzimanje toga oružja i uhićenje svih koji su ga imali i koji su ga dijelili. Kako bi se to spriječilo, svi koji su dobili oružje su upisani u sastav pričuvne policije kako bi legalizirali posjedovanje oružja, pri čemu su dobili i iskaznice pričuvne policije. Tada je sve pripadnike pričuvne policije trebalo organizirati u formacije poput satnija, vodova, odjeljenja, te odrediti zapovjednike, organizirali nekakvu obuku i davati zadatke. Međutim, Boljkovac kao Ministar MUP-a u organizaciji pričuvne policije nije napravio ništa, kao da mu je odgovaralo stanje anarhije. A anarhija je jedino što se može dogoditi kad naoružani ljudi nemaju zapovjednike. Upravo to se i počelo događati. Pojedine prijateljske ili stranačke skupine su same između sebe izabirali neformalne lidere koji su sami predlagali što će se raditi. U početku se nije radilo ništa, a kasnije su se sve češće počele poduzimati akcije samoinicijativnih pregleda automobila noću na samoinicijativno izabranim punktovima, nadzor sumnjivih Srba, osobito u mjestima oko Srpskih sela nakon što bi se u tim selima primijetile nepoznate osobe sa kokardama i slično.

 

Kako bi nered bio što veći projugoslavenska frakcija KOS-a je osnovala preko 300 malih operativnih grupa KOG-ova (Kontraobavještajnih grupa). O tome je puno kasnije svjedočio budući svjedok na suđenju Miloševiću u Haagu KOS-ov oficir Mustafa Čandić. Prema njegovom svjedočenju KOS je osnovao preko 300 malih operativnih grupa KOG-ova i instalirao ih u policiju, pravosuđe, sveučilišta, medije i politiku. Mnogi od njih su postali najradikalniji pripadnici HDZ-a, HSP-a i drugih stranaka. Hrvatske službe su kasnije uspjele razotkriti 3 takve grupe, grupu Opera, Labrador i Labrador II. "Opera" (odelenje za propagandni rat) je osnovana kao nezavisna novinska agencija, ukazom zapovjednika RV i PVO JNA projugoslovenki orjentiranog generala hrvata Zvonka Jurjevića. Plasirali su niz laži kao što je informacija o ubojstvu 41 srpskog djeteta u Borovu Naselju i niz poluistina, sa ciljem poticanja sukoba među hrvatima, te regionalizam i defetizam. U jednom tekstu koji je potpisala "Komunistička sekcija HDZ-a" hvali se komunizam i komunistički svjetonazor vodećih ljudi HDZ-a i Predsjednika Franje Tuđmana. U jednom kasnijem tekstu koji je potpisao "Glavni odbor za spas Hrvatske" tvrdi se kako je izdana Herceg Bosna, dio Like, Bukovice, Slavonije, Posavine i slično.

Postojalo je mnogo ovakvih neotkrivenih malih grupa po svim većim gradovima. Neki su snajperima i malim minobacačima pucali po vojnicima sa leđa, a cilj je bio organizirati kaos, sabotirati obranu, rušiti borbeni moral, te navoditi vojnike na osvetničke akcije prema srpskim civilima koji nisu bili povezani s akcijama KOS-a. Time su rušili ugled Hrvatske i umanjivali njezine šanse za međunarodno priznanje. Osim snajperista i minobacačlija petokolonaša, problem su bili i navodioci vatre koji su noću svjetlosnim signalima obilježavali lokacije skloništa s civilima i slične važne objekte.

