Kako je nastala i čime se bavi hrvatska mafija?

U bivšem komunističkom sustavu mafija je bila vrlo razvijena, iako je opće uvjerenje bilo kako tako nešto postoji samo u Italiji. Glavni mafijaši bili su pripadnici udbe i kosa, a obični kriminalci su bili tek njihovi izvršitelji.

Već početkom šezdesetih suradnik Srpske SDB-a Ratko Dražović, direktor “General-eksporta” i “Avala filma”, na nagovor Slobodana Penezića Krcuna organizira šverc cigareta i droge, te otkup deviza i nakita na crno. Dražović se bavio i otkupom umjetnina, koje je preko svojih ljudi preprodavao po Amsterdamu. UDBA je potom od svojih suradnika i agenata u Europi stvorila čitavu mrežu lažnih poduzetnika sa poduzećima po Italiji, Austriji i Njemačkoj, koji su trgovali isključivo sa Jugoslavijom. Tako su stvarane prve devizne rezerve koje su odlazile u Specijalni fond NBJ za financiranje rada tajnih službi Jugoslavije.

Krajem šezdesetih godina Služba državne sigurnosti Srbije počela je razvijati državni šverc narkoticima preko kosovskih Albanaca, koji su u Turskoj imali rodbinu. Oni su mogli lako, sigurno i jeftino doći do heroina. Heroin je kupovan u Turskoj za 10.000 dem za kilogram, a prodavan u Njemačkoj za 100.000 dem. Profit je odlazio u Specijalni fond SDB. Albanski kuriri su plaćani za svoj posao, ali su imali pravo raditi i za sebe. Tako su Albanci postali jedan od najjačih narko-klanova u svijetu. Šef saveznog SUP-a Svetislav Stefanović Ćeća za organizaciju ilegalnih poslova 1964. ovlastio je Rada Radovića i Slavka Bartu, a investitor je bio partner iz Švicarske - Talijan Etore Ćićelero, tada najjači europski švercer cigareta, kave i zlata od Bejruta preko Grčke, a nakon sklapanja posla sa Udbom, preko Jugoslavije za Italiju. Sa ovim poslovima bili su upoznati pojedini rukovodioci poduzeća „Velebit“ i skladišta u Bakru, posada broda „Punat“, a u ekipi je bilo i 12 posebno odabranih osuđenika s Golog otoka koji su obavljali poslove utovara materijala za Goli otok i sa otoka u vagone za unutrašnjost.

Vrlo brzo su poslovi punjenja tajnih fondova pljačkanjem građana i poduzeća postali osnovni posao udbaša, a obavještajno sigurnosni poslovi su postali maska koja je sprječavala kontrolu njihovog rada, te opravdanje za postojanje. Time je Udba postala mafijaška organizacija koja se pred neupućenim partijskim dužnosnicima skrivala ubijanjem "državnih neprijatelja" u inozemstvu.

U inozemstvu su poslove upada u stanove emigranata, za koje su sumnjali kako surađuju sa emigrantskim organizacijama, vršili kriminalci koji su za SDB tražili dokumente o neprijateljskoj djelatnosti i kupovanju emigrantskih tiskovina, a ukradene dragocjenosti, novac i druge vrijednosti kriminalci su smjeli zadržavati za sebe. Nakon svake provale kriminalci su agentima Udbe predavali ono što ih zanima, a ostalo su skrivali, te ih je Udba (SDB) na brzinu prebacivala u Jugoslaviju. Na osnovu takvih pretresa Udba je odlučivala koga treba progoniti ili ubiti, te je sredinom sedamdesetih godina SDB Jugoslavije izvela 12 ubojstava.

