Utjecaj Rusije na Hrvatsku

Utjecaj Rusije na Hrvatsku
5581
0
0

 Nedavno je Putin u svom govoru između ostalog izjavio kako je zapad srušio Jugoslaviju, kao što danas ruši Ukrajinu.

A istina je upravo suprotna, iako to mnogim političkim naivcima nije jasno. Naivci misle kako se međunarodna politika vodi na osnovi toga tko je s kime dobar, tko koga voli ili ne voli, ili tko zna održati jače političke govore. U realnosti međunarodna politika se vodi na osnovu geostrateških interesa. U tom sukobu interesa pobjeđuju oni koji znaju prepoznati svoje najvažnije interese, kao i tuđe interese. Osobito je važno tko ima iste interese a tko ima suprotne interese. Oni koji imaju iste interese su prirodni saveznici, čak i ako se njihovi političari i narodi međusobno ne podnose, dok su oni koji imaju suprotne interese geostrateški prirodni neprijatelji, čak i ako su formalni saveznici.

Zapad, to jest Velika Britanija i Francuska, uz pristanak SAD-a su stvorili Jugoslaviju 1918. obranili su njezin opstanak 1945., te su ju pokušali sačuvati i 1991.

Jugoslavija je bila Britanski geostrateški projekt kojim su željeli kontrolirati Njemačku na pravcu Berlin – Beograd - Bagdad, te spriječiti Ruski ulaz u Jadran. Nestabilna višenacionalna Jugoslavija je stvorena zato da bi Britanci preko pojedinih Srba mogli sabotirati njemačke interese na putu prema bliskom istoku, dok preko pojedinih Hrvata mogu sabotirati ruske interese na ulasku u Jadransko more.

 

Dolaskom Gorbačova na vlast u gospodarski uništeni SSSR-u komunistički sustav se počeo naglo propadati. To su prepoznali pojedini ruski obavještajci, te su 1986. pozvali u Moskvu na razgovor neke srpske visoke agente KOS-a i UDBA-e. Predložili su im pokretanje procesa mirnog izlaska Srbije iz Jugoslavije. Prema puno kasnijim tvrdnjama nekih srpskih obavještajaca Rusi su ih uvjeravali kako bi se Srbija trebala mirno odvojiti zato što ona jedina od jugoslavenskih republika može ekonomski biti samodostatna, dok bi sve ostale republike, kao samostalne države bile ekonomski ovisne o srpskom tržištu i srpskim sirovinama. Razlog za ovakve ruske želje je vrlo jednostavan. Ruski obavještajci su shvatili kako je Jugoslavija nastala radi geopolitičkih interesa Velike Britanije i Francuske, te kako je ruski interes samostalna Srbija i Crna Gora. Radi toga su zaključili kako bi pravoslavna Srbija i Crna Gora trebale biti stabilne nacionalne države snažno povezane s Rusijom preko kojih Rusi mogu kontrolirati Otrantska vrata na ulasku u Jadransko more. Istovremeno bi Rusi mali puno veći utjecaj na Hrvatsku, Sloveniju i BIH koje više ne bi vidjeli opasnost od pravoslavlja, te bi bili manje vezani za Njemačku, Britaniju, ili Francusku.

Međutim, Velikosrbi nisu prihvatili ruske prijedloge radi toga što su u raspadu Jugoslavije vidjeli priliku za svoje stoljetne želje za proširenje Srbije.

To su prepoznale američke službe koje su u velikosrbima vidjeli silu koja će pokrenuti rušenje vlasti, te tako dovesti i do raspada komunizma. A rušenje komunizma je bio najvažniji američki geopolitički interes u tome trenutku. I radi toga su Amerikanci bankara Miloševića iz SAD-a vratiti u Jugoslaviju i progurali ga u vrh velikosrpske frakcije komunista. Vjerovali su kako ga mogu kontrolirati dok ne uvede višestranačje, te ga kasnije zamijeniti nekom drugim. Međutim, Miloševiću su vrlo brzo porasli apetiti, te je počeo voditi svoju samostalnu politiku.

 

Čim je počeo rat ruske službe su se djelomično raspale. Mnogi obavještajci su počeli preuzimati državno vlasništvo u svoje privatno vlasništvo, ali su pojedini dijelovi službi nastavili braniti ruske interese. Pojavili su se veliki privatni bogati oligarsi koji su usko surađivali sa politikom i obavještajnim službama. Umjesto uvođenja tržišne selekcije u rusko gospodarstvo uvedena je političko obavještajna selekcija koja je većinu ruskih poduzeća predala u ruke nesposobnih vlasnika. Ti nesposobni vlasnicu su zaslužni za nastavak ruskog ekonomskog zaostajanja, ali su u službama ostali pojedinci koji su brinuli i o ruskim geostrateškim interesima.