 

Za razliku od većine tada mobiliziranih pripadnika pričuvne policije, od jednog djela tada naoružanih osoba kriminalne prošlosti, formirane su poluvojne formacije sa vrlo jasnim formacijskim ustrojem. Organizirani su u posebne skupine sa samostalnim zapovjednicima i djelovali su kao posebna postrojba pričuvne policije za posebne namjene, a kojoj je izravno zapovijedao tadašnji šef svih obavještajnih službi i Predsjednik Vlade Manolić, te Ministar unutrašnjih poslova Boljkovac. Vrlo brzo počelo je noćno rušenje partizanskih spomenika od strane nepoznatih počinitelja, na što je oficirski kadar JNA bjesnio. Lokalni policijski zapovjednici i ogranci HDZ-a najčešće nisu imali nikakvog nadzora nad ovim skupinama. Te posebne pričuvne jedinice policije, veličine od voda od satnije, (najčešće 15 do 40 ljudi, a vrlo rijetko više) kojih je u hrvatskoj bilo nekoliko desetina dobivali su zapovjedi od Manolića, ili nekog njemu direktno potčinjenog. Logistički su bili naslonjeni direktno na centralu MUP-a, tako da pojedini zapovjednici lokalnih policijskih postaja nisu ni znali da ove skupine polukriminalaca pripadaju policiji, pa su mislili kako ih štite pojedinci iz HDZ-a. Istovremeno su i lokalni HDZ-ovci mislili kako s njima zapovijedaju pojedinci iz policije, te su time su bili zadovoljni kako se ne bi morali petljati sa kriminalcima. Odmah po formiranju, ove skupine su od Manolića i Boljkovca dobili policijske iskaznice sa slikom i vrlo visokim činovima, za razliku od običnih članova pričuvne policije koji su dobili iskaznice bez slike i bilo kakvog čina. O formiranju ove postrojbe Predsjednik Tuđman (a kasnije i Šušak) je znao onoliko koliko mu je rekao Josip Manolić i njegovi ključni kadrovi; Ministar unutrašnjih poslova Josip Boljkovac i kasnije Ivan Vekić, te Ministar obrane Martin Špegelj, a oni su mu najvjerojatnije rekli kako je bolje imati kriminalce uz nas nego da ih netko organizira protiv nas (što je bila uobičajena priča u to vrijeme). A vjerojatno su mu i pridodali kako je najbolje bivše kriminalce slati na najopasnije zadatke, pošto nema velike štete ako poginu. Zapovjednici ovakvih pojedinih odreda se nisu međusobno poznavali, a i kad jesu bili su najčešće u međusobnom sukobu. Odmah po formiranju posebne pričuvne policije objašnjeno im je kako nitko nije dobio državu bez rata, te kako je potrebno, sitnim incidentima isprovocirati sukobe s JNA i podići borbeni moral Hrvata.

Stvarna uloga ovih postrojbi bila je, u početku, incidentima izazvati JNA na vojni udar, a kasnije, nakon osvajanja vojarni sprječavanje međunarodnog priznanja Hrvatske. Ove uloge većina njenih pripadnika i zapovjednika nije bila svjesna, te su vjerovali kako rade za dobrobit Hrvatske.

 

Dana 21. prosinca 1990. izbija otvorena pobuna hrvatskih Srba, koji proglašavaju tzv. Republiku Srpsku Krajinu, a uskoro se i JNA stavlja na stranu pobunjenika. Kako bi situaciju dodatno zaoštrili Paraga počinje zagovarati osnivanje stranačkih oružanih jedinica radi obrane Hrvatske, a odluka je donesena kasnije nakon napada JNA na Sloveniju.

 

Zbog svega navedenog projugoslavenska frakcija KOS-a je 30.12.1990. planirala pokrenuti dugo planiranu operaciju pod kodnim nazivom «ŠTIT». U večernjem dnevniku je trebalo pustiti film u kojem hrvatski ministar obrane govori o naoružavanju i o tome kako treba pobiti oficire JNA i članovi njihovih obitelji. Nakon toga bi vojska trebala izaći na ulice i početi sa uhićenjima. ali je odgođena za 25 dana zbog toga što je makedonski član Predsjedništva Vasil Tupurkovski bio na službenom putu u SAD, a Generalštab se na ovakvu veliku akciju nije usudio bez odobrenja Predsjedništva SFRJ.


