Američko ruski posrednički rat

Američko ruski posrednički rat
247
0
0

Nakon raspada SSSR-a i Varšavskog ugovora Amerika i Europa više ne vide opasnost od komunizma i Rusije. Sa Borisom Jeljcinom se razvijaju vrlo dobri odnosi, ali i sa Kinom koja ne odustaje od jednopartijskog komunizma, iako u gospodarstvu dozvoljava privatno poduzetništvo. U tome je osobito prednjačila Njemačka koja gradi moderne tvornice u Kini. Međutim, Kinezi u istim mjestima grade iste takve tvornice u kojima u drugoj smjeni rade inženjeri koji u prvoj smjeni rade u Njemačkim tvornicama. Na taj način Kinezi vrlo brzo kopiraju zapadne organizacijske i proizvodne tehnike. To dovodi do vrlo brzog gospodarskog rasta u Kini.

Američki geopolitičari to primjećuju, te pokušavaju njemačke političare odvratiti od prijenosa najnovijih tehnologija u Kinu. Njegovi propagandisti odgovaraju kako će brzi tehnološki napredak dovesti do raspada komunizma i u Kini. Uz to, Gerhard Schreder se snažno zalaže za energetsko povezivanje Njemačke i Rusije, te gura projekt plinovoda preko baltičkog mora Sjeverni tok 1 koji je otvoren 8. studenoga 2011. Nakon završetka mandata 2005. postao je lobist ruskih naftnih komapnija i predsjednik kompanije Rosfnet, te se time jasno deklarira kao ruski lobistički agent.

Kako nijemci ne bi stekli monopol na poslovanje sa Kinom i Amerikanci svojim kompanijama dozvoljavaju investiranje u Kinu. Mnoge američke kompanije vide svoj interes u korištenju jeftine radne snage te snažno investiraju.

Ali, za svaki slučaj Američki geostratezi ipak odlučuju posredno oslabiti kineske mogućnosti razvoja, ometanjem dobave nafte i plina u Kinu. Oko toga se u americi sukobljavaju različiti interesni lobiji.

U to vrijeme Kinezi sa Iranom potajno pregovaraju o izgradnju plinovoda i naftovoda prema Kini, preko Afganistana. Amerikanci i Britanci to odlučuju onemogućiti, a zato im je potrebno srušiti režim u Iranu, posredno preko Iraka.

Tijekom rata između Irana i Iraka koji je u svojoj suštini bio rat između Šita i Sunita, Kuvajt je pomagao Irak kreditima. Nakon završetka rata Kuvajt je tražio vraćanje kredita od gotovo 65 milijardi dolara, u čemu ih Amerikanci podupiru, a istovremeno Američki agenti uvjeravaju Saddama kako se neće miješati. Nakon propasti pregovora o vraćanju zajmova, irački diktator Saddam Husein napao je Kuvajt optuživši ga za krađu nafte sa zajedničkih polja. Zahvaljujući ovoj velikoj "navlakuši" Iračke postrojbe su 2. kolovoza 1990. ušle u Kuvajt. Time je počeo treći svjetski rat koji se kao i prva dva vodio zbog nafte. Vojska od 88.000 iračkih vojnika u dva dana pregazila je malobrojnu kuvajtsku vojsku od 20.000 vojnika. Tada Amerikanci stvaraju međunarodnu protuiračku koaliciju. U ovome Američki nafti lobi vidi svoju priliku za uzimanje naftnih polja u Iraku te snažno podupiru republikanca Busha.

 

Ulazak američke vojske na bliski istok

Početkom 1991. savezničke snage, koje su brojile oko 700.000 vojnika, počinju operaciju »Pustinjska oluja«. Time su nakon sedam mjeseci okupacije iračke snage potjerane iz Kuvajta, a vojska od 650 000 Iračana se raspala. Unatoč tome Amerikanci ne idu do kraja i ne ruše Sadama kako bi imali razlog za miješanje kada im zatreba.

Za to vrijeme Iran se polako oporavlja od rata sa Irakom, te nastavlja planirati naftovod i preko Afganistana prema Kini.

U to vrijeme između zapada i Rusije nema nikakvih neprijateljstava. Većina drugih republika SSSR-a se mirno odvojila, ali to nije uspjelo Čečenima koja nije imala status republike već je bila dio Rusije. Radi toga dolazi do prvog čečenskog rata između Čečena i ruske vojske od 11. prosinca 1994. do 31. kolovoza 1996. nakon čega se ruska vojska povlači iz Čečenije koja proglašava Čečensku republiku. Kako su većinu oružja držali razni islamisti ta država postaje vrlo slaba i neuređena.

 

Dolazak Putina

Postepeno, ruski predsjednik Boris Jeljcin postaje nesposoban za vladanje te počinje uzdizati svoga nasljednika. U srpnju 1998. postavio je Putina za direktora Savezne sigurnosti (FSB- nasljednika KGB-a), a ubrzo nakon toga on postaje i tajnik Vijeća sigurnosti. Ubrzo nakon njegovog preuzimanja sigurnosti u Moskvi se u rujnu 1999. dogodio veliki bombaški napad. Raznesene su stambene zgrade u Moskvi, a zatim i u Bujnaksu, te Volgodonsku, pri čemu poginulo tristotinjak ljudi. Prema službenoj istrazi ruske tajne službe FSB-a, za napad su optuženi čečenski pobunjenici, a pokušaji nezavisnih istraga su opstruirani. Istraživači poput Ane Politovskaje i Aleksandra Litvinjenka su tvrdili kako iza napada stoji FSB koji želi novi rat protiv Čečenije. Ovi nezavisni novinski istraživači su uskoro ubijeni. Kako bi umirio javnost Jeljcin je 1999. Putina imenovao i za premijera. Svoje sposobnosti on dokazuje u drugom čečenskom ratu koji se vodio od 26. kolovoza 1999. do 30. travnja 2000., a nakon toga su od svibnja 2000. do travnja 2009. godine vršene vrlo krvave protu protu-gerilske ruske odmazde.

