Ruska geostrategija na Balkanu

Ruska geostrategija na Balkanu
2023
2
0

Ruska kraljica Katarina II ostvarila je pristup Crnome moru mirom u Kuduk-Kajnardžrlu (1774.) . Tijekom 1774. godine Ruska mornarica se pojavila u Sredozemlju. Time Jadransko more ulazi u okvir njenih političkih interesa.

Nakon mira u Campoformiju 1797. godine bivše mletačko područje na istočnoj obali Jadrana (osim Dubrovačke Republike) došlo je u posjed Austrije, a otoci u Jonskom moru pripali su Francuskoj. Rusija, Osmansko Carstvo i Engleskom nisu zadovoljne odlukama toga mira pa su saveznice u jonskom području proglasile ,,Republiku sedam otoka", stavivši je pod pokroviteljstvo Rusije.

Dolaskom Napoleona on je želio Englezima presjeći put do Indije, te usput ukloniti Osmansku vlast. U tu je svrhu 1798.-1799. godine poduzeo pohod na Egipat i Siriju. To je dovelo do drugog koalicijskog rata protiv Francuske u kojem su Osmansko Carstvo i Rusija 1798.-1799. godine Francuskoj preoteli važne jonske otoke.

Boka kotorska, kao rusko interesno područje mirom u Campoformiju (1797 .) došla je pod austrijsku vlast.

Jadran je Rusiju zanimao zbog njezinih planova usmjerenih protiv Osmanskog Carstva i balkanske politike. U tom cilju Rusija je u Crnoj Gori poticala crnogorske želje za proširenje na Boku kotorsku. Tadašnji crnogorski vladika Petar I. Pod zaštitom Rusa poduzimao je česte pljačkaške pohode na područje Boke kotorske. Tome se pripajanju protivila Austrougarska.

Napoleon shvaća važnost Crne Gore za ostvarenje svojih ciljeva na Istoku, ali i Rusija jača svoje snage, te za Boku kotorsku osnivaju poseban ruski konzulat.

Austriju zabrinjava jačanje ruskog utjecaja na Balkanu, kako se ne bi proširili na Bosnu i Srbiju, a Turci se boje ruskih težnji za komadanjem teritorija Osmanskog Carstva.

Slapanjem Požunskoga mira, sklopljenog 26. prosinca 1805. godine, Francuska je pobjednik u ratu, te je prestala osmogodišnja prva austrijska vladavina na istodnoj obali Jadrana. Obalu su preuzeli Francuzi. To ne odgovara Rusiji zbog Boke kotorske koja je bila njezino interesno područje. Rusi se iz Boke nastoje proširiti na Dubrovnik i srednju Dalmaciju čime bi, uz osvajanje jonskih otoka ostvarila svoju težnju za uplovljavanjem u ,,topla mora".

Napoleona je istočna jadranska obala zanimala i kao strateško uporište za slučaj novog rata s Rusijom. Francuska vojska bi također iz Dalmacije i ostalih posjeda na istoku Jadrana mogla preko Balkana krenuti na Dunav i Crno more, te tako ugroziti Rusiju s juga.

Rusija je okupirala Boku kotorsku (1806.), a Austriji više odgovara da Boku preuzmu rusi nego francuzi. Pravoslavno stanovništvo je više željelo rusku upravu dok je katoličko stanovništvo zbog ranijih pljački od strane pravoslavaca više željelo francusku upravu.

Rusi su se sa svojom baltičkom flotom pojavili u Boki 28. veljače 1806. godine došavši u blizinu Novoga. Drugi dio ruskog brodovlja stigao je s Krfa 5. ožujka. Ruske pomorske snage su, uz crnogorsku pomoć s kopna, opsjele Kotor, Budvu i Novi. Kotor i Boku zauzeli su 5. ožujka, a Budvu dva dana kasnije. Francuske su trupe do Kotora stigle prekasno jer su rusi već okupirali područje, a omjer snaga na istočnoj jadranskoj obali bio je u rusku korist. Glavnina Francuskih snaga u tom trenutku bila je u Makarskoj. Kako bi došli do Boke Kotorske Francuzi su najprije morali okupirati Dubrovnik, te je zbog toga došlo do pada Dubrovačke republike.

Francuski general Lauriston je od dubrovačke vlastele dobio odobrenje za ulazak u grad te ga je, s nekih 1.000 vojnika, zauzeo 27 . svibnja 1806. godine.

Rusiji je u tom trenutku Boka bila točka iz koje je nadgledala događaje na balkanskom zaleđu, osobito u Beogradskom pašaluku gdje je trajao prvi srpski ustanak. Rusi su planirali uz pomoć crnogoraca pomoći ustanicima, te se spojiti s ruskim snagama koje su trebale doći sa sjevera.