U tom trenutku ruski interes je bio održati dobre odnose sa svim novim državama stvorenih nakon raspada komunizma. To su nastojali ostvariti preko svojih obavještajnih veza s bivšim obavještajcima iz tih novih država. Jedan od takvih bio je i Franjo Gregurić. Gregorić je sredinom osamdesetih kao mladi kadar postao direktor predstavništva Astra Mašinoimpexa u Moskvi, tadašnjem SSSR-u. To poduzeće je kao i beogradski Genex bilo poduzeće ‘za trgovinu i zastupstva’, a bavilo se javnim i tajnim djelatnostima, te je u stvari bilo predstavništvo KOS-a preko kojeg se izvozilo i uvozilo svašta, uključujući sve vrsta oružja. Preko ovakvih poduzeća financirane su vanjske operacije SDB-a, KOS-a i SID-a, a također je sklanjan novac na ‘sigurno’ za potrebe visokih partijaša.

U Rusiji je Gregurić kao pukovnik KOS-a bio zadužen za suradnju sa KGB-om, te je Tuđmanu predstavljen kao stručnjak za suradnju sa Rusijom i veliki gospodarski stručnjak. Dolaskom u Hrvatsku ruske obavještajne službe su ga vrlo brzo progurale na mjesto predsjednika Vlade, umjesto Josipa Manolića. Za to su Tuđmanu ponudili oružje, avione i transportne helikoptere iz Rusije. Čim se vratio iz Rusije počeo je stvarati svoj interesni oligarhijski klan.

U to vrijeme, jačanjem sukoba između Muslimana i Hrvata islamske države su prekinule opskrbu Hrvatske naftom, te je Hrvatska svu naftu uvozila iz Rusije. Rusi su to dobro iskoristili, te su tražili da se dio nafte doprema Krajinskim i Bosanskim Srbima. U ovom poslu s Rusijom pojedini zaposlenici iz Hrvatskog veleposlanstvu u Moskvi, koji su tu radili još iz vremena komunizma, uzimali su visoke provizije, zbog čega je Predsjednik Tuđman 12. kolovoza 1992. smijenio predsjednika Vlade Franju Gregorića i sve za koje je postojala sumnja kako sudjeluju u uzimanju provizija. Kako bi to spriječio Predsjednik Tuđman ih je povukao u Hrvatsku, te poslao nove. Predsjednik vlade postao je Hrvoje Šarinić. Istog trenutka doprema nafte je stala. Nakon par mjeseci na sastanku sa Jeljcinom Tuđman je upitao Ruse u čemu je problem. Oni su mu odgovarali kako ne žele poslovati sa ljudima koje ne poznaju, te su napravili spisak ljudi s kojima žele poslovati i koji se trebaju vratiti u Moskvu. Drugi uvjet je bio da se dio nafte distribuira Srbima u RS i RSK. Tuđman nije imao izbora i bivši premijer Gregurić je postao glavni šef u INI i najjači čovjek iz pozadine za sve gospodarske probleme. Već drugi dan nakon Tuđmanovog pristajanja na ucjenu Jeljcinovih suradnika prvi tanker je ušao u hrvatske teritorijalne vode, što znači kako je na ulazu u Jadran samo čekao na zapovijed za uplovljenje. Gregurić je postao najmoćniji čovjek za gospodarstvo i energetiku sve dok nije obnovljena isporuka nafte iz islamskih država, što je on znao dobro iskoristiti i u materijalnom, a i u kadrovskom smislu. Kontrolirao je svu trgovinu prema Rusiji i Srbiji što je čitav njegov "klan iz Henesija" učinilo najjačom interesnom oligarhijskom grupom u Hrvatskoj. Počeli su preuzimati mnoga velika poduzeća. Prva na redu je bila Pliva gdje je Predsjednik uprave postao Željko Ćović. Vedriš, Nikica Valentića i Franjo Gregurić progurali su ga za Predsjednika Upravnog odbora i glavnog direktora Plive. Nakon smrti Gojka Šuška preuzeli su i od Kutle njegovu Globus grupu koja je tada zapošljavala 10.000 ljudi.

 

Dok je Rusijom vladao Jeljcin većina njihovih obavještajnih i poslovnih aktivnosti je bila prihvatljiva bivšim sovjetskim republikama, a i Hrvatskoj. Za to vrijeme ni jedna država bivšeg Varšavskog ugovora nije tražila ulazak u NATO savez, zato što nisu osjećali opasnost od Rusije.