Iako je do tada bio gotovo nepoznat, Putinov rejting u javnosti raste nakon što je uspješno pokorio Čečene. Nakon totalno razorenog veliko grada Groznog bivše članice varšavskog ugovora zahvaća novi strah od Rusije, te one traže hitni prijem u NATO savez. Te 1999. godine Češka, Mađarska i Poljska su postale članice NATO saveza.

Jeljcin 31. prosinca 1999. neočekivano objavljuje svoju ostavku, te imenuje Putina vršiteljem dužnosti predsjednika. Putin obećava obnovu Rusije, te lalo pobjeđuje na izborima 2000. s oko 53 posto glasova. Brzo je uspostavio kontrolu nad 89 ruskih regija i republika, podijelivši ih na sedam novih saveznih okruga, u kojima sam imenuje čelnike. Uklonio je pravo regionalnih guvernera da sjede u Vijeću Federacije, gornjem domu ruskog parlamenta. Kako bi slomio moć bogatih Oligarha zatvorio je nekoliko medija i pokrenuo kazneni postupak protiv brojnih vodećih osoba. Do 2002. masovnim terorom je slomio gerilski otpor Čečena, u u tu republiku postavio svog poslušnika. Njegovi medijski stručnjaci počinju plasirati Putinovu ideologiju o ruskoj povijesnoj veličini i mesijanskoj ulozi Ruske Pravoslavne crkve.

 

Blokiranje Irana

Za to vrijeme Iran se vraća planovima za izgradnju naftovoda i plinovoda prema Kini preko Afganistana. Kako bi to spriječili Amerikanci i Britanci se ponovo odlučuju umiješati. Taj problem rješavaju njihovi bivši saveznici mudžahedini koji se nekoliko godina pripremaju, te 11. rujna 2001. godine dolazi do napada na Američki trgovinski centar i druge ciljeve koji su izvršeni otetim putničkim avionima. Iako su izraelske obavještajne službe doznale za pripreme ovog napada, američke obavještajne službe ništa nisu ni čule ni vidjele. Baš kako treba onima kojima treba povod za napad na Afganistan. A kako bi usput mogli ponovno napasti i Irak izmišljena je priča o iračkom oružju za masovno uništenje i izmišljena suradnja Huseina i AL-Qaide, što posebno odgovara američkim britanskim naftnim korporacijama. Glavni britanski stručnjak koji je bio zadužen za istragu kemijskog oružja to je opovrgnuo, ali je uskoro „izvršio samoubojstvo”.

Amerikanci 7. listopada 2001. ulaze u Afganistan. Operacije su vođene tako da se talibani mogu povući u Pakistan kako bi rat trajao što duže i kako bi se tako onemogućila izgradnja naftovoda prema Kini i Indiji.

 

Obnova straha od Rusije

U Europi nove članice NATO saveza gledaju poteze Putina, te traže stvarnu, a ne samo deklarativnu zaštitu. Putin se protiv toga buni pod izgovorom kako se nuklearno oružje ne smije približavati granicama Rusije. Međutim, Amerikanci to ni sami ne žele, te ni jedna nuklearna raketa nije premještena u neku novu članicu NATO saveza. Kako bi ove države primirio Georg W Bush im obećava kako će ih zaštititi instaliranjem raketa koje mogu oboriti ruske avione i rakete. Da bi to mogao potrebno je odustati od Sporazuma o protubalističkim projektilima iz 1972. što on i čini pod opravdanjem kako time Europu štiti od raketnog napada iz Irana. Putin se protiv toga oštro buni, te amerikancima nudi pomoć u kampanji protiv terorista, nudeći korištenje ruskog zračnog prostora za humanitarne isporuke i pomoć u operacijama traganja i spašavanja.

Nakon što su zauzeli Afganistan Amerikanci i Britanci odlučuju napasti i Irak pod izmišljenim razlogom uništenja kemijskog oružja, a stvarno kako bi zauzeli naftna polja. Protiv napada su Putin, njemačkom kancelar Gerhard Schroder i francuski predsjednik Jasques Chirac 2002.-2003. Zahvaljujući zračnim napadima Iračani su brzo pobijeđeni, a iračka vojska od 315.000 vojnika se raspala bez borbe. Idućih godina u Iraku je međusobnim vjerskim sukobima poginulo oko milijun ljudi.

Radi jačanja ruske vojske koja počinje izdvajati 7 posto svoga BDP-a za vojsku i druge bivše članice istočnog bloka traže prijem u NATO. Savezu 2004. pristupaju Bugarska, Rumunjska, Slovenija, Slovačka, Estonija, Litva i Latvija. Rusi se ponovno bune tvrdnjama kako se time ugrožava njihova sigurnost, kao da te države nemaju pravo na svoju sigurnost.