 

Početkom 1991. godine Hrvatska je usporila tempo nabave oružja kako bi pridonijela smirivanju situacije i sprječavanju vojnoga udara. Tuđman se suprotstavljao svim ofenzivnijim zamislima vjerujući kako je političko rješenje moguće. U otvorenom bi sukobu s JNA u tom trenutku Hrvatska bila siguran gubitnik, te bi tako izgubila svoj politički kapital u međunarodnoj javnosti, koja ionako nije bila sklona raspadu Jugoslavije. Pripadnici projugoslavenske frakcije Udbe i KOS-a infiltrirani u HDZ širili su priče kako nitko nije dobio državu bez rata, te kako rat treba isprovocirati, ako ga sami Srbi ne izazovu. U to vrijeme čak je i Josip Manolić, na zatvorenim skupovima pjevao «ustaške» pjesme kako bi poticao, među oficirima JNA uvjerenje o «ustaškoj» vlasti u Hrvatskoj i potrebi vojnog udara. Svoje sudjelovanje u pjevanju objašnjavao je potrebom dizanja borbenog morala među hrvatskim narodom.

 

Nabavljeno protuoklopno i protuzračno oružje s vrlo malo streljiva uglavnom je bilo podijeljeno jedinicama koje su štitile državni vrh i ključne točke oko Zagreba, dok je ostalo oružje podijeljeno širom Hrvatske. Istovremeno s Tuđmanovim pokušajima smirivanja situacije, osim posebne pričuvne policije i projugoslavenska frakcija HDZ-a je počela širom Hrvatske s akcijama dizanja u zrak srpskih automobila i kuća, te telefonskog zastrašivanja pojedinih Srba. Izvođači ovih akcija najčešće su bili infiltrirani u HDZ ili državne službe, a nakon akcija su obilazili lokale i pričali kako pojedini lokalni istaknuti hadezeovci opet nešto dižu u zrak. U ovom je posebnu ulogu imao Slobodni tjednik, (pod Boljkovčevim nadzorom) koji je svojim tekstovima raspirivao mržnju i organizirani kaos. Istovremeno su rušeni i mnogi partizanski spomenici što su vršili uglavnom pripadnici posebne pričuvne policije. Ovo je odgovaralo svima koji su željeli isprovocirati vojni udar, a odgovaralo je i Miloševiću koji je želio radikalizirati Srbe, te ih tako mobilizirati na svom programu Velike Srbije.

 

Dana 8. 1. 1991. Skupština Srbije donijela je Zakon o zaduženju kod Narodne banke Srbije za više od 18,2 milijarde dinara (1,4 milijarde dolara) bez odobrenja Savezne vlade. Time je Milošević izvršio monetarni udar na Saveznu vladu i njenu politiku ekonomskih reformi, te su troškovi financiranja paravojnih srpskih formacija i srbijanske administracije prebačeni na sve republike. Ovaj udar donekle su amortizirali jedino Slovenci koji su odmah po osvajanju vlasti počeli koristiti njemačku marku kao neformalnu valutu, a u jesen su izdali svoju valutu tolar. Počeli su dinare na hrvatskom tržištu mijenati za marke u hrvatskim turističkim mjestima. U periodu od 10 mjeseca 1990. do 12. 1991. godine zamijenili su skoro sve dinare, te su hrvatskoj nanijeli štetu od desetak milijardi Dem. U tom razdoblju 1. Dem od 7 dinara došla je na 40 dinara, te je time je opljačkan gotovo cijeli devizni turistički priljiv u Hrvatskoj. Pojedinci poput predsjednika uprave Zagrebačke banke d.d. Jure Pribanića to pokušavaju spriječiti, ali njega Manolić smjenjuje 27. 03.1991. godine, te te je za direktora banke imenovan Franjo Luković. On 27. 04.1991. postaje jedini potpisnik i radi što hoće do 23. 1. 2014. godine. Jugoslavenska narodna banka istoga dana kad je Luković postao jedini potpisnik u ZAB-i 27. 4.1991. na teritoriju Jugoslavije proglašava Staru deviznu štednju čime je štedišama oduzeto pravo dizanja svoje ušteđevine.