U Njemačkoj 1998. Gerhard Schroder postaje kancelar. Kada je Putin 1999. postao čelnik Rusije trgovina između Rusije i Njemačke naglo raste, osobito nafte i plina. Schroder gura projekt plinovoda preko baltičkog mora Sjeverni tok 1 koji je otvoren 8. studenoga 2011. Nakon završetka mandata 2005. postao je lobist ruskih naftnih kompanija i predsjednik kompanije Rosfnet, te se time jasno deklarira kao ruski lobistički agent.

Kada je 1999. u Rusiji na vlast došao Putin, uskoro se i u Hrvatskoj vlast radikalno mijenja.

Dolaskom Račanove vlade Gregurić, Linić i Jurčić sve oko INA-e preuzimaju u svoje ruke. Linić se u posao uključio 1997. kada ga je Šarinić upoznao sa Gregorićem. U veljači 2000. održan je tajni sastanak na kojem su se našli Slavko Linić, Goran Granić, Franjo Gregurić, Hrvoje Šarinić, Branko Mikša, Davor Štern, Zlatko Mateša, Nikica Valentić, Mladen Vedriš i Ivan Čermak. Tom je prilikom dogovoren načelni model privatizacije INE, te su Gregurić i Štern na sebe preuzeli obvezu upoznati Linića s ruskim investitorima, koji će kupiti INA-u.

Za to vrijeme u Rusiji su počela mnogobrojna čudna događanja. U Moskvi se u rujnu 1999. dogodio veliki bombaški napad. Raznesene su stambene zgrade u Moskvi, Bujnaksu, i Volgodonsku, pri čemu je poginulo tristotinjak ljudi. Prema službenoj istrazi ruske tajne službe FSB-a, za napad su optuženi čečenski pobunjenici. Istraživači poput Ane Politovskaje i Aleksandra Litvinjenka su tvrdili kako iza napada stoji FSB koji želi novi rat protiv Čečenije. Ovi nezavisni novinski istraživači su uskoro ubijeni.

U drugom čečenskom ratu koji se vodio od 26. kolovoza 1999. do 30. travnja 2000. dogodila su se masovna ubojstva koja su u Rusiji prikazana kao rat protiv terora, te u Rusiji Putinov rejting u javnosti raste. Međutim, baltičke države to prepoznaju kao buđenje ruskog imperijalizma, te traže hitan ulazak u NATO. Te 1999. godine Češka, Mađarska i Poljska su postale članice NATO saveza. NATO ih prihvaća, ali kako ne bi iritirao Putina ni u jednu novu članicu NATO saveza nisu postavljene rakete koje bi mogle ugroziti rusku sigurnost. Za to nema ni potrebe. Američke atomske podmornice leže na dnu mora pokraj ruskih obala, a ruske pokraj američkih obala, te im nuklearne rakete na kopnu nisu ni potrebne.

Čim je postao predsjednik Putin ukida moć 89 ruskih regija i republika, tako što je imenovao čelnike sedam novih saveznih okruga. Izabrane guvernere je izbacio i iz Vijeća Federacije, gornjeg domu ruskog parlamenta. Time je potpuno poništena moć lokalnih regionalnih vlasti.

Sve to ne primjećuje se u "staroj Europi", a ni u Račanovoj vladi koja u Rusiji ne vidi opasnost. To ruski agenti prepoznaju, te počinju postupak kupovine INA-e preko MOL-a. S obzirom da izravna prodaja INA-e zbog političkih razloga nije bila poželjna, odlučeno je da se sve obavi preko mađarskog MOL-a u kojem Rusi na čelu s Mogiljevičem imaju znatan vlasnički paket. Planove za prodaju javno su opravdavali pričom kako će taj strateški partner obnoviti i modernizirati rafinerije i prodajnu mrežu. U prvoj fazi privatizacije, prodano je 25 posto plus jedne dionice INA-e MOL-u, s tim što su dobili pravo odlučivanja u pitanju financija i investicija. Mađari su za tih 25 posto platili 500 milijuna dolara, a prema procjeni insajdera iz same INA-e realna cijena čitave INA-e je tada bila oko 30 milijardi dolara. U to vrijeme Rusi su imali znatan postotak vlasništva u MOL-u, ali je kasnije Orban u toj kompaniji ojačao udjel mađarskog kapitala. Na čelo INA-e dolazi Dragičević, blizak Mesiću koji dodatno uništava INA-u i priprema je za prodaju odabranom "strateškom partneru". Kako bi tržišna cijena INA-e bila što manja skrivaju se i podaci o velikim nalazištima nafte u Siriji procijenjeni na 23 milijarde dolara. Istovremeno, Rusi su počeli ulagati u naftne i plinske kompanije u svim državama Balkana kako bi i ovdje proširili svoj energetski monopol.