Uspostavom reda, u Rusiji gospodarstvo je počelo lagano rasti, ponajviše zahvaljujući izvozu nafte i plina, te je Putin ponovno izabran za predsjednika u ožujku 2004. U drugim dijelovima privrede stanje se nije popravljalo, ponajviše radi visoko monolopiziranog gospodarstva u rukama oligarha. Bivši kolhozi su postali privatni, ali je pojava novih inovativnih poduzeća vrlo rijetka, ponajviše zahvaljujući reketarenju malih poduzetnika bez političke zaštite. Reketare ih kriminalci, razne inspekcije, policajci i političari. Zahvaljujući takvoj gospodarskoj praksi Rusija ima BDP manji od talijanskog iako ima najveći teritorij na svijetu i najviše sirovina na svijetu, te su deseti po broju stanovnika u svijetu.

 

Arapsko proljeće

Blokiravši Iran prema Kini preko Afganistana amerikanci su zadovoljni. Radi težnje da postanu dominantna sila u muslimanskom svijetu Iranci pokušavaju razviti svoj nuklearni program, a Amerikanci i Izrael to prepoznaju kao program razvoja atomske bombe kojom bi mogli napasti Izrael.

Početkom 2007., čim su se Američki nosači aviona približili Perzijskom zaljevu Iranski saveznik Sirija je počela gomilati trupe na granici prema Izraelu, te amerikanci odustaju od napada na Iran. Umjesto toga odlučuju proširiti rat na šire područje, te 26. listopada 2008. američke vojne postrojbe nakratko ulaze u Siriju, u čemu su sudjelovala četiri američka helikoptera, kako bi i tu zemlju destabilizirali. Pri tom je poginulo najmanje 8 osoba u blizini granice s Irakom. Kako ovime nisu uspjeli izazvati širenje sukoba Britanci se povlače iz Iraka 2009. a nakon toga i Amerikanci naglo povlače svoju vojsku iz Iraka u kolovozu 2010. kako bi se rat mogao ponovno rasplamsati. Kako bi i dalje mogli kontrolirati stanje ipak ostavljaju tamo oko 50.000 vojnika, formalno kako bi pomagalo u obuci tamošnjih snaga. Kako bi sve ove pripreme za nove ratove ostale izvan interesa medija Obamini marketinški stručnjaci u medije snažno guraju ideologiju rodne ravnopravnosti, gey brakove i seksualno nastane "parade ponosa". Dok se društvo sukobljava oko ovoga neće se baviti gubitkom stotina tisuća života u novim ratovima.

U Rusiji, radi ustavnih razloga Putin 2008. na izbore za predsjednika države postavlja Medvedeva, a on postaje premijer. Uskoro ulazi u Rusko gruzijski rat koji je počeo 7. kolovoza 2008. napadom Gruzije na Južnu Osetiju, jednu od dvije pokrajine koje su proglasile nezavisnost 16 godina ranije, 1992. U rat su uključene Gruzija i Rusija, te međunarodno nepriznate države Južne Osetije i Abhazije. To se na zapadu vidi kao jačanje diktature jednog čovjeka u Rusiji, te slijedeće godine u NATO savez ulaze Hrvatska i Albanija.

Kako bi se spriječila izgradnja Iranskog plinovoda preko šijitskog dijela Iraka i Sirije za Europu, te izgradio plinovod iz Saudijske Arabije i Katara obavještajne službe Britanije i SAD-a organiziraju "Arapsko proljeće" koje počinje prosvjedima 18. 12. 2010. u Tunisu, odakle se naglo širi u razne arapske države, sa ciljem prebacivanja tih islamista u Siriju.

Iskru “Arapskog proljeća”, zapalile su posebno obučene “brigade cyber-kolaboracionista” koje je obučila CIA i koje su odradile najvažniji dio posla. Nekoliko stotina mladih plaćenika obučenih od strane američkog veleposlanstva, a organiziranih preko nevladinih udruga, pokrenuli su lavinu prosvjeda koji su srušili “diktatorske režime” u Tunisu, Egiptu, Libiji, te pokušale i u Siriji. Kasnije su o tome opširno i do u detalje pisali na portalima Tunisie Secret i Nawat.

Nakon pada Gadafija mnogi militanti su upućeni preko Iraka u Siriju kako bi i tamo napravili "kontrolirani kaos".

U tom cilj od ranije je stvoren Abu Bakar al Bagdadi kojega su psiholozi američke CIA-e otkrili u američkom zatvoru Camp Bucca na jugu Iraka gdje su bili smješteni Irački islamisti kojima je to bila prilika da se međusobno dobro upoznaju. Tu je Abu Bakar al Bagdadi prepoznat kao kvalitetan materijal za ostvarenje američkih interesa. Bio je inteligentan, povučen i nije se prečesto družio sa drugim zatvorenicima. Uhitili su ga u Faluđi u veljači 2004. gdje je bio vođa male terorističke skupine. Amerikanci su ga u zatvoru koristili za smirivanje sukoba između različitih skupina i tako su ga promovirali u vođu svih tih skupina. Formalno, to su radili kako bi postigli mir, a stvarno su ga pretvarali u vođu. On je to odlično iskoristio koristeći metodu "zavadi pa vladaj". Omogućavali su mu čak i posjete u druge zatvoreničke kampove kako bi i tamo proširio svoj utjecaj. Kad je među islamistima postao dovoljno poznat i utjecajan pustili su ga iz zatvora u prosincu 2004. kako bi se mogao ubaciti u Iračku Alqaidu. Nakon njegovog puštanja postepeno su pustili i druge njegove sljedbenike kako bi mogao stvoriti organizaciju. Svi pušteni su dočekivani na aerodromu u Bagdadu gdje su ih dočekivali ranije pušteni koje su poznavali. Čim je al Bagdadi postao treći čovjek Iračke Alqaide poginuli su njene vođe Al Zarqawij i Ali Oman koje amerikanci godinama nisu mogli uhvatiti, a vođa je postao Al Bagdadi. Al Zarqawij i Ali Oman su poginuli tako što su Amerikanci doznali brojevi njihovih mobitela koji su pogođeni navođenim raketama. Nakon preuzimanja vodstva Al Bagdadi od 2008. do 2011. miruje, a organizacija postaje aktivna tek kad su Amerikanci organizirali napad na Siriju. Zauzimanjem manjih mjesta u Iraku Al Bagdadijevi najbrojniji vojnici postaju Irački sunitski vojnici naoružani i obučeni od strane Amerikanaca koji se masovno predaju Isilu, te uz njihovu pomoć Isil pokušava na brzinu osvojiti Siriju.

