Operacija ŠTIT - treći dio

Dana 28. 6. 1991. veći dio pričuvne policije dobio je poziv za mobilizaciju u ZNG. Tri dana kasnije 1.7. poginuo je načelnik PU osječko-baranjske Josip Rajhl Kir na putu prema Tenji, nakon što je bez zaustavljanja prošao pokraj kontrolnog punkta gdje je zapovjednik lokalne pričuvne policije Gudelj ispalio rafal na automobil. U tom trenutku Ministar saveznog SUP-a general Gračanin je na terenu u Tenji imao svoje Savezne inspektore na čelu sa Jovanom Vučkovićem, a njihov posao je bio prisustvovati svim razgovorima i pregovorima, te su se redovito nasamo sastajali sa lokalnim četnicima i pratili što se događa.

U izrešetanom automobilu na ulazu u Tenje preživio je jedino čelnik seoskog SDS-a koji je organizirao pobunu u Tenju i koji se na vrijeme sagnuo kada je vidio čelnika seoskog HDZ-a Gudelja. Gudelj je par dana ranije pobjegao iz starog Tenja preko vrtova, ali su mu roditelji ostali. Na dan pogibije Kira, Zabunđije i lokalnog četnika Tubića, Kir je vršio političke pregovore sa pobunjenim Srbima iako je to bio posao političara. Dok je bio u Tenji lokalni četnici su ga, na dojavu preko sredstava veze JNA optužili kako njegove «Ustaše» napadaju Tenje dok ih on zavlači pregovorima. Kako bi to opovrgnuo pozvao ih je da sa njim sjednu u auto i to provjere. U Tubićevom autu došli su do punkta pričuvne policije gdje je bio Gudelj, te su su se zaustavili, nakon čega su nastavili do poljoprivrednog fakulteta. Nakon toga su krenuli natrag. U međuvremenu su policajci na punktu kod ulaza u Tenje preko sredstava veze čuli kako se četnici hvale da su Gudeljevog oca objesili na crkvu, a majku silovali. Iako to nije bila istina upitno je jesu li te laži preko radio uređaja namjerno širili suradnici KOS-a kao provokaciju, Gračaninovi savezni inspektori, ili su provocirali Gudeljevi srpski poznanici nadajući se kako to Gudelj sluša i živčani. Te provokacije čuo je i Gudelj, te je u duševnom rastrojstvu, čim je vidio kako se približava Tubićev auto izašao na cestu i u šofer šajbu auta koji je samo malo usporio ispalio čitavi spremnik od 30 zrna. Većina je završila u Kneževiću, a samo dva u Kiru. Unatoč tome projugoslavenska struja u vrhu vlasti je ovo iskoristila za pokušaj napada na Šuška, Glavaša i Šeksa pričom kako su oni naručili likvidaciju Kira. Priču kako bi se nešto takvo moglo dogoditi netko je počeo širiti već desetak dana ranije. Kir je za to doznao te je od Boljkovca tražio premještaj u Zagreb, ali je Boljkovac to odbio i uputio ga u nove pregovore sa četnicima, kako bi se povećale šanse za njegovu pogibiju.

Ovu operaciju likvidacije Kira isplanirali su ministar MUP-a Hrvatske Boljkovac i njegov šogor, savezni Ministar SSUP-a Petar Gračanin, u sklopu operacije uhićenja HDZ - ove desnice; Šuška, Vukojevića, Šeksa i Glavaša, nakon čega bi u političkom metežu, uz pomoć JNA bio uhićen i predsjednik Tuđman, a odmah poslije njega i Milošević u Beogradu. Zbog toga im je trebala Kirova pogibija kao povod za uhićenja, a pogibiju nije bilo teško organizirati. Dovoljno je bilo neiskusnog i pomalo tupavoga mladog milicajca Kira tjerati da što češće ulazi u rizične situacije prelaska linije razdvajanja, dok nekom ne pukne film i počne pucati. Kako to ne bi učinili četnici bilo je poželjno Kira uvjeriti kako je bolje linije prelaziti u autu nekog četnika, jer bi na službeni policijski auto četnici mogli zapucati. Plasiranjem takvih savjeta postalo je vjerojatnije kako će na auto zapucati neki Hrvatski policajac u trenucima snažnoga stresa.

Čim je do Zagreba došla vijest o Kirovoj pogibiji Boljkovac je za idući dan pripremio javnu optužbu za naručivanje Kirova ubojstva, (što je on i priznao u svojoj knjizi "Istina mora izaći van") te uhićenje Šuška, Vukojevića, Šeksa i Glavaša, nakon čega bi, u političkom sukobu između HDZ-ove desnice i ljevice, Tuđman naredio puštanje političara protiv kojih nema nikakvih dokaza. Tada bi Boljkovčevi ljudi proširili vijest kako JNA kreće van iz vojarni, na što bi Boljkovaca sve policijske postrojbe poslao u blokadu vojarni. Dok bi oni pojačavali obruč oko vojarni Boljkovac bi svoje povjerljive stare milicajce poslao da uhite Predsjednika Tuđmana zbog "kršenja ustavnog uređenja SFRJ", pri čemu bi on vjerojatno poginuo. Šef Tuđmanove osobne straže bio je Mišo Deverić, kasnije razotkriven kao pripadnik obavještajne mreže "Labrador 2". Odmah potom i Petar Gračanin bi u Beogradu ponovio isti scenarij sa Miloševićem. Ovaj scenarij odvijao se u trenutku kad je dio desnice na čelu sa Šeksom i Glavašem otkazao poslušnost Tuđmanu zbog njegovog odbijanja plana napada na vojarne, te je Tuđman morao pregovarati sa opozicijom o formiranju Vlade nacionalnog jedinstva koja je formirana 16 dana kasnije. Za ovaj plan policijsko vojnog državnog udara doznao je taj dan Milošević od svojih doušnika, te je shvatio kako će ministar SSUP-a general Petar Gračanin nakon Tuđmana i njega uhititi pod optužbom za izazivanje nacionalizma u Jugoslaviji.