Sa porastom izvoza nafte i plina u Europu zarada Rusije raste, te Putin počinje izdvajati 7 posto svoga BDP-a za vojsku. To izaziva strah u bivšim državama Varšavskog ugovora, te one traže prijem u NATO, kako bi povećali svoju sigurnost. Savezu 2004. pristupaju Bugarska, Rumunjska, Slovenija, Slovačka, Estonija, Litva i Latvija. A Sanader prodaje dodatne dionice MOL-u čime počinje proces uništenja INA-e kao samostalne naftne kompanije.

Zahvaljujući povećanju cijene nafte i plina prihodi Rusije rastu, a time raste i vojska.

Dok Rusi nastoje proširiti svoj energetski monopol na tržištu Europe, to isto Amerikanci rade u islamskim državama. Rusi svoje ciljeve u Europi ostvaruju uglavnom mitom, dok na svome jugoistoku više vole silu. Počinje Rusko - gruzijski rat od 7. kolovoza 2008. napadom Gruzije na Južnu Osetiju, jednu od dvije pokrajine koje su proglasile nezavisnost 16 godina ranije, 1992. U rat su uključene Gruzija i Rusija, te međunarodno nepriznate države Južna Osetije i Abhazija. Posljedica je da slijedeće godine u NATO savez ulaze Hrvatska i Albanija.

Ruske obavještajne službe nastoje snažno korumpirati političare u bivšim komunističkim državama kako bi postaviti na vlast svoje pouzdanike. U Ukrajini su uspjeli na vlast postaviti proruskog predsjednika Viktora Janukovića. On ništa ne radi na ukidanju korupcije i jačanju gospodarstva, te unatoč tome što nema većinu u parlamentu, nastoji Ukrajinu što više kulturno i gospodarski, preko proruski orijentiranih oligarha povezati sa Rusijom. Radi toga ukrajinski nacionalisti, uz pomoć malobrojnih proukrajinskih oligarha u veljači 2014. organiziraju pobunu, te nakon višemjesečnih prosvjeda, Janukovych bježi u Rusiju. Putin odbija priznati tu privremenu vladu u Kijevu, te od parlamenta traži odobrenje za slanje vojnika u Ukrajinu kako bi se zaštitili ruski interesi. Početkom ožujka 2014. ruske trupe i proruske paravojne skupine su na brzinu zauzele Krim. Putin je 18. ožujka Krim pripojio Rusiji.

Zapadne vlade uvode niz zabrana putovanja i zamrzavanja imovine protiv članova Putinova užeg kruga, ali nekakve ozbiljnije sankcije izbjegavaju. A jedina učinkovita sankcija bi bila carina od najmanje 40 posto na svu rusku robu, uključujući naftu i plin. Pri tome je najglasnija protiv jačih sankcija bila njemačka kancelarka Angela Merkel kojoj ne odgovara prekid dotoka plina iz Rusije. Opasnost vide samo nove članice NATO saveza, dok stare članice i dalje odbijaju ulaganje u jačanje svojih vojski, te ni jedna država ne ulaže 2 posto proračuna za vojsku, što je nato standard.

Protiv napada na Ukrajinu bune se i pojedini ruski oporbeni političari. Oporbeni čelnik Boris Nemtsov ubijen je 27. veljače 2015. u vidokrugu Kremlja, samo nekoliko dana nakon što je progovorio protiv ruske intervencije u Ukrajini.

Nakon toga ubojstva su preseljena i na protivnike u inozemstvu, te je u siječnju 2016. britanska javna istraga uplela Putina u ubojstvo bivšeg časnika FSB-a Alexandera Litvinenka u Britaniji. Litvinenko je govorio o vezama ruske vlade s organiziranim kriminalom, a otrovan je polonijem 210. dok je pio čaj u londonskom hotelskom baru.

Tada i Ukrajina vidi svoj spas tražeći ulaz u NATO savezu, naivno vjerujući kako će je to spasiti. Da su imali više pameti mogli su proglasiti švicarski model neutralnosti, poticajima i poreznim olakšicama snažno razviti proizvodnju vlastitog oružja, te stvoriti pričuvnu, dobro obučenu vojsku od milijun ljudi, i tada ih nitko više ne bi napadao.