 

Nakon nuklearne katastrfe u Fukushimi 2011. Angela Merkel odmah zaustavlja sve nuklearne centrale u Njemačkoj. Ova nesreće joj je odlično došla kao povod za gašenje nuklearki kako bi mogla povećati nabavke plina iz Rusije, iako joj SAD savjetuje kako radi sigurnosnih razloga dobavu treba diverzificirati iz više zemalja. Ali zov ruske provizije je previše veliki za bivšu istočnonjemačku državljanku. Ova političarka koju je u 1991. u politiku uveo bivši član Stasija Schnur uporno je radila isto što i njezin predhodnik Schroder na mjestu njemačkog kancelara. Nastavila je izgradnju plinovoda preko Baltika Sjeverni toj 1, koji je otvoren 8. studenoga 2011. a nakon toga počinje sa Rusima graditi i sjeverni tok 2. Kako bi iz javnosti izgurala temu svoje povezanosti sa ruskim naftnim interesima u javnost vrlo snažno gura teme rodne ravnopravnosti, transrodnih prava i gey brakova.

 

Rat u Ukrajini

U Ukrajini Rusi uspijevaju na vlast postaviti proruskog predsjednika Viktora Janukovića. On ništa ne radi na ukidanju korupcije i jačanju gospodarstva, te nastoji Ukrajinu što više kulturno i gospodarski, preko proruski orjentiranih oligarha povezati sa Rusijom. Radi toga ukrajinski nacionalisti uz pomoć nekih proukrajinskih oligarha u veljači 2014. organiziraju pobunu, te nakon višemjesečnih prosvjeda, Janukovych bježi u Rusiju.

Putin odbija priznati tu privremenu vladu u Kijevu te od parlamenta traži odobrenje za slanje vojnika u Ukrajinu kako bi se zaštitili ruski interesi. Početkom ožujka 2014. ruske trupe i proruske paravojne skupine su na brzinu zauzele Krim. Putin je 18. ožujka Krim pripojio Rusiji. Zapadne vlade uvode niz zabrana putovanja i zamrzavanja imovine protiv članova Putinova užeg kruga, ali nekakve ozbiljnije sankcije izbjegavaju. Pri tome je najglasnija protiv jačih sankcija bila Njemačka koja se boji prekida dotoka plina iz Njemačke. Opasnost vide samo nove članice NATO saveza dok stare članice i dalje odbijaju ulaganje u jačanje svojih vojski, te ni jedna država ne ulaže propisanih 2 posto proračuna za vojsku.

U travnju 2014. skupine neidentificiranih napadača opremljenih ruskom opremom zaplijenile su vladine zgrade diljem jugoistočne Ukrajine u Lugansku i Dombasu, što je izazvalo oružani sukob s vladom u Kijevu. Putin je ovu regiju regiju nazvao Novorossiya ("Nova Rusija"), te je uporno poricao izravnu rusku umiješanost u pobunu, iako je svima bilo jasno kako se radi o ruskim vojnicima u civilu. Prema procijeni američkih obavještajnih službi u ovoj pobuni je uz lokalne paravojske sudjelovalo preko 1000 ruskih vojnika. Pri tim sukobima 17. srpnja 2014. iznad istočne Ukrajine je oboren zrakoplova Malaysia Airlines sa 298 ljudi. Zapadne zemlje pooštravaju režim sankcija, a radi velikog pada cijena nafte rusko gospodarstvo slabi. Na pregovorima o prekidu vatre u Minsku i Bjelorusiji 5. rujna došlo je do primirja koje se nikada nije u potpunosti poštivalo. Idućih mjeseci proruski pobunjenici uspjeli su na pojedinim djelovima bojišta potisnuti ukrajinske vladine snage. Nakon prvog šoka Ukrajina idućih godina čisti vojsku od proruskih sabotera, ali nedovoljno. Zahvaljujući tome, idućih godina pojedini vojni zapovjednici mnoge upotrebljive tenkove i oklopnjake, te oružje prodaju kao staro željezo. I političko vodstvo misli kako je rat završio, te svu vojsku koncentrira na područje oko izgubljenih područja, dok ostali dio zemlje ostaje bez obrane. Javno, svi političari se zauzimaju za vojno oslobođenje zemlje, ali vojsku i gospodarstvo ne jačaju. Nastavljaju sa politikom pogodovanja svojim oligarsima sa prikrivenim monopolom na tržištu, a na štetu gospodarskog i vojnog jačanja. Da su doista željeli osloboditi izgubljeno morali su osposobiti vojsku od najmanje milijun vojnika, te joj osigurati najkvalitetnije protuoklopno i protuzračno oružje, uključujući moderno zrakoplovstvo i protuzrakoplovne sustave dugog dometa. Sve to su mogli napraviti kopirajući Švicarski model sigurnosti i gospodarstva. Morali su uvesti model opće vojne obveze u kojoj svi vojno sposobni svake godine moraju ići na vojne vježbe, te donijeti zakon kojim se sva vojna oprema mora nabavljati iz domaće proizvodnje, osim onog što se ne može proizvesti u Ukrajini. Time bi domaće nezaposlene zaposlili u domaćoj vojnoj industriji. Kako bi ojačali konkurentnost morali su ograničiti moć nesposobnih domaćih oligarha sa monopolnim položajem na tržištu, a to su mogli vrlo lagano. Dovoljno bi bilo prag za ulazak u sustav PDV-a dići na 300.000 eura čime bi snažno privilegirali domaće male proizvođače i male trgovine koje prodaju robu malih lokalnih proizvođača. Ali to ne bi odgovaralo velikim robnim lancima i velikim oligarsima, pa korumpiranim političari na tom planu nisu napravili ništa.