Za plan je Predsjednik Tuđman doznao kasno te večeri, te je istog trenutka, tijekom noći sazvao sjednicu VONS-a na kojoj je donio odluku o smjeni Ministra MUP-a Josipa Boljkovca. (Nakon smjene Boljkovca i Milošević je u Beogradu počeo ubrzano slabiti SSUP, te jačati Srbijanski RSUP.) Slijedeći dan Predsjednik Tuđman je objavio smjenu Ministra unutrašnjih poslova Josipa Boljkovca ocijenivši kako njegovom krivicom u redovima policije sve više raste anarhija. Na sastanku državnog vrha je izašlo na vidjelo kako je on pustio uhvaćene teroriste Arkana i Gorana Hađića, kako je prije akcije oslobađanja Plitvica on o tom obavijestio generala Petra Gračanina, te kako je odbio Kira premjestiti u Zagreb, iako je ovaj sam procijenio kako nije sposoban upravljati Osječkom policijom, pa ga je molio za premještaj. Svakom je bilo jasno da je on kriv za dva neuspjela autobusna napada (iako se u oba slučaja taj dan sklonio u inozemstvo ), te pogibiju načelnika policije od ruke vlastitog policajca. Da je Boljkovčev i Gračaninov plan uspio Jugoslavija bi samo naizgled bila spašena. U Sloveniji vojni sukobi bi se odmah rasplamsali pošto su Slovenci znali kako je samo Milošević želio njihov odlazak iz Jugoslavije. U hrvatskim policijskim postajama došlo bi do žestokog obračuna između novih policajaca i starih milicajaca, nakon čega bi vojska pokušala poloviti policajce, što bi dovelo do velikog krvoprolića od Pule do Varaždina, te od Vukovara do Dubrovnika, širom Hrvatske. U Srbiji bi došlo do oružanog obračuna između Miloševićevih pristalica i Šešeljevih četnika sa jedne, te dijelova vojske i pristalica Vuka Draškovića sa druge strane, pri čemu bi Milošević pobijedio. Broj poginulih u kratkom periodu bio bi daleko veći nego je poginulo u idućih 4 godine. Stvaran je odnos snaga u hrvatskoj tada bio takav da je JNA još uvijek mogla izvršiti klasičan vojni udar i uhititi sve političare u Hrvatskoj, a potom i svih tridesetak tisuća polunaoružanih policajaca i gardista. Poslije nekog vremena morali bi raspisati slobodne izbore i u Hrvatskoj bi opet pobijedili Hrvati. Milošević je taj “problem” htio riješiti zauvijek, a to je mogao dopustivši Hrvatima naoružanje s nešto lakog oružja kako bi došlo do “puzajućeg” rata u kojem će četničke paravojne postrojbe uz podršku JNA osvojiti selo po selo i grad po grad, te pritom teren očistiti od nesrpskog stanovništva sve do Šešeljeve linije: Karlobag-Gospić-Ogulin-Karlovac-Virovitica. Zbog toga je nastojao usporiti napredovanje JNA. Za to je morao omogućiti Hrvatima da se malo naoružaju, zbog čega je, svojim utjecajem, spriječio miniranje svih skladišta oružja u Hrvatskoj. Također je spriječio napredovanje JNA tenkoprohodnim pravcima prema Zagrebu, te je nastojao JNA uvesti u duge opsade gradova dok ih etnički potpuno ne očisti. Tu četničku politiku prihvaćala je većina oficira JNA, a samo manjina projugoslavenski orijentiranih oficira bila je za vojni udar koji su zagovarali američki predstavnici Baker i Eagleburger, kao i Britanci koji su tada, a i kasnije činili sve kako bi odgodili međunarodno priznanje Hrvatske, kao i njen vojni poraz.

U kafiću „ZIP“ u Vukovarskom kvartu „Sajmište“ 2. 7. 1991. vlasnik kafića Slobodan Jurišić hicima iz pištolja ubio je dvojicu hrvatskih branitelja, pripadnika ZNG, Damira Ivanovića i Franju Katića. Po vlastitom priznanju ubojstvo je počinio zato što „nije mogao gledati šahovnicu u svojoj kući“. Ivanović i Katić su svratili u kafić ne očekujući napad. Slijedećeg dana, iz Novog Sada 3. 7.1991. prema Slavoniji i Baranji kreće se kolona od oko 60 oklopnih borbenih vozila i tenkova koji istoga dana ulaze u Baranju, a nakon toga i u istočnu Slavoniju, te se približava Vukovaru. Nakon toga, po srpskim selima počinje još javnije naoružavanje i nasilno preuzimanje lokalne vlasti. Broj sela u koja Hrvatska policija nije smjela ući sve više raste. Već 4. 7. vode se ulične borbe u Borovu Naselju, a 6. 7. 1991. spaljeno je selo Ćelije koje je smiješteno između srpskih sela Bobote i Silaša. Preživjeli su se civili i branitelji noću kroz kanale probili do Osijeka.

Predsjedništvo SFRJ je 12. srpnja 1991. izglasalo povlačenje vojske iz Slovenije. Slovenci su se o tomu već prije dogovorili s Velikosrbima, ali su im problem bili zagovornici centralizacije Jugoslavije. Za povlačenje su glasovali Drnovšek, te Borisav Jović, Jugoslav Kostić i Sejdo Bajramović iz Srbije, Branko Kostić iz Crne Gore i Vasil Tupurkovski iz Makedonije, dok se predstavnik Bosne i Hercegovine Bogić Bogičević uzdržao. Mesić je jedini glasovao protiv zbog toga što je znao kako Slovenija ima Miloševićevo odobrenje i kako će bez obzira na stav pojedinih generala ići u osamostaljenje. Na taj je način Mesić smatrao kako će vojska konačno morati izvesti vojni udar. U to vrijeme Mesić je javno poručivao pobunjenim Srbima kako sa sobom mogu ponijeti jedino zemlju koju su donijeli na opancima.

O tom vremenu admiral Branko Mamula u svojoj knjizi "Slučaj jugoslavija" kaže: "Vojno rukovodstvo JNA snosi odgovornost što nije izvršilo državni udar. Umjesto toga, ono je dozvolilo da nacionalističke vođe i separatističko ponašanje dviju zapadnih republika gurnu JNA u ruke velikosrpskog nacionalizma, koji je Armiju beskrupulozno iskoristio u međunacionalnom ratu, i na kraju odbacilo" (str. 9.), napisao je admiral Mamula. "Promjene u rukovodstvu Srbije dovele su JNA u nepovoljan položaj? Nije bilo spremnosti da se organizirano suprotstavi naletu srpskog radikalnog nacionalnog programa za koga je već tada, na samom početku, bilo jasno da će poremetiti veoma kritičnu ravnotežu višenacionalnog jugoslavenskog društva". (str. 115.) Zasljepljenosti Miloševićem i otvorenim svrstavanjem najvišeg armijskog rukovodstva, na čelu s ministrom obrane generalom Veljkom Kadijevićem, na njegovu stranu, JNA - prema Mamulinima riječima "više nije imala moralne i političke snage da se odupre. Prihvatila je velikosrpski politički i vojni koncept i izgubila jugoslavensko tlo pod nogama". (str. 209.)

Nakon vojnog debakla u Sloveniji JNA se sve ubrzanije raspadala. Svakim su danom Jugoslaveni u Generalštabu bili sve slabiji, a Velikosrbi sve jači. Prosrpski pukovnici sve brže su postajali generali, a projugoslavenski su sve brže odlazili u mirovinu. Neki su oficiri prelazili u Hrvatsku vojsku u osnivanju. Neki su u nju prešli zato što su željeli borbu za Hrvatsku, a neki su prešli po zadatku. Što ih je više prelazilo, Miloševićeva bitka za nadzor JNA bila je sve uspješnija. JNA je definitivno odustala od vojnog udara, te je preuzela ulogu zaštitnika Srba na područjima gdje su uspjeli oružjem preuzeti lokalnu vlast. U zapadnom Kninskom djelu osvojenog područja ulogu zaštitnika dobio je 9. Kninski korpus, u istočnoj Slavoniji i Baranji 17. Tuzlanski, u zapadnoj Slavoniji i Podravini 32. Varaždinski i 5. Banjalučki korpus.