Radi "arapskog proljeća" i rata na arapskom teritoriju cijena nafte je došla do cijene od 140 dolara po barelu što pogoduje jačanju Rusije. Tada Američki FED odobrava neograničenu količinu beskamatnih kredita svojim proizvođačima nafte iz naftnih škriljaca čime se cijena nafte u dvije godine spušta na ispod 50 dolara. Ove gubitke Rusi nastoje nadoknaditi većom prodajom plina Europi. Kako bi uništili američke naftne kompanije koje vade naftu iz škriljaca Arapi povećavaju svoju proizvodnju, te cijena nafte pada ispod 50 dolara po barelu što proizvođači nafte iz škriljevca ne mogu podnijeti, te mnogi zatvaraju pogone.

Kako se Njemci i Rusi nakon izgradnje plinovoda sjeverni tok 1, dogovaraju i o izgradnji plinovoda sjeverni tok 2, preko Baltika, to Amerikanci i Britanci pokušavaju spriječiti, kako se time ne bi jačala Rusija. Unatoč svim pritiscima da dio plina nabavljaju i s druge strane Angela Merkel ne popušta i sve nabavlja isključivo od Rusije. Odlično joj je došla i nuklearna katastrofa u Fukušimi nakon čega je zatvorila većinu svojih nuklearnih centrala. Uvoz ruskog plina odmah raste, a time i možebitna provizija. Kako bi to spriječili amerikanci planiraju graditi plinovod iz Katara i Emirata preko Sirije prema Europi, a za to moraju srušiti Sirijskog predsjednika Asada koji planira plin iz Irana transportirati prema Europi. Rusima ne odgovara da bilo čiji plin, osim njihovog dolazi u Europu, te vojno spašavaju Asada, ali nedovoljno da odnese potpunu pobjedu. Više im odgovara neriješeno stanje kako se tu nikakav plinovod ne bi mogao graditi.

Nakon uspjeha u Siriji Putin se okreće i prema Balkanu. Uz pomoć Srba ruske službe pojačavaju svoju aktivnost u Srbiji, BIH, Crnoj Gori i Hrvatskoj. U Crnoj Gori pokušali su izvesti ubojstvo crnogorskog premijera Mila Đukanovića i postaviti prorusku vladu, ne bi li tako spriječile ulazak Crne Gore u NATO savez. U istrazi su otkrivena dvojica proruska borca iz istočne Ukrajine, koji su sa lokalnih Srbima planirali zavjeru. Istovremeno, ruske naftne kompanije i banke pojačavaju svoje investicije širom Balkana, uključujući i Hrvatsku.

Amerikanci to pokušavaju zaustaviti, te traže od Hrvatske izgradnju LNG terminala, kako bi Balkan i srednja Europa imali rezervni pravac dobave u slučaju krize. Samom izgradnjom terminala Rusi bi izgubili monopol, pa bi morali prodavati plin po nižoj cijeni. Protiv LNG terminala bili su i Njemci koji su gradili svoj novi plinovod preko Baltika, te im je interes što više plina transportirati tim putem.

Za vrijeme Milanovićeve vlade ministar gospodarstva Ivan Vrdoljak krenuo je u izmjene Zakona o tržištu plina koji je u Hrvatskom saboru usvojen 22.veljače 2013. godine, po hitnoj proceduri. U izradi tog Zakona, sudjelovalo je Prvo plinarsko društvo iz Osijeka koje je kasnije, 15. 9. 2017. sa Gazprom potpisalo dugoročni ugovor o opskrbi prirodnim plinom” za distribuciju plina za balkansko tržište. I vrlo brzo je steklo monopol u isporuci ruskog plina na hrvatskom tržištu. Vrdoljak uspostavlja kontakt i sa drugim ruskim energetskim kompanijama. U siječnju 2013. godine Hrvatsku je posjetila delegacija Zarubrežnjefta. U veljači je došla i delegacija Gazproma koju su predvodili Aleksei Miller, Aleksandr Medvedev i Aleksandr Dukov. Milanović je 6. 6. 2013. primio delegaciju Rosnjefta na čelu sa Igorom Sečinom, bliskim Putinovim prijateljem. Sastanak sa delegacijom Rosnjefta održan je 20 dana prije nego će Hrvatska i službeno postati članica Evropske unije. Razgovarali su o mogućnosti suradnje u poslovima istraživanja, prerade, skladištenja i transporta nafte i plina, kao i mogućnost suradnje na području elektroenergetike“. Premijer Milanović, je u priopćenju, iskazao interes i „naglasio otvorenost Hrvatske prema svim ulagačima koji imaju znanja i sredstava, te da su dobrodošli na hrvatsko tržište”. Sastanku je prisustvovao i ministar gospodarstva Ivan Vrdoljak. Stvarni interes Rusa je bio preuzeti hrvatsku naftnu industriju u cilju gašenja domaće proizvodnje i prerade nafte i plina, kako bi što više kupovali ruskog plina i nafte, te tako hrvatsku učiniti energetski ovisnoj o Rusiji.