Umjesto toga ukrajinski političari traže članstvo u NATO savezu naivno vjerujući kako će ih netko drugi braniti od Rusa.

 

Ulazak Rusa u Sirijski rat

Dok se ukrajinski političari međusobno svađaju, u čemu ulogu imaju i ruske obavještajne službe, Putin kroji svoje planove. On se 12. veljače 2015. sastao s drugim svjetskim čelnicima u Minsku kako bi odobrio mirovni plan u 12 točaka čiji je cilj okončanje borbi u Ukrajini. Iako su se borbe usporile neko vrijeme, sukob se ponovno povećao u proljeće, a do rujna 2015. UN procjenjuje kako je oko 8.000 ljudi ubijeno, a 1,5 milijuna raseljeno zbog borbi.

Protiv napada na Ukrajinu bune se pojedini ruski oporbeni političari. Oporbeni čelnik Boris Nemtsov ubijen je 27. veljače 2015. u vidokrugu Kremlja, samo nekoliko dana nakon što je progovorio protiv ruske intervencije u Ukrajini. Nakon tog ubojstva su preseljena i na protivnike u inozemstvu, te je u siječnju 2016. britanska javna istraga uplela Putina u ubojstvo bivšeg časnika FSB-a Alexandera Litvinenka u Britaniji. Litvinenko je govorio o vezama ruske vlade s organizirani kriminalom, a otrovan je polonijem 210. dok je pio čaj u londonskom hotelskom baru.

 

Putin je 28. rujna 2015. u obraćanju pred Općom skupštinom UN-a predstavio svoju viziju Rusije kao svjetske sile, sposobne projicirati njezin utjecaj u inozemstvu, dok je Sjedinjene Države i NATO oslikao kao prijetnje globalnoj sigurnosti. Dva dana kasnije Rusija se uključuje u Sirijski građanski rat, kada je ruski zrakoplov pogodio ciljeve u blizini gradova Homsa i Hama. Rusima su prihodi od Sjevernog toka i Južnog toka vrlo važni, te ih brine moguće stvaranje konkurencije dolaskom plina plinovodom preko Sirije u južnu Europu. Radi toga se upliću u Sirijski rat kako bi to spriječili. Njima odgovara dugotrajni rat u Siriji, kako se plinovod nikada ne bi izgradio, ni Iranski, ni Katarski. U masovnim zračnim napadima na gradove Rusi pokreću veliki val od 3 milijuna izbjeglica. Među izbjeglicama većina muškaraca počinju bježati prema Europi kako ih Turska ne bi mogla mobilizirati za svoj rat protiv Kurda.

U Siriji, iako nisu uspjeli srušiti Asada Amerikanci su uspjeli prekinuti Iranske planove za izgradnju plinovoda prema Europi. Da je taj plinovod proradio cijena plina na Mediteranu bi znatno pala, a samim time bi pala cijena i ruskog plina koji ide prema Njemačkoj. To ne bi odgovaralo Amerikancima koji u Njemačkoj vide veliku gospodarsku konkurenciju. Radi rata, na arapskom teritoriju cijena nafte je došla do cijene od 140 dolara po barelu što pogoduje jačanju Rusije. Tada Američki FED odobrava neograničenu količinu beskamatnih kredita svojim proizvođačima nafte iz naftnih škriljaca čime se cijena nafte u dvije godine spušta na ispod 50 dolara. Ove gubitke Rusi nastoje nadoknaditi većom prodajom plina Europi. Međutim, radi prevelike proizvodnje nafte i plina u zemljama OPEC-a cijena nafte pada ispod 50 dolara po barelu što proizvođači nafte iz škriljevca ne mogu podnijeti, te mnogi zatvaraju pogone.

Istovremeno sa pokušajem rušenjem Asada i Britancima smeta i sve jača Njemačka. Kako se Nijemci i Rusi nakon izgradnje plinovoda sjeverni tok 1, dogovaraju i o izgradnji plinovoda sjeverni tok 2, preko Baltika, Njemačku je trebalo rušiti na drugi način, a to je zavaditi je sa svim kontinentalnim državama. Unatoč svim pritiscima da dio plina nabavljaju i sa druge strane Angela Merkel ne popušta i sve nabavlja isključivo od Rusije.

Za to vrijeme Putin mnoge oporbene čelnike baca u zatvore, a nevladine organizacije koje su dobile sredstva iz inozemstva označuje kao "strane agente".

