BOŠNJAČKA NACIONALNA STRATEGIJA

Turci su Bosnu okupirali u 15 stoljeću. Odmah su uveli svoje običaje kao što je poseban porez harač koji plaćaju samo nemuslimani, otmicu djece za službu u profesionalnoj vojsci janjičarima, te pravo prve bračne noći. Mnogi bosanski plemići, trgovci i zanatlije prelaze na islam kako bi se oslobodili harača, dok kmetovi i nomadski stočari uglavnom ostaju na katoličkoj, ili rjeđe pravoslavnoj vjeri.

Prodorom Eugena Savojskog u BIH i Srbiju mnogi katolici se pridružuju Eugenu i dižu bunu protiv Otomanske vlasti. U Beču primjećuju kako bi u Austrougarskom carstvu slaveni mogli postati većina ako se osvojene teritorije uključe u carstvo, te Eugenu zapovjedaju povratak u Slavoniju. Sa njime se iz Bosne sele i katolički Šokci, dok se u Bosnu naseljava islamizirano stanovništvo iz Hrvatske, Slavonije i Srijema. Time je Bosna i Hercegovina od većinski katoličke postala većinski muslimanska država.

Nakon anektiranja BIH 1878. godine, oko 150.000 muslimana i Turaka odlaze u Tursku do 1918. godine, dok se preostali nastoje prilagoditi novoj vlasti. Beč im dozvoljava upotrebu šerijatskog prava, te se oni ne bune. U to vrijeme počinje uspostava nacionalnih identiteta u BIH. Pravoslavci se počinju izjašnjavati kao Srbi, katolici kao Hrvati, dok muslimani većim dijelom postaju neopredjeljeni. Hrvatski političar Ante Starčević ih proglašava za "hrvatsko cvijeće" koje je stvoreno islamizacijom hrvatskog plemstva kako bi ih privukao na Hrvatsku stranu, dok ih Srbi pokušavaju silom pretvoriti u pravoslavce. Zbog toga oni sve više prihvaćaju Hrvatski identitet, osobito oni koji su trgovali sa Zagrebom i Bečom, dok manji dio onih koji su trgovali sa Beogradom prihvaćaju srpski identitet.

U drugom svjetskom ratu četnici počinju genocid nad svima koji ne žele postati Srbi, te muslimani na područjima srpske represije masovno ulaze u Ustaške i domobranske postrojbe. Međutim, na terenu gdje su katolici i muslimani bili izmiješani, te gdje su komunisti bili aktivni dobar dio muslimana odlazi u partizane koji im obećavaju opstanak Bosne i Hercegovine kao posebne republike.

U jesen 1942. i među muslimanskim intelektualcima pojavljuju se oni koji se žele odvojiti od vezanosti za NDH, te 1. 11. 1942. Hitleru šalju memorandum po kojem traže formiranje muslimanske države u BiH gdje su muslimani većina, a koja bi trebala imati izlaz na more. Autori memoranduma su Uzeir Hadžihasnović, njegovog zeta gradonačelnika Sarajeva Mustafu Softića, i inženjera Suljagu Salihagića iz Banja Luke.

Koncem lipnja 1993. nijemci iz Crne legije izdvajaju 23. i 28. bojnu radi formiranja 13. SS "Hanđar"divizije. Ova divizija jedno vrijeme boravi u Francuskoj, odakle je vraćaju u Mađarsku. Tu dobivaju zadatak prelaska Drave te čišćenje partizana iz Slavonije i Srijema, odakle prelaze u istočnu Bosnu. Ovdje im je zadatak spriječiti prelazak partizana u Srbiju.

Povlačenjem nijemaca iz Grčke i Srbije muslimani iz Hanđar divizije napuštaju svoje zapovjednike nijemce, te prelaze u "Zeleni kadar", nakon čega ta postrojba prelazi u partizane. Tako su najžešće ustaše postali partizani.

Dolaskom komunizma muslimani se velikim dijelom sekulariziraju. Oni koji su pobjegli na zapad osnivaju svoje organizacije rijetko se uključuju u hrvatske ili ustaške organizacije.

Jedna od najjačih njihovih organizacija je Bošnjački Institut kojeg je u Švicarskoj osnovao muslimanski intelektualac, plemić i bankar Adil Zulfikarpašić. Nakon rata preselio ga je u Sarajevo, a upravo su u tom institutu nastale ideje o temeljnoj naciji u BiH i dominaciji nad ostala dva naroda.

Dolaskom Slobodana Miloševića na vlast u Beogradu počeli su procesi rušenja Jugoslavije i njenog pretvaranja u Veliku Srbiju. U BiH velika većina muslimana to nije shvaćala, te im nije padalo ni na pamet kako bi moglo doći do rata. Jedan od rijetkih koji je to shvaćao bio je prohrvatski orijentirani sveučilišni profesor Fuad Muhić. On je bio sarajevski sveučilišni profesor, filozof, pravnik i političar, a radio je na sarajevskom Pravnom fakultetu. Bio je i vodeći ideolog Partije u BiH, te član Centralnog komiteta saveza komunista. Na stranicama sarajevskoga dnevnoga lista Oslobođenje pokrenuo je serijal tekstova o Meši Selimoviću u kojem ga je optužio kako optirajući za srpstvo, kopa grobnicu svome vlastitome identitetu. Na suđenju Aliji Izedbegoviću i ostalima iz skupine "Mladi Muslimani" Muhić medijski osuđuje optužene, a nakon presude za njih je rekao kako su zagovarali "etnički čistu Bosnu". Naime, Alija je 1970. napisao Islamsku deklaraciju kao političko-vjerski program u kojem se promovira državni ustroj temeljen na principima sunitskog islama. Bio je to teokratski projekt koji se zalaže za revitalizaciju islamskih načela, pravni poredak i političku vlast baziranu na šerijatskom pravnom sustavu.

Zbog svojih stajališta Muhić se otvoreno sukobljavao ne samo sa velikosrbima, već i sa Izedbegovićevim islamistima. Bio je jedan od rijetkih muslimana koji je na vrijeme prepoznao kako “srpski akademici” i “beogradska čaršija” vode u rat. Kada je 27. ožujka 1989. godine pred zgradom Skupštine u Beogradu okupljenih milijun prosvjednika skandiralo Miloševiću "Uhapsite Vlasija" Muhić je jedini među muslimanima shvatio kako bi uhićenje čelnika kosovskih komunista Azema Vlasija značilo smrt saveznih institucija, te je izjavio za medije da "nijedan republički rukovodilac nema pravo obećavati uhićivanja". U tjedniku Danas 1989. godine, u članku "Na redu su Muslimani" napisao je što je značilo uklanjanje Hamdije Pozderca u aferi Agrokomerc. Pozderac se protivio promjenama ustava te su ga Srbi morali ukloniti. Početkom demokratizacije Muhić je bio jedan od rijetkih uglednih muslimanskih političara koji se pridružio hrvatskim političarima koji su putovali po inozemstvu, te što prijeti BiH i Hrvatskoj. Jedini je u Bosni prepoznao što donosi srpski plan koji su beogradske Večernje Novosti 24/25. 10. 1986. djelomično objavile kao “Memorandum Srpske Akademije”. Prema tom memorandumu predvidjeli su ciljeve koji se mogu ostvariti samo ratnom politikom.