Uskoro pobjeđuje Karamarko koji obećava lustraciju. Sve ovo izaziva okupljanje bivših udbaša širom bivše države koji raspravljaju o obrani svojih interesa. Počinje se okupljati ekipa za rušenje predsjednice Kolinde Grabar Kitarović i Tomislava Karamarka. U sve se upliću i Rusi koji 2 mjeseca nakon dolaska Kolinde Grabar Kitarović na Pantovčak njezinoga muža Jakova Kitarovića zapošljavaju na mjesto savjetnika za korporativnu sigurnost u solinskom poduzeću AD Plastik koja je u ruskom suvlasništvu. Time su mislili preko njega utjecati na Predsjednicu i njenu politiku. Međutim, sudeći po njenom kasnijim guranja projekta LNG terminala na Krku i inicijativi Tri mora u tome nisu uspjeli.

Kratkotrajni premijer Orešković počinje s ozbiljnim pripremama za izgradnju LNG-a, te ga Ruski i Njemački plinski kapital ruši, posredno napadom na Karamarka. Karamarko kao i Orešković podupiru izgradnju LNG terminala, a razlikuju se samo po tome tko ga treba graditi. Karamarko misli kako to trebaju raditi Amerikanci dok Orešković gura Kanađane. Bandić i Vrdoljak Karamarka uvjeravaju u podršku za novu koaliciju, te on nasjeda na navlakušu i raspušta Vladu, a ovi odustaju od koalicije. Teško da bi takvu prijevaru napravili ako nisu od nekoga nagovoreni i dobro nagrađeni.

Protiv LNG terminala bili su i Njemci koji su izgradili svoj plinovod preko Baltika, te im je interes što više plina transportirati tim putem.

 

Čim je Plenković došao na vlast Amerikanci su, posredstvom nekih lokalnih "stručnjaka", od Plenkovića tražili povratak dionica INA-e u Hrvatske ruke što im je on i obećao iznošenjem plana da dionice otkupi prodajom dijela HEP-a. Istovremeno, pod pritiskom Njemačke Plenković je počeo kočiti izgradnju LNG terminala, iako ga je predsjednica Kolinda iz strateških razloga nastojala ubrzati. Zbog pucanja financijske piramide zvane Agrokor plan za prodaju HEP-a i kupovinu INA-e je zaustavljen kao nerealan, zbog nedostatka novca i obustave ruske podrške Agrokoru.

 

Putin i Erdogan 2016. tajno dogovaraju Bošnjačko Srpsku koaliciju i podjelu BIH. Srbima treba dati sjeverno od Tuzle, te dio federacije između Trebinja i Dubrovnika, dok Bošnjacima kao kompenzaciju treba dati dolinu Neretve, te potpuno marginalizirati Hrvate na ovom području. Opasnost od Srpsko - Bošnjačke koalicije prva je primijetila predsjednica Kolinda, te je počela govoriti o opasnoj situaciji u BIH, predlagati obnovu vojnog roka, i raspoređivanja vojnih snaga u dolinu Neretve oko Ploča. U cilju što većeg iseljavanja Hrvata Bošnjaci na području Posavine od Tuzle do Save proširuju optužbe protiv Hrvata kako bi potakli njihov bijeg, a Srbi isti posao rade na području Hercegovine.

 

Dolaskom Trampa na vlast u SAD-u američki predsjednik je prestao lažno ohrabrivati Ukrajince u njihovoj želji da vojno povrate okupirane krajeve, te su sukobi u Ukrajini postepeno smanjeni. Tramp iznad stola povlađuje Putinu kako bi ga smirio, ali ispod stola pokušava snažno ograničiti ruske zarade od plina i nafte. Traži od Njemačke da odustane od Sjevernog toka 2, te da izgrade barem jedan LNG terminal. Gura i LNG terminal na Krku, protiv čega vrište mnogi hrvatski političari, novinari i udruge na platnom spisku ruskih plinskih kompanija. Trump poziva članice NATO saveza da izdvajaju 2 posto proračuna za vojsku, ili će ih on prestati štititi. Ali europske države nastavljaju po starom, te su im vojne snage sve manje i slabije, na radost Putina. Njemačka vjeruje Putinu više nego Britancima i Amerikancima, te se zajedno s Rusima suprotstavlja hrvatskom LNG terminalu.