U lipnju 1806. godine u francusko-ruskom sukobu oko Dubrovnika, ruske snage su iz Boke uz pomoć mornarice i crnogoraca prodrle preko Konavala i Župe do samo ga grada. Tom pohodu se pridružilo i pravoslavno stanovništvo iz istočne Hercegovine koji su željeli opljačkati katolički grad, pa je rat prerastao u vjerski sukob. Pljačkanje je prekinuto tek akcijom 1.600 vojnika francuskog generala Molitora. Borbe su se nastavile na širem dubrovačkom području i u Boki do kolovoza 1806. godine. Te sukobe je vodio general Marmont.

Mir izmedu Francuske i Rusije sklopljen je u Parizu, 20. srpnja 1806. godine. Prema njegovim odredbama Boka kotorska i Dalmacija trebale su pripasti francuskom caru kao kralju ltalije. U slučaju da se ondje zateknu, ruske su se snage bile obvezne povući s područa Dubrovnika, Crne Gore i Dalmacije, a francuske s osmanskog teritorija Crne Gore. Ugovorom je bilo predvideno da se Dubrovačoj Republici vrati nezavisnost. Dubrovačka Republika bi, kao i prije, trebala biti pod protektoratom Osmanskog Carstva, dok bi Crna Gora ostala podanik Osmanlija.

U tom trenutku svim europskim silama je bilo važnije održati slabo osmansko Carstva kako ni jedna europska država ne bi ojačala svoj položaj na štetu drugih.

Međutim, Rusija na nagovor Engleske nije ratificirala pariški ugovor, te se nastavio rat Rusije i Francuske. Sukobi su nastavljeni do potpisivanja Tilzitskog mirovnog ugovora 1807. godine. Rusi su u tom razdoblju, uz pomoć gusara provodili kontinentalnu blokadu istočne obale Jadrana, a Crnogorci su istovremeno pljačkali Konavle.

Titzitskim mirom Pruska je izgubila svoje posjede u Poljskoj, te je Rusija izgubila mogućnost spajanja svojih snaga sa ustanicima u Srbiji. Francuskim zauzimanjem Boke kotorske čitavo istočno-jadransko područje je došlo pod vlast Napoleonove Francuske, odnosno Talijanskoga Kraljevstva unutar Francuskoga Carstva.

Pomorsku blokadu Jadrana je od Rusije preuzela Engleska.

Poslije pada Napoleona Austrija je ponovno zavladala Dalmacijom i vladala njome sve do kraja Prvog svjetskog rata 1918. godine.

Na istočnoj jadranskoj obali ruski interesi su tada kao i danas bili najviše izraženi na njenom južnom dijelu, odnosno u Boki kotorskoj, Crnoj Gori i području Dubrovnika.

 

Današnje stanje

Za vrijeme domovinskoga rata rusi su svoje interese na prostoru Hrvatske pokušavali ostvariti najviše preko Franje Gregurića.

Jačanjem sukoba između Muslimana i Hrvata Islamske države su prekinule opskrbu Hrvatske naftom, te je Hrvatskoj ostala samo Rusija kao izvor nafte. Rusi su to dobro iskoristili, te su tražili da se dio nafte doprema Krajinskim i Bosanskim srbima. U ovom poslu sa Rusijom pojedini zaposlenici iz Hrvatskog veleposlanstvu u Moskvi, koji su tu radili još iz vremena komunizma, uzimali su visoke provizije, zbog čega je Predsjednik Tuđman smijenio predsjednika Vlade Franju Gregorića i sve za koje je postojala sumnja kako sudjeluju u uzimanju provizija. Kako bi to spriječio Predsjednik Tuđman ih je povukao u Hrvatsku, te poslao nove. Istog trenutka doprema nafte je stala. Nakon par mjeseci na sastanku sa Jeljcinom Tuđman je upitao Ruse u čemu je problem. Oni su mu odgovarali kako ne žele poslovati sa ljudima koje ne poznaju, te su napravili spisak ljudi s kojima žele poslovati i koji se trebaju vratiti u Moskvu. Drugi uvjet je bio da se dio nafte distribuira Srbima u RS i RSK. Tuđman nije imao izbora i bivši premijer Gregurić je postao glavni u INI i najjači čovjek iz pozadine za sve gospodarske problema. Već drugi dan nakon Tuđmanovog pristajanja na ucjenu Jeljcinovih suradnika prvi tanker je ušao u Hrvatske teritorijalne vode, što znači kako je na ulazu u Jadran samo čekao na zapovijed za uplovljenje.

Dolaskom Putina na vlast u Rusiji ona je ponovno počela voditi brigu o svojim geostrateškim i geopolitičkim interesima svuda u svijetu, pa i na Balkanu.