Dolaskom demokracije sve ovakve skupine kriminalaca su vraćene u svoje republike gdje su postali osnivači posebnih paravojnih organizacija pod kontrolom republičkih službi sigurnosti. U Hrvatskoj su sve takve grupe već u travnju 1991. dobile iskaznice pričuvne policije i djelovali su pod direktnim zapovjedništvom Manolića, Perkovića, Boljkovca, Vekića i drugih. Manolić, Boljkovac i Degoricija su preko KOS-a su u travnju 1991. uspjeli nabaviti 12 šlepera kalašnjikova iz Srbije u čemu je glavnu ulogu odigrao Arkan koji je iz vojarne Batajnica isporučio kriminalnim skupinama pod kontrolom Manolića, pri čemu je dobro zaradio Arkan, a i kriminalci koji su oružje odmah preprodali. Manolić i Boljkovac su naoružavanjem kriminalnih skupina po svim većim gradovima namjeravali ostvariti dva cilja. Prvi je bio vjerovanje kako će JNA imati razlog za vojni udar kada dobiju informacije kako naoružane kriminalne skupine šetaju hrvatskim gradovima, a drugi cilj je bio stvoriti paravojne skupine izvan kontrole HDZ-a, policije i ZNG-a, te koje će stvoriti anarhiju u Hrvatskoj.

Ovakve paravojne kriminalne skupine su u hrvatskoj ostale na razini malih vodova brojnosti 15-40 ljudi, pošto su većinu oružja prodali onima koji su ga bili spremni dobro platiti. Dio ovog oružja je podijeljeno kriminalcima na području BIH, a oni su ga prodali svojim prijateljima, te su tako stvorili puno veće kriminalne postrojbe nego u Hrvatskoj. Pojedine ovakve skupine kasnije su narasle do nivoa bojni, te su se najviše istakli u čuvanju zarobljeničkih logora i činjenju ratnih zločina.

Te skupine su kasnije većinu vremena provodili na bojištu pridodani nekoj brigadi, dok bi samo ponekad dobivali neku posebnu zapovijed od Manolića, ili nekog njemu potčinjenog. Logistički su bili naslonjeni direktno na centralu MUP-a, tako da pojedini zapovjednici lokalnih policijskih postaja nisu ni znali da ove skupine kriminalaca pripadaju policiji, pa su mislili kako ih štite pojedinci iz lokalnog HDZ-a. Istovremeno su i lokalni HDZ-ovci mislili kako s njima zapovijedaju pojedinci iz policije, a sa time su bili zadovoljni kako se ne bi morali petljati sa kriminalcima.

Odmah po formiranju, ove skupine su od Manolića i Boljkovca dobili policijske iskaznice sa slikom i vrlo visokim činovima, za razliku od običnih članova pričuvne policije koji su dobili iskaznice bez slike i bilo kakvog čina. O formiranju ove postrojbe Predsjednik Tuđman (a kasnije i Šušak) je znao onoliko koliko mu je rekao Josip Manolić i njegovi ključni kadrovi; Ministar unutrašnjih poslova Josip Boljkovac i kasnije Ivan Vekić, te Ministar obrane Martin Špegelj, a oni su mu najvjerojatnije rekli kako je bolje imati kriminalce uz nas nego da ih netko organizira protiv nas (što je bila uobičajena priča u to vrijeme).

Većina pripadnika ovih posebnih jedinica imala je iskustva u sukobu sa zakonom. Odmah po formiranju posebne pričuvne policije objašnjeno im je kako nitko nije dobio državu bez rata, te kako je potrebno sitnim incidentima isprovocirati sukobe s JNA i podići borbeni moral Hrvata. Stvarna uloga ovih postrojbi bila je, u početku, incidentima izazvati JNA na vojni udar, a kasnije, nakon osvajanja vojarni sprječavanje međunarodnog priznanja Hrvatske. Ove skupine su nakon travnja 1991. počele i same nabavljati oružje, te ga prodavati na crnom tržištu, gdje se cijena kretala do 3.000 njemačkih maraka za jedan kalašnjikov, čime je ostvarivana desetostruka zarada. Zahvaljujući ovim postrojbama posebne pričuvne policije trgovina oružjem naglo je procvjetala.