 

Nakon pada Karamarka počela je i bitka za smjenu predsjednice Kolinde sa Pantovčaka. Plan su osmislile ruske i njemačke službe kako bi osujetili njene inicijative poput LNG terminala i Tri Mora, te zaštitu interesa hrvatskog naroda u BIH. Kako bi joj se zaprijetilo 4. 12. 1919. oteta je i ubijena, te nekoliko mjeseci kasnije bačena u Savu časnica hrvatske vojske Jadranka Skender koja je radila u njezinom uredu. Time je Predsjednici poručeno kako bi tako mogla završiti i njezina djeca, ili suprug. Ovo ubojstvo su novinari na vezi s ruskim i njemačkim službama odmah pokušali prikazati kao uklanjanje svjedoka nekakvoga možebitnog kriminala u računovodstvu Predsjednice. Istražitelju su je ubijenu pronašli tek nakon nekoliko mjeseci, a kako se tijelo nije raspalo logično je zaključiti kako je do tada držano u frižideru. O izvršiocima i naručiteljima nisu otkrili ništa. Plaćeni novinari su odmah "pametno" zaključili kako se radi o samoubojstvu stoga što je bila neuračunljiva, iako neuračunljive osobe teško mogu proći sigurnosne provjere koje prolaze svi koji rade u Predsjedničkom uredu.

Istovremeno je osmišljen i novi projekt, projekt Škoro. Uz pomoć ruskog kapitala i uz savjete nekih bivših savjetnika Predsjednice koje je ona odbacila pronađen je pogodan kandidat koji bi mogao biti prihvatljiv desnici kako bi se podijelili glasovi na desnom političkom spektru, te kako bi zahvaljujući toj podjeli na desnici pobijedio lijevi kandidat Zoran Milanović. Projekt su medijski i financijski preuzeli ruski poslovni suradnici, u prvom redu bivši ministar Vrdoljak i PPD-a koji je u svome vlasništvu imao poduzeće Pevex i Z1 televiziju. Glavni podupiratelj Milanovića je postao Željko Runje, prvi potpredsjednik Rosnjefta.

Nakon gubitka u prvom krugu Škoro je svoje birače pozvao da u drugom krugu prekriže listić, ili da dopišu broj 3. Time je osigurao pobjedu Milanovića, ali istovremene pokopao i svoje izglede da u budućnosti postane vođa desnice.

Osim na BIH Hrvate Rusi su dobili snažnu polugu utjecaja i na Hrvatsku ponajviše preko Agrokora. Kada je Agrokor došao u stanje nelikvidnosti zbog nedostatka novca početkom 2017. ruski veleposlanik u Zagrebu objavio je kako Agrokor više neće dobivati Ruske kredite. Tada je svim poslovnim ljudima bilo jasno kako će Rusi pokušati preuzeti Agrokor, a hrvatska državna i politička elita se uplašila za budućnost svojih pripadnika zaposlenih u Agrokoru, te je odlučila djelovati u cilju njihove zaštite. Ove bivše političare i državne dužnosnike, te njihovu rodbinu Todorić nije zaposlio zato što su pametni i sposobni već zato što imaju veze i poznanstva u državnim institucijama kojima mogu spriječiti bilo kakve inspekcije i kontrole. Njihov dodatni posao je bio friziranim fakturama i poslovnim izvještajima "popravljati" rejting kompanije kako bi Agrokor lakše dobio kredite od banaka. Kako bi zaštitili svoje pripadnike elita je navela Plenkovića na izlazak iz koalicije s Mostom, te je u Vladu ušla projugoslovenska klijentelistička stranka HNS. Kada je početkom travnja Todorić u dogovoru s ruskom Sberbankom postavio španjolca Alvareza za predsjednika uprave Agrokora Vlada je hitno progurala specijalnim zakon o Agrokoru, te se 10. travnja 2017. godine otvara postupak izvanredne uprave nad Agrokorom i njegovim povezanim i ovisnim društvima. Time su željeli spriječiti rusko preuzimanje Agrokora, ali u tome nisu uspjeli. Da su u Vladi nešto znali o stvaranju konkurentnog gospodarstva umjesto donošenja posebnog zakona o Agrokor mogli su jednostavno prag za ulazak u sustav PDV-a dići sa 300.000 kuna na 2.000.000 kuna. Time bi se u Hrvatskoj vrlo brzo otvorilo barem 10.000 malih kvartovskih i seoskih trgovina pa bi utjecaj Agrokora na trgovinu bio puno manji, bez obzira tko mu postane vlasnik.


