Operacija ŠTIT - drugi dio

Srbi su na iskustvima iz Kraljevine Jugoslavije vidjeli kako bi Jugoslavija, bez diktature, mogla postati država u kojoj oni ne bi mogli dominirati. Nisu imali apsolutnu većinu u strukturi stanovništva, a demografski podatci su pokazivali loša kretanja za njih. Projugoslavenska struja je smatrala kako su za početak raspada krivi svi te ih treba sve, bez izuzetka, uhititi, uključujući i srpsko i crnogorsko rukovodstvo.

Npr. mišljenje generala Svete Višnjića (zadnji zapovjednik ljubljanske VO) bilo je: “U interesu očuvanja Jugoslavije Miloševića treba rušiti svim sredstvima”.

Kadijević je procijenio kako Milošević među Srbima i nižim oficirskim kadrom JNA ima veliku podršku, te ga vojska ne bi mogla uhititi, a ako pokuša moglo bi doći do raspada same JNA. Zbog toga se odustalo od najradikalnijeg koraka, a u SSNO i Generalštabu je zaključeno kako će JNA biti s onim narodima “koji je žele” kao svoju. Zahvaljujući neslozi između srpskih Jugoslavena koji su za novog velikog Jugoslavenskog vođu željeli admirala Branka Mamulu, te hrvatskih Jugoslavena koji su gurali Antu Markovića, sve veći dio Generalštaba se priklanja Miloševiću. Najveći zagovornik Admirala Mamule bio je predsjednik stranke SK pokret za Jugoslaviju Blagoje Ađić, ali mu Kadijević nije pružio podršku kakvu je očekivao. Kadijević je vidio da Ate Marković ima podršku zapada, te da vjerojatno ne bi podržali Branka Mamulu, pa je zbog toga paralelno igrao i na kartu Miloševića. I Milošević je bio svjestan ovih nesuglasica u generalštabu pa je i sam ispipavao tko je od generala za njega, a tko bi bio spreman na vojni udar protiv njega. To je činio čak i na takav način da je pojedinim generalima nasamo predlagao izvođenje vojnog udara i promatrao reakciju sugovornika i njihovu spremnost na takav korak.

Dana 30. 1. 1991. Vojni sud u Zagrebu izdao je nalog za privođenje ministra obrane Republike Hrvatske Špegelja.

Tijekom veljače JNA je izazivala brojne incidente širom Hrvatske kako bi isprovocirala pripadnike MUP-a i pronašla izgovor za vojni udar iz plana «ŠTIT». Istovremeno su suradnici na vojnom planu «RAM» radili svoj posao, te su svakog dana postajali sve jači. Sve više su naoružavali srpska sela i općine u Hrvatskoj i BiH. Na području BiH glavnu ulogu u naoružavanja Srba imao je general Nikola Uzelac, zapovjednik banjalučkog korpusa, koji je bio zadužen i za Zapadnu Slavoniju. Načelnik SDB-a Srbije Jovica Stanišić i šef KOS-a Aleksandar Vasiljević (koji više nije bio siguran kom se prikloniti) dobili su zadatak naoružavanja Srba na području Hrvatske.

Pripadnici »SAO Krajine« su 22. 2. 1991. preuzeli policijsku postaju u Pakracu, ali su je specijalne postrojbe hrvatskog MUP-a oslobodile 1. ožujka. Istog dana 22. 2. 1991. kad su četnici preuzeli policijsku postaju u Pakracu, u Sarajevu na sastanku predsjednika svih republika Izetbegović je predložio «asimetričnu federaciju» tj., Srbija i Crna Gora u klasičnoj federaciji, Hrvatska i Slovenija u konfederaciji prema njima, a BiH i Makedonija jednako blizu i jednima i drugima.

»Srpska Krajina« donijela je 28. 2. 1991.odluko o izdvajanju iz Hrvatske i »priključenje« Srbiji.

Beogradski dio projugoslavenske frakcija KOS-a 9. 3. 1991. organizirao je preko Vuka Draškovića demonstracije u Beogradu na Trgu slobode. Miting je formalno organiziran protiv informativnog monopola "TV Bastilje". Stvarni plan bio je dati vojsci razlog za izlazak na ulice, a kad se Vojska na to navikne postati će politički faktor. Nakon uhićenja studenata vojsku treba navesti na drugi korak, a to su oni protiv kojih su studenti protestirali, kao sukrivce za nerede u glavnom gradu SFRJ Beogradu. Na Trg Republike došlo je oko sto tisuća ljudi. Tijekom demonstracija povrijeđeno je 203, uhapšeno 108 građana i dvoje je poginulo. Na zahtjev Borisava Jovića, člana Predsjedništva SFRJ, na ulice Beograda su izišli tenkovi JNA kako bi pomogli miliciji u zavođenju reda. Uhapšen je Vuk Drašković, predsjednik SPO i lider opozicije.

Predsjednik Tuđman, u strahu kako bi se demonstracije mogle pretvoriti u vojni udar, javno je preko televizije pružio podršku legalno i demokratski izabranom predsjedniku Srbije. Tuđman se opravdano bojao kako bi se u slučaju rušenja Miloševića vojni udar proširio na čitavu Jugoslaviju, što bi s tadašnjim odnosom vojnih snaga bilo obično tehničko pitanje. U tom slučaju od samostalnosti Hrvatske ne bi bilo ništa, JNA bi pohvatala 10.000. hrvatskih aktivnih policajaca i oko 20.000. polunaoružanih dragovoljaca iz pričuvne policije na noćnim stražama, te ih većinu osudila na dugogodišnje kazne, ili likvidirala po raznim »Jazovkama«.

Dana 10. 3. 1991. na Terazijskoj česmi, a zbog brutalnosti vlasti prema demonstrantima i naknadnih uhićenja, studenti Beogradskog univerziteta organiziraju nove demonstracije tražeći puštanje uhićenika i ostavke odgovornih ljudi režima, šestorice urednika TV Beograd i ministra policije Radmila Bogdanovića.

Doznavši kako je riječ o pripremama za vojni udar, Milošević, uplašen da bi mogao biti uhićen odlučuje ispitati raspoloženje generala, te ih zavarati. Odmah preko Jovića poziva Kadijevića na sastanak i Kadijeviću predlaže da vojska izvrši vojni udar i ukloni one koji ruše Jugoslaviju. Kadijević shvaća da time Milošević pokušava zaštititi sebe, pa pred njim negira mogućnost da vojska prekrši ustav, ali zapovjednik vojske Blagoje Ađić nastavlja vući poteze koji imaju za cilj ukloniti sve predsjednike republika, uključujući i Miloševića.

Milošević shvaća da njegova varka verbalne obrane Jugoslavije više ne pali pa 11. 3. 1991. organizira protumiting u Beogradu na Ušću. Miting je formalno organizirao SPS radi podrške Miloševiću i srpskom rukovodstvu i radi pritiska na studente. Okupilo se blizu milijun ljudi, a Kadijević se javno svrstava na stranu Miloševića, te predlaže da demonstranti sa «Ušća» krenu na studente i obračunaju se s njima, što neki govornici predlažu i sa govornice. Ovime je Kadijević želio izazvati krvoproliće među Srbima čime bi među srpskim stanovništvom, a i među nižim oficirskim kadrom naglo opala popularnost Miloševića. Tada bi vojska stekla mogućnost uhićenja i samog Miloševića čime bi vojni udar protiv svih Predsjednika Republika postao realan. A tada bi generalštab na čelu sa Kadijevićem proglasio Admirala Mamulu za vođu, a ako bi popularnost Kadijevića zbog uklanjanja anarhije u samoj Srbiji dovoljno porasla velika je moguće je da bi i Kadijević poželio biti novi Tito. Njega bi i hrvatski jugoslaveni radije prihvatili od Branka Mamule pošto je Kadijević imao ženu Hrvaticu, te je time u očima hrvatskih jugoslavena bio veći jugoslaven.