Osim «specijalnih zadataka» kao što je rušenje partizanskih spomenika, ove posebne jedinice politički zaštitnici su navodili i na reketarenje pojedinaca i povratnika iz inozemstva koji su nepredviđeno pokušavali od sitnih poduzetnika postati «kapitalisti», a nisu bili na popisu podobnih tehnomenadžerskih komunističkih kadrova koji jedini smiju postati «kapitalisti». Ovo reketarenje je znatno smanjeno tek 1992. kad su se razvojačeni branitelji s oružjem počeli vraćati kući, te su uzeli u zaštitu svoje poduzetne poznanike.

Nakon međunarodnog priznanja Hrvatske ove posebne postrojbe postali su smetnja Manoliću, te ih se nastojao riješiti. Koncem veljače 1992. godine i zadnji odredi ovih malih postrojbe su prebačeni u sastav vojske, a zapovjednici pojedinih samostalnih odreda počeli su nestajati, bilo pogibijom na bojištu, bilo u atentatima, bilo u čudnim samoubojstvima, ili prometnim udesima. Likvidirani su ponekad i tako što su dezinformacijama i obećanjima navedeni u međusobne obračune, najčešće oko borbi za tržište poker automata. Manolić je istovremeno isto tržište dodijelio sukobljenim skupinama pa su se oni morali izboriti za svoje "pravo". One koji su to preživjeli likvidirali su profesionalci s iskustvom iz bivše UDB-e.

Nasljednici ratnih vođa koji nisu dolazili kod Manilića na sastanke nisu mogli biti svjedoci protiv njega pa su oni postali vođe svojih klanova. U Manoliću su vidjeli političku vezu preko kojih se mogu zaštititi od policijskog i pravosudnog progona pa su nastavili suradnju sa njime, dok je on u njima imao izvršioce svojih novih tajnih akcija.

Nakon dolaska Mesića i Račana na vlast ove kriminalne skupine su počele slobodnije disati. Osim prodaje droga mafijaši koji su si osigurali zaštitu u politici, ili policiji počeli su se baviti i ucjenama, regrutiranju mladih "vojnika" za poslove dilanja i rekatarenija, te za poslove uništavanjem malih poduzetnika koji su konkurirali većim poduzećima u vlasništvu bivših udbaša i kosovaca.

Zaštitu od policije, obavještajaca ili politike osiguravali su podjelom zarade sa pojedincima u sustavu koji ih mogu zaštititi od uhićenja, dojaviti im policijske racije, ili im osigurati manje kazne u slučaju dolaska do suda. A ako ih sud i osudi često su mogli kupiti pomilovanje za 500 eura za mjesec pomilovanja. Mnogi korumpirani policajci i obavještajci su svoje pomaganje pojedinim kriminalcima opravdavali tvrdnjom kako su im to doušnici, a u stvari oni su malo po malo postali plaćeni pomagači mafijašima.

I tako je stvorena prava hrvatska mafija koja kontrolira mnoge procese u društvu.

Regrutiranjam mladih nasljednika bave se stariji, iskusni, komunikativni prevarantima koji dobro znaju mladima bez novca prodati priče o ogromnim zaradama koje se mogu ostvariti malim zaobilaženjem zakona. Čašćenjem žrtava uvlače ih u dugove koje u početku mogu vrlo lako otplatiti sitnim uslugama koje vremenom postanu sve veće. One koje uspiju navući na drogu koriste kao sitne dilere, dok one koji se tome odupru nastoje iskoristiti kao utjerivače koji se moraju dokazati nasiljem prema drugima koji ne vraćaju sitne dugove. A takvi često znaju i snimiti svoje nasilničke akcije, kako bi se svidjeli i dokazali starijim kriminalcima i kako bi zastrašili druge potencijalne žrtve. Takvim postepenim uvlačenjem maloljetnika i mlađih punoljetnika u svijet kriminala pretvaraju ih u sitne kriminalce, dilere i ucjenjivače. A dok oni shvate što im se događa već su pretvoreni u ozbiljne kriminalce spremne na uništavanje tuđih života.