Najjače uporište rusije na Balkanu je Srbija, te Republika Srpska u BIH, preko koje oni u slučaju potrebe mogu djelomično blokirati promet između Njemačke i Turske, a Srbija može biti i vojno uporište za djelovanje na širem prostoru. I u svim susjednim državama rusi provode svoje akcije gospodarskih ulaganja, ciljanoga kreditiranja, dezinformacija, nadziranje internetskog prometa i organiziranog kriminala. U isti prostor se nastoje ubaciti i Kina te islamski ekstremisti preko muslimanskih propovjednika.

Znatne akcije Rusija je uložila i na područje Hrvatske.

U Hrvatskoj rusi imaju svoje logističke interese kontrole prometa kroz jadranske luke, gospodarske interese prodaje ruske nafte i ruskog pline, interese ulaganja u hrvatsko gospodarsko, te političke interese dovođenja na vlast pojedinaca sklonih Rusiji.

Dolaskom nove Račanove vlade 2000. godine Gregurić, Linić i Jurčić sve oko INA-e preuzimaju u svoje ruke. Linić se u posao uključio 1997. kada ga je Šarinić upoznao sa Gregorićem. U veljači 2000. održan je tajni sastanak na kojem je dogovoren načelni model privatizacije INE, te su Gregurić i Štern na sebe preuzeli obvezu upoznati Linića s ruskim investitorima, koji će kupiti INA-u. S obzirom da izravna prodaja INA-e zbog političkih razloga nije bila poželjna, odlučeno je da se sve obavi preko mađarskog MOL-a u kojem rusi na čelu s Mogiljevičem imaju znatan vlasnički paket. Na čelo INA-e dolazi Dragičević, blizak Mesiću koji dodatno uništava INA-u i priprema se za prodaju INA-e odabranom "strateškom partneru".

Američki interesi su suprotni od toga te oni nastoje sve to spriječiti.

Počinju se javljati vijesti kako rusi kupuju dionice MOL-a, čime bi se pod ruskom upravom ujedinile sve naftne kompanije na prostoru bivše Jugoslavije i Mađarske. To ne odgovara zapadnom naftnom lobiju koji se diže na noge i odlučuje spriječiti mogućnost da cjelokupni naftni biznis na Zapadnom balkanu dođe u ruke Rusa. Time bi se na ovom području prerađivala i prodavala Ruska nafta, a ne ona iz zapadnih kompanija. Amerika i Njemačka odlučuju reagirati, te je u srpnju 2009. Sanader prisiljen dati ostavku, a na Mađare se vrši pritisak kako ne bi MOL prodali Rusima.

Nakon Kosorice na Vlast dolazi Zoran Milanović koji nastoji što više pogodovati Rusima, ponajviše otvarajući im prostor za ulazak naftnog i bankarskog kapitala. Najveći ulaz kapitala dogodio se kroz kompaniju Agrokor. Ruske banke su Todoriću dale milijarde dolara kredita sa visokim kamatama kojima je on vratio zapadne kredite, te kupio Slovenski Merkator.

Nakon osamostaljenja Crne Gore velike količine ruskog novca su uložene u Crnu Goru, ali i oko Dubrovnika.

Kupljene su i izgrađene mnoge vile gdje odmaraju ruski bogataši i gdje se sastaju ruski obavještajci. Rusima ne odgovara članstvo Crne Gore u Nato savezu te to pokušava spriječiti.

Godine 2016. pokušan je državni udar u Crnoj Gori na dan izbora. Ruski i srpski nacionalisti planirali su ubojstvo tadašnjeg premijera Đukanovića, ali je Đukanović dobio obavještajne podatke o tome i udar je spriječen. Istovremeno, slične akcije rusi poduzimaju i u drugim okolnim državama. U Grčkoj i Makedoniji rusi se pokušavaju uplesti u rasprave oko imena Makedonije, kako bi taj sukob trajao što duže. Crnogorski parlament je 2017. izglasao ulaz u NATO, a rusko ministarstvo vanjskih poslova formalno reklo kako "se u Crnoj Gori ignorira glas razuma i savjesti" te da Rusija "mora napraviti korake prema tome da zaštiti svoje interese". Rusija je odmah zabranila uvoz crnogorskog vina i izdala upozorenje Rusima koji tamo putuju.

U Hrvatskoj, dolaskom Karamarka na vlast on ne uspijeva postati predsjednik Vlade, pošto tu funkciju uz pomoć Mosta preuzima Orešković.

Karamarko je bio bivši obavještajac i imao je kontakte sa nekim poduzetnicima koji su poslovali sa Rusijom i kriminalom, te su se Amerikanci pobojali kako bi mogao uspostaviti bolje poslovne odnose između Ruskih i hrvatskih poduzeća, te su ga posredno počeli rušiti. Plašila ih je i mogućnost kako bi povlačenjem iz spora sa Mađarima u slučaju INA mogao prodati i ostale dionice INA-e na burzi, te bi ih tako mogli otkupiti Mađari, nakon čega bi rusi mogli kupiti MOL, te tako preuzeti cijelu naftnu industriju na Zapadnom Balkanu.