Raspad komunizma i Jugoslavije

Od samog početka demokratskih promjena u BIH su osnovane nacionalne Srpske, Muslimanske i Hrvatske stranke koje su zastupale samo interese svojih naroda. Izuzetak je bila Hrvatska stranka prava koja je smatrala kako su Muslimani Hrvati, i kako je BIH prirodni dio Hrvatske iako je među Muslimanima u tom trenutku bilo manje od 10 posto muslimana koji bi se sa time složili. Pravašima je odmah pristupio dr. Fuad Muhić, te Alija Šiljak. Najvažnija dio programa koja je stranku izdvojila od ostalih hrvatskih stranaka, bila je to što su se zalagali za "hrvatski nacionalno-državni suverenitet na cjelokupnom povijesnom i etničkom prostoru, bez kojeg nema ostvarenja višestoljetnih težnji hrvatskog naroda". Time su negirali postojeće republičke granice, postojanje BIH i činjenicu kako se Muslimani u BIH više ne osjećaju kao Hrvati, već se većinom osjećaju kao samostalni entitet.

Prvi demokratski izbori u BiH održani su 18. studenoga 1990. U izborima za Parlament BiH Srbi su, uz suradnju s muslimanskom strankom SDA, pobijedili u općinama gdje su bili većina, a muslimanska stranka SDA i većinska hrvatska stranka HDZ su u koaliciji pobijedili u općinama gdje su zajedno činili većinu. SDA je koalirala lokalno sa onima koji su tu bili većina, a HDZ je ušao u koaliciju sa SDA svjestan kako bi bez ove koalicije Muslimani bili gurnuti u koaliciju sa Srbima.

Na izborima za predsjednika predsjedništva najviše glasova dobiva Fikret Abdić, ali on mjesto predsjednika prepušta Aliji Izedbegoviću koji ima puno jaču stranku iza sebe.

Manji dio muslimana se priklanja Adilu Zulfikarpašiću koji zagovara bošnjaštvo.

Jedan dio muslimana pristupa HSP-u, a najmanji dio se izjašnjava kao Srbi.

Bošnjaci problem vide u muslimanima koji se smatraju Hrvatima, te ih nastoje pokolebati u stavovima tvrdnjama kako su hrvati jednaki neprijatelji. U tom cilju izmišljaju priču kako su se Milošević i Tuđman dogovorili o podjeli BIH. Ovu tezu je Alija prvi puta iznio u javnost dan prije nego su se u Karađorđevu sastali Tuđman i Milošević.

U ožujku 1991. godine u Sarajevu dr. Fuad Muhić, Ante Parađik i Dobroslav Paraga javno predlažu donošenje odluku o ujedinjenje RH i BIH putem odluka dva državna parlamenta, formiranje zajedničke vojske i uhićenje Radovana Karađića. Kako bi spriječili širenje takve ideje Izebegovićevi i Zulfikarpašićevi kadrovi počinju širiti priču kako Milošević i Tuđman u Karađićevu dijele BIH, te kako su Srbi i Hrvati jednako opasni za Muslimane. Na ovaj način Izedbegović pokušava Srbe i Hrvate predstaviti kao jednake neprijatelje, te Muslimane homogenizirati oko sebe. Istovremeno, Tuđman je odobrio i poticao naoružavanje Alijine SDA, i prijem muslimanskih dragovoljaca u hrvatske centre za obuku. Poticao je i suradnju s Muslimanima na svim nivoima kako bi ih pridobio za buduće ratne saveznike u ratu koji se sve brže približavao.

Predsjednik Hrvatske Tuđman je 24. 3. 1991. od Alije Izetbegovića dobio faksirano pismo u kojem mu piše kako zna da će mu Milošević idući dan na sastanku u Karađorđevu ponuditi podjelu Bosne, te ga moli da na to ne pristane. Tuđman je shvatio kako je ovo smislio netko tko želi diskreditirati Miloševića i Tuđmana u očima projugoslavena, te uz put zavaditi Tuđmana i Aliju.

U tom trenutku Miloševiću i Tuđmanu najveća opasnost je prijetila od JNA u kojoj je jedna frakcija željela napraviti vojni udar i uhititi sve predsjednike republika kako bi spasili Jugoslaviju.

Idućeg dana, tj., 25. 3. 1991. održan je sastanak Tuđman – Milošević u Karađorđevu. Većim djelom sastanak je održan između dviju delegacija koje su razgovarali o tome kako treba olabaviti vrlo restriktivnu monetarnu politiku savezne Vlade Ante Markovića. Na kraju sastanka Predsjednici Tuđman i Milošević su se odvojili i neko vrijeme razgovarali nasamo, šetajući između drveća kako ih prisutni KOS-ovci ni najmodernijim prislušnim uređajima ne bi mogli prisluškivati. Jedino o čemu su mogli razgovarati bilo je otvoreno razmijeniti mišljenje o problemu koji ih je u tom trenutku najviše mučio, a to nije Markovićeva monetarna politika, već sam Marković i kako njega marginalizirati, kako on ne bi pomoću vojske njih uklonio.

Naime, 16 dana ranije, 9. 3. 1991. beogradski dio projugoslavenske frakcija KOS-a, organizirao je demonstracije u Beogradu na Trgu slobode. Miting je formalno organiziran protiv informativnog monopola TV Bastilje. Stvarni plan bio je: dati vojsci razlog za izlazak na ulice, a kad se Vojska na to navikne postati će politički faktor. Slijedeći dan, 10. 3. 1991. na Terazijskoj česmi, a zbog brutalnosti vlasti prema demonstrantima i naknadnih uhićenja, studenti Beogradskog univerziteta organiziraju nove demonstracije tražeći puštanje uhićenika i ostavke odgovornih ljudi režima, šestorice urednika TV Beograd i ministra policije Radmila Bogdanovića. Shvativši kako je riječ o pripremama za vojni udar, Milošević, uplašen da bi mogao biti uhićen 11. 3. 1991. organizira protumiting u Beogradu na Ušću. Okupilo se blizu milijun ljudi, a neki govornici sa govornice predlažu da demonstranti sa «Ušća» krenu na Studente i obračunaju se s njima. Milošević je spriječio obračun demonstranata sa studentima, pa mu je popularnost među Srbima još više porasla. Slijedećeg dana 13. 3.1991. Kadijević je obrazložio ciljeve vojnog udara B. Joviću i S. Miloševiću. Prema knjizi B. Jovića «Poslednji dani SFRJ» Kadijević je rekao: «Smjenjivanje Vlade i predsjedništva. Skupštinu neću dirati, ali neću dozvoliti ni sazivanje. Republičke vlasti i sve ostalo neću dirati ukoliko podržavaju vojni udar. U protivnom skinuću i njih. Cilj: odrediti rok od 6 mjeseci, ili kraće, za sporazum o budućnosti zemlje, a dotle prekinuti haotični raspad zemlje.» Odluka Predsjedništva je ovisila o Bogiću Bogićeviću. Razapet između Velikosrba i Jugoslavena on je odbio glasovati, a nakon duže stanke je rekao: “Ne mogu da glasam.”