 

Istovremeno, u Beogradu Milošević je upadom u tiskaru novca tim novcem povećao plaće oficirima JNA, čime je stekao njihovu naklonost, a povećanjem mirovina osigurao je i pobjedu na izborima. Nakon političkog raspada Jugoslavije ovo je značilo i monetarni raspad, te je preostao samo vojni raspad.

U to vrijeme Milošević je pod svaku cijenu nastojao u saveznu Vladu postaviti svog čovjeka na mjesto ministra unutrašnjih poslova, ali je Predsjednik SIV-a Ante Marković sve njegove kandidate odbijao. A tada je Milošević kao kompromis predložio Petra Gračanina, Titovog prvoborca i generala, te ga je Marković prihvatio. Gračanin je u to vrijeme bio predsjednik Predsjedništva Srbije. Ovime je Milošević mislio kako dobiva svog čovjeka na mjestu ministra saveznog MUP-a, ali je u stvari ojačao Marković, pošto je Gračanin kasnije u suradnji sa svojim šogorom, hrvatskim ministrom MUP-a Boljkovcem počeo krojiti planove kako ukloniti i Miloševića i Tuđmana. Nakon što je ojačao dolaskom Gračanina Ante Marković je pokrenuo tajne pregovore oko smjenjivanja Veljka Kadijevića, u kojeg nije imao povjerenja, kako bi na njegovo mjesto doveo Generala Antuna Tusa i tako spasio Jugoslaviju.

 

Dana 10. 1. 1991. Predsjedništvo SFRJ izdalo je zapovijed za rasformiranje republičkih TO, što je bila priprema za vojni udar. Šest dana kasnije 16. siječnja 1991. godine predsjednik Srbije Slobodan Milošević prisustvovao je ručku s ambasadorima zemalja Europske unije. On ih je upozorio kako će u slučaju raspada Jugoslavije Srbija tražiti novu srpsku državu koja neće biti ograničena na “administrativni entitet” koji je trenutno u vlasništvu Srbije, nego će to biti “otadžbina svih Srba”. Milošević je rekao i kako dopušta odlazak Slovenaca, a o Makedoniji još uvijek raspravlja. Bio je vrlo jasan o dijelovima Hrvatske koji su nastanjeni Srbima, o Crnoj Gori i Bosni i Hercegovini: oni će ostati dio Jugoslavenske federacije. Izrekao je jasno upozorenje ambasadorima: “Pozicija koju sam za vas sada skicirao je krajnji kompromis koji je Srbija voljna prihvatiti. Ako se ovo ne može ostvariti mirnim putem, onda je Srbija prisiljena da upotrebi sredstva sile koja mi posjedujemo a oni ne.”

 

Dana 23. 1. 1991. u Beogradu su se sastali Milošević i Izetbegović. Poslije sastanka istaknuta je puna suglasnost da se sačuva Jugoslavija. Izetbegović izjavljuje: «Srbija uvjetuje suverenitet BiH opstankom Jugoslavije.» (Tada se još uvijek Milošević trudio Izetbegovića pridobiti na svoju stranu, kako Hrvatska i BiH ne bi sklopile vojni savez, tj. kako on ne bi morao istovremeno ratovati i u Hrvatskoj i u BiH, ali je koncem 1991. kad je rat u Hrvatskoj primiren odbijao Izetbegovićeve ponude ostanka BiH u Jugoslaviji). Dan kasnije 24.1.1991. u Beogradu su se sastali predsjednici Srbije i Slovenije Slobodan Milošević i Milan Kučan postižući sporazum kojim se Sloveniji omogućuje nesmetan odlazak iz Jugoslavije. «Zajednički je konstatirano da se u razrješavanju krize mora polaziti od prava naroda na samoopredjeljenje (a ne republika), koje ne može biti ničim ograničeno, osim jednakim i istim takvim pravom drugih naroda… Slovenija uvažava interes Srpskog naroda da živi u jednoj državi i da budući jugoslavenski dogovor taj interes treba poštovati.» Ovim dogovorom Slovenija je, u svom interesu, pristala na koncepciju Velike Srbije na štetu Hrvatske i BiH.