Za rušenje Oreškovićeve Vlade interes su imali i Rusi, pošto je premijer Orešković počeo pripreme za izgradnju LNG terminala za pretovar ukapljenog plina na Jadranu. Hrvatska većinu plina kupuje od Rusa, a izgradnjom LNG terminala postojala bi mogućnost kupovine plina i od drugih dobavljače, te bi samim izgradnjom terminala rusi izgubili monopol, pa bi morali prodavati plin po nižoj cijeni.

Protiv LNG terminala bili su i Nijemci koji su izgradili svoj plinovod preko Baltika, te im je interes što više plina transportirati tim putem.

Kako bi skinuli Oreškovićevu Vladu rusi i pojedini poduzetnici povezani sa njima su, uz Njemačku pomoć, počeli preko svojih veza uvjeravati Karamarka kako su Bandićevi zastupnici i zastupnici HNS-a spremni za koaliciju sa HDZ-om, iako to u tom trenutku nije bilo realno.

Na to su reagirale i američke službe koje su preko svojih veza počeli tražiti način za skidanje Karamarka.

Formalni, razlog za napad na Karamarka je nađen u činjenica što je agencija njegove supruge Ane imala sitni poslovni ugovor s Josipom Petrovićem, MOL-ovim glavnim lobistom, i to u vrijeme dok nije ni bila njegova supruga, što nigdje na svijetu nije sukob interesa. Sukob interesa je ono što bi se tek moglo dogoditi.

Svim tim napadima Karamarko se nije uspio emocionalno suprotstaviti, prekinuo je savjetovanje čak i sa najbližim suradnicima, te je počeo donositi iracionalne odluke. Povjerovao je u mogućnost preslagivanja vlade sa Bandićem i Vrdoljakom koji su mu sve obećali, a kada je raskinuo koaliciju sa Mostom vidjelo se kako je nasjeo na "navlakušu".

Čim je Plenković došao na vlast Amerikanci su, posredstvom nekih lokalnih "stručnjaka", od Plenkovića tražili povratak dionica INA-e u Hrvatske ruke što im je on i obećao iznošenjem plana da dionice otkupi prodajom dijela HEP-a, a što je bilo nerealno. Istovremeno, pod pritiskom Njemačke Plenković je počeo kočiti izgradnju LNG terminala, iako ga je Predsjednica Kolinda iz strateških razloga nastojala ubrzati.

Zahvaljujući poboljšanju odnosa između Putina i Erdogana 2016. Bošnjaci nastoje što više pritisnuti BIH Hrvate, te stvoriti muslimansko srpsku koaliciju, najprije u BIH, a postepeno ju proširiti na Kosovo i Albaniju, te Crnu Goru. Zahvaljujući crnogorskim Muslimanima proueropski cnogorci su izborili samostalnost, ali bi formiranjem nove srpsko muslimanske koalicije i crnogorski srbi postali jači, te bi mogli pobijediti na izborima i promijeniti politiku Crne Gore. Zbog te nove planirane balkanske srpsko muslimanske koalicije 31. 10.2016. u Orašju uhićuju deset hrvatskih branitelja.

Upućenima je sve jasnije kako se povećava opasnost od podjele BIH na štetu Hrvata. Erdoganov interes za podjelom BIH je u tome da Muslimani dobiju izlaz na otvoreno more oko Ploča, dok je Putinov interes da Republika Srpska također dobije izlaz na Jadran na području Konavala.

I jedno i drugo se može dobiti samo ratom u pogodnom trenutku.

Ovime bi rusi preko Republike Srpske dobili izlaz na Jadran, dok bi muslimani dobili državu u Europi morem spojeni sa drugim muslimanskim državama.

U veljači 2017. Bošnjaci i srbi istovremeno podižu optužnice protiv Hrvata po zapovjednoj odgovornosti. Hrvati smetaju i jednima i drugima, te svađanjem oko nebitnog srbi i bošnjaci pokušavaju izazvati predratno stanje. Sve više činjenica upućuje na zaključak kako su Putin i Erdogan dogovorili Bošnjačko Srpsku koaliciju i podjelu BIH. Srbima treba dati sjeverno od Tuzle, te dio federacije između Trebinja i Dubrovnika, dok Bošnjacima kao kompenzaciju treba dati dolinu Neretve, te potpuno marginalizirati hrvate na ovom području. Opasnost od srpsko - bošnjačke koalicije uz pomoć svojih obavještajaca, prva je primijetila predsjednica Kolinda, te je počela govoriti o opasnoj situaciji u BIH, predlagati obnovu vojnog roka, i raspoređivanja vojnih snaga u dolinu Neretve oko Ploča. U cilju što većeg iseljavanja Hrvata Bošnjaci na području Posavine od Tuzle do Save proširuju optužbe protiv Hrvata kako bi potakli njihov bijeg, a srbi isti posao rade na području Hercegovine. Naravno, obični srbi i bošnjaci u BIH o ovome ne smiju znati ništa pošto ni njima ne odgovara preseljenje iz jednog dijela BIH u drugi.