Do srpnja 1991. Hrvatska je na različite načine nabavila oko 22.000 automatskih pušaka (kalašnjikova), 2.100 puškomitraljeza, oko 40 lansera protuzrakoplovnih raketa tipa strijela-2M i stinger s po 12 raketa, 400 protuoklopnih lansera tipa RPG s 4400 projektila, 40 protuzrakoplovnih topova od 20 mm i isto toliko od 40 mm te određene količine mina, sredstava veze i vozila. Ovo je oružje nabavljeno u Mađarskoj te u drugim zemljama, a manje su količine zatečene u remontnim postrojenjima i skladištima nad kojima je JNA izgubila nadzor. Dio je oružja nabavljen i u Sloveniji, a dio čak u Srbiji, što je KOS znao, ali nije sprječavao kako bi Hrvatskoj podigao samopouzdanje i naveo je na otvoreni napad na JNA. S ovim oružjem, te lovačkim puškama koje su imali hrvatski građani, stvorena je oružana sila od tridesetak tisuća policajaca i vojnika, ali bez kvalitetnog i pouzdanog zapovjednog kadra sposobnog za suprotstavljanje JNA. Formalno ZNG je formiran 30. srpnja 1991. godine, ali je zbog bijega zapovjednika Špegelja u Njemačku profunkcioniralo tek nakon dva mjeseca. Zbog nedjelovanja glavnog stožera ustrojeni su na terenu stožeri koji su preuzeli operativno zapovijedanje. Krajem srpnja i početkom kolovoza 1991. osnovana su zapovjedništva za istočnu Slavoniju, za Banijsko Kordunsko područje, za Ličko područje, za srednju i sjevernu Dalmaciju i za južnu Dalmaciju. Tek u kolovozu osnovano je i Zapovjedništvo Zagrebačkog korpusa ZNG. Zapovijedno-borbene ovlasti imali su i krizni štabovi koji su osnivani na svim razinama upravne strukture, od mjesnih zajednica i općine do Republike.

U srpnju 1991. godine, dok je u hrvatskoj počinjao najteži rat, pregovarali su Adil Zulfikarpašić i Muhamed Filipović s Radovanom Karađićem i Nikolom Koljevićem, a ovaj Muslimansko Srpski «historijski sporazum» su 2. kolovoza 1991. potpisali Muhamed Filipović i Radovan Karađić. Protiv ovog sporazuma bio je Slobodan Milošević koji je izračunao kako bi u takvoj Krnjoj Jugoslaviji muslimani iz BIH i Sanđaka, te Albanski muslimani postali relativna, a za pedesetak godina i apsolutna većina u takvoj državi. Za sporazum su bili pripadnici projugoslavenske frakcije KOS-a koji su u suradnji sa Muslimanima vidjeli priliku za mobilizaciju 200.000 novih vojnika sa kojima će lakše pobijediti Hrvatsku i Sloveniju, te tako spasiti Jugoslaviju. Da je Milošević pristao na Krnju Jugoslaviju došlo bi do podjele muslimana na hrvatske muslimane i srpske muslimane, te bi Muslimani kao nacija nestali, a broj žrtava među njima bio bi puno veći. Izedbegović je bio svjestan ove opasnosti pa je na razgovore sa Miloševićem slao Zulfikarpašića i Filipovića kako bi kasnije mogao reći da on sa tim nema ništa. Zulfikarpašić se i kasnije na sve načine pokušavao približiti Srbima, a oni su to prihvaćali kad im je odgovaralo, kao na primjer uoči napada na BIH kada je Zulfikarpašić za Srbe nabavio 13 brodova zapadnog oružja koje im je nedostajalo, te ga preko Crnogorske luke Bar uvezao, što je opravdavao tvrdnjama kako je to trebalo stići za obranu BiH. Ovime je mislio kupiti Srbe za pristanak na ostanak u zajedničkoj asimetričnoj federaciji, ali su to Srbi samo koristili u svom interesu i nije im padalo na pamet Muslimane ostaviti u svojoj Velikoj Srbiji.

Istovremeno sa ovim tajnim pregovorima u BiH JNA se raspoređivala na strateške točke. U kolovozu 1991. Srbi su napali hrvatsko selo Unište kod Bosanskog Grahova, a u rujnu 1991. lokalni su srpski vođe najavili stvaranje “Srpskih autonomnih regiona” unutar Bosne. Vlada BiH u kojoj su Muslimani bili relativna većina ponašala se kao da je BiH jedinstvena i stabilna država, iako su vojne pripreme za rat bile u punom tijeku. Vojnici JNA, njih 83.000, s 500 tenkova, 400 oklopnjaka i 1.000 topova koji su bili raspoređeni u BiH počeli su izvoditi masovne vježbe. Službeno, ovi su manevri trebali zastrašiti paravojne, lokalne obrambene snage, sa svih strana: Srba, Hrvata i Muslimana, a u stvari vježbe su bile prikrivene pripreme za rat i maska za preraspoređivanje oružja zaplijenjenog od Teritorijalne obrane BiH i RH, a za Srpsku teritorijalnu obranu. Tada su jedinice JNA postavljene na ključnim strateškim lokacijama. U drugoj polovici rujna 1991. godine gotovo 20.000 pripadnika JNA, koju su činili isključivo Srbi i Crnogorci, okupiralo je Mostar.

Dana 17. 7. 1991. održan je sastanak F. Tuđmana i Veljka Kadijevića, 1. 8. 1991. JNA je iz Vojvodine ušla Erdutskim mostom u Hrvatsku i okupirala Dalj, Erdut i Aljmaš. Slijedećeg dana, 2. 8. 1991, formirana je Vlada nacionalnog jedinstva. Tu zbrku u vrhu vlasti je iskoristio predsjednik Vlade Manolić koji je odlučio 103 najmodernija tenka čija proizvodnja je dovršena u tvornici Đuro Đaković isporučiti naručitelju, predsjedniku Vlade Jugoslavije Anti Markoviću, a u stvari JNA koja se spremala na najjače udare po Hrvatskoj.

Do 12. kolovoza u hrvatskoj su ustrojene četiri brigade, a tim predstavljanjem ZNG-a zaokruženo je ustrojstvo obrambenog sustava Republike Hrvatske. Hrvatske oružane snage su tada imale oko 60.000 pripadnika, od toga 30.000 pripadnika u sastavu MUP-a. Većina tih postrojbi postojala je samo na papiru, a unutar njih se često ni zapovjednici nisu međusobno poznavali niti su znali što od koga mogu očekivati, i na koga mogu računati. U tom je razdoblju vrijeme bilo najvažniji čimbenik rata. U bitci za vrijeme Tuđman je pobijedio »Jugoslavene» uz pomoć Miloševića. Neke od tih »Jugoslavena» upregao je u svoja kola te i uz njihovu pomoć četiri godine kasnije pobijedio Miloševića i njegovu »Veliku Srbiju«.

Nakon povratka iz Slovenije HOS-ovci su na granici Hrvatske većinom razoružani, po zapovijedi lokalnih policijskih zapovjednika, pošto jedna država ne može imati dvije vojske. Međutim ministar MUP-a Boljkovac im je ponudio kamp u okolici Karlovca gdje je imao potpunu kontrolu, te im je vratio oduzeto oružje. Uskoro je osnovano desetak kampova HOS-a za obuku diljem Hrvatske i Slovenije. Dok je Ministar Boljkovac pomagao u ustrojavaju HOS-a to se nije sviđalo čak ni pametnijim pravašima. Tako je Krešimir Pavelić, bivši tajnik HSP-a koji je u srpnju 1991. napustio HSP zbog neslaganja s odlukom Paradžika i Parage da se osnuje HOS, te je osnovao svoju stranku Hrvatsku demokratsku stranku prava. Postao je žestoki kritičar djelatnosti vrha HSP-a, te je preko medija tvrdio da je Paraga plaćenik SAD-a sa zadatkom da svrgne Tuđmana i radi protiv Hrvata, a da su i drugi članovi HSP-a, kao što su Alija Šiljak radili za jugoslavensku tajnu službu KOS. Izjavljivao je kako je Paraga "ustaša po zadatku, a ne po uvjerenju", te da "ima zadatak da HSP što više ustašuje kako bi se hrvatsku aktualnu vlast optuživalo u inozemstvu za porast fašizma u Hrvatskoj".