Do 2016. Rusi su uspjeli promijeniti ravnotežu snaga u Siriji, te je rat postao stalno stanje bez pobjednika, baš kako se ne bi mogao graditi ničiji plinovod preko Sirije. Naglo jačaju i kibernetički kriminalni napadi na zapadne državne, infrastrukturu i privatne mreže. Istovremeno, ruski borbeni zrakoplovi počinju rutinski kršiti zračni prostor NATO država na Baltiku. Što te države shvaćaju kao provokacije, te traže od Amerike jačanje obrane.

Sukobi u Ukrajini ne prestaju, te ukrajinski predsjednik Petro Porošenko javlja kako je Ukrajina doživjela više od 6.000 kibernetičkih upada tijekom dvomjesečnog razdoblja.

Uz pomoć Srba ruske službe pojačavaju svoju aktivnost u Srbji, BIH i Crnoj Gori. U Crnoj Gori pokušali su izvesti ubojstvo crnogorskog premijera Mila Đukanovića i postaviti prorusku vladu, ne bi li tako spriječile ulazak Crne Gore u NATO savez. Đukanović je u tom savezu vidio zaštitu od srpskih pretenzija, a to je brinulo Ruse. U istrazi su otkrivena dvojica proruska borca iz istočne Ukrajine, koji su sa lokalnih Srbima planirali zavjeru. Istovremeno, ruske naftne kompanije i banke pojačavaju svoje investicije širom Balkana, uključujući i Hrvatsku.

Uz to, u srpnju 2016. godine Wiki Leaks je objavio tisuće privatnih e-mailova za koje se sumnja kako su ih dostavile ruske obavještajne službe. Meilovi su poslužili za kompromitiranje mnogih zapadnih političara koji se suprotstavljaju ruskoj međunarodnoj politici.

Na izborima 2018. ruskom oporbenom čelniku Navaljnom zabranjena je kandidatura, a komunističkog kandidata Pavela Grudinina neprestano napadaju državni mediji. Dva tjedna prije izbora bivši ruski obavještajac Sergej Skripal pronađen bez svijesti sa svojom kćeri u Salisburyju u Engleskoj. Istražitelji su utvrdili kako je par bio izložen "novichoku", nervnom otrovu koji su razvili Sovjeti, nakon čega je Britanija protjerala dvadeset ruskih obavještajnih operativaca koji su radili u Britaniji kao diplomati.

Zahvaljujući ponajprije osvajanju Krima Putin je 18. ožujka 2018. ponovno pobijedio.

Dolaskom na vlast u SAD-u američki predsjednik Tramp je prestao ohrabrivati Ukrajince u njihovoj želji da vojno povrate okupirane krajeve, te su sukobi u Ukrajini postepeno smanjili. Istovremeno Trump poziva članice NATO saveza da izdvajaju 2 posto proračuna za vojsku, ili će ih on prestati štititi. Ali europske države nastavljaju po starom te su im vojne snage sve manje i slabije.

Za vrijeme britanskog Brexita Putin se sve više hvali sa svojim navodno hipesoničnim oružjem i vojnom moći. Sve to izaziva dodatni strah od Rusije, a na Balkanu i Srbije, te 27. ožujka 2020. i Makedonija postaje članica NATO saveza.

 

Covid pandemija

Pojavom Covid pandemije počinje zlatno doba za farmaceutsku industriju. I prije ove pandemije farmaceuti su pokušali izazvati dvije panike pojavom svinjske gripe i ptičje gripe kako bi što više zaradili na cjepivu, ali nisu uspjeli. Novi korona virus im se pokazao kao pun uspjeh, bez obzira na rasprave dali je on prirodan, ili umjetan. A za što veću zaradu potreban je što veći strah. Čim se pojavio novi virus mediji i političari su počeli praviti paniku daleko veću od potrebne. Iako su prva istraživanja pokazala kako virus za mlade i zdrave ljude nije ništa opasniji od gripe uvedene su drastične mjere u mnogim državama. Iako su testiranja vrlo brzo pokazala kako sunčane zrake ubijaju virus za 30 sekundi političari su počeli braniti izlazak iz kuća čak i po sunčanom vremenu. Iako su neki liječnici praktičari govorili kako virus vrlo efikasno ubija jeftini lijek Ivermektin ako se primjeni u prva tri dana zaraze, farmaceuti to negiraju, nakon čega su potplaćeni političari i mediji počeli ismijavali takve tvrdnje. Te su tvrdnje kasnije potvrdili indijski i japanski istraživači, ali su potplaćeni zapadni mediji to odbijali prenositi. Iako su liječnici praktičari govorili kako stanje bolesnika znatno olakšava C i D vitamin, te cink, potkupljeni političari i mediji su i to negirali. Iako je na osnovu prvih iskustava otkriveno kako se preboljeli mogu ponovno razboljeti ako se izlažu fizičkom zamoru mediji su o tome šutjeli. U nekim državama je oboljelima preporučivano mirovanje barem 15 dana nakon preboljenja, te suzdržavanje od teških fizičkih napora barem 6 mjeseci nakon preboljenja, ali u većini država mediji su i to prešućivali.