Alija Izetbegović je već tada nabavljao oružje preko Hrvatske, ali je uporno pokušavao sklopiti savezništvo s Miloševićem predlažući krnju Jugoslaviju i asimetričnu federaciju, dok je na skupovima SDA zagovarao takozvanu zelenu transverzalu (BiH, Sanđak, Kosovo i Albanija gdje bi Muslimani bili većina). Iako je rado primao oružje iz Hrvatske sklapanje čvrstih obrambenih dogovora je odbijao, što je na svojim stranačkim skupovima opravdavao tvrdnjama kako su Tuđman i Milošević već podijelili BIH i kako su oni jednaka opasnost za Muslimane.

Tri dana nakon sastanka u Karađorđevu 28. 3. 1991. sastala su se šestorica predsjednika republika u Splitu, a 19. i 30. travnja sastala su se šestorica predsjednika republika u Ohridu i na Cetinju. Milošević je na ovim, kao i na svim kasnijim sastancima, tražio promjenu republičkih granica kako bi svi Srbi živjeli u jednoj državi.

Tuđman je tražio priznanje dotadašnjih republičkih granica kao državnih.

Izetbegović se zalagao za tzv. asimetričnu federaciju. To bi trebala biti federacija u koju bi ušle Srbija, BiH, Makedonija, Crna Gora i Albanija. Na svojim predizbornim skupovima stranke SDA to je nazivao »Zelena transverzala«, tj. državom u koju bi ušli svi balkanski Muslimani (Slaveni, Albanci i Turci), njih 3,5 milijuna iz Albanije, 500.000 Albanaca iz Makedonije, 2 milijuna s Kosova, 50.000 iz Crne Gore, 60.000 iz uže Srbije, 100.000 Turaka iz Makedonije te 1.700.000 Muslimana iz BiH i 200.000 iz Sanđaka.

U toj asimetričnoj federaciji bilo bi oko 8.500.000 Muslimana i 7.500.000 Srba s tendencijom povećanja broja Muslimana, zbog čega Milošević nije htio ni čuti za takvu državu.

Iako je zagovarao asimetričnu federaciju i zelenu magistralu i Izedbegović je potajno radio i na vojnom rješenju. Muslimani su 2. svibnja 1991. osnovali Muslimansku Patriotsku ligu, a 10. lipnja su vodeći muslimanski javni radnici iz cijele Jugoslavije, pod vodstvom stranke SDA osnovali Vijeće nacionalne obrane muslimanskog naroda s Muslimanskom patriotskom ligom kao vojnim krilom.

U BiH je 7. svibnja 1991. jedna kolona od 167 tenkova JNA krenula iz Mostara prema Splitu, navodno na vojnu vježbu, blokirana u planinskom mjestu Polog na cesti Mostar - Široki Brijeg. Hrvati iz okolnih gradova i mjesta su izvršili blokadu te su pokušali su zaplijeniti tenkove, ali se Alija protiv toga pobunio rekavši: “Promijenit se ne mogu, izdati ne znam”, čime je stao na stranu JNA.

Predsjednici Tuđman, Milošević i Izetbegović trojno su se sastali 12. 6. 1991. u Splitu, u vili «Dalmacija», te su razgovarali pet sati. Priopćili su kako se razgovaralo o rješenju državno političke krize. Neslužbeno razgovarali su o mogućnosti kantonizacije BiH, pri čemu je Milošević zagovarao podjelu BiH, Tuđman kantonizaciju tri ravnopravna naroda, a Izetbegović unitarnu BiH.

Rat u Hrvatskoj

U srpnju 1991. godine, dok je u hrvatskoj počinjao najteži rat, pregovarali su Adil Zulfikarpašić i Muhamed Filipović s Radovanom Karađićem i Nikolom Koljevićem, a ovaj Muslimansko Srpski «historijski sporazum» su 2. kolovoza 1991. potpisali Muhamed Filipović i Radovan Karađić. Protiv ovog sporazuma bio je Slobodan Milošević koji je znao kako bi u takvoj Krnjoj Jugoslaviji Muslimani iz BIH i Sanđaka, te Albanski Muslimani postali relativna, a za pedesetak godina i apsolutna većina u takvoj državi. Zulfikarpašić se i kasnije na sve načine pokušavao približiti Srbima, a oni su to prihvaćali kad im je odgovaralo, kao na primjer uoči napada na BIH kada je Zulfikarpašić za Srbe nabavio 13 brodova zapadnog oružja koje im je nedostajalo, te ga preko Crnogorske luke Bar uvezao, što je opravdavao tvrdnjama kako je to trebalo stići za obranu BiH.

U drugoj polovici mjeseca rujna 1991. godine gotovo 20.000 pripadnika JNA, koju su činili isključivo Srbi i Crnogorci, okupiralo je Mostar. Napad na Ravno, središnje hrvatsko mjesto na jugu Hercegovine, počeo je 1. listopada 1991. kao dio akcije napada JNA i četnika na Dubrovnik, Slano i Ston. Nakon ovoga predsjednik Predsjedništva BiH Alija Izetbegović je tvrdio kako to nije “naš rat”. Ubijanjem Hrvata u Ravnom, te napadom na Dubrovnik s teritorija susjedne republike, Hrvatska je dobila puno pravo za vojnu intervenciju na teritoriju BiH.

U tom trenutku Alija je u skladu sa svojim strateškim ciljem još uvijek pokušao sklopiti savezništvo s Miloševićem. Kad je shvatio da to ne ide krenuo je u ostvarenje svoga starog plana da za Muslimane uzme što može, izbije na more i stvoriti malu Muslimansku državu. Za realizaciju ovog rezervnog strateškog cilja bilo mu je nužno sukobiti se i s Hrvatima, te tako homogenizirati sve muslimane, uključujući i one koji su sebe smatrali Hrvatima muslimanske vjere. Kako bi to uspio za rat s Hrvatima krivci su morali biti proglašeni katolički Hrvati, inače bi morao ratovati i protiv muslimana koji su se smatrali Hrvatima.