Pošto su u velikoj većini dragovoljci HOS-a bili neustrašivi u svom vojnom neznanju postali su vrlo popularni među mladima širom Hrvatske. Širenjem priča o neustrašivosti postali su strah i trepet srpskih protivnika, a tome su pridonijeli i sami HOS-ovci koji su širenjem priča o svojoj krvoločnosti željeli izazvati strah kod protivnika kako bi ovi pobijegli i bez borbe.

U to vrijeme akcije Miloševićeve struje Udbe i KOS-a podudarale su se sa projugoslavenskom strujom KOS-a i hrvatske Udbe pošto je nered odgovarao i jednima i drugima. Tada je započela i operacija ubacivanja velike količine droge među hrvatske vojnike i policajce kako bi oslabila borbenu moć hrvatskih snaga. Oni koji su raspačavali drogu, u slučaju da ih uhvati civilna ili vojna policija, imali su uputu reći: «Mi smo Šuškovi ljudi». Ako to nije upalilo tek tada je dolazila intervencija iz vrha MUP-a. Čim se droga značajnije raširila među vojnicima, istrage su ometane pričama kako su drogirani vojnici odlični borci i kako zbog toga Šušak blokira borbu protiv droge. Mnogi su uhićeni dileri puštani iz pritvora, a policijski zapovjednici koje je imenovao Manolić objašnjavali su kako je Šušak telefonski naredio njihovo puštanje. (Ovi dileri u vojnim i policijskim postrojbama bili su vrlo jeftina potrošna roba koju se po potrebi moglo odbaciti ili likvidirati, a na vezi su bili obično samo sa pojedincima iz projugoslavenske frakcije HDZ-a, dok su ih se ostali odricali kako ne bi sebe kompromitirali.) Drogirani su im vojnici bili vrlo korisni zato što su ih lako mogli nagovoriti na rušenje srpskih kuća i druge akcije pod okriljem noći i bez znanja njihovih zapovjednika.

Dana 24. 8. 1991. počinje napad na Vukovar, a 18 dana kasnije 12. 9. 1991. medijski prešućeno pada Hrvatska Kostajnica. Agenti DB-a i KOS-a infiltrirani u vrh MUP-a i obrane same Kostajnice uspjeli su dezorganizirati obranu, te grad predati u četničke ruke. Prije pada, pomoćnik ministra MUP-a Milan Brezak sve je podatke o obrani Hrvatske Kostajnice dostavio JNA uključujući ime i prezime uglavnom zagrebačkih branitelja, ime oca i adresu stanovanja u Zagrebu. Lokalni zapovjednik obrane Podunajac prije pada povukao je većinu branitelja sa okolnih uzvišenja u grad čime je omogućio Srbima osvajanje tih kota, te je pad grada postao pitanje trenutka. Preko 350 hrvatskih branitelja je ubijeno ili zarobljeno, te poslano u logor Manjaču, a Hrvatski državni vrh je ovo nastojao prešutjeti u strahu od širenja panike i pada borbenog morala u drugim dijelovima države.

Nakon prvih ratnih iskustava HOS-a u Topuskom, Barilovićima i oslobađanje vojarni Borongaj, te Maršalke u Zagrebu, HOS-ovci su se postrojili 10. 9. 1991. na trgu bana Jelaćića, a odatle je njih 58. otišlo na bojište u Vukovar gdje je većina tijekom borbi za Vukovar više puta ranjeno, a 25 ih je poginulo. Ministar obrane Šušak pokušava Parađika uvjeriti kako jedna država ne može imati dvije vojske, te traži od njega da se HOS uklopi u sastav hrvatske vojske. Za to mu nudi mjesto ministra unutrašnjih poslova, ali se to ne sviđa Paragi kao predsjeniku HSP-a, Manoliću kao predsjedniku Vlade i Vekiću kao ministru MUP-a. (Nekoliko mjeseci kasnije to mi je ispričala osoba koja se često sastajala sa Manolićem, da bi mi nekih 15 godina kasnije ponovila istu priču, ali ovaj puta u verziji gdje je Manolić nudio Parađiku mjesto ministra MUP-a. Do ove promjene je došlo vjerojatno zato što je zaboravila kako mi je to već jednom ispričala.) Iako su pregovori dobro napredovali i Parađik je bio zainteresiran 21. rujna 1991. godine u Sesvetama, kod samog ulaska u Zagreb ubijen je Ante Paradžik. Sa dvojicom suputnika vraćao se u vozilu "Lada Niva" iz Križevaca gdje je taj dan utemeljena podružnica Hrvatske stranke prava, gdje je kritizirao hrvatsku vlast, povezujući Manolića sa Udbom i Kosom. To je u stvari bilo točno, ali je bilo potpuno nerealno to pitanje rješavati u trenutku velikosrpske pobune i očitog stavljanja JNA na njihovu stranu. Otvaranje druge unutrašnje fronte potpuno bi uništilo svaku mogućnost stvaranja samostalne hrvatske države, a otvaranje te fronte najviše je odgovaralo velikosrpskoj frakciji KOS-a. Zbog toga je projugoslovenskoj frakciji odgovaralo spriječiti Parađika da postane ministar, te istovremeno izazvati sukobe između HOS-a i HV-a kako bi JNA lakše osvojila Zagreb.

Dobroslav Paraga također se trebao nalaziti u vozilu, međutim, on je "slučajno" izbjegao smrt odustavši od putovanja u posljednji trenutak, a slično se dogodilo i nekoliko puta kasnije.

Mediji u Hrvatskoj tada su počeli pisati o političkom ubojstvu, što su nakon Paradžikova ubojstva tvrdili predsjednik HSP-a Dobroslav Paraga i vođa HSLS-a Dražen Budiša, tada ministar u hrvatskoj Vladi. Paradžikove ubojice, četvorica policajaca, osuđeni su tek 1993. godine na zatvorske kazne. Sudac Vrhovnog suda, Petar Novoselec, koji je potvrdio presudu okružnog suda u slučaju ubojstva Ante Paradžika kojom su sva četvorica policajaca proglašeni krivima, kasnije je razriješen s mjesta suca Vrhovnog suda, a na njegovo mjesto dovedena je sutkinja Ana Garačić koja je smanjila kazne. Kasnije je Franjo Tuđman ocijenio kako su osuđeni policajci radio vezom navedeni od KOS-a da pucaju pa ih je kao nesvjesne sudionike u akciji pomilovao.

