Australija gori, političari im se češljaju, a zeleni se vesele smrknuta lica

Australija gori, političari im se češljaju,  a zeleni se vesele smrknuta lica
76
1
0

Gledam snimke požara iz Australije.

Izgorene kuće pokraj visokog drveća sa spaljenim lišćem.

Uredno počešljani političari obilaze zgarišta kako bi dobili ponekog birača. Mnogi ih i psuju, što im se baš i ne sviđa.

Zeleni aktivisti širom svijeta viču kako je to još jedan dokaz globalnoga zatopljenja.

Meni osobno temperatura od 40,7 stupnjeva i nije neka neuobičajeno viska temperatura. Kao dijete znao sam se igrati i na višim temperaturama, i to u Hrvatskoj, a ne u puno sušoj i toplijoj Australiji.

Puno sam skloniji vjerovanju kako su uzroci velikih požara malo drugačiji.

Nekad, dok sam bio dijete oko kuća nije bilo visokog drveća, ni u Hrvatskoj, ali ni u Australiji. Pokraj kuća na selima i u gradskim predgrađima su bili vrtovi, malo dalje mali voćnjaci, iza njih livade, a tek iza livada šumarci. Mnogi su imali poneku kozu, ovcu ili kravu koja je u jutro i večer pasla na livadama, a oko podne se sklanjala u šumarke gdje, zahvaljujući stoci nije bilo suhe visoke trave potrebne za širenje požara.

Danas, ne samo u gradskim predgrađima, već ni na selima nema stoke, a često ni vrtova. Nije problem samo u lijenosti. Problem je što se ništa ne isplati uzgajati. Luk, krumpir i salata jeftinija je u robnoj kući. Mlijeko je jeftinije kad je u tetrapaku, a meso je najjeftinije u mesnici. Troškovi uzgoja u vlastitoj režiji su veći nego cijena na tržištu.

I sve to nije slučajno, niti je posljedica samo ekonomičnosti masovne proizvodnje.

Velikim dijelom sve to je posljedica poljoprivrednih poticaja.

Poljoprivredni poticaji su uvedeni nakon drugog svjetskog rata gdje je zahvaljujući njima vrlo brzo došlo do oporavka velikih seljaka i do modernizacije poljoprivrede. A sa modernizacijom i rastom velikim poljoprivrednih proizvođača došlo je do velikih promjena, ne samo u Europi, već i širom svijeta. Poticaji su snažno smanjili cijenu poljoprivrednih proizvoda, što je izazvalo reakciju i u konkurentskom državama. Kako bi se zaštitili od konkurencije iz EU Švicarska je uvela visoke uvozne carina. Neke bogatije države su također uvele poticaje, ali one siromašne za to nemaju novca. Zahvaljujući tome nije došlo samo do ukidanja uzgoja hrane na okućnicama u Europi već i u čitavome svijetu.

A u najsiromašnijim državama lokalna poljoprivreda je gotovo propala. Umjesto proizvodnje razne hrane tamo se proizvode samo monokulture u režiji velikih mega-korporacija poput soje, palminoga ulja, banana, kakaovca i slično.

Zahvaljujući nestanku okućnica, sa vrtovima oko kuća pojavile su se šume u samim prigradskim naseljima. Ljudima je lijepo šetati među drvećem i sjediti u hladovini zelenila. A kada vide kako im se približava vatra više nemaju vremena posjeći drveće barem 50 metara oko kuće. A dok ne vide vatu i ne pada im na pamet kako bi trebalo posjeći drveće koje im daje tako lijepo hladovinu. U tome imaju podršku i većine političara.

Političarima su požari vrlo korisni.

Kada neka kuća izgori i kada netko nastrada imaju odličnu priliku izaći na teren među birače i tako pokazati svoju veliku brigu za birače. I obećati veća ulaganja u obranu od požara. Ali stvarna reakcija uglavnom izostaje.

Razlog je jednostavan!

Požari su dobri za gospodarstvo.

Svaki puta kada neka kuća izgori morat će se izgradit nova. A to je dobro za čitavu građevinsku industriju, industriju namještaja, pa i drvnu industriju. Dobro je čak i za industriju osiguranja, pošto nakon požara svi nastoje osigurati svoju imovinu kako ne bi postali sirotinja nakon idućeg požara.

Kada bi političari stvarno željeli smanjiti broj požara to bi mogli na više načina.

Mogli bi zabraniti sadnju visokog drveća 50 metara oko prigradskih kuća.

Mogli bi ukinuti poljoprivredne poticaje za stoku u štali, a davati poticaje samo onima koji stoku uzgajaju na otvorenom.

A najbolje bi bilo potpuno ukinuti poticaje u poljoprivredi, ali bi pri tome morali uvesti i vrlo visoke carine za sve što se može proizvoditi u vlastitoj državi. Ovo nije lako provesti zbog članstva u međunarodnim organizacijama, ali i pravila tih organizacija se upornim djelovanjem i argumentima mogu mijenjati. Lobiranjem bi se moglo potpunu ukinuti poljoprivredne poticaje, a sve države bi morale imati pravo uvoditi zaštitnu carinu za robu iz onih država koje daju direktne poticaje svojoj poljoprivredi.

Tek tada bi se oko kuća ponovno mogli vidjeti mali vrtovi i voćnjaci sa ponekom kozom, ovcom, ili jatom peradi.

I šumskih požara u kojima gore kuće ne bi bilo.