BITKA ZA PANTOVČAK i OBAVJEŠTAJNE IGRE

BITKA   ZA  PANTOVČAK i OBAVJEŠTAJNE IGRE
343
2
1

Na prošlim predsjedničkim izborima sadašnja predsjednica Kolinda Grabar Kitarović je obećavala preseljenje Predsjedničkog ureda.

Na svu sreću do toga nije došlo, prije svega zbog toga što nije nađen odgovarajući zamjenski objekt.

Svaki takav objekt u samome gradu donio bi velike probleme u čitavom kvartu. Svaki dan kada Predsjednica dolazi na posao i pri odlasku iz njega bio bi blokiran promet u okolnim ulicama. A kada u posjet dolaze strani državnici bio bi blokiran promet u čitavom kvartu. Za stanovnike toga kvarta to ne bi bilo ni malo ugodno. A novca za izgradnju nekog objekta pokraj autoceste, između Zagreba i aerodroma nema.

Zahvaljujući tome predsjednica i danas stoluje na Pantovčaku koji najbolje odgovara njezinoj funkciji. Da bi ovaj objekt odgovarao zahtjevima funkcije i ovlastima koje ta funkcija nosi Pantovčak bi trebalo proširiti sa dodatnim objektima. Prvo bi trebalo napraviti duboko pod zemljom "Ratnu sobu" što imaju sve ozbiljne države. U tu "Ratnu sobu" bi se trebale slijevati sve informacije svih obavještajnih službi o svemu što predstavlja ugrozu hrvatske države, hrvatskih vojnika i obavještajaca, te hrvatskih veleposlanstava i konzulata. Odatle bi se trebale nadzirati i sve međunarodne vojne operacije u kojima sudjeluju hrvatski vojnici. I sve to bi, po ustavu trebao nadzirati vrhovni zapovjednik.

Danas, kada vidim tko se sve kandidira za Predsjednika države pitam se ne koliko su oni kompetentni ne samo da nadziru rad u "Ratnoj sobi", već koliko su uopće kompetentni razumjeti što bi se u toj sobi trebalo događati?

Predsjednica Kolinda kao bivša pomoćnica Glavnog tajnika NATO saveza zasigurno je imala prilike boraviti u takvim ratnim sobama i naučiti što se tamo događa.

Bivši predsjednik vlade Zoran Milanović je imao jedno iskustvo u skakanju sa oklopnog transportera, i to mu je najveće vojno iskustvo. Za vrijeme svog mandata dobivao je redovita obavještajna izvješća, ali sumnjam kako je čitao išta drugo osim izvještaja u kojima su opisivane aktivnosti njegovih političkih konkurenata.

Škoro je o ratu puno pjevao, nakon što je rat završio.

Kolakušić kao sudac vjerojatno zna puno o korupciji, ali o vojnim, obavještajnim i diplomatskim poslovima sumnjam kako nešto znade.

Mediji i političari su se o njima do sada uglavnom opredijelili.

Protiv aktualne Predsjednice najžešće nastupa Milanović što i nije čudno. Njegovi birači su oni koji još uvijek plaću za Jugoslavijom i komunizmom, a takvi mrze svakog tko im dirne u Titovu bistu, ili spomene komunistička zlodjela. Njihove glasove Kolinda nikada ne može dobiti, pa se na te birače i ne mora osvrtati. Milanović samo te može dobiti, a ako se počne boriti i za desne birače može samo razočarati svoje.

Kolakušić se nakon EU izbora odlučio malo odmoriti, te će se u kampanju uključiti u zadnja dva mjeseca. Tada možemo očekivati svakodnevno iskakanje njegove slike iz feysa i googla. Idejno, polovit će sve kriminalce, a nakon izbora osnovat će i političku stranku koja će se najvjerojatnije zvati Stranka Mislava Kolakušića, skraćeno SMK. Na parlamentarne izbore izaći će na svim izbornim jedinicama i mogao bi dobiti puno. Osim svojih birača koje je pridobio za EU mogao bi dobiti dosta protestnih birača koji su se razočarali i u Most i u Živi Zid. Lijeve i desne.

Škoro rano krenuo u kampanju, a njegovi nasrnuli na aktualnu Predsjednicu. Savjetnici mu voze skroz desno dok bi on najranije malo u centar, malo desno, malo lijevo. Prema onoj "lijevo, desno nigdje moga stana". Nakon izbora za Pantovčak njegovi savjetnici koji ne vole ni Plenkovića nagovarat će ga na osnivanje nove stranke, "Stranka Miroslava Škore", SMŠ. Njegovi savjetnici koji vole Plenkovića, a ne vole Kolindu od toga će ga odgovarati. U toj zbrci on će od politike najvjerojatnije odustati, kako je to već više puta učinio.