Polovicom rujna, 14. 9.1991. u trenutku kada je procijenjeno kako su Hrvatske snage organizacijski i materijalno spremne za otvoreni sukob s JNA, hrvatski se državni vrh odlučio za blokadu vojarni JNA i zračnih luka. Većina protuoklopnog oružja već je prije odvezena na terene koje su držali Srbi. Većina vojnika JNA se s vozilima i većim dijelom oružja i opreme uspio povući prema područjima koja su držali srpski pobunjenici, ili prema BiH. Povlačenje je, najčešće, obavljano u skladu s dogovorima postignutim između JNA i hrvatskih vlasti. Jedino se Varaždinski korpus predao i ostavio cijelokupno naoružanje. U ovom trenutku, kad je postalo jasno kako JNA više ne može lako pobijediti, u HV su se prijavili mnogi viši oficiri JNA koji su do tada čekali razvoj situacije. U glavni stožer Tuđman ih je primio prije svega iz političkih razloga, kako bi dokazao zapadu kako on ne stvara novu ustašku državu. Pojedinci koji su tada raspoređeni na više zapovjedne položaje odmah su počeli sa sabotažama. Npr., za vrijeme pregovora Tuđmana, Izedbegovića i Miloševića koje je u Haagu vodio lord Peter Carington novopostavljeni načelnik glavnog stožera general Tus je zapovjedio napad na Bjelovarsku vojarnu, iako je trebalo samo čekati da se predaju zbog izolacije. Napad je pokrenuo uz pomoć HOS-a, što je rezultiralo dizanjem skladišta oružja u zrak, a Tuđmanu je to odmah žestoko prigovoreno u Haagu, pod optužbom kako ne kontrolira svoje postrojbe.

Nakon blokade, u pet dana uglavnom pregovorima je osvojeno 36 vojarni i skladišta, 230 tenkova i oko 400 topničkih oružja. Problem je bio u tome što su u mnogim skladištima ostavljene granate, ali su odneseni njihovi upaljači, najskuplji i najsloženiji dijelovi granata. Većina je vojarni predana u dogovoru s Kadijevićem. Da su vojarne osvajane bez pregovora, većina bi ih odletjela u zrak, kao ona u Bjelovaru. Tada bi Hrvatska ostala bez ikakve mogućnosti obrane, a to ni Miloševiću ne bi odgovaralo. JNA u tom trenutku još uvijek nije bila sposobna za bezrazložno etničko čišćenje.

Miloševićeva strategija je bila Hrvatskoj trebalo ostaviti nešto pješačkog oružja kako bi se mogla pomalo braniti, te na taj način u toku ratnih operacija izazvati bijeg Hrvata s okupiranog područja.

Strategija projugoslavenske frakcije KOS-a je bila oružje uništiti ili odvesti kako se hrvatska ne bi mogla braniti.

Strategija Predsjednika Tuđmana do pada vojarni je bila kupiti vrijeme kako bi se što više naoružali i obučili vojsku za obranu. U toj strategiji je znatna uloga bila na Vukovaru koji je odvlačio JNA pažnju javnosti i JNA od strateških točaka, te je tako omogućio lakše osvajanje vojarni. JNA je upala u zamku osvajanja Vukovara, te je pokušala bitku za Vukovar pretvoriti u bitku za Hrvatsku, ali u tome nije uspjela.

Nakon osvajanja vojarni najvažnije strateške točke obrane Hrvatske su postale točke gdje je projugoslavenska frakcija JNA pokušala rascijepiti hrvatsku prema Mađarskoj kod Virovitice, prema Sloveniji iza Karlovca i prema moru kod Zadra.

U vojarnama je zarobljeno oko 200.000 dugih cijevi. Do kraja godine oko 50.000 MUP je iz Bjelovarske vojarne prodao Muslimanima, a isto toliko je Šušak posla BiH Hrvatima. Sa ostatkom je mobilizirano oko 100.000 novih vojnika u Hrvatskoj. Situacija sa streljivom bila je puno slabija. Slanje oko 100.000 dugih cijevi u BiH imalo je za cilj razvući srpske snage na što šire područje. Od toga trenutka Srbi su u BiH morali držati najmanje isti broj naoružanih ljudi koje bi u suprotnom Milošević mogao uputiti u Hrvatsku.

Osim oružja, problem ZNG-a je bio i nedostatak borbenoga iskustva. Sve slabosti Hrvatske vojske Miloševićevi su analitičari vrlo dobro predvidjeli misleći kako će vrlo brzo poraziti vojsku bez dovoljno protuoklopnih sredstava. Prevarili su se u dvije stvari. Zanemarili su moral hrvatskih pojedinaca koji su bili spremni goloruki skakati na tenkove i koji su vrlo brzo svojim autoritetom preuzeli zapovjedništvo na terenu. Također su zanemarili borbeni moral Srba iz Srbije. Zbog svakodnevnog stizanjem mrtvačkih sanduka iz Vukovara u Beograd 250.000 srbijanskih rezervista je emigriralo u treće zemlje, što je srbijanske tenkove ostavilo bez podrške pješadije. Umjesto brzih tenkovskih prodora s pješadijskom pratnjom koja iza njih čisti, sami su tenkovi morali čistiti jednu po jednu otpornu točku. Time je Milošević izgubio vrijeme, a Tuđman ga je dobio. Do kraja 1991. godine Hrvatska je na ilegalnom tržištu uspjela nabaviti i upaljače za ostavljene granate, te dopuniti količine protuoklopnih sredstava, a i zapovjednici su stekli neophodno iskustvo za vođenje rata.

Dok su trajali pregovori o predaji vojarni i borbe za pojedine vojarne 17. 9. 1991. sastali su se u Igalu F. Tuđman, Kadijević, Milošević i lord Carington, a 15. 10. 1991. u Moskvi su se, u nazočnosti M. Gorbačova, sastali Tuđman i Milošević. Tuđmanov motiv za takve pregovore bio je u prvo vrijeme spriječiti, a poslije odgoditi, ili makar usporiti, napredovanje JNA i tako dobiti više vremena za organiziranje i naoružavanje Hrvatske vojske. Miloševićev je motiv za te sastanke bio usporiti generale JNA željne ratne slave koji su bili spremni na vojni udar, te omogućiti paravojnim srpskim formacijama i rezervnim jedinicama JNA polagano etničko čišćenje osvojenih područja. Njegov je cilj bila Velika Srbija do granica koje je javno iznosio njegov glasnogovornik Šešelj. Sve generale koji su pokazivali želju za nasilnom obnovom Jugoslavije Milošević je postupno umirovljivao, a u njihovu političku stranku SK pokret za Jugoslaviju ubacivao svoje ljude koji su njegovoj supruzi omogućili preuzimanje vodstva te stranke. Time su projugoslavenski orijentirani srbijanski oficiri potpuno marginalizirani.

U srpnju i prosincu 1991. Srbijanski je parlament zakonski izjednačio paravojne jedinice s JNA i priznao im regularan status sa svim ostalim pravima. U to vrijeme sve vidljivija je postajala podjela Vojne obavještajne službe KOS-a na dvije frakcije, projugoslavenske koja je surađivala s udbaškom frakcijom HDZ-a, a druga, pročetnička frakcija, koristila je podatke koje je dobivala preko prve za ostvarivanje svojih ciljeva - stvaranje »Velike Srbije«.

Dana 25. rujna 1991. Vijeće sigurnosti UN-a, na prijedlog saveznog ministra Budimira Lončara, donijelo je Rezoluciju o općem embargu na uvoz svih vrsta oružja i vojne opreme u SFRJ, što je u stvari značilo onemogućavanje obrane RH i BiH od do zuba naoružane JNA. Procjene su bile da će JNA srušiti hrvatsku vlast za 14 dana. Embargo je uveden kada su napadi na Vukovar trajali već mjesec dana. Sedam dana nakon uvođenja embarga napadnut je Dubrovnik, a četrnaest dana kasnije dogodio se i napad na Banske dvore.