Covid 19 je virus koji ima vrlo otrovan Spike protein koji izaziva oštećenje krvnih stanica. Te oštećene stanice ostaju u tijelu mjesecima nakon preboljenja, i kruže tijelom. A kada se čovjek zamor srce počinje brže kucati, te krv puno brže cirkulira kroz žile. To dovodi do začepljenja mnogih kapilara, te izazivanja puno malih mikroinfarkata u raznim dijelovima tijela, što može izazvati upalu pluća, srčani ili moždani udar, oštećenje bubrega, jetara ili bilo kojeg drugog organa mjesecima nakon preboljenja. Sve to vrijedi i za Spke protein koji se dobiva cijepljenjem, te bi se ljudi i nakon cijepljenja trebali nekoliko mjeseci suzdržavati težih fizičkih napora, ali to im nitko nije rekao, pa su mnogi sportaši počeli umirati na terenu i nekoliko mjeseci nakon cijepljenja. O svemu tom plaćenici farmaceutske industrije su šutjeli kako bi se razvio što veći strah i kako bi se prodalo što više cjepiva koje se pojavilo puno prije nego je to bilo u ranijim slučajevima razvoja cjepiva.

Svi potezi koje su vukli političari i propagirali potplaćeni mediji izazvali su snažno nepovjerenje među mnogima kojima je iskustvo govorilo suprotno od onoga što je propagirano. A kada se pojavilo cjepivo svi takvi su počeli sumnjati i u cjepivo.

Mnogi stručnjaci koje su tiskani mediji blokirali preko interneta su objašnjavali kako se oni koji su preboljeli ne trebaju cijepiti zato što imaju visoku razinu antitjela. Taj argument su prihvatili jedino Švicarci, dok se u svim drugim državama nametalo cijepljenje i onima koji imaju visoku razinu antitjela, dok je Švedska uvela obavezno cijepljenje samo za one koji rade u zdravstvenom sustavu i staračkim domovima. Iako je vrlo brzo otkriveno kako i cijepljeni mogu prenositi virus političari i mediji potplaćeni od farmaceutske industrije su insistirali na cijepljenju svih, pa i djece koja su izuzetno rijetko razvijale nekakve simptome, što je naglo ojačalo antivakserski pokret širom svijeta. U razne internet grupe su se vrlo brzo uključili razni paničari, ali i ruski trolovi. Oni su uz prenošenje točnih informacija počeli i izmišljati razne laži i budalaštine. Počeli su širiti priče kako će se cjepivom ljude čipirati radi njihove kontrole. A svi koji išta znaju o tehnici čipova znaju kako se oni najmanji mogu unijeti u tijelo injekcijama sa iglom širine 4milimetara, te se nikako ne mogu unijeti sa injekcijom promjera manjeg od pola milimetra. Pojavile su se i priče kako se u cjepivu nalaze tvari koje će elektromagnetsko zračenje iz 5G mreže aktivirati i izazvati masovno umiranje, što je glupost koju može znati svatko tko je iz srednje škole išta zapamtio sa satova fizike. Frekvencije na kojima radi 5G mreža ne mogu prodrijeti pod kožu, dok na primjer frekvencije na kojima rade 3G mreže mogu puno dublje prodrijeti u tijelo, a iako rade godinama nisu izazvale nikakav masovni pomor.

Svim takvim lažima i budalaštinama ruski trolovi su uspjeli izazvati snažan otpor prema potplaćenim političarima i nepovjerenje u zapadne medije. A kada se jedanput izgubi povjerenje u medije njega je teško povratiti. Umjesto vjerovanja domaćim medijima mnogi antivakseri su počeli vjerovati Putinu i u raspravama koristiti njegove argumente. I sami su počeli tvrditi kako je se NATO nije smio širiti na bivše sovjetske republike, te kako je Ukrajina morala prihvatiti ruske zahtjeve, kao što su Kubanskoj krizi Rusi povukli atomsko oružje sa Kube. Međutim, ti argumenti su potpuno pogrešni. Atomsko oružje nije raspoređene ni u jednu novu članicu NATO saveza. Za takvo nešto Amerikanci nemaju ni tehničkog razloga. Taj argument je imao opravdanje na vrijeme Kubanske krize kada su se nuklearne rakete mogle ispaliti samo sa kopna, dok su nove tehnologije puno nuklearnih raketa rasporedile na podmornice. Atomske podmornice sa nuklearnim raketama mogu leći na morsko dno i tu boraviti i godinu dana, a da ih protivnik ne primijeti, dok ih manje borbene nuklearne podmornice raspoređene okolo štite od protivničkih podmornica lovaca. Zahvaljujući tome američke nuklearne podmornice su već raspoređene u Sjevernom ledenom moru i u Baltičkom moru blizu ruskih obala, dok su ruske isto tako raspoređene uz američke obale. Najjače oružje koje je postavljeno u neke najugroženije nove članice NATO saveza su defanzivne protuzračne rakete koje bi ih trebale zaštiti od napada ruskih aviona i raketa.

 

Nastavak Ukrajinskog rata

Kako bi razbili sve jače savezništvo između Njemačke i Rusije u kojem su Nijemci postali potpuno ovisni o ruskom plinu Amerikanci i Britanci odlučuju napraviti veliku navlakuša u koju bi uvukli Putina. To im je potrebno za rušenje sve agresivnijeg Putina, te ekonomsko slabljenje i Njemačke i Rusije. Radi toga američki obavještajci počinju ukrajinskim časnicima za koje sumnjaju kako špijuniraju za Ruse podmetati dokumente iz kojih se vidi kako ukrajinska vojska planira vojno osloboditi svoje okupirane pokrajine.