 

Dolaskom demokrata na vlast u SAD-u oni odlučuju starom "demokratskom" metodom razbiti energetsku ovisnost Europe, a posebno Njemačke o Rusiji. Iznenada, američki državni tajnik Mike Pompeo je zatražio razgovor s Andrejem Plenkovićem. Za javnost, nazvao ga je kako bi mu čestitao na uspješnom predsjedanju EU-om i uspješnom upravljanju korona-krizom. Razgovor je vrlo brzo doveo do iznenadnih rezultata. Sva zalaganja Ivana Vrdoljaka i ministra energetike Tomislava Ćorića protiv LNG terminala su pala u vodu. Na iznenađenje upućenih Ćorić je iznenada izjavio kako će LNG na Krku početi s radom 1. siječnja 2021. godine. Istovremeno, i katarski Powerglobe Europe šalje svoju ponudu za zakup svih još slobodnih kapaciteta. Time su sve ruske propagandne i ekološko zelene priče o neisplativosti terminala zbog nezainteresiranosti zakupaca propale. Čak je SDP-ova omišaljska gradonačelnica Mirela Ahmetović prestala s pričom protiv LNG terminala.

Nakon što je hrvatski LNG terminal pušten u pogon Amerikanci su popustili Njemcima u izgradnji plinovoda preko baltičkog mora, ali tek kad se izgrade svi lučki terminali koji osiguravaju rezervne kapacitete koji bi Rusima onemogućili monopol u izvoz plina prema Europi. Jedan od uvjeta za ukidanje embarga koji su Amerikanci postavili Merkelici za otvaranje druge cijevi ovog plinovoda je i podrška inicijativi Tri Mora koja je vrlo bitna za istočne države europske unije, ali je geostrateški štetna za njemačke i za ruske interese. Na taj način je inicijativa bivše Predsjednice postala dovoljno zapažena tek nakon njezinoga odlaska sa Pantovčaka, iako su se toj inicijativi protivili i Milanović, a na početku i Plenković.

 

Važnost LNG terminala je u javnosti shvaćena tek koncem 2021. kada je plin na svjetskom tržištu poskupio 300 posto.

A onda je Putin odlučio osvojiti čitavu Ukrajinu. Amerikanci su ovo znali, i mogli su to spriječiti tako da su barem godinu dana ranije počeli Ukrajincima slati kvalitetno protuoklopno i protuzračno oružje, ali to nisu napravili zato što im je rat odgovarao. Veliki gubitnički rat je najlakši način za ekonomsko slabljenje Rusije. Rat su mogli spriječiti i Europljani da su 2014. uveli carinu na ruske ugljikovodike od barem 40 posto. Tada bi zarada Rusije bila puno manja pa bi i izdvajanje za rusku vojsku bilo puno manje. Ali Europa, a u prvom redu Njemačka su tada spriječile ozbiljne sankcije, vjerujući kako Rusi samo brane svoju nacionalnu manjinu u susjednoj državi, ne shvaćajući kako je Ruski geostrateški cilj zavladati čitavim Crnim morem, a nakon toga ući i u Sredozemlje. A za to treba, nakon Ukrajine uzeti Moldaviju, te primorski dio Rumunjske i europski dio Turske. To je njihov geostrateški cilj od Katarine Velike i nikada se nije promijenio.

Danas, zahvaljujući agresivnom Putinu propadaju sve ono što su ruske službe godinama gradili na području Balkana i Hrvatske. Investicije u bankarstvo su propale, izgubili su tržište nafte i plina, PPD im klizi iz ruku zahvaljujući tom što ova kompanija počinje u svojoj trgovini povećavati udio arapske nafte i plina. Vanja Špiljak je kupio Smederevsku rafineriju kako bi preko nje nastavio raditi ono što je godinama vršio preko INA-a, a to je prerada ilegalno nabavljene nafte, što INA nakon ulaska u Shengen više ne može raditi. Preko Smederevske rafinerije Rusi će još neko vrijeme moći svoju naftu plasirati na Europsko tržište, ali to će se vremenom smanjivati, dok god traje rat u Ukrajini.

Hrvatska je od Rusije imala velike koristi za vrijeme Gorbačova i Jeljcina, ponajviše kroz razbijanje zapadnog embarga na oružje, te u razbijanju raznih drugih blokada koje su postavili zapadni branitelji Jugoslavije. Međutim, agresivni Putin sve je to promijenio i prouzročio procese koji su štetni za Hrvatsku. Radi toga će proces raspada ruskog utjecaja biti vrlo brz, a svi oni političari i tajkuni koji su od ruskih službi dobivali novac i informacije će ostati bez moći. Ruska poduzeća više neće imati čime plaćati branioce ruskih utjecaja u Hrvatskoj, a u politici bez novca nema ni ljubavi.