Dana 7. listopada 1991. MIG-ovi sa Bihaćkog aerodroma, po nalogu projugoslavenski orijentiranog generala Blagoja Ađića raketirali su Banske dvore, tj. pokušan je atentat na Predsjednika, dr. Franju Tuđmana kod kojeg se tada našao Predsjednik SIV-a Ante Marković i Predsjednik Predsjedništva SFRJ Stjepan Mesić. Ovo je bio posljednji ozbiljan pokušaj projugoslavenske frakcije KOS-a u spašavanju Jugoslavije. Ađić je imao sve informacije što se događa u Banskim dvorima zahvaljujući obavještajnoj mreži Jugoslovanske RV i PVO koja je otkrivena pod imenom "Labrador II". U okviru ove najtajnije mreže djelovao je i Mišo Deverić, tadašnji šef osiguranja Predsjednika republike, koji je smijenjen tek kasnije kad je otkrivena ova projugoslavenska obavještajna grupa. Da je atentat uspio Srbi bi se riješili Predsjednika Hrvatske, a usput bi se riješili i Predsjednika Jugoslavije Mesića i Predsjednika SIV-a Markovića, te bi Admiral Mamula ostao jedini kandidat za mjesto novog šefa Jugoslavije. Vlast u Hrvatskoj bi preuzeo Predsjednik Vlade Manolić koji bi sabotirao nabave protivoklopnog oružja i streljiva kako bi sabotirao obranu, te bi nakon nekoliko većih vojnih poraza potpisao bezuvjetnu kapitulaciju, pod uvjetom da se JNA riješi Miloševića. JNA bi tada s jakim ratnim nabojem produžila prema Sloveniji, te bi Jugoslavija bila privremeno obnovljena, čime bi ugled generala naglo porastao i u samoj Srbiji.

Kada je u Zagrebu minirano židovsko groblje, 7.10. 1991. hrvatski novinari na vezi s Manolićem, i KOS-om raspisali su se kako je to organizirala »ustaška emigracija«. Ovu akciju izvela je jedna od više projugoslavenskih, skupina KOS-ovaca pod nazivom Labrador, a djelovala je unutar zapovjedništva Imre Agotića, dok je operativni voditelj bio Slobodan Rakočević. Ovakvih obavještajnih projugoslavenskih KOG-ova bilo je oko 300, a pošto nisu znali kome mogu vjerovati ove skupine su se međusobno nadzirale i sumnjičile na terenu, pa čak i potajno međusobno ratovale, a samo u vrhu su njihovi čelnici razmjenjivali informacije i zadatke. Iako je istraga u aferi »Labrador« brzo otkrila dio mreže kosovaca i udbaša, Manolić je stalno pokušavao istragu skrenuti na krivu stranu. Dao je uhititi hrvatskog dragovoljca iz Amerike Wernera Ilića koji je pušten tek nakon Šuškove intervencije. Slobodan Rakočević i Radenko Radojčić iz grupe "Opera" kasnije su u Srbiji osuđeni na višegodišnju kaznu zatvora. Miloševićev režim ih je poslao u zatvor zato što su se kao provokatori borili za Jugoslaviju, umjesto za Veliku Srbiju. Ova grupa je u više takvih medijsko obavještajnih uradaka u obliku medijskih tekstova i letaka uspjela znatno utjecati na fizički i psihički iscrpljene branitelje Vukovara. Zbog toga su mnogi povjerovali kako je Zagreb izdao Vukovar, te su pojedinci iz zapovjedništva sastavili pismo pod nazivom "Optužnica". To je pismo ubačeno u Dedakovićev stožer, te je poslano Siniši Glavaševiću koji ga je većim djelom pročitao preko radija 101 i to je bilo njegovo zadnje javljanje prije pada Vukovara. U toj optužnici za pad Vukovara i izdaju optužen je Hrvatski državni vrh, a ne agresori, a pismo je velikim dijelom prihvaćeno kao istinito među psihološki izbezumljenim Vukovarcima. Oni nisu imali nikakve informacije o ratu u drugim dijelovima Hrvatske, te su povjerovali kako Zagreb ne želi pomagati Vukovaru, iako bi bilo kakva veća pomoć značila napuštanje drugih bojišta i ugrožavanje cjelokupne obrane države. To je Manolić iskoristio kako bi Dedakovića i suradnike optužio za veleizdaju te ih tako naveo na pokušaj vojnog udara.

Mile Dedaković se nakon mjesec dana provedenih na mjestu zapovjednika obrane Vukovara izvukao iz njega, te došao do Vinkovaca gdje je ustrojio svoje zapovjedništvo sektora, desetak dana prije nego je Anton Tus naredio proboj do Vukovara preko Marinaca, proboj za koji je Hrvatska imala samo moralnu snagu, ali ne i ljudstvo sa adekvatnim naoružanjem. Manje grupe sa streljivom mogle su se provući u Vukovar, ali za stvarni proboj bilo bi potrebno okupiti snage barem tri puta veće od Srpskih snaga na tom području. Srbi su oko Vukovara, po selima u svakom trenutku imali blizu 100.000 ljudi sa više stotina tenkova, a dovoljno snaga za proboj Hrvatska nije mogla okupiti čak i da je okupila čitavu Hrvatsku vojsku sa svim naoružanjem bez obzira na superiorni borbeni moral.

Pri pokušaju deblokade Vukovara preko Marinaca od 13. 10. 1991. zapovjednik operativne zone Gorinšek je nekim jedinicama naredio napad, dok je istovremeno drugima naredio povlačenje, navodno na zahtjev međunarodnih humanitaraca koji su čekali s konvojem u Nuštru. Gorinšek je jednoj tenkovskoj jedinici naredio napad asfaltnom cestom usred dana, iako su obavještajni podatci govorili kako je ta cesta pod nadzorom vrlo snažne protuoklopne topničke jedinice JNA. Čim su krenuli prva tri tenka su izgorjela, a pješadija oko tenkova je izginula. Kada je zapovjednik ove tenkovske jedinice kasnije sreo Gorinšeka, ovaj mu je rekao: »Drugi put će biti bolje«.

U studenom Paraga šalje postrojbu od 200 HOS-ovaca u pomoć opkoljenom Vukovaru pošto su Vukovarci tražili pomoć. U Vinkovcima ih zaustavlja Tomislav Merčep koji je tada bio pomoćnik ministra policije Ivana Vekića. Zaustavio ih je ocijenivši kako proboj 200 ljudi za Vukovar ne znači ništa bitno, pošto je Vukovar bio opkoljen sa preko 40.000 vojnika, i vjerojatno bi izginuli u samom proboju.

Padom Vukovara 18. studenoga 1991. mnoga mjesta uz borbenu liniju je zahvatila panika. Počele su se širiti priče kako su Tuđman i Šušak krivi za pad Vukovara, a najžešći napadi na Franju Tuđmana i dolazili su iz Paraginog «Hrvatskog prava» koje je tada uređivao jedan od državotvornih novinara, ali vojno nepismeni Milan Ivkošić.