Mostovi birači više ne vole ni Most, pa će najčešće glasati za Kolakušića. Most ih je razočarao. Dok je Mostovce financirao Roglić, inače bivši osnivač ratnog tjednika za političke provokacije poznatog pod imenom "Slobodni tjednik" išlo im je dobro. Zanimljivi su i tadašnji Roglićevi suradnici koji se mogu vidjeti na Wikipediji. Odradili su zadatak devedesetih, a i danas rade. Spriječili su Karamarka da postane premijer i Brkića da postane šef MUP-a. Umjesto Brkića bitka protiv kriminalaca povjerena je Orepiću koji je najveće kriminalce vidio u Hrvatima koji su prebivalište prijavili u Hrvatskoj kako bi ostvarili pravo na zdravstveno i školovanje za svoju djecu. Pitanje je samo koga će ovaj put Roglić financirati. Slutim, u prvom krugu vrlo desno, a u drugom vrlo lijevo ako dobije priliku.

Živi Zid se raspao, a njihovi birači traže nove anarhiste. To bi mogli prepoznati u Kolakušiću koji nije profesionalni političar, pa im najviše liči na anarhista.

NZH se posvađali oko funkcija, pa im popularnost opada. Njihovi birači su vrlo ljuti na Bujanca koji ih je ignorirao na EU izborima pa bi mogli u bitci za Pantovčak glasati za Kolindu. Bijancu u inat. Ali oni zasigurno na malo kasnijim parlamentarnim izborima neće glasati za Plenkovićeve liste. I u potpunoj su zabludi oni koji misle kako će glasovi za Kolidnu biti i glasovi za HDZ.

Previše je velik vremenski razmak između ovih izbora.

Suverenisti će svoga kandidata najčešće prepoznati u Škori, ali imaju problem. Osim Tomašićke koja je u Briselu nemaju nikoga drugog koji bi u kampanji mogao suvislo i argumentirano zastupati Škoru. A njihovim biračima bi nakon prvih sučeljavanja mogao zasmetati Škorina bračna družica, kao i Škorin ratni put. Gledajući googlovu statističku analitiku najčešće pretraživani pojmovi vezani uz riječ škoro su; Škoro i žena, te Škoro Lužaić. Oni koji na to obraćaju pažnju zasigurno nisu glasači Milanovićeva, ili Kolakušića. Njihove birače takvi podaci ne zamaraju i to nije im nikakav problem, ali biračima suverenista je.

U kampanju se snažno uključio i Pupovac Milorad.

Njega ne zanima njegov kandidat Dejan Jović pošto zna kako su mu šanse nikakve, ali bitu rado vidio Milanovića. Zato želi provocirati Hrvate i navesti Predsjednicu kako bi u okviru političke korektnosti izjavila nešto što bi joj umanjilo popularnost kod desnih birača.

Pupovac bi kao predstavnik Srba u Hrvatskoj trebao brinuti o pravima Srba.

Ali njega nije briga imali neko većinski srpsko selo struju ili vodu.

Ne brine ga ni ima li takvo selo cestu, poštu ili trgovinu.

Njega to ne zanima.

On bi najradije određivao Hrvatima kako trebaju pozdravljati, kako se trebaju zabavljati, kakve zastave smiju koristiti i kakvu povijest trebaju učiti.

Za vrijeme njegove mladosti, u komunizmu takva srpska taktika, poduprta strahom od udbe bila je vrlo uspješna, ali danas mu je taktika potpuno promašena. Izaziva kontraefekt i homogenizaciju Hrvata.

Ali i homogenizaciju Srba.

Za tu vrstu kampanje kao naručeno došao mu je napad zakrabuljenih na jednog člana Zvezdinih Delija. A te Delije su još od Arkana na svašta bili spremni. Tako je Arkan čak i naoružavao Hvatsku kada mu je to pasalo. Naime, Arkan je prije puštanja iz pritvora u Hrvatskoj dogovorio sa Manolićem, Boljkovcem i Degoricijom nabavku oružja za hrvatske kriminalce. Preko projugoslavenske frakcije KOS-a su u travnju 1991. nabaviti 12 šlepera kalašnjikova (10.000) iz vojarne Batajnica. Mislili su kako će dobro naoružani kriminalci stvoriti anarhiju, a anarhija će omogućiti oficirima JNA pokretanje vojnog udara, pa će uhititi Tuđmana, a nakon njega Miloševića i Izedbegovića. Ali Tuđman i Milošević su to doznali pa su se u Karađorđevu dogovorili kako prevariti prevarante. A i kriminalce nije zanimalo stvaranje anarhije, pa su kalašnjikove uglavnom prodali.

Ni danas nije isključeno kako se radi o nečem sličnom.