Slovenske su vlasti sa zadržanim oružjem od TO, kao i uvozom 5.000 automatskih pušaka s 5 milijuna metaka, oko 1.000 protuoklopnih sredstava, te desetak prenosivih protuzrakoplovnih sustava, koristeći se organizacijskim temeljima TO do proljeća 1991. razradile planove obrane i uspjele organizirati snage jačine 12 brigada u koje je uključeno 20.000 ljudi, obučenih i pripravnih za eventualni napad JNA. Budući da u slovenskoj TO nije postojao značajniji postotak Srba u zapovjednoj strukturi, to im nije bilo teško napraviti. Slovenske su vlasti izvršile sve pripreme za uspješno osamostaljenje koje je predviđeno za 26. lipnja 1991. Unatoč više puta izrečenom Miloševićevom dopuštenju odlaska Slovenije iz Jugoslavije, reakcija vojske nije bila jedinstvena. Projugoslavenski dio Generalštaba bio je za prisilni ostanak Slovenije u SFRJ.

 

U Virovitici JNA je pod vodstvom generala Vasiljevića 25. 1. 1991. uhitila predstavnike gradske vlasti i političkih stranaka Habjanca i Dečaka, a kasnije i druge pod optužbom «za rušenje državno političkog poretka», a ključni dokaz im je to što su sudjelovali u uvozu oružja u organizaciji ministra Špegelja. Istog dana Predsjedništvo SFRJ izdalo je naredbu o razoružavanju svih paravojnih formacija u Hrvatskoj i Sloveniji, čime je počela operacija KOS-a pod kodnim nazivom «ŠTIT», koja je planirana za 30.12.1990. ali je odgođena za 25 dana zbog toga što je makedonski član Predsjedništva Vasil Tupurkovski bio na službenom putu u Sad. JNA izdaje nalog za uhićenje Hrvatskog ministra obrane Martina Špegelja, te od Predsjedništva SFRJ traži nalog za nasilno razoružanje hrvatskih «paravojnih postrojbi» i smjenu Hrvatskog vodstva vojnim udarom.

Kako bi olakšali vojni udar JNA protiv Hrvatske, Amerikanci su istu večer Tuđmanu ponudili azil te prijevoz zrakoplovom u SAD za njega i njegovih 400 najbližih suradnika. Tuđman je tu ponudu odbio. (Amerikancima je vojni udar odgovarao pošto bi time srušili republičke vođe, uključujući Miloševića, koji je kao agent provokator uspješno srušio komunizam, te je postao smetnja za daljnje planove koji su uključivali koncentraciju vlasti u rukama saveznih institucija. U tom trenutku nekoliko najvažnijih položaja držali su Hrvatski Jugoslaveni, premijer Ante Marković, Ministar vanjskih poslova Budimir Lončar, a na redu za Predsjednika Predsjedništva bio je Stipe Mesić. Ovo je Amerikancima, a i Britancima odgovaralo pošto su željeli smanjiti utjecaj Srba u Jugoslaviji. Njima su Srbi bili dobri kao dežurni policajci Balkana dok su trebali blokirati transportni koridor Njemačka – bliski istok, ali im nisu bili povjerljivi kao čuvari koridora Rusija - Jadransko more.)