U uništavanju malih poduzetnika najjednostavnije im je voditi ih na razuzdane zabave gdje se koristi droga, te ih tako navesti na uzimanje droge koju im vremenom sve skuplje naplaćuju i tako preuzimaju poduzeća. Neki poduzetnici im plaćaju tako što ih zapošljavaju kao svoje tjelohranitelje koji u poduzeću ništa je rade. Obično takvih vremenom ima sve više, te tu imaju priliku doznati koliko poduzeće ima novca i koliko mogu uzeti za sebe.

Poduzetnike koji se uspiju oduprijeti ulasku u svijet droge često pokušavaju napasti preko djece, te su za to razvili vrlo složen sustav regrutiranja njihove djece u pubertetu i malo starijih u svoje redove. Neku djecu koja znaju od roditelja izvući novac obično navuku na drogu, a one koje ne uspiju pretvoriti u narkomane često časte i s njima se druže kao sa sebi ravnima. Upoznaju ih sa mladim djevojkama koje su sklone seksu, vode ih na razuzdane zabave, te im na taj način kroz godinu dvije promijene mentalitet. Tako ih pretvaraju u bahate naivce koje vrlo lako uvjeravaju kako im neki poslovi poput barova i noćnih klubova tako dobro idu da ne znaju što bi sa novcem. Kada im mladi neiskusni bahati naivci povjeruju počinju im govoriti kako traže nekog kome bi prodali "ulaz" u poduzeće koje ima prostor u najmu i osiguran posao, i to zato što im je posao postao dosadan. A kada buduće žrtve počnu svoje nove "prijatelje" moliti da im prodaju taj "ulaz" oni naizgled nevoljko pristaju, ali tek kada žrtve uspiju sakupiti novac za "ulaz". Ako pri tome imaju problema upoznaju ih sa svojim "prijateljima" koji se bave pozajmljivanjem novca uz visoku kamatu. I tako posuđenim novcem mladi naivci kupuju "ulaz". Nakon što kupe "ulaz" treba im novac za najam prostora koji je obično u rukama mafijaškog šefa koji formalno nema ništa sa prodajom "ulaza". A nakon toga treba im novac za piće, konobare, čuvare, djevojke zadužene za privlačenje gostiju i slično. Naivne žrtve novac za ovo najčešće osiguravali od roditelja koji najčešće pomažu shvativši kako su im djeca upala u ruke mafije, te misle kako će im jedno vrijeme pomagati ne bi li im djeca shvatila kako se tu ne radi o nekakvom isplativom poslu, već o običnoj prijevari. Pojedini roditelji u tome idu toliko daleko da rasprodaju sve kako bi spasili djecu. Tamo gdje roditelji ne popuštaju djeca u strahu od kamatara vrlo često počinju prodavati drogu u unajmljenim objektima pošto je to jedini način na koji se može zaraditi dovoljno za apetite šefova organizacija u koje su ulovljeni.

Oni koji na to ne pristaju često znaju izvršiti i samoubojstvo.

Pojedinci koji se pokušavaju obraniti uz pomoć pravosuđa vrlo brzo shvaćali kako mogu nešto napraviti samo protiv sitnih igrača, ali protiv šefova ne mogu ništa zato što oni imaju previše snažnu zaštitu u pravosudnom i političkom sustavu. Njihovi objekti u najmu u kojima svatko može kupiti drogu ne zatvaraju se, čak ni privremeno, pa ni onda kada ne zadovoljavaju ni minimalne sanitarne i sigurnosne uvjete za rad. Njihove vikendice i vile im se ne oduzimaju.

I ni jedna vlast do danas nije učinila ništa ozbiljno protiv onih koji ovakvom svojom aktivnošću uništavanja sitnih poduzetnika ozbiljno utječu na smanjivanje hrvatske konkurentnosti i naivne mladosti. Sve me podsjeća na meksičku i kolimbijsku mafiju koja je stvarana na sličan način, što je najbolje prikazano u televizijskoj seriji "Narcos". Jedina razlika između Hrvatske i Kolumbije je u tome što su u Kolumbiji postojali desničarski eskadroni smrti koji su pobili pripadnike najjače Escobarove skupine, dok im se u Hrvatskoj nema tko suprotstaviti.