Najveća prijetnja sa muslimanske strane ovom Alijinom projektu bio je dr. Fuad Muhić koji je u studenom 1991. ranjen iz revolvera dok je bio u vikendici pokraj Sarajeva, što su sarajevski mediji pokušali prikazati kao samoubojstvo, te je umro od posljedica ranjavanja u sarajevskoj klinici Koševo. Mediji su pisali kako je poginuo od ruke vlastite prosrpski opredjeljene ljubavnice, i kako je smetao velikosrpskom projektu, što je nelogično ako se razmotre sukobi interesa. Milošević je taktički pregovarao sa Muslimanima, ali nikada nije želio Muslimane pretvoriti u Srbe muslimanske vjere. Njegov cilj je bio protjerati što više muslimana, a za to mu je bilo u interesu da se Muslimani što više raskole na one koji zagovaraju srpstvo, hrvatstvo i bošnjaštvo. Nasuprot tome Alija Izedbegović je imao za cilj stvoriti samostalnu unitarnu BIH državu u kojoj će Bošnjaci biti temeljna nacija, te su mu smetali svi koji su se osjećali kao Hrvati muslimanske vjere.

U Bruxellesu, 10. ožujka 1992. donesena je Zajednička deklaracija o priznanju yu-republika kojom su SAD i EZ rekle: “Snažno zahtjevamo od svih strana u Bosni i Hercegovini da bez odgode prihvate ustavno uređenje”. Sedam dana poslije, Alija Izetbegović traži od građana BiH da ne prihvate “podjelu na etničkim načelima”, ističići kako je on “morao potpisati sporazum jer su iz EZ to od njega tražili kao preduvjet za dobivanje međunarodnog priznanja”. Na ovo su ga prisilili sekularni muslimani, bošnjaci, koji se zalažu za unitarnu državu u kojoj će vrijediti izborno pravilo jedan čovjek jedan, glas. Pošto su muslimani najbrojniji time bi oni preuzeli svu vlast, uz pomoć dijela kupljenih Hrvata i Srba. Za razliku od njih Alijni Islamisti nastoje stvoriti muslimansku državu na teritoriju koje mogu zadržati. Božnjaci i Islamisti su se već tada slagali samo u jednome, kako moraju dolinom Neretve izbiti na Jadran i tako postati pomorska država.

Rat u Bosni i Hercegovini

Otvoreni oružani sukobi širom BIH počeli su 27. ožujka 1992. godine. U dvadesetak dana zauzeti su gradovi koji su bili na putu za BiH iz Srbije i istočne Hrvatske. Putovi koji vode u Sarajevo, na Pale (sjedište Vlade bosanskih Srba) i Banja Luku, koja im je bila glavno uporište u zapadnoj Bosni, do svibnja su zauzeti, čime je u srpske ruke palo oko 60 % teritorija Bosne i Hercegovine - iako su Srbi činili samo 31% stanovništva.

Dana 15. 4. 1992. službeno je konstituiran štab TO BiH i preuzima zapovijedanje jedinicama Patriotske lige, čime TO postaje formalna vojna organizacija bosanskih Muslimana.

Alija je imenovao 40 glavnih zapovjednika, pri čemu su svi imenovani zapovjednici bili Muslimani, osim Mate Šarlije Daiđe, koji se izjašnjavao kao Hrvat muslimanske vjere. Prema njegovoj odluci Muslimani su trebali zapovijedati čak i u područjima gdje su Hrvati bili apsolutna većina.

Čim je uspostavljena crta obrane širom BIH Muslimani su počeli insistirati na Armiji BIH sastavljenoj od TO i Patriotske lige kao na jedinoj legalnoj postrojbi.

Nakon početnog osvajanja 70% teritorija BIH u izboru saveznika među BiH Srbima je došlo do podjela. Karađić je zagovarao suradnju sa Hrvatima, ponajviše zbog toga što je ostao bez goriva za daljnje napadne operacije. Kao realniji političar odupirao se Šešeljevoj ideološkoj strategiji po kojoj su Srbi trebali održati koaliciju sa Muslimanima i potpuno uništiti BiH Hrvate, a tek nakon toga se obračunati sa Muslimanima. Karađić se bojao da bi Muslimani zauzimanjem Hrvatskih enklava i osvajanjem doline Neretve, te izlaskom na otvoreno more dobili mogućnost nabavke velikih količina oružja, te postati velika opasnost i za Srbe. Puno bolja strategija mu se činila mogućnost da pomaže Hrvatima na ratištima gdje su slabiji, kako bi se sukobi Hrvata i Muslimana što više odužili, tj., kako bi se Muslimani i Hrvati zajedno sa čitavom Hrvatskom što više iscrpe, dok se Srbi logistički ne pripreme za konačni obračun. A tek kad Hrvatska postane ekonomski nesposobna za rat Srbi bi trebali krenuti u konačni obračun, najprije sa Muslimanima, a kad dva milijuna Muslimanskih izbjeglica preplavi Hrvatsku na red bi došla Dalmacija i Slavonija.

Polovicom 1992. Muslimani počinju sa vojnim operacijama koje imaju za cilj zauzeti visoke taktičke kote i raskrižja na pravcu Sarajevo - Mostar i Bugojno - Mostar. Tu im je bilo važno zauzeti sve na komunikaciji Bugojno, Uskoplje, Prozor, Rama, Jablanica, Mostar.

Kako bi se Muslimani odvratili od sukoba s Hrvatima Predsjednik Tuđman nastoji uspostaviti zajedničko zapovjedništvo svih Muslimanskih i Hrvatskih snaga u BiH, ali je zbog Izetbegovićevog otezanja tek 21. 7. 1992. u Zagrebu potpisan Sporazum o prijateljstvu i suradnji prema kojemu je HVO dio jedinstvenih oružanih snaga BiH. Nekoliko dana kasnije general Sefer Halilović na početku sastanka u Predsjedništvu Bosne i Hercegovine u prvoj rečenici kaže kako ne priznaje nikakvu drugu vojsku osim Armije BiH. Nakon toga, u iduće dvije godine kroz više ofenzivnih operacija Muslimani nastoje dolinom Neretve izbiti na Jadran.

Usporedno sa vojnim akcijama Izetbegović je počeo sa čistkama prohrvatski orijentiranih muslimana u Konjicu i Mostaru koji su legalno izabrani na izborima, te postavljati svoje ljude. Smijenjen je predsjednik regionalnog odbora SDA Ismet Hadžiosmanović, te postavljen Zijad Dmirović koji se podčinio 4. korpusu Abih. Demirović 20. veljače 1993. piše Izedbegoviću; "Naš je osnovni cilj da stvorimo što koherentniju, složniju i jedinstveniju političku i vojnu cjelinu, legalnih organa vlasti i muslimanskih organizacija, odnosno Armije BiH. Za nas nema nikakve dileme da je dolina Neretve u kojoj se nalaze opštine sa apsolutnom ili relativnom muslimanskom većinom od strateške važnosti i kao takva ključ za otvaranje sudbine i perspektiva ne samo muslimana u Hercegovini već i u cijeloj BIH, kao i za sudbinu republike BiH kao naše jedine države i domovine."