Osim na BIH Hrvate Rusi su utjecali i na Hrvatsku ponajviše preko Agrokora.

Kada je Agrokor došao u stanje nelikvidnosti zbog nedostatka novca početkom 2017. ruski veleposlanik u Zagrebu objavio je kako Agrokor više neće dobivati Ruske kredite. Tada je svim poslovnim ljudima bilo jasno kako će rusi pokušati preuzeti Agrokor, a Hrvatska državna i politička elita se uplašila za budućnost svojih pripadnika zaposlenih u Agrokoru, te je odlučila djelovati u cilju njihove zaštite.

Ove bivše političare i državne dužnosnike, te njihovu rodbinu Todorić nije zaposlio zato što su pametni i sposobni već zato što imaju veze i poznanstva u državnim institucijama kojima mogu spriječiti bilo kakve inspekcije i kontrole. Njihov dodatni posao je bio friziranim fakturama i poslovnim izvještajima "popravljati" rejting kompanije kako bi Agrokor lakše dobio kredite od banaka. Posebnu ulogu imali su menadžeri društava kćeri koji su davali jamstva za druga društva bez ikakve poslovne logike čime su oštetili manjinske vlasnike u korist većinskog vlasnika.

Kako bi to prikrili naručili su medijske članke kako to traže Amerikanci.

Amerikanci su doista imali takve želje, ali oni nisu imali nikakve instrumente da hrvatsku prisile na to, te su američki interesi sporedni razlog za donošenje Lex-agrokora. Kako bi zaštitili svoje pripadnike elita je navela Plenkovića na izlazak iz koalicije sa Mostom, te je u vladu ušla projugoslovenska klijentelistička stranka HNS. Kada je početkom travnja Todorić u dogovoru sa ruskom Sberbankom postavio španjolca Alvareza za predsjednika uprave Agrokora Vlada je hitno progurala specijalnim zakon o Agrokoru, te se 10. travnja 2017. godine otvara postupak izvanredne uprave nad Agrokorom i njegovim povezanim i ovisnim društvima. Da je Vlada u trenutku donošenja Lex agrokora vodila brigu o stvarnim državnim interesima mogla je problem ovog privatnog poduzeća ostaviti vjerovnicima, te promijeniti stečajni zakon kako bi se u slučaju proglašenja stečaja osigurao nastavak rada kompanije. Rusima bi bio interes da poduzeća iz sustava Agrokor opstanu, te bi novim kreditima kroz Konzum nastojali prodati više robe. Za opstanak proizvodnih poduzeća trebalo bi povećati prodaju, te bi oni mogli velike količine robe prodati na Ruskom tržištu i tako spasiti prezadužena poduzeća. Time bi se osim ekonomskih poboljšali i politički odnosi sa Rusima, te bi se smanjili i srpski pritisci na BIH hrvate. Samim time smanjili bi se i Bošnjački pritisci preko Erdogana i Bakira Izedbegovića.

Zbog geostrateških interesa Rusa i zbog toga što smo im praktično ukrali milijardu dolara kroz Agrokor pritisak Rusije sve više raste na Hrvatsku preko Slovenije i Srbije, te preko Turske i Bošnjaka na BIH Hrvate. Kako bi se taj pritisak smanjio predsjednica Kolinda organizira odlazak u Rusiju na sastanak sa Putinom koji se dogodio 18.10.2017. u Sočiju. Pri tome je predsjednica Putina pozvala u Hrvatsku, jer do sada niti jedan ruski predsjednik nije bio u službenoj posjeti. Unatoč postignutim dogovorima između predsjednice Kolinde i predsjednika Putina Hrvatska vlada nije ništa učinila kako bi se popravili odnosi sa rusima.

Unatoč lex-agrokoru rusi su uspjeli u susjednim državama dobiti sudske sporove pa je prijetila opasnost da uzmu najvrjedniji dio Agrokora, a to je Mercator, te su zbog toga procurile informacije o Ramljakovom sukobu interesa, nakon čega je smijenjen i tako je problem Agrokor vraćen Rusima.

I u BIH rusi nastavljaju sa realizacijom svojih interesa.