Milošević je naslutio opasnost od ovoga i spriječio je obračun demonstranata sa studentima, te mu je popularnost među Srbima još više porasla. Vojni vrh, vidjevši koliko mnoštvo Srba slijedi Miloševića, uzmiče od samostalne akcije i traži rješenje u okviru Jugoslavenskog ustava, tj., traži odluku Predsjedništva SFRJ za uvođenje izvanrednog stanja. Idućeg dana, 12. ožujka 1991. Jović je nakon demonstracija protiv Miloševića sazvao izvanredno zasjedanje Saveznog Predsjedništva u Beogradu s temom o neizvršavanju naredbe Predsjedništva od 25. siječnja, te o razoružanju paravojnih formacija u Hrvatskoj i Sloveniji. Kasno navečer putem Televizije dao je izjavu, pozivajući na taj način članove Predsjedništva na sjednicu. JNA je tražila suglasnost Predsjedništva za izvanredno stanje. Kadijević i Jović su na sjednici Predsjedništva, koja se održavala u podzemnim objektima JNA, u Užićkoj 15. u Beogradu, tražili uvođenje izvanrednog stanja.

Slijedećeg dana, 13. 3.1991. Kadijević je obrazložio ciljeve vojnog udara B. Joviću i S. Miloševiću. Prema knjizi B. Jovića «Poslednji dani SFRJ» Kadijević je rekao: «Smjenjivanje Vlade i predsjedništva. Skupštinu neću dirati, ali neću dozvoliti ni sazivanje. Republičke vlasti i sve ostalo neću dirati ukoliko podržavaju vojni udar. U protivnom skinuću i njih. Cilj: odrediti rok od 6 mjeseci, ili kraće, za sporazum o budućnosti zemlje, a dotle prekinuti haotični raspad zemlje.» Odluka Predsjedništva je ovisila o Bogiću Bogićeviću. Razapet između Velikosrba i Jugoslavena on je odbio glasovati, a nakon duže stanke je rekao: “Ne mogu da glasam.” Razjaren, Kadijević je rekao: “JNA je rešena da uzme stvar u svoje ruke, bez obzira kakva se odluka ovde donese, kako bi zaustavila građanski rat. Mi ćemo svoj zadatak završiti.” Kao vrhovni zapovjednik, Jović je te noći poslao Kadijevića u Moskvu na susret s tvrdokornim sovjetskim ministrom odbrane Dimitrijem Jazovim od kojeg je tražio garanciju da NATO neće intervenirati u slučaju vojnog udara, u korist admirala Branka Mamule. Iako su to negirali, vrlo dobro su znali da bi NATO vojni udar podržao, ali u korist Ante Markovića, kojeg oni kao Hrvata nisu željeli. Jović je tada varirao između srbijanskih Jugoslavena i Velikosrba, te je nastojao biti dobar savjetnik Miloševiću, ali je dobre odnose održavao i s Ađićem kao i Kadijevićem. Kadijeviću Jazov nije mogao dati podršku jer se Jeljcin nije htio miješati u Jogoslovenske prilike. U tom je trenutku Milošević bio slab, ali je uspio preko svojih ruskih veza oko Jeljcina onemogućiti Rusku podršku za uvođenje izvanrednog stanja.

Dana 15. 3.1991. Predsjednik Predsjedništva SFRJ Borisav Jović podnosi ostavku zato što poslije trodnevnog zasjedanja predsjedništvo nije donijelo «Odluku o izvođenju izvanrednog stanja» koju je pripremio Vrhovni štab oružanih snaga. O svojoj ostavci Jović je najprije obavijestio Kadijevića i Miloševića. Idućeg dana ostavku podnose članovi Predsjedništva Kostić i Bućin iz Vojvodine i Crne Gore. Iz kasnijih izjava Ante Markovića vidljivo je kao je u to vrijeme on pokušavao preuzeti ulogu glavnog igrača. Shvativši Markovićeve poteze Milošević je zaprijetio neposluhom saveznim organima, te su se njegovi kadrovi počeli povlačiti iz saveznih organ. Marković se tada dogovorio sa Vasilom Tupurkovskim da sazove sjednicu Predsjedništva onih koji nisu pripadali Miloševiću. Održana je sjednica na kojoj su bili Bogić Bogićević, Janez Drnovšek, Mesić, Tupurkovski i Marković, nakon čega se Jović vratio. Milošević je u ovim manevrima Markovića i JNA prepoznao pripremu za njegovo smjenivanje, te je odlučio prihvatiti sastanak sa Tuđmanom.

Iako je Kadijević uvjeravao Miloševića kako nema ništa protiv njega, Milošević je shvatio kakvu igru vodi projugoslovenska frakcija KOS-a i Ante Marković, i koji su pravi ciljevi demonstracija protiv njega od prije nekoliko dana. Zbog toga je 16. 3. 1991. izjavio kako ne priznaje odluke Predsjedništva SFRJ i naređuje mobilizaciju pričuvnog sastava MUP-a Srbije. Ovime je jasno poručio pripadnicima projugoslavenske frakcije u KOS-u i Generalštabu kako je spreman i na građanski rat u Srbiji ako mu se ne pokore. Time je praktično Milošević izvršio odcjepljenje Srbije iz Jugoslavije, iako se javno zalagao za opstanak Jugoslavije. Istog dana, na skupu u prostorijama Beogradskog sveučilišta Milošević izjavljuje kako će legalno naoružavati Srbe u Hrvatskoj, te da će poštovati savezne organe, ukoliko oni dozvole JNA da štiti ustavni poredak SFRJ. Time se javno stavljao na stranu JNA, a konkretnim potezima je sve činio kako bi tu JNA podčinio sebi.

Dana 24. 3. 1991. Predsjednik Tuđman je od Alije Izetbegovića dobio faksirano pismo u kojem mu piše kako zna da će mu Milošević idući dan na sastanku u Karađorđevu ponuditi podjelu Bosne, te ga moli da na to ne pristane. Ovu priču kreiranu u redovima projugoslovenske frakcije KOS-a Izetbegović je mogao dobiti samo od nekog tko je želio diskreditirati Miloševića i Tuđmana u očima projugoslavena, te uz put zavaditi Tuđmana i Aliju, a to su bili svi Srpski, Hrvatski i Muslimanski političari koji su željeli zavaditi Hrvate i Muslimane u cilju očuvanja Jugoslavije. Po informacijama koje su se kasnije pojavile u raznim intervjuima ovu infomaciju Alija Izedbegović je dobio od Kire Glogorova, uvjerenog Jugoslovena i jednog od vjernijih istomišljenika Ante Markovića. Postoji i mogućnost da su je Izedbegović i Kiro zajedno smislili.

Idućeg dana, tj., 25. 3. 1991. održan je sastanak Tuđman – Milošević u Karađorđevu. Ovaj razgovor Predsjednik Tuđman je inicirao još od jeseni 1990. preko Mesića i Jovića. Jović je to prenosio Miloševiću, ali ga je istovremeno, prema priznanju u vlastitim kasnije izdanim knjigama odgovarao od toga. Smatrao je kako bi time ojačali položaj Tuđmana, a njima je bilo bitno ojačati pobunjene Srbe i raspored JNA po pobunjenim područjima. Tek kad je shvatio koliko su još uvijek jaki projugoslavenski orijentirani generali, koji pokušavaju skinuti i njega, Milošević je pristao na osobne razgovore s Tuđmanom. On je kao i Tuđman u tom trenutku znao kako bi taj susret mogao ispasti zamka za oboje. Ako ga odbiju projugoslovenska frakcija KOS-a ih može optužiti da su ratnohučkaši koji žele rat, a ako pristanu na sastanak može ih se optužiti za dogovaranje na račun Muslimana. Obojici je u tom trenutku više stalo do tog da se neupućenim oficirima JNA dokažu kao mirotvorci, nego što ih je brinulo savezništvo sa tada zbunjenim Muslimanima koji u većini nisu bili svjesni neizbježnosti raspada Jugoslavije.