 

Taj plan za vojni udar trebao se pokrenuti nakon tajnog krijumčarenja oružja iz Mađarske. »Tajno« snimljen film o hrvatskom ministru Špegelju u kojemu on govori o uvozu oružja za potrebe Hrvatske i pripremi za obranu, snimljen je upravo za opravdanje vojnoga udara. U filmu je prikazan razgovor između Špegelja i njegova suradnika, pripadnika KOS-a, pri čemu Špegelj govori o naoružavanju »ustaša« i objašnjava kako treba pobiti sve srpske oficire u Hrvatskoj uključujući njihove žene i djecu. Kako ne bi bilo zabune, nekoliko je puta ponovio: »U stomak, u stomak«. Ovo je trebalo pred svijetom poslužiti kao dokaz genocidnosti hrvatske vlasti koja vlastite policajce navodi na činjenje zločina, čime bi vojni udar pred svjetskom javnosti dobio opravdanje. Film je prikazan 25. siječnja 1991. godine, poslije drugog televizijskog dnevnika. Mesić, kao član Predsjedništva SFRJ, na iznenađenje svih prisutnih odmah je priznao autentičnost filma. U to su vrijeme u Beogradu na sastanku bili predsjednici republika i pokrajina.

U Generalštabu je sve bilo spremno za aktiviranje plana po kojem bi JNA uzela stvar u svoje ruke i spasila Jugoslaviju. To je trebalo izvesti na sljedeći način: Predsjednici Slovenije, Hrvatske i BiH, zajedno s članovima Predsjedništva SFRJ bili bi uhićeni i odvedeni na unaprijed pripremljeno mjesto. Bili bi izolirani i bez kontakata sa svojim republičkim bazama. Istovremeno, specijalne operativne skupine JNA u glavnim gradovima republika i pokrajina uz pomoć “lojalnih elemenata” osvojile bi najznačajnije administrativne, policijske i medijske punktove. Planirano je aktiviranje plana odmah poslije emitiranja filma o Špegelju te poslije informacije za jugoslavensku i svjetsku javnost kako su republički rukovodioci zadržani u Beogradu “zbog osobne sigurnosti”. Tada bi vojska predala vlast jedinoj saveznoj instituciji koja je funkcionirala SIV-u koje je vodio Ante Marković. SIV bi za zapovjednika umjesto neodlučnog Kadijevića postavio projugoslavenskog generala Antuna Tusa, te bi se pripremio novi ustav po kojem bi se predsjedništvo marginaliziralo, a sva vlast bi pripala Markoviću. Kada se prilike u državi stabiliziraju, izbori za Jugoslavensku skupštinu, po principu jedan čovjek jedan glas, pod kontrolom Međunarodne zajednice organizirali bi se u roku od šest mjeseci. Time bi federalizam bio poništen, a obnovljena bi bila centralistička Jugoslavija.

 

Velikosrbe to nije zanimalo pošto ni u vrijeme kralja Aleksandra nije uspjelo. Stvarni planeri ovog udara bili su pojedini projugoslavenski generali KOS-a uz podršku Josipa Manolića, te Predsjednik SIV-a Ante Marković i Stjepana Mesića koji su generala Kadijevića nagovarali na vojni udar. Mesić je raznim provokacijama nastojao isprovocirati generalštab na vojni udar, pa je čak nastojao provocirati i obične građane Beograda. Dok se vozio po Beogradu uveo je običaj narediti svome tjelohranitelju da kroz prozor auta bejzbol palicom razbija vjetrobranska stakla i retrovizore svim vozilima koji se ne odmaknu dovoljno daleko od njegovog auta.