U nizu ofenziva postrojbe ABiH uspjele su okupirati teritorij veći od 5.000 četvornih km, koji je bio pod nadzorom HVO-a. Muslimani su postali većina u većini industrijskih gradova - Tuzli, Zenici, Sarajevu, Konjicu, Bugojnu, Travniku, Kaknju, Varešu i dijelu Mostara. Muslimani drže u svojim rukama najveći dio kapaciteta vojne proizvodnje, osim što su pod kontrolom HVO-a postrojenja vojne industrije u Vitezu i Bratstvo u Novom Travniku. Veći dio srednje Bosne očišćen je od Hrvata, izbjeglo i prognano oko 153.000 Hrvata, ubijen je 1.051 civil i 644 zarobljena vojnika HVO-a.

Veliki broj Muslimana, koje su Srbi protjerali iz istočne Bosne, naselilo se u središnjem dijelu Bosne i Hercegovine. Taj priljev stanovništva ojačao je postrojbe Armije BiH koja kontrolira najpovoljnije prirodne komunikacije u Bosni i Hercegovini i to: prijevoj Ivanovo sedlo na komunikaciji Konjic-Tarčin, prijevoj Rastovo na komunikaciji Uskoplje/Gornji Vakuf-Novi Travnik, prijevoj Mošuljsko sedlo na komunikaciji Tuzla-Kladanj i Vrandučku klisuru kao ključnu točku za komunikaciju dolinom rijeke Bosne. Pod kontrolu Armije BiH došli su i važni operativno-strateški pravci u Bosni i Hercegovini i to: pravac Sarajevo-Zenica-Travnik, a on ima ključni značaj kao demografski, ekonomski i prometni potencijal i položaj, pravac Sarajevo-Olovo-Tuzla i pravac Sarajevo-Jablanica-Mostar. Kontrolom ovih triju strateško-operativnih pravca Armija BiH je stekla prednost u središnjem dijelu Bosne i Hercegovine na pravcu Mostar-Sarajevo-Zenica-Tuzla, ali joj prodor dolinom Neretve prema moru nije uspio.

U ožujku 1994. bosanskohercegovački Hrvati i Muslimani su u Washingtonu potpisali preliminarni Sporazum o stvaranju Federacije BiH koji će omogućiti konfederaciju sa Hrvatskom.

Predsjednici Tuđman i Izetbegović 18. ožujka 1994. potpisali su u Washingtonu »Okvirni sporazum o konfederalnim vezama između Republike Hrvatske i buduće Federacije BiH«. Ovaj sporazum je bio preduvjet za ulazak hrvatske vojske u BIH kako bi sa njenog teritorija mogla napasti Knin i pokrenuti operaciju "Oluja" koja je oslobodila Hrvatsku od srpske okupacije.

Posljedice rata

U ratu iscrpljivanja u BIH Hrvatski je narod očišćen iz srednje Bosne, uz ogromne civilne i vojne žrtve. Ukupno je izbjeglo i prognano 152.950 Hrvata, ubijena je 1.051 civilna osoba (od toga 121 dijete), a ubijena su 644 zarobljenika HVO-a. U ratu je stradalo vrlo mnogo i civila i vojnika. “Po nacionalnosti 64.036 žrtava bili su Bošnjaci, 24.905 žrtava bili su Srbi i 7.788 žrtava bili su Hrvati. Većina srpskih žrtava bili su vojnici 20.690 od 24.905 ukupno stradalih Srba u BiH. Posljednja istraživanja srpskih institucija u BiH govore o 29.000 stradalih Srba u ratu u BiH. Vojnika HVO-a stradalo je 5.719 od ukupno 7.788 hrvatskih žrtava. Kod Bošnjaka većinu stradalih činili su civili 33.403 od ukupno stradalih 64.036 Bošnjaka”. Sa područja pod nadzorom HVO-a u BiH u razdoblju 1991.-1995. protjerano je ili su napustili taj prostor zbog ratnih okolnosti 112.000 Srba i Bošnjaka, što od ukupnog broja prognanika u Bosni i Hercegovini iznosi 9,12%. “Sa područja pod nadzorom Vojske Republike Srpske u BiH protjerano je, ili su napustili taj prostor zbog ratnih okolnosti 586.400 Bošnjaka i Hrvata, što predstavlja 47,7% od sveukupnog broja prognanika. Iz dijelova BiH pod nadzorom Armije RBiH, protjerano je, ili su napustili taj prostor zbog ratnih okolnosti 529.000 Srba i Hrvata što iznosi 43,10% od broja svih prognanika u BiH”.

Čim je prestao rat sekularni muslimani Bošnjaci sebe proglašavaju temeljnom nacijom u BiH te nastoje nametnuti institucionalni centralizam i unitarizam, a u tome imaju podršku zapadnih država. Kako bi do toga došlo međunarodni predstavnici mijenjaju izborna pravila u korist Bošnjaka, te oni nalaze način da na izborima glasovima bošnjaka biraju predstavnike hrvata poput Komšića koji se samo zbog interesa izjašnjava kao hrvat. Time Bošnjaci i Islamisti zajedno čine sve kako bi diskrimirali najmalobrojnije Hrvate. Na taj način islamisti žele federaciju pretvoriti u islamsku državu, dok bošnjački ljevičari i dalje zagovaraju politiku jedan čovjek jadan glas čime žele čitavu BIH pretvoriti u bošnjačku državu politikom suvereniteta tri naroda na teritoriju čitave BIH. Visoki predstavnici međunarodne zajednice su donijeli više od 200 odluka na štetu Hrvata u kojima su potpuno promijenili duh deytonskog sporazuma. Tenkovima su opljačkali Hercegovačku banku u Mostaru, nasilno su smjenjivali izabrane hrvatske predstavnike u organima vlasti, te su Hrvatsku optuživali za agresiju na BIH.

Zapadna međunarodna zajednica uporno staje na stranu sekularnih Bošnjaka, to jest za suverenitet Bošnjaka, Srba i Hrvata na cijelom teritoriju BIH. U praksi to bi se na izborima moglo organizirati na dva načina.

Jedan način je da čitava država bude jedna izborna jedinica, te da svaka stranka može imati svoju listu. Po ovakvom izbornom sustavu uvijek bi pobjeđivali bošnjaci pošto bi njihovi plaćenici među srbima i hrvatima mogli organizirati minorne izborne stranke koje bi razbijalo izborno tijelo Srba i Hrvata, a zbog malog broja glasova glasovi za te stranke bi pripadale ponajviše najjačoj listi.

Drugi način da se ostvari suverenost svih naroda na cijelom teritoriju BIH je napraviti tri izborna listića za čitavu državu. Na jednom listiću bi glasovali oni koji se izjašnjavaju kao Bošnjaci, a na drugom oni koji se izjašnjavaju kao Srbi, a na trećem oni koje se izjašnjavaju kao Hrvati. I po ovakvom izbornom sustavu Bošnjaci bi mogli naći svoje plaćenike koji bi se kandidirali na Srpskoj i na Hrvatskoj listi, te bi dio Bošnjaka na izborima mogli glasati za ove liste. Time bi bošnjačkim glasovima bili izabrani zastupnici u Srpski i Hrvatski dio parlamenta, pa bi Bošnjaci dobili većinu u parlamentu.