Većim djelom sastanak je održan između dviju delegacija koje su razgovarali o tome kako treba olabaviti vrlo restriktivnu monetarnu politiku savezne Vlade Ante Markovića. Na kraju sastanka Predsjednici Tuđman i Milošević su se odvojili i neko vrijeme razgovarali nasamo, šetajući između drveća kako ih prisutni KOS-ovci ni najmodernijim prislušnim uređajima ne bi mogli prisluškivati. Jedino o čemu su mogli razgovarati bilo je otvoreno razmijeniti mišljenje o problemu koji ih je mučio, a to nije Markovićeva monetarna politika, već sam Marković i kako njega marginalizirati, kako on ne bi pomoću vojske njih uklonio. Kasniji dobitnik francuske legije časti Hrvoje Šarinić je bio iznenađen i uvrijeđen što su se odvojili od ostalih dok su šetali šumicom. Na svim je njihovim sastancima, kojih je bilo preko četrdeset, bio uz Tuđmana i pred njim nikada nisu razgovarali o podjeli Bosne. Kada su krajem 1992. počeli sukobi između Hrvata i Muslimana, počeo je pričati kako su samo tada mogli tajno razgovarati o Bosni, pa je time obnovio priču koja je plasirana i prije samog sastanka kao dio operacije ŠTIT. Kasnije je teza stalno obnavljana, iako je njima u tom trenutku obojici visio mač vojnog udara nad glavom i malo je vjerojatno da bi u takvoj situaciji dijelili treću republiku. Petnaest dana nakon izlaska tenkova na Beogradske ulice jedina tema o kojoj su mogli razgovarati je kako oslabiti utjecaj projugoslavenski orijentiranih generala, kao i SIV-a s Antom Markovićem koji je imao podršku zapada. Kadijević je govorio kako želi skinuti i SIV, ali protiv Ante Markovića ništa nije govorio, pošto je Marković jedini imao javnu podršku zapada, pa je u njemu vidio prijelazno rješenje. Zbog toga su Milošević i Tuđman morali naći način kako smiriti Kadijeviću, Ađića i Mamuli naklonjene jugoslavenski orijentirane generale, ali i pristalice Ante Markovića, te sve ostale zagovornike vojnog udara, tj. prevariti njihove špijune iz vlastita okruženja. Jedini tajni dogovor koji su oni tada mogli postići je: «Ti svojima reci ono što žele čuti, a ja ću svojima reći ono što oni žele čuti, a one suradnike koji nas žele rušiti trebamo postepeno smijeniti. Ja ću tebi javiti o tvojim suradnicima koji surađuju sa mojim Jugoslovenima o kojima doznam, a ti meni javi o mojima za koje doznaš.» Odmah nakon sastanka pohvalili su se generalima i članovima SIV-a, jedinoj instituciji koja je još formalno funkcionirala na Saveznoj razini, te Anti Markoviću kako su se o svim spornim pitanjima dogovorili, te rata neće biti. Dogovorena priča je upalila i generali su se primirili. Kako bi bili uvjerljivi čak su formirali i posebnu komisiju zaduženu za detaljnu raščlambu spornih pitanja. Predsjednik Tuđman je iz Izetbegovićeva faksiranog pisma, koje je dobio dan prije sastanka u Karađorđevu znao kako netko širi priče o tom kako on s Miloševićem dijeli BiH, pa je ciljano, kako bi onemogućio takve glasine s hrvatske ljevice, u ovaj pregovarački tim imenovao četvoricu uglednih ljevičarskih intelektualaca za koje je znao kako su protivnici podjele BIH, te kako oni takvu podjelu mogu samo odbiti, ako je Miloševićevi pregovarači budu zagovarali. Hrvatskim pregovaračima: Šentiji, Bilandžiću, Lerotiću i Sokolu dao je mogućnost da kontroliraju ove pregovore, a time je u HDZ –ovoj projugoslavenskoj frakciji stvoren dojam kako će oni moći kontrolirati proces po svome nahođenju.

Ovaj sastanak u Karađorđevu je održan kao posljednji u nizu bilateralnih sastanaka predsjednika jugoslavenskih republika, te je dogovoreno da se održi šest zajedničkih sastanaka predsjednika svih republika. Prvi sastanak od tih dogovorenih šest održan je već tri dana kasnije 28. 3. 1991. u «Vili Dalmacija» u Splitu.

Analizirajući konkretne poteze nakon sastanka možemo vidjeti kako je Tuđman, tek nakon ovih razgovora shvatio kako se rat više ne može izbjeći, te je odmah po povratku iz Karađorđeva ukinuo zabranu uvoza oružja. Odmah po tom svi krizni štabovi u Hrvatskoj uključili su se u nabavu oružja. U dobavu oružja počeli su se uključivati i Hrvatski emigranti samostalno, ali su pripadnici Manolićeve mreže tu konkurenciju u ovom vrlo unosnom poslu, gdje se kalašnjikov nabavljen za 100 DM prodavao po 3000 DM to sprječavali svim sredstvima, uključujući izdaju KOS-u, te likvidacije dobavljača oružja i isporučitelje novca.

Jedini čovjek koji je znao koliko je oružja i streljiva uvezeno bio je Josip Perković koji je kao šef SIS-a otvarao granice prilikom ulaska oružja. Špegelj koji je kao ministar trebao nabavljati oružje nije učinio ništa kako bi povećao broj oružja, nakon što je uvezao početnih 16.000. komada kalašnjikova. Od ovog trenutka pa do uvođenja embarga na oružje mogao je od Rusa iz istočne Njemačke vrlo jeftino nabaviti desetak tisuća protuoklopnih ručnih raketnih bacača. Rusi su se povlačili iz Njemačke i samo su gledali kako će se riješiti oružja. Mogao je nabaviti bar 100.000 kalašnjikova kako bi se barem brojčano izjednačili sa JNA na području Hrvatske. Mogao je od domaćih proizvođača naručiti 200.000 uniformi. Umjesto neorganizirane pričuvne policije, imao je na raspolaganju TO kao snagu koja je bila barem organizirana, iako je bila razoružana. Trebalo je samo mobilizirati sva zapovjedništva, isključiti one koji se ne odazovu, postaviti nove povjerljive pomoćnike svim zapovjednicima, te nakon par mjeseci kad se novi pomoćnici obuče smijeniti nepouzdane stare zapovjednike. Upravo to je napravila Slovenija. Ali od svega nabrojanog nije učinio ništa. Umjesto toga stalno je predlagao napad na vojarne neorganiziranim, neopremljenim i neiskusnim snagama.

U tom trenutku najveći problem je bio kako smiriti vojno nepismene pripadnike desne frakcije HDZ-a i HSP-ovce koji su iskreno vjerovali kako Hrvatske postrojbe s 25.000 kalašnjikova i dva borbena kompleta streljiva mogu zauzeti vojarne JNA sa oko 90.000 vojnika, i tisućama tenkova, transportera i topova.

U Srbiji je počelo naglo umirovljenje generala i obavještajaca koji su bili izvan Miloševićeve kontrole, te naoružavanje paravojnih srpskih postrojbi. Počeo je podzemni sukob za vlast u svim Saveznim službama između Velikosrba i Jugoslovena, pri čemu je Srbijanski MUP počeo smjenjivati projugoslavenske kadrove. Mnogi Hrvati u tim Službama počeli su bježati iz Beograda procijenivši kako se odavde više ne mogu boriti za opstanak Jugoslavije. Među njima je bio i načelnih Savezne službe državne bezbednosti Zdravko Mustač koji je sa velikom količinom povjerljivih dokumenata pobjegao u Zagreb i stavio se na raspolaganje Hrvatskoj vlasti vjerujući kako se u Hrvatskoj kao Manolićev obavještajni zamjenik može uspješnije boriti za opstanak Jugoslavije.