Sve ovo događalo se prema unaprijed pripremljenom strateškom planu projugoslavenske frakcije KOS-a i lijeve frakcije HDZ-a, za iskorištavanja Vukovara u rušenju Tuđmana, Šuška i HDZ-a, te izazivanja građanskog rata u Hrvatskoj, kako bi JNA lakše porobila Hrvatsku i obnovila Jugoslaviju. Plan je bio glasinama uvjeriti branitelje Vukovara kako je Vukovar prodan u Karađorđevu, kako je Šušak oružje za Vukovar odvezao u Hercegovinu i kako su oni žrtvovani za međunarodno priznanje Hrvatske. Parola je bila: «ako padne Vukovar pao je i Tuđman, ako padne Vukovar pao je i HDZ, ako padne Vukovar pala je i Hrvatska.» Ove glasine su mnogi branitelji Vukovara prihvatili kao realne, zahvaljujući velikom emocionalnom i fizičkom naporu koji su uložili u obranu Vukovara. U napadu na Vukovar Srbi su angažirali oko 2.000 tenkova, topništvo i avijaciju, te pješačke snage od 80.000 do 100.000 vojnika JNA, teritorijalne i paravojne postrojbe, te vikend ratnici koji su dolazili na nekoliko dana i stalno se smjenjivali. U obrani Vukovara angažirana je 6.000 do 7.000 ljudi sa okolnim selima, što znači da je omjer u ljudstvu bio oko 30/1, a tenkovske i topovske snage branitelji Vukovara nisu ni imali, osim nešto minobacača. Ukupna srpska vatrena moć na Vukovaru i okolici bila je veća od ukupnih Hrvatskih snaga na svim tadašnjim ratištima. Glasine su govorile drugačije i mnogi hrvatski branitelji, naivni pravaški orijentirani političari, pa čak i obični građani su povjerovali kako je Vukovar stvarno prodan.

U stvarnosti Vukovar nikada nije bio od stratešku važnost za obranu Hrvatske. Do pada vojarni strategija Predsjednika Tuđmana je bila kupiti vrijeme za naoružavanje i obuku vojske, i tu je uloga Vukovara bila vrlo važna za kupovanje vremena. Nakon pada vojarni strateški najvažnije je bilo spriječiti cijepanje Hrvatske na četiri dijela presijecanjem prema Mađarskoj, Sloveniji i kod Zadra. Projugoslavenska frakcija KOS-a i svi njihovi KOG-ovi su pokušavali bitku za Vukovar pretvoriti u bitku za Hrvatsku, ali u tome nisu uspjeli. Vukovarci su uspjeli likvidirati oko 15.000 vojnika JNA što je u srbiji izazvalo masovno dezerterstvo i to je njihov najveći doprinos obrani čitave RH.

Dana 23. 11. 1991. u Ženevi je postignut dogovor o bezuvjetnom prekidu neprijateljstava između JNA i RH (Vanceov plan). Dogovor je potpisan 2. 1. 1992. u Sarajevu. Na osnovi dogovora JNA je prihvatila povlačenje iz Hrvatske. U tom je trenutku JNA imala u Hrvatskoj oko 90.000 vojnika, 900 tenkova, 700 oklopnjaka, 1.200 topničkih cijevi i drugog oruđa. Na okupiranom su području ostale lokalne srpske jedinice i paravojne postrojbe iz Srbije pod zaštitom 10.000 pripadnika Unprofora.

Nakon pada Vukovara Predsjednik Tuđman je uvidio kako kako u rat treba uložiti puno više ljudstva i novca. Početkom prosinca nabavljeni su i upaljači za granate velikog kalibra zarobljene u Varaždinskim vojarnama, a nabavljeno je i nešto protuoklopnog pješačkog oružja, te je napravljena prva veća mobilizacija. Zahvaljujući tome brojnost Hrvatskih oružanih snaga, tj. vojske i policije povećana je na blizu 200.000 ljudi, te je Hrvatska vojska po brojnosti prestigla srpske snage na hrvatskom teritoriju. To je omogućilo organiziranje prvih napadačkih operacija na najvažnijim strateškim točkama, pa je krajem prosinca izvedena uspješna operacija Hrvatske vojske u Zapadnoj Slavoniji «Orkan 91», čime je spriječeno izbijanje Srba na mađarsku granicu, tj. odsijecanje istočnoga dijela Hrvatske. Time je onemogućen plan širenja »Velike Srbije« do Virovitice. Operacija «Orkan 91» ( Otkos10) odobrena je 25. 10. 1991. i trajala je do 27.12. a potpuno je otkazana 3.1 1992. kad je potpisano Sarajevsko primirje.

Nakon pada Vukovara u studenome 1991., Dobroslav Paraga pokušava okupiti sve HOS-ovce u Zagrebu odakle bi "kao" trebali krenuti u oslobađanje Vukovara, a stvarni cilj je bio pokušati vojni udar. Pošto HOS-ovci okupljeni u Zagrebu nisu htjeli u tome učestvovati Paragi ostaje samo verbalni rat protiv Tuđmana. Alija Šiljak, član Predsjedništva HSP-a, još u listopadu 1991. pred novinarima je izjavio: "Mi ne ćemo moliti, nego ćemo uzeti vlast", a Paraga je, smatrajući nove izbore bespotrebnima izjavio: "Nema razloga za izbore, niti ih se može provesti. Najsposobniji trebaju voditi takve ratne poslove, a mislim da mi to najbolje radimo". U stvarnosti, hosovci su imali hrabrosti za manje diverzantske napadne operacije i za odlučnu obranu do smrti, ali o organizaciji većih napadnih taktičkih operacija nisu znali ništa, a pogotovo ništa nisu znali o strategiji. U istom se smislu mogla shvatiti izjava zapovjednika obrane Vukovara Mile Dedakovića, dok je komunicirao sa svojim zamjenikom u Vukovaru Brankom Borkovićem. 12.11.1991. Branko Borković piše: "Ako padnemo želim da Tuđmanovu glavu nataknete na kolac, u ime svih gladnih, prljavih, zaklanih, poniženih i izdanih od izdajica hrvatskog roda", a Mile Dedaković odgovara: "Grad poručuje da će nataknut sigurno ako se to desi. Letjet će tu više glava, a ne samo Tuđmanova". Zbog toga postaje prvooptuženi za pad Vukovara, Mile Dedaković, a Jastreb drugooptuženi, te policija provodi pretres u sjedištu HSP-a gdje su pronađene velike količine oružja i streljiva. Uhićeni su Paraga, Ante Prkačin i Mile Dedaković Jastreb pod optužbama za terorizam, rušenje demokratski izabrane vlasti i ustavnog poretka. Na teret optuženicima stavljale su se i izjave Ante Prkačina koji je jednom prilikom rekao kako je Ratni stožer HOS-a imao zadatak baviti se prikupljanjem političkih poena za stranku, na temelju hrabrosti HOS-ovaca. Potporu HSP-u dali su između ostalih Marko Veselica, Zvonimir Baletić, Ivan Gabelica, Silvije Degen i drugi, sve odreda političari bez ikakvoga vojnog znanja.

Državno odvjetništvo pokrenulo je sudske postupke protiv optuženih, te je osnovana "Komisija za Vukovar" na čelu s Josipom Manolićem koja je branitelje Vukovara označila kao krivce za pad grada, pri čemu su optuženi za ono što su potajno radili Manolić i njegovi jugoslaveni.

Stvarni organizator pokušaja vojnog udara je bio Manolić koji je želio srušiti Tuđmana i zauzeti njegovo mjesto. U tom cilju planirao je upotrijebiti oko 3.000 HOS-ovaca ljutih na Hrvatsku vlast nakon ubojstva Parađika, posebnu pričuvnu policiju sastavljenu većinom od osoba kriminalne prošlosti, te izbjegle Vukovarce u Zagrebu. Kako bi sve njih dodatno radikalizirao dao je, preko Perkovića koji je jedini mogao potpisati nalog za uhićenja visokih časnika, uhapsiti Dedakovića i optužiti ga za veleizdaju i krađu novca. Čuvanje i ispitivanje Dedakovića po Manolićevoj i Perkovićevoj zapovjedi ministar MUP-a Ivan Vekić povjerio je odredu posebne pričuvne policije iz Osijeka, a koji su prethodno od strane Vekića i MUP-ova odjela za psihološko propagandnu aktivnost (PPA) bili uvjeren kako je Dedaković veleizdajnik, te ga zbog toga treba ubiti.