Kako bi se obranili Hrvati iz Hercegovine žele treći entitet, dok Hrvati u enklavama u tome vide izdaju i njihovo prepuštanje islamskom entitetu. U tijeku rata i nakon njega Hrvati su ostali bez većine u mnogim enklavama gdje su ranije bili relativna većina kao što je Vareš, Bugojno, Travnik, Gornji Vakuf gube, a broj takvih općina se stalno povećava pošto se Hrvati iseljavaju a Bošnjaci doseljavaju. Hrvatski entitet bi među Hrvatima bio općeprihvaćen kada bi u njega ušle ne samo većinski Hrvatske Županije, već i općine sa hrvatskom relativnom većinom čime bi treći entitet imao prostorni diskonuitet, slično kao što se i sama Federacija sastoji od dva dijela, centralnog dijela i zapadne Bosne. Time bi Hrvati iz Srednje Bosne bili zaštićeni, ali samo ako bi uspjeli održati svoju većinu. Samostalni entitet bi osigurao ostanak većine poreza u entitetu, te taj novac ne bi završavao u Sarajevu koji ga koristi većinom u Bošnjačkom interesu.

Pošto Bošnjaci na osnivanje trećeg entiteta nikako ne pristaju moglo bi se predložiti i podjela BIH na tri izborne jedinice.

Prva bi bila Bošnjačka i nju bi činile sve općine i gradovi gdje su Bošnjaci relativna većina.

Druga bi bila Srpska i nju bi činili sve općine i gradovi gdje su Srbi relativna većina. Srbi

Treća bi bila Hrvatska i nju bi činile sve općine i gradovi gdje su Hrvati relativna većina.

Na ovaj način bi u sve tri izborne jedinice svi narodi mogli imati svoje liste i dobili bi onoliko koliko imaju birača, odnosno svaki narod bi uvjerljivo pobjeđivao u svojoj izbornoj jedinici, ali ne i obavezno.

Kako bi se ravnopravnost održala i na lokalnim izborima za kantone, županije, gradove i općine, na tom nivou bi izbore trebalo vršiti po većinskom izbornom modelu, odnosno sve izborne jedinice trebale podijeliti na onoliko jedinica koliko se zastupnika bira u lokalna zastupnička tijela. Po ovom modelu sela koja imaju većinu jednog naroda imali bi svog zastupnika čak i kada drugi narod ima većinu u lokalnoj jedinici samouprave.

Međutim, Bošnjaci ništa od ovoga ne žele, te nastoje postići suprotno, što više smanjiti broj Hrvata, a povećati broj muslimana. U tom cilju mnogim bogatim arapima su dodijeljene lokacije za izgradnju vila oko Sarajeva, te na mnogim elitnim izletničkim lokacijama. Također su ukinute i vize za pojedine muslimanske države kako bi migranti iz tih država mogli doći avionom, u nadi kako će neki ostati u BIH, a ne otići dalje u Europu. U hrvatskim općinama gospodarstvo je u prosjeku daleko jače nego u Bošnjačkim općinama, a PDV završava u Sarajevu. Većina toga poreza se troši za administraciju koja živi u Sarajevu i za projekte važne za bošnjačke nacionalne interese, dok se u područja sa hrvatskom većinom ulaže puno manje poreznog novca.

Srpsko Bošnjačka koalicija

Početkom 2017. nakon jačanja prijateljskih odnosa između Putina i Erdogana pod njihovim utjecanjem počelo je dogovaranje između Bošnjaka i Srbije na štetu BIH Hrvata, te se stvara koalicija Bošnjaka i Srba. Bošnjaci nastoje što više pritisnuti BIH Hrvate, te stvoriti trajnu muslimansko srpsku koaliciju u BIH. Zbog te nove srpsko muslimanske koalicije 31. 10.2016. u Orašju policija uhićuje deset hrvatskih branitelja. Upućenima je sve jasnije kako se povećava opasnost od podjele BIH na štetu Hrvata.

Erdoganov interes za podjelom BIH je u tome da Bošnjaci dobiju izlaz na otvoreno more oko Ploča, dok je Putinov interes da Republika Srpska također dobije izlaz na Jadran na području Konavala, a i jedno i drugo se može dobiti samo ratom u pogodnom trenutku. Ovime bi Rusi preko Republike Srpske dobili izlaz na Jadran, dok bi Muslimani dobili državu u Europi morem spojeni sa drugim muslimanskim državama. Naravno, obični Srbi i Bošnjaci u BIH o ovome ne smiju znati ništa pošto ni njima ne odgovara preseljenje iz jednog dijela BIH u drugi. Bošnjački islamisti bi bili spremni pristati na preseljenje stanovništva u dolinu Neretve, ali Bošnjački sekularisti koji žele čitavu BIH na to nikad ne bi pristali.

U veljači 2017. istovremeno i Bošnjaci i Srbi podižu optužnice protiv Hrvata po zapovjednoj odgovornosti. Hrvati smetaju i jednima i drugima dok svađanjem oko nebitnog Srbi i Bošnjaci pokušavaju izazvati predratno stanje. Obavještajni podaci govore kako Srbima treba dati sjeverno od Tuzle, te dio federacije između Trebinja i Dubrovnika, dok Bošnjacima kao kompenzaciju treba dati dolinu Neretve, te potpuno marginalizirati hrvate na ovom području.

Predsjednica Kolinda i ministar Krstičević na to počinju govoriti o opasnoj situaciji u BIH, predlagati obnovu vojnog roka, i raspoređivati vojne snaga u dolinu Neretve oko Ploča.

U cilju što većeg iseljavanja Hrvata Bošnjaci na području Posavine od Tuzle do Save proširuju optužbe protiv Hrvata kako bi potakli njihov bijeg, a Srbi isti posao rade na području Hercegovine.

Kako bi se taj pritisak smanjio predsjednica Kolinda organizira odlazak u Rusiju na sastanak sa Putinom koji se dogodio 18.10.2017. u Sočiju.