Alija Izetbegović je već tada nabavljao oružje preko Hrvatske, ali je uporno pokušavao sklopiti savezništvo s Miloševićem predlažući krnju Jugoslaviju i asimetričnu federaciju, dok je na skupovima SDA zagovarao takozvanu zelenu transverzalu (BiH, Sanđak, Kosovo i Albanija gdje bi muslimani bili većina). Iako je rado primao oružje iz Hrvatske sklapanje čvrstih obrambenih dogovora je odbijao, što je na svojim stranačkim skupovima opravdavao tvrdnjama kako su Tuđman i Milošević već podijelili BIH i kako su oni jednaka opasnost za Muslimane.

Tri dana nakon sastanka u Karađorđevu 28. 3. 1991. sastala su se šestorica predsjednika republika u Splitu. Milošević traži razrješenje SIV-a na čelu s Antom Markovićem, ali se ništa nisu dogovorili, osim da se u slijedeća dva mjeseca kriza treba riješiti.

Nekoliko dana kasnije, 31. ožujka 1991, četnici koje je naoružala »služba državne bezbednosti Srbije« (SDBS), oružjem su zaposjeli hotele u turističkom naselju Plitvice. U policijskoj akciji Tigrovi iz Rakitja, predvođeni Josipom Lucićem, oslobodili su Plitvice. Tom je prigodom jedan terorist poginuo, nekolicina je ranjena, a mnogi su zarobljeni. Među zarobljenim teroristima nalazila su se i dva člana najužega vodstva Srpske demokratske stranke, Goran Hadžić i Borivoj Savić. U akciji je poginuo i mladi policajac Josip Jović, a četiri su hrvatska redarstvenika bila teže ranjena. Tadašnji ministar MUP-a, Josip Boljkovac, poslao je policajce u napad autobusom. Pošto četnici nisu znali kako se sa tromblona trebaju skinuti osigurači akcija je uspjela. U suprotnom, svi u autobusu koji je pogođen tromblonom bili bi izbačeni iz borbe. Prije operacije Boljkovac je o operaciji obavijestio Saveznog sekretara (ministra) za unutrašnje poslove generala Petra Gračanina za čiju sestru je bio oženjen. Za vrijeme operacije ministar Boljkovac napustio je Zagreb, pošto je računao kako će ovo biti dovoljan razlog za vojni udar, te kako ne bi mogao biti optužen za eventualni neuspjeh operacije i kako ne bi osobno došao u opasnost. Na vojni udar je računao pošto nije znao kako su se Tuđman i Milošević već dogovorili kao sabotirati sve one koji priželjkuju vojni udar. Ubrzo nakon operacije Boljkovac je zarobljenog vođu pobune Gorana Hađića pustio na slobodu zajedno sa Željkom Ražnjatovićem Arkanom, koji je u studenom 1990. zarobljen na Baniji. To puštanje je dogovorio sa saveznim sekretarom MUP-a generalom Gračaninom. Pri ovom je Degoricija Arkanu poklonio i pištolj, kao ispriku što je uhićen i zalog daljnje suradnje. Ovom prilikom dogovorena i kupovina 12 šlepera oružja iz skladišta JNA u Batajnici.

Istovremeno, u travnja 1991., na području istočne Slavonije postavljaju se srpske barikade koje drže naoružani domaći Srbi pojačani četnicima iz Srbije (skupine Mirka Jovića, Vojislava Šešelja). Jedan od glavnih operativaca je arhimandrit manastira Bođani, Lukijan Vladulov (koji je poslije okupacije Dalja ustoličen za episkopa Osječko-baranjskog i poljskog). Oficir tadašnje “JNA” Aleksandar S. Jovanović (zapovijedao je jednom od topničkih postrojbi JNA u istočnoj Slavoniji kao kapetan I klase), u knjizi; Rat Srba i Hrvata 1991., (Beograd 1994., izdanje Politike) piše; “Još od leta 1990. godine, kod mene u Beograd dolaze poznanici ili ljudi po preporuci iz Osijeka, Vukovara, Borova, Dalja, Daruvara i iz drugih sela u trouglu Osijek – Našice - Đakovo. Tražili su vezu sa uticajnim ljudima u Srbiji, oružje, mišljenje, savete… Na sastanku kod ministra Simovića, Kaloper između ostalog kaže: ‘Išli smo do Generalštaba, naoružavali smo sela Tenje, Trpinju…Sva ta sela, sem Erduta, Iloka…Naime, 12.000 do 13.000 dugih cevi mi smo njima podelili’.”

Osim projugoslavenskoj frakciji HDZ-a oružani sukobi su trebali i Miloševiću kako bi radikalizirao i one lokalne Srbe koji nisu željeli ratovati, a usput je i postupno etnički čistio osvojeni prostor, te testirao lojalnost terenskih oficira JNA ideji Velike Srbije. U sve otvorenije vojne sukobe je mogao ići pošto se sve manje plašio vojnog udara, pošto je većinu oficira JNA već pridobio na svoju stranu. Kako bi što uspješnije radikalizirao Srbe i naveo ih na pobunu, pripadnici njegove frakcija KOS-a i SDBS-a poduzimali su širom Hrvatske tajne napade na istaknute Srbe, čime su među njima izazivali strah i povećavali otpor prema legalnoj vlasti u Hrvatskoj. Ti su se potezi podudarali s onima projugoslavenske frakcije KOS-a infiltrirane u HDZ i SZUP, koja je željela sukobima isprovocirati vojni udar JNA. Na taj su način plan ŠTIT i plan RAM u ovom trenutku bili komplementarni. Zbog toga srpski propagandisti obilaze većinski srpska sela u Hrvatskoj i organiziraju mitinge kako bi "potpalili vatru". Na mitingu u Jagodnjaku 21. travnja 1991., četnički vojvoda Šešelj, zastupnik u Skupštini Srbije poručuje okupljenima kako svakog Hrvata mogu slobodno ubiti “kao kera kraj tarabe”. Slični se skupovi održavaju u Borovu Selu i drugim selima vukovarsko-borovskog područja sa srpskom većinom. Njegov zadatak je doliti ulje na vatru što je radio po naputku ministra u vladi Srbije za Srbe izvan Srbije, Stanka Cvijana i drugih huškača.