 

Istovremeno sa projugoslavenskim vojnim planom «ŠTIT», velikosrpska frakcija u JNA pravila je svoj plan «RAM» prema kojem je trebalo postepeno osvojiti teritorij do rame (okvira) gdje bi se trebala uspostaviti granica velike Srbije. (Beogradski tjednik Vreme je 30. rujna 1991. objavilo neke detalje velikosrpskog plana «RAM», a mogli su ga dobiti samo od projugoslavenske frakcije KOS-a, kad su ovi zaključili da njihov plan «ŠTIT» ne uspijeva.) Pošto vojni udar nije prošao zagovornici plana RAM nakon

prikazivanja “dokumentarnog filma” o Špegelju u vojvođanskom podunavskom pojasu pojačano šalju četnike čamcima preko Dunava. U veljači 1991. se ubacuju operativci SDB-a koji organiziraju četničke ćelije po srpskim selima, od Borova Sela do Vere, Bobote, Trpinje, Negoslavaca, Tenje.

 

O ovome je kasnije general Aleksandar Vasiljević u intervju NIN-u rekao: «Sve što je Mesić govorio bilo je u sklopu nastojanja da napravi provokaciju i spreči da se donese kakva razumna odluka. Mesić je svakog prekidao, pa i Gračanina, narodnog heroja i starijeg čoveka, koji je mogao otac da mu bude. Ni na koga se nije obazirao. Kasnije smo ipak uspeli da uspostavimo odnos s Mesićem, koga smo čak jednim delom pridobili za ideju suradnje sa Armijom. S Mesićem sam, kao glavni čovek KOS-a imao dvadesetak sastanaka na kojima smo razmenili informacije i podatke jer smo mislili da možemo da sprećimo sukobe i ekstremizme. Mnogo smo upravo od Mesića doznali o ustrojavanju paravojnih jedinica u Hrvatskoj, naoružavanju HDZ-ovaca. Mesić nam je poslužio kao hdzovski insajder i informator. Mnogo su nam koristile tih dana informacije i podatci koje sam dobijao od Mesića. U jednom našem razgovoru Mesić je rekao kako bi tolerisao hapšenje svih funkcionera MUP-a i obrane iz Hrvatske osim Špegelja i Boljkovca. Inzistirao je na njihovoj zaštiti. Složili smo se oko toga. Razmena informacija i podataka s Mesićem ipak nam je bila mnogo važnija i nismo hteli da ugrozimo te kanale. Mesić je dao zeleno svetlo za akciju «ŠTIT» i hapšenja. Kad je utvrđen točan datum, požurili smo, svako na svoje mesto, da obavimo poslednje pripreme. Poslednji dogovor svih učesnika u akciji bio je 30. novembra u Zagrebu. Na tom sastanku je svaki detalj, po ko zna koji put, ponovo proveren. Svesni da je to bio početak kraja «slučaja Špegelj», nismo želeli da nam neka mala neopreznost ugrozi ogroman višenedeljni trud….

- Tada nastaje veliki obrt. Umesto da u 18. časova krenem u akciju, ja u isto vreme iz Zagreba letim specijalnim avionom za Beograd.

Zašto za Beograd?

Tako je naredio general Veljko Kadijević, savezni sekretar za narodnu obranu. Pozvao me i rekao da hitno dođem na sastanak Kolegijuma koji počinje u 18 časova u zgradi SSNO-a u Beogradu. Avion kojim ću poleteti za Beograd već me je čekao na aerodromu Pleso.

Što se događa s ekipom specijalaca?

Njima saopštavam da krenu na teren, ali da ništa ne poduzimaju, već da čekaju nova naređenja. U Beograd odlazim sa zebnjom da će početak akcije biti odložen. Posle kraćeg referisanja, gde posebno ističem da je sve spremno za početak akcije, Kadijević odlučuje da se sačeka još nekoliko dana. Kaže kako je neophodno da se zatraži suglasnost od Predsedništva države. Moja primedba da u tom kolektivnom šefu države sedi i jedan Stipe Mesić i da Mesić ne sme javno da pristane na akciju, ne menja tok stvari.»

Plan nije aktiviran iz više razloga. U vojnom vrhu je postojala oštra borba između “srpske” i “jugoslavenske” struje. Srpska se zalagala za udar u korist Velike Srbije, pošto Velikosrbe nije zanimala nikakva Jugoslavija.

Nastavak