Nakon presude hrvatskoj "šestorci" bivših visokih funkcionera Herceg-Bosne: Jadranku Prliću, Bruni Stojiću, Slobodanu Praljku, Milivoju Petkoviću, Valentinu Ćoriću i Berislavu Pušiću 29. studenog 2017. u Hagu po optužbi za "udruženi zločinački poduhvat" položaj hrvata u Bih se dodatno pogoršava. Bošnjaci se dodatno ohrabruju, te pojačavaju broj istraga i pritiske na Hrvate. Kako se podjela BIH ne može provesti bez novog malog kratkotrajnog rata i Srbi i Bošnjaci se počinju militarizirati. Većina ovih nastojanja dolazila je iz Srbije, ali Dodik i bosanski Srbi iz zapadnog dijela Republike Srpske postepeno shvaćaju kako bi oni mogli biti slijedeće žrtve, ako pomognu Bošnjacima obračun sa hrvatima, te se unatoč Vučićevim pritiscima popravljaju odnosu između Dodika i Čovića. Dodik shvaća kako bi se postavljeni ciljevi mogli ostvariti samo novim ratom, a u taj rat bi se mogla uključiti SAD, nakon čega bi oni mogli potpuno ukinuti Republiki Srpsku, te BIH pretvoriti u unitarnu državu pod dominacijom Bošnjaka. Zbog toga Dodik odustaje od progona hrvata u svom dugoročnom interesu, kako oni ne bi bili slijedeći na redu. Kako bi promijenili stavove beogradskih Srba i njihov sve bolji odnos sa Bošnjacima Dodik organizira susret u Beogradu sa Vučićem 6.12. 2017. kada su se susreli Vućić, Izedbegović i Čović u Beogradu. Sastanak nije završio najbolje po Izedbegovića, sudeći po konferenciji za novinare kad je Bakir Izetbegović izrazio drugačiji stav glede Kosova nego što je prethodno dogovoreno na sastanku Predsjedništva BiH i srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučića. Iako je prethodno Izedbegović bio spreman žrtvovati interese Kosovskih muslimana u interesu Bošnjaka, ovime se vratio na poziciju obrane Kosovara kako bi Vučiću pokazao da i on ima poneki as u rukavu.

Europska unija primjećuje kako se Predsjednica Kolinda snažno zalaže za hrvate u BIH, te preko Plenkovića pokušava utjecati na nju da se ne miješa u BIH sukobe. Ona te Plenkoviće pritiske odbacuje, te sukobi između Pantovčaka i Banskih dvora jačaju.

Shvaćajući ove opasnosti za hrvate u BIH Predsjednica Kolinda organizira put u Tursku kako bi spriječila potpunu političku BIH Hrvata, te se 9. 1. 2018. sastaje sa Erdogan gdje od njega traži da podupre ravnopravnost Hrvata u federaciji BiH. Iako je Erdogan slao pozitivne signale o dolasku Predsjednice Hrvatske u Tursku on ne želi izvršiti pritisak na Izedbegovića, te ga naziva telefonom. Nakon telefonskog razgovora sa Izedbegovićem Erdogan odgovara kako je pitanje Hrvata u BiH vezano uz Deytonski sporazum, i kako on ne daje direktive.

Osam dana nakon neuspješne intervencije kod Erdogana 17. 1. 2018. Predsjednica putuje u Sarajevo kako bi razgovarala sa članovima predsjedništva BIH ne bi li ih nagovorila na promjenu izbornog zakona. Tada do osiguranja predsjednice dolazi informacija kako bošnjačka frakcija obavještajne službe OSA priprema atentat na predsjednicu Kolindu kako bi spriječila dogovore u Sarajevu, zbog čega je ona u Sarajevo zakasnila jedan dan.

Ohrabren stavom Erdogana Bakir Izedbegović uspijeva dogovoriti novi sastanak sa Vućićem u Turskoj uz prisustvo Erdogana, kako bi ga ponovno nagovorio na jačanje saveza između Srba i Bošnjaka, a na štetu Hrvata. Istovremeno, Ruski i Bošnjački agenti nastoje što više pokvariti odnose između Srba i Hrvata i u Hrvatskoj i u Srbiji. Zahvaljujući takvim poticajima Srbi u UN-u organiziraju izložbu "Jasenovac-pravo na nezaborav", a proruski orijentirani šef srpske diplomacije Ivica Dačić povodom otvaranja izložbe izjavljuje "kako je važno ukazati na zločine koji su odneli stotine hiljada života i koji ne smeju biti zaboravljeni".

Susret između Izedbegovića, Vučića i Erdogana se dogodio 29.1.2018., a beogradski tisak ga je najavio kao moguću prekretnicu u dosadašnjoj komunikaciji Beograda i Sarajeva. Za javnost, razgovarali su o povezivanju Sarajeva i Beograda autocestom, što je financijski spremna pomoći Turska. Obećavajuća bošnjačko - srpska koalicija potaknuta gospodarskim ulaganjima Turske u Srbiju Vučiću je primamljiva, te on ponovno odlučuje žrtvovati interese bosanskih Srba u korist Srbije. Nakon sastanka Bakir Izetbegović je izjavio kako je od srpskog predsjednika Aleksandra Vučića dobio "povijesno" obećanje da njegova zemlja više nikada neće biti uzročnikom problema za BiH. A o čemu se stvarno razgovaralo možemo doznati analizom reakcije Čovića i Dodika. Isti dan 29.1. 2018. Predsjedatelj predsjedništva BiH Dragan Čović kritizirao je trilateralni sastanak njegova bošnjačkog kolege Bakira Izetbegovića s predsjednikom Srbije i Turske Aleksanadrom Vučićem i Recepaom Tayyipom Erdoganom, a zbog susreta je nezadovoljan i predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik. Nisu oni nezadovoljni zbog autoputa, već zbog onog što je stvarno bila tema razgovora, a to je Izedbegovićeva želja da Srbija ne podrži zahtjeve hrvata za promjenom izbornog zakona u cilju održanja hrvatske ravnopravnosti u BIH. Kako bi to spriječili Čović preko Dodika traži trilateralni sastanak potpisnika Deytonskog sporazuma sa BIH vrhom, a to su Srbija i Hrvatska. Vućić pristaje pod uvjetom da dobije poziv od Predsjednice Kolinde za posjet Hrvatskoj i priliku da Pupovcu oduzme titulu najvećeg zaštitnika Srba u Hrvatskoj.

Kako bi sabotirala bošnjačko - srpsku koaliciju dogovorenu između Erdogana, Vučića i Izedbegovića koji je štetan za interese BIH hrvata predsjednica hrvatske Kolinda Grabar Kitarović odlučuje pozvati Vučića u službeni posjet Hrvatskoj. Pošto je očito kako bi dogovor Vučić Izedbegović mogao biti štetan za BIH hrvate predsjednica Kolinda odlučuje stvar pogurati sa Srpske strane, svjesna kako se na Balkanu definiraju novi odnosi u kojima bi najveće žrtve ponovno mogli biti Hrvati iz federacije BIH. Zbog dobrog odnosa sa arapima mnoge države u Europi su spremne prešutno federaciju BIH prepustiti Bošnjacima kako bi oni imali svoju državu u europi, a sve na štetu BiH hrvata, iako su europski sudovi dali pravo Hrvatima na izbor vlastitih predstavnika. Zbog toga vrše pritisak na političare iz Hrvatske da se ne miješaju u BIH. Predsjednica Kolinda se oglušila na ovakve europske stavove svjesna kako će je oštro napasti svi mediji sa lijeve strane, kao i desni emotivci neupućeni u stvarne razloge pozivanja Vučića u Hrvatsku. Brixselles je odmah povukao poteze da se taj sastanak sabotira, te su se pojavili medijski zahtjevi za Vučićevo izvinjenje, zahtjevi za ratnom odštetom i slično iako je svima koji su to tražili jasno kako su ti zahtjevi potpuno nerealni. Vučić je iskoristio priliku da se pred Srbima pokaže kao najveći zaštitnik Srba u Hrvatskoj, te je pristao i na trilateralni sastanak u Mostaru na kojem bi uz članove predsjedništva BIH prisustvovali predsjednici Srbije i Hrvatske.