Putin procjenjuje kako je u Covid pandemiji zapadno društvo duboko podijeljeno, te je to dobar trenutak za širenje svoga utjecaja. U situaciji radikalnih društvenih podjela i nepovjerenja u zapadne političare i medije Putin je krajem 2021. godine naredio masovno gomilanje ruskih snaga duž ukrajinske granice prema Rusiji i Bjelorusiji, pod izgovorom vojnih vježbi. Istovremeno, Bidenovi pomoćnici počeli su Ukrajince uvjeravati kako će ih podržati ako krenu u vojno oslobađanje okupiranih dijelova Ukrajine. Dok su Amerikanci Ukrajince uvjeravali u svoju podršku istovremeno su javno izražavali zabrinutost zbog predstojeće ruske invazije.

Sa Ruske strane su negirani planovi za napad na Ukrajinu, ali je Putin u američkoj promidžbi vidio dobru priliku za napad na Ukrajinu. Pripremio je vojsku i čekao da Ukrajina napadne Donjeck i Lugansk. Taj napad bi mu bio odlično opravdanje za napad na Ukrajinu i pred domaćom, ali i pred zapadnom javnošću. Mnogi bi Ukrajinski napad protumačili kao ukrajinsku agresivnost, te bi podržali Putina. Kako se Zelenski na to nije dao navući Putin je proglasio priznanje Donjecka i Lugaska kao neovisne države, vjerujući kako će Ukrajina nakon toga napasti ove pokrajine. Većina najboljih ukrajinskih postrojbi je bila smještena upravo tu, te je bilo logično da tu napadnu. Ali Zelenski se ni na ovo nije dao navući.

Procjenjujući kako bi napad dolaskom proljeća i otapanjem smrznutoga tla postao teži Putin je odluči napasti dva dana kasnije bez obzira što nije imao nikakav povod za to. Ali pojedini mediji u Rusiji i Srbiji su povod izmislili objavivši kako je Ukrajina napala Rusiju.

Ovaj ruski, ničim izazvani napad doveo je do snažnog straha i ujedinjena u europskoj javnost.

Čim su Rusi krenuli u napad Biden je javno objavio kako se on neće vojno miješati u rat kako ne bi došlo do atomskog rata, iako su njegovi savjetnici nekoliko dana ranije Ukrajince ohrabrivali svojom pomoći. Umjesto vojne pomoći amerikanci su počeli odmah snažno naoružavati Ukrajince, kako bi Rusi izgubili rat. Da je Putin nakon proglašenje neovisnosti ovih pokrajina na tome stao zapadna javnost ne bi reagirala i on bi bio pobjednik. Međutim, on je uspio sam sebe uvjeriti u Rusku nadmoć, te je odlučio uzeti čitavu Ukrajinu, čime je navučen u dugotrajno slabljenje na štetu milijuna Ukrajinaca, te Rusije i Njemačke, a na korist Britanije i SAD-a. Uvučen je u zamku koju nije uspio prepoznati. Nakon dva dana ruske snage su zapele. Nisu pripremile dovoljno hrane i goriva, a Ukrajinci su vrlo brzo pokazali kako kozačka ratnička krv nije iz njih nestala. Rusi su uspjeli opkoliti gradove, te pokrenuti izbjeglički val od desetak milijuna ljudi, ali planirane vojne ciljeve nisu uspjeli ostvariti.

 

U daljem tijeku rata moguće je više opcija.

Najbolja opcija za Ukrajinu bi bila da se naglim zatopljenjem i otapanjem smrznutog tla ruska tehnika pretvori u nepokretne mete. Time bi ruske postrojbe postale lake mete, a rat bi za Ruse mogao završiti poput onog u Afganistanu. Ukrajinci bi prije toga trebale okupiti dvije novo mobilizirane snažne taktičke skupine od po 50.000 vojnika koje bi se za zapada približile ruskoj vojsci uz granicu sa Bjelorusijom, te oko Odese, te pričekati proljetne kišne oblake. A kada kiša počne padati mogli bi bez velike opasnosti od ruskog zrakoplovstva odsjeći ruske postrojbe od pozadine. Opkoljene ruske postrojbe vi vrlo brzo ostale bez hrane, te bi se morale predati, a to bi bilo najbolje vrijeme za ozbiljne mirovne pregovore.

Najgora opcija za Ukrajince i Europu bi bila da Rusi uspiju ubiti predsjednika Ukrajine Zelenskog, te da dođe do predaje dijela Ukrajinske vojske. U tom slučaju bi se ostatak vojske na zapadu mogao početi povlačiti prema Slovačkoj, a Rusi bi mogli krenuti za njima. To bi bio napad na NATO savez, ali SAD, Britanija i Francuska se zasigurno u to ne bi htjeli umiješati, u strahu od nuklearnog rata. Putin bi to shvatio kao otvoreni poziv za opći napad na Europu. Mogao bi objaviti kako je NATO pakt napao Rusiju, uvesti ratno stanje, te mobilizirati nekoliko milijuna vojnika. Sa tom vojskom bi vrlo lako mogao promarširati kroz Slovačku prema Beču, odakle mu nitko ne bi stojao na putu do Berlina i Rima. Jedina država koja ima ozbiljnu vojsku je Francuska i na njenim granicama bi stao, kako doista ne bi došlo do atomskog obostranog uništenja.

Između ova dva krajnja scenarija postoji puno prijelaznih mogućnosti koje će se najvjerojatnije dogoditi tijekom proljeća, ili ljeta, prije nego Njemačka i ostale države europe ne uspiju naći rezervna riješenje za dobavu energije.