Uskoro su pripadnici posebne pričuvne policije u Hrvatskoj sastavljenim uglavnom od kriminalaca pod punom kontrolom Manolića dobile veće količine oružja. Vođe ovih kriminalnih skupina su prije rata na zapadu obavljali poslove za Udbu, a tijekom 1990. su se vratili u Hrvatsku. Manolić, Boljkovac i Degoricija su preko KOS-a u travnju 1991. uspjeli nabaviti 12 šlepera kalašnjikova iz Srbije u čemu je glavnu ulogu odigrao Arkan koji je iz vojarne Batajnica isporučio kriminalnim skupinama. Pri tome je dobro zaradio Arkan, a i kriminalci koji su oružje odmah preprodali. Manolić i Boljkovac su naoružavanjem kriminalnih skupina po svim većim gradovima namjeravali ostvariti dva cilja. Prvi je bio vjerovanje kako će JNA imati još jedan razlog za vojni udar kada dobiju informacije kako naoružane kriminalne skupine šetaju hrvatskim gradovima, a drugi cilj je bio stvoriti paravojne skupine izvan kontrole HDZ-a, policije i ZNG-a, te koje će stvoriti anarhiju u Hrvatskoj. Ni jedan od tih ciljeva im se nije ostvario pošto je Milošević sve jače kontrolirao JNA kako oni ne bi izveli vojni udar, a i same kriminalce nije zanimalo stvaranje velikih paravojnih formacija, već ih je zanimalo samo kako će što skuplje preprodati kalašnjikove. Kupci su se odmah priključivali lokalnim postrojbama pričuvne policije i ZNG-a, dok su paravojne kriminalne skupine ostale na razini malih vodova brojnosti 15-40 ljudi. Dio ovog oružja je podijeljeno i kriminalcima na području BIH, a oni su ga prodali samo svojim prijateljima, te su tako stvorili puno veće kriminalne postrojbe nego u Hrvatskoj. Pojedine ovakve skupine kasnije su narasle do nivoa bojni, pa i veće, te su se najviše istakli u čuvanju zarobljeničkih logora i činjenju ratnih zločina. Većina pripadnika ovih skupina u Hrvatskoj su kao pripadnici posebne pričuvne policije nesvjesno djelovali protiv Hrvatske. Bile su sastavljene uglavnom od sitnih kriminalaca i osoba bliskim kriminalu, koji su od ranije ucjenama pristali na suradnju sa SDS-om, i čiji pripadnici su vjerovali kako rade u hrvatskom interesu, a stvarno su bili pijuni u rukama projugoslavenske frakcije HDZ-a, privučeni mogućnošću stjecanja unosnih poslova. Te skupine su kasnije većinu vremena provodili na bojištu pridodani nekoj brigadi, dok bi samo ponekad dobivali neku posebnu zapovijed od Manolića, ili nekog njemu podčinjenog.

Dana 4. i 11. travnja sastala su se šestorica predsjednika republika u Beogradu i Brdu kod Kranja. Tema je bila referendumi i modaliteti razdruživanja. Sastanak je završio bez rezultata.

Dana 5. travnja 11 srbijanskih stranaka formiraju paravojne jedinice i upućuju ih u Hrvatsku na liniju »zapadnih granica Srbije«.

Dana 8. 4. 1991. u Zagrebu su održane masovne demonstracije pred zgradom Vojnog suda JNA. Vojska je zarobljenim Hrvatima sudila zbog uvoza oružja iako je oružje uvezeno s odobrenjem legalnih hrvatskih vlasti. Time su željeli hrvatsku vlast prikazati kao agresivnu i militarističku mada je JNA imala više tenkova i topova nego Hrvatska pušaka. Demonstracije je organizirala projugoslavenska frakcija iz vrha HDZ-a s namjerom izazivanja JNA na ulice Zagreba te uvođenja izvanrednog stanja. General Ađić naredio je izlazak vojske na ulice iz vojarne »Maršal Tito« u kojoj se nalazila mehanizirana brigada s tisućama vojnika. Zapovjednik vojarne, general Konrad Kolšek, nazvao je predsjednika RH Franju Tuđmana i objasnio mu situaciju te je on obustavio demonstracije pred Vojnim sudom shvativši kako je to samo psihološka zamka. Na suđenju Virovitičanima izišlo je na vidjelo kako JNA zna sve činjenice o uvozu oružja, a u razgovoru između ministra Boljkovca i njegova dobrog poznanika, šefa KOS-a generala Vasiljevića, Boljkovac je priznao kako je oružje dolazilo bez znanja policije, nadajući se kako bi i to moglo poslužiti kao povod za vojni udar.

Dana 9. travnja 1991. osnovano je Vrhovno državno vijeće, a predsjednik, dr. Franjo Tuđman, donio je odluku o prerastanju redarstvenih snaga MUP-a u oružane formacije ZNG-a. Dan kasnije, tj., 10. 4. 1991. hrvatsko srpski politički eksperti su se prvi puta sastali u Tikvešu gdje su razgovarali o identifikaciji problema i putova za razrješenje krize. Pet dana kasnije, 15. 4. 1991. ponovljen je susret Tuđman - Milošević u Tikvešu. I na ovom sastanku su mogli razgovarati samo o tome kako smiriti generale i članove SIV-a. Ovom prilikom su stalno bili u društvu s drugim pratiteljima pa i nisu mogli tajno razgovarati.

Hrvatski povratnici iz emigracije na čelu sa Šuškom uskoro su organizirali i svoju mrežu za nabavu oružja, te je počelo međusobno špijuniranje i borba za ovaj posao između Manolićeve i Šuškove logističke mreže. Manolićeva mreža je Šuškovoj vrlo brzo zadala jak udarac otkrivši JNA-i pošiljku koja je avionom dopremljena na Zagrebački aerodrom pri čemu je JNA uhapsila Šuškovog dostavljača Kikaša.

Dana 12. i 19. travnja susreli su se Tuđman, Milošević i Izetbegović.

Dana 19. i 30. travnja sastala su se šestorica predsjednika republika u Ohridu i na Cetinju. Milošević je na ovim, kao i na svim kasnijim sastancima, tražio promjenu republičkih granica kako bi svi Srbi živjeli u jednoj državi, Tuđman je tražio priznanje dotadašnjih republičkih granica kao državnih, a Izetbegović se zalagao za tzv. asimetričnu federaciju. To bi trebala biti federacija u koju bi ušle Srbija, BiH, Makedonija, Crna Gora i Albanija. Na svojim predizbornim skupovima stranke SDA to je nazivao »Zelena transverzala«, tj. državom u koju bi ušli svi balkanski Muslimani (Slaveni, Albanci i Turci), njih 3,5 milijuna iz Albanije, 500.000 Albanaca iz Makedonije, 2 milijuna s Kosova, 50.000 iz Crne Gore, 60.000 iz uže Srbije, 100.000 Turaka iz Makedonije te 1.700.000 Muslimana iz BiH i 200.000 iz Sanđaka. U toj asimetričnoj federaciji bilo bi oko 8.500.000 Muslimana i 7.500.000 Srba s tendencijom povećanja broja Muslimana, zbog čega Milošević nije htio ni čuti za takvu državu.

Slijedeća prilika za vojni udar protiv Hrvatske ukazala se u 6.5. 1991. godine kad je u Splitu organiziran prosvjed protiv JNA ispred Komande Vojnopomorske oblasti. Kao najradikalniji iskazao se jedan demonstrant koji je skočio na transporter JNA i otkinuo strojnicu, a u Imotskom je do tada bio poznat kao suradnik KOS-a. Tada je ubijen vojnik Sašo Gešovski, što je trebalo poslužiti kao izgovor za JNA. General Kadijević je bio na bolovanju koje je prekinuo kako bi priopćio i Predsjedništvu kako to više ne može tako, i rukovodstvu Hrvatske kako će se JNA obračunati s njima ako oni nastave »da inspirišu nacionalističku rulju da napada vojnike JNA«. U to vrijeme, od 3. do 12. 5. 1991. na cesti Mostar - Široki Brijeg kod mjesta Polog nekoliko je tisuća ljudi blokiralo kolonu od 167 tenkova JNA koja je navodno išla na vojnu vježbu prema Splitu, a stvarno su htjeli zauzeti Split, i pokrenuti vojni udar, pod opravdanjem zaustavljanja nereda. Istovremeno je jedna tenkovska kolona zaustavljena i kod Šuice na putu prema Splitu. Na intervenciju hrvatskoga predsjednika Tuđmana, koji je poslušao savjet Stjepana Kljuića, kolone su puštene prema Kupresu.

Dana 2. 5. 1991. u Borovu Selu ubijeno je 12 hrvatskih policajaca, a 23 je ranjeno.

Dana 10. 5. 1991. tenkovi iz Vojvodine ulaze u Baranju.