Nakon presude hrvatskoj šestorci bivših visokih funkcionera Herceg-Bosne: Jadranku Prliću, Bruni Stojiću, Slobodanu Praljku, Milivoju Petkoviću, Valentinu Ćoriću i Berislavu Pušiću 29. studenog 2017. u Hagu po optužbi za "udruženi zločinački poduhvat" položaj hrvata u BIH se dodatno pogoršava. Bošnjaci se dodatno ohrabruju, te pojačavaju broj istraga i pritiske na Hrvate. Kako se podjela BIH ne može provesti bez novog malog kratkotrajnog rata i srbi i bošnjaci se počinju militarizirati, te se svađati oko sporednih stvari. Većina ovih nastojanja dolazila je iz Srbije, ali Dodig i bosanski srbi iz zapadnog dijela Republike Srpske postepeno shvaćaju kako bi oni mogli biti slijedeće žrtve, ako pomognu Bošnjacima obračun sa Hrvatima, te se unatoč Vučićevim pritiscima popravljaju odnosu između Dodika i Čovića. Dodik rado prihvaća ruske investicije u naftnu industriju, metalsku industriju i prometnu industriju, ali odustaje od progona Hrvata u svom dugoročnom interesu, kako oni ne bi bili slijedeći na redu. Kako bi promijenili stavove beogradskih Srba i njihov sve bolji odnos sa Bošnjacima Dodik organizira susret u Beogradu sa Vučićem 6.12. 2017. kada su se susreli Vućić, Izedbegović i Čović u Beogradu. Sastanak nije završio najbolje po Izedbegovića, sudeći po konferenciji za novinare kad je Bakir Izetbegović izrazio drugačiji stav glede Kosova nego što je prethodno dogovoreno na sastanku Predsjedništva BiH i srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučića. Iako je prethodno Izedbegović bio spreman žrtvovati interese Kosovskih muslimana u interesu Bošnjaka, ovime se vratio na poziciju obrane Kosovara kako bi Vučiću pokazao da i on ima poneki as u rukavu. Usprkos ovom porazu u Beogradu Izedbegović ne želi promijeniti izborni zakon u federaciji BIH kako bi hrvati mogli slobodno birati svoje predstavnike u tijelima BIH i Federacije BIH.

Shvaćajući ove opasnosti za Hrvate u BIH predsjednica Kolinda organizira put u Tursku kako bi spriječila potpunu političku BIH Hrvata, te se 9. 1. 2018. sastaje sa Erdogan gdje od njega traži da podupre ravnopravnost Hrvata u federaciji BiH. Iako je Erdogan slao pozitivne signale o dolasku Predsjednice Hrvatske u Tursku on ne želi izvršiti pritisak na Izedbegovića. Nakon telefonskog razgovora sa Izedbegovićem Erdogan odgovara kako je pitanje Hrvata u BiH vezano uz Deytonski sporazum, i kako on ne daje direktive.

Osam dana nakon neuspješne intervencije kod Erdogana 17. 1. 2018. predsjednica putuje u Sarajevo kako bi razgovarala sa članovima predsjedništva BIH ne bi li ih nagovorila na promjenu izbornog zakona. Tada do osiguranja Predsjednice dolazi informacija kako bošnjačka frakcija obavještajne službe OSA priprema atentat na predsjednicu Kolindu kako bi spriječila dogovore u Sarajevu. Međutim BIH policija u kojoj je utjecaj Izedbegovića manji otkriva telefonski razgovor Damira Mehića koji je trebao izvršiti atentat na predsjednicu. Ovaj kriminalac i osuđeni ubojica sa dobrim vezama u OSA-i je taj dan došao sa Kosova po zadatku još jedne likvidacije. Ta informacija je došla do hrvatskih službi, te je Predsjednica promijenila vrijeme dolaska u Sarajevo, a potpuno je odustala od puta u Tuzlu. Mehića su uhitili pripadnici Antiteroristički jedinice MUP-a RS u suradnji s pripadnicima FMUP-a u apartmanu hotela Vučko na Jahorini. Kako bi skrenuli pažnju sa pravih naručitelja, bošnjački mediji su par dana kasnije pisali kako je cilj bio Fahrudin Radončić, iako je on stalno u Sarajevu pa su na njega mogli organizirati atentat svaki dan, a ne baš kada mu je predsjednica susjedne države došla u goste, pa je time i osiguranje jače. Pošto nije postojalo više izvora informacija o ovome ostalo je nerazjašnjeno dali se radilo stvarnoj pripremi atentata ili je OSA samo pustili dezinformaciju o pripremi atentata kako bi spriječili dolazak Predsjednice Kolinde u Sarajevo.

Ohrabren stavom Erdogana Bakir Izedbegović uspijeva dogovoriti novi sastanak sa Vućićem u Turskoj uz prisustvo Erdogana, kako bi ga ponovno nagovorio na jačanje saveza između Srba i Bošnjak, a na štetu Hrvata.