Odmah nakon sastanka Pedsjednika Vučića i Predsjednice Kolinde reagira i ruski ministar vanjskih poslova Lavrova koji 21.02.2018. dolazi u Ljubljanu na sastanak sa Erjavcem na razgovor o 'Nestabilnom Zapadnom Balkanu' pri čemu Slovenski šef diplomacije spominje i arbitražu o razgraničenju sa hrvatskom kao 'faktor nestabilnosti'. Stvarnu temu razgovora moguće je prepoznati analizom interesa i trenutka u kojem se sastanak događa, a to je ojačavanje ruskog poticaja u Sloveniji kako bi ona pojačala pritiske na Hrvatsku. Iako je Slovenija članica NATO saveza i EU ona se puno ne obazire na interese EU i SAD-a, te gleda svoj interes. A najvažniji interes joj je povećati promet preko luke Kopar u pravcu Austrije i Mađarske. U tome joj mogu pomoći Ruska poduzeća i banke, te im Rusi to uvijek mogu obećati, pa Slovenci često vode prorusku politiku. Odmah nakon posjete Ljubljani slijedećeg dana 22.02.2018. Sergej Lavrov dolazi u Srbiju gdje prema mišljenju medija Moskva želi provjeriti raspoloženje u Beogradu nakon nedavnog usvajanja strategije proširenja Europske unije za države zapadnog Balkana. Po procjeni medija, cilj Lavrova je doznati jeli došlo do promjene usvajanjem te strategije i da li je došlo do promjene stavova Beograda po tim pitanjima. Ali, pošto je do ovog došlo odmah nakon Vučićevog posjeta Zagrebu logično je zaključiti kako je Lavrov došao provjeriti što je dogovoreno u Zagrebu, te kako nagovoriti Vučića da odustane od podrške Hrvatima u BIH.

Sve to zabrinuto prate i Amerikanci, te izjavama kako ne može biti stvoren treći entitet u BIH nastoje što više pogodovati Bošnjacima, a na račun Hrvata i Srba kako bi smanjili utjecaj Putina i Erdogana na njih.

Srpsko Hrvatska koalicija

Uprkos svim zalaganjima iz Hrvatske te približavanja između Čovića i Dodika izborni zakon nije promijenjen, te je Bošnjak djelomičnog hrvatskog porijekla Komšić ponovno izabran za predstavnika hrvata u Predsjedništvu BIH. Nakon toga je došlo do naglog jačanja savezništva Hrvata i Srba u BIH na svim razinama, što je jedini način za obranu od stvaranja unitarne BIH pod dominacijom Bošnjaka.

To je Bošnjake iznenadilo pošto su smatrali kako zbog ratnih stradanja Hrvati ne mogu ući u koaliciju sa Srbima. Kada je Čović došao na svečanu akademiju povodom obilježavanju Dana Republike Srpske bošnjački lobisti i hrvatski emotivci su počeli govoriti o izdaji, iako su prijašnjih godina na tu proslavu dolazili Ivo Jospović i Jadranka Kosor. Osim toga bošnjaci su angažirali i turskog predsjednika Erdogana, te se on 16.1.2019. ponovno sastao sa predsjednicom Hrvatske Kolindom Grabar Kitarović. Ovaj puta Erdogan nije branio Detonski sporazum kao prije godinu dana 17. 1. 2018. Ovaj puta je izjavio; "daytonski sporazum je u svoje vrijeme bio dobar jer je donio mir, no treba ga mijenjati jer Bosna i Hercegovina ne ide naprijed."
Zbog uspostave koalicije između Srba i Hrvata moguće je da Bošnjaci ipak pristanu na promjenu izbornoga zakona, ali oni će i nadalje na svaki način nastojati marginalizirati Hrvate. Zbog toga, u predstojećim vremenima moguće je očekivati kako će Bošnjaci svoj nacionalni interes nastojati ostvariti još jačim poticanjem iseljavanja Hrvata i Srba iz BIH, bilo ekonomskim pritiskom, bilo optužbama za ratne zločine, bilo administrativnim šikaniranjem. Kako bi to spriječili Hrvati u BIH će morati održavati dobre odnose sa Srbima, ali će morati pronalaziti i načine da što veći dio poreznog novca zadrža u svojim općinama i županijama. Način da to postignu je što više podržavati međusobnu razmjenu, te što češću kupovinu i prodaju preko interneta.

Kako bi pomogli Hrvatima u BIH Hrvatska država bi morala raditi suprotno od onog što rade Bošnjaci, odnosno trebala bi pomagati opstanak Hrvata zbog svojih interesa. Hrvati čuvaju dubinu teritorija kao branu od izbijanja i Bošnjaka i Srba prema moru, te ih tu treba maksimalno podržati. BIH je jedina država sa kojom Hrvatska ostvaruje vanjskotrgovinski suficit, zahvaljujući tome što Hrvati kupuju hrvatske proizvode. Zbog toga bi Hrvatska trebala uz čitavu granicu sa BIH izgraditi asfaltni, ili barem makadamski put. Od tog puta bi trebalo napraviti što više malograničnih prijelaza na mjestima gdje se sa suprotne strane granice nalazi neko hrvatsko selo. U sva takva sela bi trebalo dovesti struju, vodu i kvalitetnu cestu. Svi hrvati u pograničnoj zoni bi trebali imati pravo svoje proizvode izvoziti u Hrvatsku do određenog godišnjeg iznosa, a to pravo bi trebali imati i hrvati koji žive u većinski hrvatskim gradovima i općinama.

Kako bi postotni odnosi između Bošnjaka i Hrvata u BIH ostali isti potrebno je potaknuti i što veće iseljavanje bošnjaka. To je moguće otežavanjem kupovanja proizvoda iz većinski bošnjačkih gradova BIH, te davanje hrvatskog državljanstva što većem broju Bošnjaka. Državljanstvo bi mogli dati svim pripadnicima i potomcima vojnika NDH, HVO-a i HOS-a. Time bi oni dobili pravo na hrvatsku putovnicu, pa bi mogli postati ideološki bliže hrvatima, a mogli bi i slobodno otići u europu gdje su Bošnjaci svojim šikaniranjem poslali mnoge hrvate iz BIH.