U ovo vrijeme dok se Kadijević predomišljao i Ante Marković je vukao svoje poteze u cilju spašavanja Jugoslavije. Pošto su ga u Beogradu pratili, tajno je, šetajući po zagrebačkom Tuškancu nagovarao generala Antuna Tusa da preuzme mjesto saveznog sekretara za obranu kako bi sa njim, Gračaninom, te Mesićem kao predsjednikom Predsjedništva mogao neutralizirati Miloševićeve kadrove u Beogradu, te ukloniti Miloševića, Tuđmana i Izedbegovićeva u jednom potezu. Kad je Tus pristao Marković je pokušao Predsjednika Tuđmana nagovoriti da podrži Tusa za mjesto sekretara SSNO Jugoslavije. Boljkovac je došao do Markovića u svibnju 1991. i iznio mu bojazni o tome kako će sve to završiti. Marković mu je rekao kako je sam već pokrenuo proces Kadijevićeve smjene. To se moglo provesti samo u Skupštini Jugoslavije i za to bi mu trebala podrška hrvatskih i slovenskih predstavnika, koji su u Skupštinu prestali dolaziti. Boljkovcu je rekao: "kad bi se slovenski i hrvatski predstavnici pojavili samo na jedan dan, taj dan bih mogao zatražiti Kadijevićevu smjenu i izglasavanje novog čovjeka za ministra Narodne obrane". Na makedonske i bosanske poslanike ionako je računao, a bio je uvjeren da bi mi pomogli i predstavnici Kosova i Vojvodine pa čak i neki predstavnici s juga Srbije, koji se nikad nisu slagali s Miloševićem. Boljkovcu je također rekao: "Kada bi me podržao Tuđman, otišao bih Kučanu i zacijelo dobio podršku." Boljkovac je ugovorio sastanak sa Tuđmanom, te je Tuđman rekao kako će razmisliti. Predsjednik Tuđman to je odmah prepoznao kao pokušaj projugoslavenske frakcije za spašavanje Jugoslavije, te je u cilju razbijanja i te urote Tusa, bez njegovog znanja, javno imenovao za načelnika Glavnog stožera u Hrvatskoj, čime ga je diskreditirao u Beogradu i onemogućio njegov odlazak u saveznu vladu. Ovime je Tuđman usput uvjerio i zapadne političare kako ne gradi ustašku vojsku, pošto na čelne pozicije postavlja jugoslavenske generale.

Dana 16. 5. Šešelj u Beogradu organizira demonstracije protiv Stjepana Mesića, a 17. 5. 1991. prekinuta je sjednica Predsjedništva SFRJ jer su nakon tri dana preglasavanja otišli S. Mesić, V. Tupurkovski i J. Drnovšek. Po redoslijedu rotacije u Predsjedništvu SFRJ Mesić je, kao predstavnik Hrvatske, trebao biti izabran za predsjednika. Međutim, predstavnici Srbije, Vojvodine, Kosova i Crne Gore bili su protiv, pa je rezultat glasovanja bio neodlučan. Nisu ga prihvaćali pošto su takve instrukcije dobivali od Miloševića. Pod pritiskom Međunarodne zajednice trećega dana predstavnik Kosova promijenio je stav i glasovao za Mesića. Mesić se tada ustao od stola, digao ruke u zrak i uzviknuo: »Ja sam predsjednik, ja sam predsjednik«. Čim je imenovan za člana Predsjedništva SFRJ, javno je izjavio kako mu je cilj »rasturiti državu«. Umjesto da se potrudio to predsjedavanje preuzeti, on je otišao na aerodrom i otputovao u Hrvatsku, te je s Beogradom nastavio komunicirati samo telefonski i putem medija. Za njim su otputovali Tupurkovski, te Drnovšek jer im ništa drugo nije preostalo. Mesića je Tuđman poslao u Beograd za člana Predsjedništva znajući kako na Hrvatsku dolazi red za predsjedanje. Znao je kako Mesić uvijek voli biti nekakav predsjednik i mislio je kako će se potruditi preuzeti predsjedavanje Predsjedništvom SFRJ, smiriti Generalštab i tako omogućiti miran razlaz republika iz SFRJ po uzoru na SSSR i Čehoslovačku.

Pogibijom policajaca u Borovu Selu 2. 5. 1991. počeo je rat i u Slavoniji, najprije tajni, a postupno sve više javni, između Hrvatske policije i naoružanih hrvatskih civila protiv suradnika srbijanskog SDBS-a, KOS-a i naoružanih lokalnih srpskih formacija. Kako bi se izveo novi pokušaj navođenja JNA na vojni udar organiziran je napad na Borovo Selo, a da ta traljavo organizirana policijska deblokada Borova Sela ne bi slučajno uspjela, Boljkovac je policijskom zapovjedniku Kiru iz Osijeka Kiru napad naredio sa zakašnjenjem u odnosu na Vinkovčane. Sam je toga dana otišao u Austriju kako ne bi mogao biti optužen za neuspjeh, a i kako mu se ništa ne bi dogodilo ako vojska konačno izvrši vojni udar. Odmah potom desna struja HDZ-a traži napad na vojarne po Špegeljevu planu. Glavni podupiratelj Špegeljevih planova sa ljevice bio je Mesić, a koliko su realni ti planovi vidjelo se u Bjelovaru gdje je samo jedan odlučni fanatik digao cijelo skladište u zrak, a da nije bilo pregovora većina skladišta tako bi završila, bilo od fanatika u JNA bilo od naših projektila ispaljenih prema skladištima. Na Špegeljevu mjestu izmjenjuju se Šime Đodan i Luka Bebić, a budući da su se pokazali potpuno nesposobnima za nabavu oružja, 18. rujna za ministra obrane imenovan je Gojko Šušak.

Istovremeno, Muslimani su govoreći o unitarnoj BIH, asimetričnoj federaciji i zelenoj magistrali, potajno i sami radili na razbijanju državnih institucija BiH tako što su već 2. svibnja 1991. osnovali Muslimansku Patriotsku ligu, a 10. lipnja su vodeći muslimanski javni djelatnici iz cijele Jugoslavije, pod vodstvom stranke SDA osnovali Vijeće nacionalne obrane muslimanskog naroda s Muslimanskom patriotskom ligom kao vojnim krilom.

Dana 28. 5. 1991. Predsjednik Tuđman je na stadionu NK Zagreb obavio smotru Zbora narodne Garde, kao dijela policije, čime je označen početak formiranja Hrvatske Vojske.

Kako bi pred Međunarodnom zajednicom pokazali političku volju hrvatskih građana, 19. svibnja 1991. proveden je referendum na kojemu se 94% hrvatskih državljana izjasnilo za samostalnu državu i izdvajanje iz Jugoslavije. Ustavnom odlukom od 25. lipnja 1991. Sabor RH proglasio je Republiku Hrvatsku samostalnom i suverenom državom. Ta je samostalnost bila uglavnom papirnata jer je jugoslavenski politički i vojni vrh vukao poteze čiji je cilj bio njezino onemogućavanje.

Predsjednici Tuđman, Milošević i Izetbegović trojno su se sastali 12. 6. 1991. u Splitu, u vili «Dalmacija», te su razgovarali pet sati. Priopćili su kako se razgovaralo o rješenju državno političke krize. Neslužbeno razgovarali su o mogućnosti kantonizacije BiH, pri čemu je Milošević zagovarao podjelu BiH. Tuđman kantonizaciju tri ravnopravna naroda, a Izetbegović unitarnu BiH. Ovo je prvi njihov trojni sastanak, bez predstavnika ostalih republika i prvi na kojem su razgovarali o budućnosti BiH. Nakon ovog sastanka bosanski unitaristi su počeli govoriti kako je svaka težnja za kantonizacijom podjela Bosne i kako je ta podjela dogovorena još ranije u Karađorđevu.