Istovremeno Ruski i Bošnjački agenti nastoje što više pokvariti odnose između Srba i Hrvata i u Hrvatskoj i u Srbiji. Zahvaljujući poticajima srbi u UN-u organiziraju izložbu "Jasenovac-pravo na nezaborav", a proruski orijentirani šef srpske diplomacije Ivica Dačić povodom otvaranja izložbe izjavljuje "kako je važno ukazati na zločine koji su odneli stotine hiljada života i koji ne smeju biti zaboravljeni". Susret između Izedbegovića, Vučića i Erdogana se dogodio 29.1.2018., a beogradski tisak ga je najavio kao moguću prekretnicu u dosadašnjoj komunikaciji Beograda i Sarajeva.

Za javnost, razgovarali su o povezivanju Sarajeva i Beograda autocestom, što je financijski spremna pomoći Turska.

Obećavajuća bošnjačko - srpska koalicija potaknuta gospodarskim ulaganjima Turske u Srbiju Vučiću su primamljiva, te on ponovno odlučuje žrtvovati interese bosanskih Srba u korist Srbije. Nakon sastanka Bakir Izetbegović je izjavio kako je od srpskog predsjednika Aleksandra Vučića dobio "povijesno" obećanje da njegova zemlja više nikada neće biti uzročnikom problema za BiH. A o čemu se stvarno razgovaralo možemo doznati analizom reakcije Čovića i Dodika. Isti dan 29.1. 2018. Predsjedatelj predsjedništva BiH Dragan Čović kritizirao je trilateralni sastanak njegova bošnjačkog kolege Bakira Izetbegovića s predsjednikom Srbije i Turske Aleksanadrom Vučićem i Recepaom Tayyipom Erdoganom, a zbog susreta je nezadovoljan i predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik. Nisu oni nezadovoljni zbog autoputa, već zbog onog što je stvarno bila tema razgovora, a to je Izedbegovićeva želja da Srbija ne podrži zahtjeve hrvata za promjenom izbornog zakona u cilju održanja hrvatske ravnopravnosti u BIH. Kako bi to spriječili Čović preko Dodika traži trilateralni sastanak potpisnika Deytonskog sporazuma sa BIH vrhom, a to su Srbija i Hrvatska. Vućić pristaje pod uvjetom da dobije poziv od predsjednice Kolinde za posjet Hrvatskoj i priliku da Pupovcu oduzme titulu najvećeg zaštitnika Srba u Hrvatskoj.

Kako bi sabotirala bošnjačko - srpsku koaliciju dogovorenu između Erdogana, Vučića i Izedbegovića koji je štetan za interese BIH hrvata predsjednica hrvatske Kolinda Grabar Kitarović odlučuje pozvati Vučića u službeni posjet Hrvatskoj. Pošto je očito kako bi dogovor Vučić Izedbegović mogao biti štetan za BIH hrvate predsjednica Kolinda odlučuje stvar pogurati sa Srpske strane, svjesna kako se na Balkanu definiraju novi odnosi u kojima bi najveće žrtve ponovno mogli biti hrvati iz federacije BIH. Zbog dobrog odnosa sa arapima mnoge države u Europi su spremne prešutno federaciju BIH prepustiti Bošnjacima kako bi oni imali svoju državu u Europi, a sve na štetu BiH Hrvata, iako su europski sudovi dali pravo Hrvatima na izbor vlastitih predstavnika. Zbog toga vrše pritisak na političare iz Hrvatske da se ne miješaju u BIH. Predsjednica Kolinda se oglušila na ovakve europske stavove svjesna kako će je oštro napasti svi mediji sa lijeve strane, kao i desni emotivci neupućeni u stvarne razloge pozivanja Vučića u Hrvatsku.

Brisel je odmah povukao poteze da se taj sastanak sabotira, te su se pojavili zahtjevi za Vučićevo izvinjenje, zahtjevi za ratnom odštetom i slično iako je svima koji su to tražili jasno kako su ti zahtjevi potpuno nerealni, s obzirom na političku situaciju u Srbiji i s obzirom na Vučićev karakter.

Vučić je iskoristio priliku da se pred Srbima pokaže kao najveći zaštitnik Srba u Hrvatskoj, te je pristao i na trilateralni sastanak u Mostaru na kojem bi uz članove predsjedništva BIH prisustvovali predsjednici Srbije i Hrvatske.

Odmah nakon sastanka predsjednika Vučića i predsjednice Kolinde reagira i ruski ministar vanjskih poslova Lavrova koji 21.02.2018. dolazi u Ljubljanu na sastanak sa Erjavcem na razgovor o 'Nestabilnom Zapadnom Balkanu' pri čemu Slovenski šef diplomacije spominje i arbitražu o razgraničenju sa hrvatskom kao 'faktor nestabilnosti'.

Stvarnu temu razgovora moguće je prepoznati analizom interesa i trenutka u kojem se sastanak događa, a to je ojačavanje ruskog poticaja u Sloveniji kako bi ona pojačala pritiske na Hrvatsku.