Glasine o Dedakovićevoj izdaji širili su i agenti KOS-a iz grupe Opera pod zapovjedništvom Radenka Radojčića tako što su montirali razgovor između generala Antuna Tusa i Mile Dedakovića. Željeli su diskreditirati Dedakovića i stvoriti anarhiju.

Glasine o Dedakovićevoj izdaji širili su i projugoslavenski Titoisti koje je Manolić ubacio u SIS i SZUP u samom stvaranju tih službi. Kako bi Tuđmana i Šuška uvjerili u veleizdaju projugoslavenska frakcija KOS-a angažirala je i avione JNA koji su bacali letke u kojima su branili Dedakovića, a s tim je letcima Manolić Tuđmana uvjeravao kako je Dedaković ustvari Kosovac ubačen u Hrvatsku vojsku, te ga treba uhititi. Širitelji tih glasina bili su uvjereni kako će pripadnici posebne pričuvne policije iz Osijeka Dedakovića ubiti, a novac koji su stavili u njegovu sobu uzeti sebi. Nedaleko odatle u pripremi je čekala posebna jedinica čiji zapovjednik je imao tajnu zapovijed za likvidaciju osječke grupe čim dobije informaciju o Dedakovićevoj likvidaciji. U pripremi su bile i dvije dezinformacije, jedna koja bi išla kao službena izjava, a glasila bi otprilike: «Paravojna skupina kriminalaca iz Osijeka ubila je zapovjednika obrane Vukovara Milu Dedakovića Jastreba kako bi se domogla novca koji je on prikupio za nabavku oružja potrebnog Vukovaru. Ubojice se nisu željele predati, te su svi likvidirani u obračunu sa policijom.» Istovremeno bi preko pojedinaca iz odjela za PPA išla i druga dezinformacija koja bi se širila kao glasina, a glasila bi otprilike: «Likvidaciju Dedakovića naredio je Tuđman kako bi skrio istinu o prodaji Vukovara, a osječani su likvidirani kako ne bi mogao reći tko im je naredio likvidaciju». Pošto Dedakovića ni nakon tri dana nisu ubili sve se preselilo u Zagreb gdje je Dedaković odveden na novo ispitivanje. I ovdje je «ispitivanje» povjereno osobama sličnog psihološkog profila. Ispitivano je i pedesetak drugih Vukovarskih nižih zapovjednika koji su tjerani da priznaju kako je Dedaković veleizdajnik.

Dok su mediji i širitelji glasina vršili psihološku radikalizacije izbjeglih Vukovaraca i HOS-ovaca, Manolić je tajno Paragu, preko svojih posrednika, uvjeravao kako je Tuđman veleizdajnik, te je jedino rješenje da HOS napadne Banske Dvore i sruši Tuđmana. Istovremeno je Manolić Predsjednika države Tuđmana uvjeravao kako se 30.000 HOS-ovaca sprema napasti Banske Dvore i preuzeti vlast (iako je tada u čitavoj Hrvatskoj bilo oko 3.000 HOS-ovaca), te je potrebno preventivno napasti HOS. Ovime je Manolić planirao izazvati građanski rat među samim Hrvatima. Paraga je HOS-ovcima koji su se okupili u Zagrebu, misleći da su pozvani za odlazak u proboj Vukovara, stvarno i govorio kako treba napasti Banske Dvore, ali su se oni okrenuli i otišli odakle su došli.

U tom trenutku Dedakoviću je stvarno trebala psihološka rehabilitacija, a ne suđenje, pošto su njegove izjave bile rezultat snažnog i dugotrajnog ratnog stresa. Kako bi priča o vojnom prevratu izgledala ozbiljno Manolić je morao pronaći i ozbiljne političke organizatore toga puča. Njih je pronašao u desnoj frakciji HDZ-a suprotstavljene Šušku, tj., u Šeksu i Glavašu. Manolićevi kadrovi iz različitih službi uspjeli su Predsjednika Tuđmana uvjeriti kako Šeks sa Glavašem i svojom frakcijom HDZ-a priprema vojni udar, a kako bi ta organizacija dobila i međunarodnu dimenziju s ishodištem u Beogradu, u organizatore je ubrojen i Zvonimir Marković, prvi Hrvatski veleposlanik u Beogradu.

Ovaj plan izazivanja građanskog rata nije uspio zahvaljujući zapovjednicima HOS-a koji su odbili Paragine zapovjedi o napuštanju položaja i odlasku u Vukovar preko Zagreba gdje bi bili zadržani, te zahvaljujući i Vukovarcima kojima nije padalo na pamet oružjem napasti Hrvatske vojnike i policajce, iako su nekog željeli napasti, ali nisu znali koga. A i među samim Vukovarcima bilo je dosta onih koji su smatrali kako je Dedaković trebao ostati u Vukovaru do kraja, pa i nisu bili spremni ratovati za njega, što Manolić nije predvidio.

Pravašima je optužnica više puta sužavana, a nakon dugotrajnog procesa i mnogobrojnih optužbi svi su oslobođeni kako bi se političke tenzije u hrvatskoj smanjile. U iduće dvije godine HOS je rasformiran a ugled HSP-a je jedno vrijeme, nakon dolaska Unprofora najprije snažno porastao. Međutim, 1993. nakon što je Paraga zajedno sa Manolićem otišao u SAD i tamo u Kongresu održao govor u kojem je hrvatsku državu optužio za agresiju na BIH ugled HSP-a je snažno opao.

Vidjevši kako se Jugoslavija ipak raspala predsjednik SIV-a Ante Marković već je koncem dvanaestog mjeseca 1991. godine podnio ostavku, čim je dobio informacije kako će Hrvatska ipak biti priznata. Zbog loših procjena i pogrešnih ciljeva izgubio je državu i moć, a stotine tisuća ljudi su poginule, izranjavane i protjerane.

Nedugo nakon što je Hrvatska postala članicom UN-a, JNA je napustila zadnja uporišta na moru - Lastovo i Vis, pošto su i posljednji jugoslaveni u JNA shvatili kako operacija ŠTIT više nema nikakve mogućnosti za realizaciju, te su se priklonili velikosrpskom planu RAM. Međutim hrvatski jugoslaveni to nisu shvatili pa su nastavili svoje tajno pomaganje jugoslavenima u JNA tijekom rata u BIH ne shvaćajući kako time samo pomažu u izgradnji Velike Srbije. Uskoro je smanjen i pritisak na Zadar, a umanjen je zauzimanjem brda Križ iznad Bibinja. Izbjeglička kriza je tada bila na vrhuncu, pa je u jednom trenutku Hrvatska zbrinjavala milijun prognanika i izbjeglica, što je za nju bio ogroman ekonomski teret. Dio prognanika i izbjeglica otišao je u treće zemlje. Počele su pripreme za potpunu okupaciju BIH i njeno postepeno etničko čišćenje po planu Srpske akademije, ali zahvaljujući Hrvatskoj superiornoj strategiji kupovanja vremena i fokusiranje na najbitnije točke, koje su se mijenjale u različitim trenucima ni taj plan im se u potpunosti nije ostvario.

KRAJ