Predsjednik Vlade Manolić 15. lipnja se sastao s Albanskim ministrom vanjskih poslova kojega je pokušao nagovoriti na napad Albanije prema Kosovu. Da su vojno neopremljeni i za rat nespremni Albanci na toj prijedlog pristali to bi bio vanjski napad na Jugoslaviju, na što bi JNA morala odgovoriti uvođenjem izvanrednog stanja i objavom opće mobilizacije, nakon čega bi vrlo brzo stekli dovoljno autoriteta za uvođenjem vojne uprave u čitavoj Jugoslaviji i skidanje republičkih rukovodstava. Napad Albanije na Jugoslaviju osudila bi i međunarodna zajednica koja bi zbog takvog napada imala opravdanje za pružanje sve moguće pomoći JNA.

Dva tjedna nakon trojnog sastanka u Splitu i osam dana nakon referenduma u Hrvatskoj Izetbegović je u skupštini BiH 27. 6. 1991. iznio prijedlog od 6 točaka, a povodom odluke Slovenije i Hrvatske o razdruživanju iz Jugoslavije. Izjavio je kako je državnom tajniku SAD-a Jamesu Bakeru predložio da napravi pritisak na Beograd kako bi Mesić bio prihvaćen za Predsjednika Predsjedništva SFRJ, a na Hrvatsku i Sloveniju kako bi prihvatile minimum državnih ovlasti jugoslavenske zajednice.

Krajem lipnja 1991., kada JNA pobunjeni Srbi napadaju desetke hrvatskih gradova i manjih mjesta, Paraga i Paradžik osnovali su Hrvatske oružane snage HOS, koje sudjeluju u obrani Hrvatske, a potom i Bosne i Hercegovine. HOS se odmah počeo povezivati sa NDH i ustaškim režimom što je odlično došlo srbima koji su tako dobili argumente za plašenje srba i njihovu mobilizaciju, te za rušenje ugleda hrvatske u inozemstvu gdje su Srbi Hrvatsku počeli prikazivati kao nasljednicu režima iz II svjetskog rata koji je bio ovisan o fašizmu i nacionalnom socijalizmu. Hosovci su koristili pozdrav "Za dom spremni", te su dizali ruku u rimski pozdrav kao što su radili ustaše i to je bio njihov izraz prkosa prema međunarodnoj zajednici koja nije željela stvaranje hrvatske države, a time su istovremeno željeli i zastrašiti pobunjene Srbe. Borbenost dragovoljaca HOS-a je puno doprinijela jačanju borbenog duha među Hrvatima, ali i poticaj na mobilizaciju Srba u Srbiji i Crnoj Gori. Vrhovni zapovjednik HOS-a bio je Dobroslav Paraga, a načelnik Ratnog stožera bio je Ante Paradžik, iako ni jedan ni drugi nisu ništa znali o vojnoj taktici, a pogotovo o vojnoj strategiji. Paraga je imao vezu sa Socijaldemokratskom strankom Slovenije (SDSS), te je na jednom sastanku početkom lipnja 1991. tadašnjem predsjedniku SDSS-a Joži Pučniku i ministru obrane Janezu Janši ponudio petsto vojnih dobrovoljaca iz HSP-a za pomoć u obrani slovenskog teritorija u slučaju napada jugoslavenske vojske. Janša se složio s time, procijenivši kako pomoć hrvatskih dobrovoljaca vidi prvenstveno u njihovom protudiverzantskom djelovanju. Na sastanku u Ljubljani, na kojem je osim Pučnika, Janše i Parage bio prisutan i prvi načelnik stožera HOS-a Ante Paradžik, dogovorili su se da će ih slovenska strana uvježbati, opremiti i naoružati. Uskoro je za njih sašiveno 3000 crnih uniformi u okolici Kočevja. U postrojbe HOS-a dolazili su Hrvati iz Hrvatske, BIH i iz emigracije, a uskoro dolaze i neki strani profesionalni vojnici. Ovi stranci koji su ponekad bili i strani obavještajci naučili su pripadnike HOS-a osnovnoj gerilskoj taktici, te su oni bili u početku najbolji diverzanti. Bilo je tu i dosta djece iz miješanih brakova koja su imala osjećaj kao moraju dokazati svoje hrvatstvo. Tek u jesen 1991. u brigadama HV-a su formirane prve izvidničko diverzantske postrojbe, a i pojedine postrojbe specijalne policije su prošle obuku za gerilsko ratovanje. Prva skupina pripadnika HOS-a stigla je na bojnu obuku u kočevske šume u srpnju 1991. Bilo ih je osamdeset, a vodio ih je Alija Šiljak, rodom iz Foče, kojega su kasnije sami pojedini pravaši optuživali kako je bio pripadnik KOS-a. Obuke jedinica HOS-a u kočevskoj regiji prikrivane su u obje države. Paraga je vojnicima svog HSP-a otkrio kako svaki u Sloveniji osposobljeni vojnik stranku košta 5000 njemačkih maraka. Paraga ga je Lovšinu platio u Kočevskoj Reki novcem iz iseljeništva, a mnogi hrvatski dragovoljci koji nisu imali novca za nabavku oružja počeli su pristupati HOS-u pošto se tu oružje dijelilo besplatno. Nakon podjele oružja, Paraga je upozoravao vojnike da paze na svoje kalašnjikove, jer se za njih moralo izdvojiti po 1200 njemačkih maraka, koliko je tražilo slovensko Ministarstvo obrane.

Ne shvaćajući potrebu za javnim smirivanjem stanja i tajnoj pripremi za obranu kako bi se kupilo vrijeme HSP i dalje nastoji uspostaviti anti-velikosrpsku koaliciju, te sarajevsko prokominističko "Oslobođenje" 12. srpnja 1991. u članku «Srbiju u prirodne granice» piše o toj koaliciji koju je na sastanku u Sofiji incirao predsjednik Hrvatske stranke prava: „Paraga je i u Sofiji ponovio svoju «ideju», nedavno iznijetu u Tirani, koja predstavlja i glavni cilj koalicije: «zaustavljanje velikosrpskog šovinizma, davanje nezavisnosti nacijama koje je Srbija okupirala i vraćanje Srbije u etničke i istorijske granice iz 1912. godine.»” Ovime je Paraga kao i Manolić išao na ruku JNA koja bi u slučaju uspjeha ovakve inicijative sve mogla prikazati kao vanjski napad na Jugoslaviju čime bi stekla međunarodno pravo za uvođenje ratnog stanja, i velik odaziv na mobilizaciju. Albanija i Bugarska su u tom trenutku bile vrlo slabe države, tek izašle iz mraka komunizma, bez ikakve mogućnosti za nekakve veće vojne operacije i o tome su mogli sanjati samo političari bez ikakvoga vojnog znanja. Istovremeno (15. lipnja) je i Manolić kao predsjednik Hrvatske Vlade predlagao Albaniji napad na Jugoslaviju, što je objašnjavao kako bi Albanci lakše dobili Kosovo u trenutku dok Srbi imaju rat sa Slovencima i Hrvatima. Pošto je on imao vojno iskustvo znao je vrlo dobro kako je to nerealno, a cilj mu je bila provokacija. Pravi cilj njegovih nastojanja je vjerovanje kako bi se u ratu sa Albanijom JNA vratila jugoslavenskoj orijentaciji i napustila velikosrpstvo, čime bi se moglo uhititi Miloševića. Nakon toga bi jugoslaveni u Sloveniji, Hrvatskoj i BIH mogli nestankom straha od Miloševića ukloniti i svoje nacionalno orijentirane političare.