Iako je Slovenija članica NATO saveza i EU ona se puno ne obazire na interese EU i SAD-a, te gleda svoj interes. A najvažniji interes joj je povećati promet preko luke Kopar u pravcu Austrije i Mađarske. U tome joj mogu pomoći i Ruska poduzeća i banke, te im rusi to uvijek mogu obećati, pa Slovenci često vode prorusku politiku. Odmah nakon posjete Ljubljani slijedećeg dana 22.02.2018. Sergej Lavrov dolazi u Srbiju gdje prema mišljenju medija Moskva želi provjeriti raspoloženje u Beogradu nakon nedavnog usvajanja strategije proširenja Europske unije za države zapadnog Balkana. Po procjeni medija, cilj Lavrova je doznati dali je došlo do promjene usvajanjem te strategije i da li je došlo do promjene stavova Beograda po tim pitanjima. Ali, pošto je do ovog došlo odmah nakon Vučićevog posjeta Zagrebu logično je zaključiti kako je Lavrov došao provjeriti što je dogovoreno u Zagrebu, te kako nagovoriti Vučića da odustane od podrške Hrvatima u BIH. Nakon razgovora je zaključeno kako je ekonomska suradnja Srbije i Rusije u usponu.

Sve to zabrinuto prate i Amerikanci, te izjavama kako ne može biti stvoren treći entitet u BIH nastoje što više pogodovati bošnjacima, a na račun hrvata i srba kako bi smanjili utjecaj Putina i Erdogana na njih, ne shvaćajući kako time samo ohrabruju njihove želje za izlazak na Jadran od čega bi najviše koristi imala Rusija. Procjene Amerikanaca temelje se na vjerovanju kako je bošnjačko Hrvatska federacija dovoljno nestabila za lako izazivanje nereda u slučaju potrebe, nakon čega bi se oni umiješali, ne shvaćajući kako bi i rusi na isti način mogli iskoristiti nestabilnost federacije BIH.

Na osnovu analize ruskih interesa na Balkanu i u Hrvatskoj i Hrvatska vlada bi morala imati i svoju strategiju u odnosu na ruske interese.

Najbolje bi bilo rusima dozvoliti slobodan pristup svim lukama, ali na komercijalnim osnovama i bez mogućnosti stjecanja monopola. Također im treba dozvoliti ulazak u komercijalna poduzeća i trgovine, ali bez mogućnosti stjecanja monopola nad sirovinama i robama koje imaju ograničenu ponudu. Pošto su preuzeli Agrokor, a preko njega i kontrolu nad zemljom, stekli su i mogućnost dugoročno tu zemlju prepustiti Mađarima ili Srbima. Kako bi se to spriječilo dovoljno je promijeniti neke zakone. Cijena najma zemlje bi morala biti za sve jednaka, ovisno o kvaliteti zemlje, a poticaje bi trebalo ograničiti na 2 milijuna kuna po jednom OIB-u. Na taj način bi velika poduzeća dobila puno manje, a mali proizvođači puno više. Time bi se smanjilo iseljavanje iz sela.

Kako bi se zaštitili od nestašice energije u slučaju rata važnije je imali alternativne pravce opskrbe energijom poput LNG terminala, nego braniti državno vlasništvo nad INA-om kojom država nikada nije uspjela efikasno upravljati. A novci kojima bi i sami mogli obnoviti rafinerije puno boje bi bilo iskoristiti za stimuliranje malih disperziranih alternativnih izvora energije poput bioplina i peleta od otpada iz poljoprivrede i šuma. Izgradnjom fotonaponskih ćelija i malih vjetro turbina po farmama i obiteljskim kućama znatno bi se ekonomski osamostalila mala gospodarstva. Umjesto da pomaže izgradnju ovakvih neovisnih energetskih izvora država ih koči, ali istovremeno pomaže izgradnju velikih vjetrenjača koji pune električnu mrežu skupom energijom. Od malih proizvođača je teško uzeti mito, ali veliki proizvođači koji u obnovljive izvore grade samo radi poticaja rado dijele plijen. U takve velike vjetrenjače ugrađuje se uvozna oprema, a država otkupljuje energiju po povlaštenoj cijeni. Sa poticanjem malih neovisnih izvora obnovljive energije razvila bi se domaća industrija oko tih jednostavnih tehnologija, te bi se uvoz energije smanjio.

Također bi sve male rgovce, poduzetnike i obrtnike koji imaju godišnji promet manji od 2 milijuna kuna isključiti iz sustava PDV-a kako bi oni mogli jeftinije prodavati proizvode od isto tako malih proizvođača. Time bi se broj malih poduzeća i malih seoskih i kvartovskih trgovina znatno povećao, pa bi se smanjilo i iseljavanje.

Ovakvom strategijom najbolje bi se suprotstavili Ruskim, ali i Njemačkim interesima.