Obavještajne službe znaju ucjenama, povjerljivim informacijama ili novcem vrlo lako manipulirat kriminalcima, a manipulacija navijačkim skupinama je čak i puno jeftinija. Budale je moguće na svašta nagovoriti uz nekoliko gajbi piva.

Netko je čak i srpskog povratnika u Rijeku, nekog Dobrivoja, inače polaznika vojne akademije JNA uspio nagovoriti da dva dana nakon svađe oko parkinga prijavi međunacionalni incident. A to je prva objavila kći Živorada "Žike" Pejovića, pukovnika KOS-a, koji je svoje službovao u Rijeci. Umjesto očekivanoga uspjeli su čak i Rječane izvući na ulice u obranu prava jednog Hrvata, što je pri takav slučaj od rata, i što bi najviše moglo koštati Riječke Sdpovce.

Unatoč takvim očito naručenim provokacijama, Pupi bi sa svojom taktikom plašenja Hrvata u cilju slabljenja Kolinde i jačanja svoga položaja među Srbima mogao loše proći.

Čak su i srbi počeli primjećivati kako od srbovanja nema koristi pa bi mogli glasati i za neku drugu Srpsku stranku.

A bilo bi zanimljivo i kada bi branitelji srpske nacionalnost osnovali svoju stranku, ili sastavili nezavisne liste na slijedećim izborima.

Pupovčeva taktika predizbornog srbovanja mogla bi najviše doći na naplatu njegovim koalicijskim partnerima u Vladi.

Unatoč Pupovcu, rejting predsjednice Kolinde bi mogao rasti, zahvaljujući njenom uspješnom izbjegavanju uvlačenju u zamku političke korektnosti, ali bi rejting HDZ-a mogao početi padati, osim ako vrlo brzo ne prekine koaliciju sa Pupavcem. Predsjednica nije upala u zamku zahvaljujući tome što je naučila gledati dalje i dublje, pa je na vrijeme shvatila kako se vjerojatno iza svega kriju obavještajne igre.

A ako na parlamentarnim izborima SDP osvoji više od HDZ-a teško da bi HDZ mogao dobiti mandat za sastavljanje nove vlade. Nedostaju mu potencijalni koalicijski partneri.

Beri će biti puno lakše.

On bi mogao i sa mostovcima, i sa živozidašima, i sa nekakvom amsterdamskom, a i sa Kolakušićevim i eventualno Škorinim zastupnicima.

A Pupovcu bi odgovarala i velika koalicija SDP-a i HDZ-a.

Možda mu je upravo to treći, ali dugoročno najvažniji cilj, sastaviti veliku koaliciju u kojoj će on biti moderator.

Aktualna predsjednica Kolinda Grabar Kitarović je u poziciji obrane i za nju najviše govore njezini rezultati.

Skinula je Titinu bistu sa Pantovčaka, smijenila je i vlastite savjetnike koji su joj radili iza leđa, uspjela je u diplomaciju ubaciti barem dio domoljubno orijentiranih diplomata, uključila je Hrvatsku u Inicijativu tri mora, uspostavila je dobre odnose sa Trumpom, popularna je svuda u svijetu.

A najveći joj je uspjeh što je u BIH uspjela 2017. razbiti Bošnjačko - srpsku koaliciju koju su dogovorili Putin i Erdogan. Išla je i u Izrael kako bi i preko njih lobirala za Hrvate u BiH, a protiv Bošnjačkoga unitarizma.

Zbog toga ju Bošnjački unitaristi ne mogu smisliti.

Zbog toga je privremeno izgubila i podršku lako zapaljive hrvatske desnice, ali njima treba malo vremena za asimilaciju informacija.

Kada shvate realnost mogli bi i promijeniti svoje stavove.

Realnost je to što su danas Bošnjački unitaristi za Hrvatsku veći strateški problem o Srba, osobito u dolini Neretve.

Realnost je i to što od dolaska Vučića u Zagreb Hrvatska nije imala nikakve štete osim emocionalnih koji se osjećaju samo u glavama onih kojima su emocije iznad strateških interesa države.

Realnost je i to što njen glavni protukandidat sa desne strane Škoro nije ono što pjeva. On pjeva ono što slušatelji vole čuti. A tko je Škoro vidjet ćemo tek u sučeljavanju sa drugim kandidatima. Mogao bi biti sličniji Milanoviću nego "velikom ustaši" kako ga njegovi fanovi doživljavaju. A mnogi među njima misle kako on može dobro poslužiti za rušenje Plenkovića preko Kolinde, iako bitka za Pantovčak nema nikakve veze za bitkom za Banske dvore.

Predsjednica danas vodi svoju bitku, i rezultati će najviše ovisiti o njoj samoj, i izboru osobnih suradnika.