Nakon sastanka vodstva HSP-a s vrhovnim čelnicima Albanije i Bugarske usvojen je nacrt povelje o stvaranju Antihegemonističke (antivelikosrpske) koalicije pokreta i stranaka Hrvata, Albanaca i Bugara, čiji je cilj bio svesti Srbiju na "prirodne granice" iz 1912. godine. Iako nije bilo nikakve realne mogućnosti za stvaranje ovakve ratne koalicije, HSP je zagovarao napadački rat, osvajanje vojarni JNA u Hrvatskoj, te ulazak na područje Srbije i zauzimanje "prirodnih", etničkih i povijesnih granica Hrvatske, uključujući Zemun i Boku Kotorsku. I Paraga i Paradžik su govorili o prenošenju rata u Beograd, o sužavanju granica Srbije i o uspostavljanju protusrpskog saveza s Albanijom i Bugarskom, što su bili samo njihovi snovi pošto Albanija i Bugarska nisu imali nikakve namjere ulaziti u rat sa drugom državom.

Dana 27. 6. 1991. ujedinjuju se »kninska i banjalučka krajina«.

Potkraj lipnja 1991. došlo je do sukoba slovenske Teritorijalne obrane i Jugoslavenske armije koji prerasta u kratkotrajni rat na slovenskom tlu. Čim su Slovenci donijeli odluku o osamostaljenju i preuzeli carinske prijelaze prema Austriji projugoslavenska frakcija je vidjela još jednu šansu za vojni udar iz plana «ŠTIT». Plan je bio: navući JNA u rat tako što će SIV poslati malobrojne pripadnike savezne milicije na carinske prijelaze. Da bi to uspjelo morati će pozvati u pomoć i pripadnike graničnih vojnih jedinica. Kad Slovenska policija i teritorijalna odbrana napadnu granične vojne jedinice ostale vojne jedinice će im morati priskočiti u pomoć, te će doći do rata između slovenske TO i višestruko jačih jedinica JNA. Tada će Slovenija zatražiti pomoć Hrvatske, pa će se i jedinice JNA stacionirane na tlu Hrvatske i oko Hrvatske morati obračunati s hrvatskim postrojbama.

Milošević je doznao za plan pa je preko svoje frakcije u JNA pustio zapovijed da se vojnicima ne dijeli streljivo i granate. Ante Marković je, u skladu s planom poslao malobrojne pripadnike savezne milicije na carinske prijelaze, te je zamolio savezni sekretarijat za narodnu obranu (SSNO) da pošalju i pripadnike graničnih vojnih postrojbi u pomoć. Pošto SIV nije imao ovlasti nad vojskom oni su ga mogli i odbiti, ali su mu ipak odlučili pomoći. Sve se počelo odvijati po planu dok nisu shvatili da većini vojnika nije podijeljeno streljivo. I Hrvatska nije odigrala igru kako su planirali, pošto se Predsjednik Tuđman odbio umiješati u sukob, iako su ga pripadnici projugoslavenske frakcije HDZ-a i pravaši na to nagovarali. Vojska je prije izlaska na Slovensku granicu prema Austriji, što je bio formalni zadatak vojske, dovela velike vojne snage na Hrvatske granice iz pravca Srbije i BiH. Da se Hrvatska u tom trenutku sa svojih 30.000 naoružanih i borbeno neiskusnih policajaca i pripadnika ZNG-a priključila obrani Slovenije, što je zagovarao ministar Špegelj, oko 90.000 vojnika JNA, plus rezervisti i tzv., teritorijalci iz vojarni u Hrvatskoj, te još oko 100.000 vojnika JNA koje su u pripremi čekale na granicama Hrvatske porazile bi slabo opremljenu Hrvatsku policiju u jednom danu, a to je i bio pravi cilj projugoslavenski orijentiranih generala. Da su u tom trenutku uspjeli poraziti Hrvatsku Slovenija bi kasnije lako pala. Špegelj i Mesić su se tada založili za napad na JNA, a da se Hrvatska upustila u takav napad sve bi streljivo bilo potrošeno u sat vremena. JNA je u tom trenutku od 9 oklopnih brigada imala u Hrvatskoj i na granici Hrvatske njih 7., jedna je bila na Kosovu, a jedna u Makedoniji. Nakon pada vojarni većina ovih brigada je prebačena u BIH, a početkom 1992. brigada iz Makedonije je također prabačen u BIH.

Najvažniji Tuđmanov strateški potez je upravo odbijanje ovoga Špegeljevog plana. U vrijeme napada JNA na Sloveniju i neposredno nakon njega jačaju srpska pobuna i pokreti JNA, a dolazi i do političke krize u Saboru. Špegelj, nezadovoljan višekratnim odbijanjem nerealnih planova za osvajanje vojarni, podnosi ostavku i privremeno emigrira. Nezadovoljni time koncem srpnja radikalniji članovi HDZ-a, predvođeni Šeksom, Glavašem, Mesićem nesvjesno ili svjesno zavedeni Špegeljevim pričama o lakom zauzimanju vojarni preuzimaju inicijativu, te Predsjednik Tuđman gubi većinu u klubu zastupnika HDZ-a. Ti radikalni desničari, od kojih su neki bili radikalni po zadatku, nezadovoljni Tuđmanovim popustljivim držanjem traže njegovu ostavku. Nakon rasprave u Saboru 1. kolovoza Tuđman 17. 7. 1991. formira ratnu Vladu nacionalnog jedinstva uz sudjelovanje oporbe i tako uklanja opasnost s desna. Nova vlada s predsjednikom dr. Franjom Gregurićem, pukovnikom KOS-a, bivšim šefom ove službe za područje SSSR-a, koji je imao odlične veze u Moskovskim poslovnim i obavještajnim krugovima, novoobogaćenim Ruskim tajkunima, te sa njihovom naftnom industrijom. Čim je vidio kako se Jugoslavija raspada otvorio je privatno poduzeće nepoznate djelatnosti i biznis mu je naglo krenuo, tako da se u Hrvatsku vratio kao bogat čovjek.

Odmah nakon neuspješnog napada na Sloveniju projugoslavenski JNA generali su izgubili pojam o vremenu i prostoru u kojem se nalaze. Mentalno ograničeni načelnik generalštaba general Blagoje Ađić je 5. srpnja, pred 150 visokih časnika JNA objasnio ciljeve JNA. Ne shvaćajući kako je komunizam propao i u SSSR-u on je rekao: «…Bez obzira na stavove Presedništva, mi ćemo udariti svom našom snagom, mi ne možemo više da čekamo, i neće biti više povlačenja… . Izdaja Jugoslavije je očita, i potvrđena je Odlukama Hrvatske i Slovenije, a također od mnogih oficira i vojnika… Izdajice treba ubiti na licu mesta bez milosti i razmišljanja. Trupe pod vašom komandom moraju do kraja da izvrše dobivene zadatke, pa makar do toga izginuli do poslednjega…. Nije važno ako pretrpimo velike gubitke. Mi imamo prednost u naoružanju, a Rat ne bira svoje žrtve…gubitke treba ignorisati… Od sada strahom moramo da prisilimo neprijatelja na kapitulaciju, a to znači upotrebite sve snage i otvorite vatru na svakoga tko se protivi našim akcijama… Konačno, drugovi oficiri, ja Vam čestitam da ste izabrani za ove poduhvate i zahtevam da u izvršenju ovih zadataka u celosti upotrebite sve svoje znanje i umeće u bitkama za ostvarenje ideala Oktobarske revolucije i u borbi za Jugoslaviju.» Iz ovog govora moguće je izvući zaključak o njegovu mentalnom stanju, stanju čovjeka koji nije sposoban ostvariti nikakav svrsishodan cilj, ali je istovremeno imao dovoljno sile da učini mnogo zla Slovencima, Hrvatima, a i svojim Srbima. Milošević je tada već bio dovoljno jak, politički i vojno, te je mogao spriječiti bilo kakvu akciju JNA prema sebi, pa je odmah nakon povlačenja JNA iz Slovenije odlučio oficire JNA, pustiti s lanca. Uvjeti za potpuno otvoreni rat su stvoreni.

Nastavak